- Poruka
- 13.833
A gde spada crnogorsko Pomorje, Boka kotorska?
Mislim da vrlo, vrlo grešiš. Postoji masa, više od nekoliko stotina, istorijskih izvora iz 16. i 17. stoleća, koja vrlo jasno govore o tome da je "Ilir" isto što i "Sloven". U prvom redu mislim na masu rimokatoličkih i italijanskih citata, ali i domaćih ("ilirskim jezikom kojim se cijeli narod od Istre do Makedonije koristi", ili katolici nemaju sluzbu na 'ilirskom', dok pravoslavni imaju), a postoji i nekoliko koji ga poistovećuju sa 'srpskim' imenom. Ilirsko ime se nikako ne može u potpunosti poistovećivati sa hrvatskim, ni za ta vremena koja si imenovao. Bilo bi poprilično neosnovano. Sve što možemo raditi je, ako već ne prevodimo 'slovenski', da prevodimo na 'hrvatski' u krajevima gde se ističe da je to sinonim za hrvatsko ime, ili u prostorima u kojima i iz drugih saznanja logika nam dopušta da je to hrvatsko ime (isto kao što možemo onaj ilirski jezik u centralnoj Srbiji prevoditii kao srpski jezik npr.).
Ovo je moj zadnji upis na njeko vrijeme jer me čekaju prječi poslovi. Da ukratko odgovorim i povežem tih njekoliko stvari.
* točno je da je ilirski ideologem nastao u hrvatskim (napose dalmatinskim) krugovima, i da je označavao najčešće tri sloja: sve Slavene, sve južne Slavena, Hrvate
* točno je da su ga stranci u razdoblju od, okvirno, 15.- 19. st. koristili raznoliko, a najčešće referencirajući sve južne Slavene, a usto i ponekad Albance- o tom vidjeti opsežnu i dokumentiranu knjigu Blaževićeve- http://www.sveznadar.hr/knjiga.aspx?knjiga=74932
* no, isto je tako točno da je u samoreferencijama književnih, filoloških i ostalih djela taj pojam ograničen isključivo na hrvatski kulturni krug (Marulić, Belostenec, Zrinski, Vetranović, Lucić (Lucius), Habdelić, Palmotić, Kašić, Mikalja,...)
* u srpskom krugu on počinje svoh život tek adopcijom i preko kontakata s habsburškom monarhijom, i to najčešće od 18. st. Tu su Branković, Rajić, Orgfelin,...koji ponekad rabe taj pojam, no svoj jezik i kulturu zovu praktički isključivo srpskom ili slavenosrpskom, a ne ilirskom. Vidljivo je to i iz prijevoda hrvatskih pisaca koji su pisali na narodnoj ikavskoj štokavštini, napose Došena i Relkovića, kao i prijevodi Somborca Ambrozića sa srpskog na ilirički, kako stoji u samom naslovu.
Jednostavno, složiti mi se sa slovenskim slavistom Matijom Murkom i njegovim zaključkom iz djela o reformaciji u južnoslavenskim zemljama, objavljenoj 1924: "Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim", (Die Redeutung der Reformation, Prag 1927., str.106)
A prvi je od svih srpskih pisaca prihvatio, i ozvaničio u svojoj zemlji???
P.S. Lepo te pitam, zaboravljaš na Jeroteja.
A mogli bismo i dodati da je Andrija Zmajević pisao na narodnom jeziku, još prvom polovinom XVII veka.
Njegoš je protivnik Vukovih izbacivanja slova jer, jat, jus, jeri itd, uvođenja /j/, te izbacivanja crkvenoslavizama što je bila najuočljivija Karadžićeva djelatnost. Radi se o različitim jezičnim koncepcijama, što je uočio i Selimović u svom djelu "Za i protiv Vuka". Vidjeti njegova djela u izvorniku na http://digital.nbs.bg.ac.yu/scr/stara.php
Glede Jeroteja- ne znam.
Zmajević je hrvatski autor, koliko god se Milorad Pavić i drugi trudili da dokažu suprotno. On sa srpskom jezično-kulturnom strujom nema veze.
Budući da sam se odspojio, vidjeh i inače "kantiranog" opsesivca Mrkalja. De ne traz+tim bitove:
* enormno pouzdanje u tekst Kukuljevića objavljen na stranicama Sabora dirljivo je. U stvari, Kukuljevićev je tekst objavljivan više puta i ne postoji neka izvorna verzija, a i sam ga je pisac mijenjao za pojedina izdanja. Pisati da je govorio ekavicom smiješno je i zbog toga što su se u to doba Ilirci- među kojima je Kukuljević jedan od glavih- odlučili za jekavštinu (izdali su, npr., Gundulićeva "Osmana" 1844. u Zagrebu gdje za jat stoji uvijek -ie-). Jenostavno- autor lupa o njekim urotama, što i nije neobično za takav sklop.
* glede Relkovića- tobožnji naš i vaš je nebulozis, je ne znači baš ništa, i nikakvih patvorina s tobože mračnim ciljevima nije bilo. Pojam "srbski" znači ćirilicu, kao i kod Divkovića stoljeće i pol ranije, te još nekih autora (i anonimaca, u kojoj bosanskoj povelji iz 1400-ih). Njekad se, rjeđe, ćirilica zove i hrvatsko pismo (Bihać, Banja Luka kod Muslimana). Relković nema veze sa srpskim krugovima, osim u tom što su ga prevodili na slavenosrpski, i što ga je Karadžić naveo, tu i tamo, kao primjer autora dobra "narodna" jezika.
* što se Šuleka tiče, dosta je reći da je vukovac Budmani, urednik Akademijina rječnika, pisac najbolje "srpsko-hrvatske" gramatike do Maretića (prvi je upotrijebio pojam "srpsko-hrvatski" u nekom filološkom djelu kao naslov), temeljne studije o dubrovačkom dijalektu, poliglot koji govoraše jezike od njemačkog, latinskog, grčkog, francuskog,..do perzijskog, sanskrta, kineskog i svahilija, rekao za Šuleka (o "Njemačko-hrvatskom rječniku"):...(da je to) djelo tako vješto, razumno, bistro izrađeno, da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili bolje što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati". (Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije, Rad JAZU, knj. 80, Zagreb 1885, str. 183-184), dok je Petar Skok, filolog starijega kova i karadžićevskoga uklona, autor Etimologijskog rječnika ( http://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Skok ) za Šuleka rekao da je "jezični genij ravan Vuku (Karadžiću)". Pokušava se nešto lažnim citatima "dokazati" kako je Šulek bio krivotvoritelj i neznalica.
Bolesno.
Koga zanima nješto više od šovinističkih paceraja i amaterske nadripovijesti, preporučio bih sljedeća jezičnopovijesna djela laka za čitanje, a u ranijim izdanjima dostupna i u Srbiji , a u kasnijima i u BH:
Ljudevit Jonke: Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća
Zlatko Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika, 3 izdanja
Radoslav Katičić: Novi jezikoslovni ogledi, 1986.
Dalibor Brozović: Standardni jezik
Krešimir Georgijević: Hrvatska književnost u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, 1969.
Marin Franičević: Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1983.
Od novijih djela, vjerojatno manje pristupačnih:
Jagićev zbornik
Stjepan Damjanović: Opširnost bez površnosti (knjiga o Jagiču)
Rešetarov zbornik
Miro Kačić: Hrvatski i srpski- zablude i krivotvorine
te jezičnopovijesna djela Marka Samardžije, Stjepana Babića, Ive Pranjkovića, Sande Ham, Nataše Bašić, Branke Tafre, Dragice Malić, Eduarda Hercigonje, Radoslava Katičića, te prijevode knjiga Greenberga- http://www.superknjizara.hr/index.php?content=1&page=knjiga&id_knjiga=16313 te reakcije na tu knjigu- http://www.superknjizara.hr/index.php?content=&page=knjiga&id_knjiga=26128 ...
Toliko do daljnjega.
Poslednja izmena:

), a kada se nađu pisci iz tog kruga, oni su prosto "glupi" ili u "zabludi" smatrali svoj jezik srpskim (i to za više primjera) - i a priore se proglašavaju hrvatskim piscima, prosto iz razloga što pišu takvim govorom! Znači, gledajte ljudi ovu samokontradiktornost, iz jedne grupe pisaca traži se da se nađe jedan srpski - ali pod uslovom da su svi nesumnjivo hrvatski!
Takav vid hrvatske nacionalističke domalo megalomanije (uključivanjem svih pisaca, neovisno od bilo čega) meni iskreno nije nimalo drukčiji od srpskog, koji negira hrvatstvo cjelokupnoj dubrovačkoj književnosti i prisvaja je, ili bolje rečeno, prisvaja cjelokupnu štokavsku literaturu.
