Čiji je naš jezik

coachenko:
Ako neko ne zna i pise nebuloze, nije li to dovoljno nego mu se mora uputiti i epitet da je jadan. To samo govori o neuverljivosti i nezadovoljstvu predjasnjom ocenom o neznanju, pa se ad hominem diskvalifikacija mora podupreti otvorenom uvredom i neargumentiranim opovrgavanjem, kako bi se namirio pomahnitali ego, a sagovornik predstavio u spoju patetike i neznanja. Ne valja ti to Hrobac, nije prijatno videti mladog coveka koji tone u ludilo mrznje.

A boli Miklosic, boli... Boli sto je 1858. u Becu objavio na latinskom jeziku knjigu "Srpski spomenici" u koju je uvrstio sve dubrovacke povelje, isprave i pisma pisana na stokavskom jeziku. Ali mozda ja kao ignoramusim Miklosica nisam dobro razumeo pa bismo trebali poslusati Resetara, "jedinog kreativca" i "hrvatskog, a ne srpskog, filolologa-unatoč njegovoj ranoj nacionalnoj "opredijeljenosti"":



I treba da boli...

Btw, ako pazljivije pogledas videces da Jagicev citat o Kasicevoj Gramatici u obliku koji sam naveo nigde neces pronaci na internetu, sto znaci da jos moras da citas, ucis i trazis, sto je opet dobro jer neces zavrsiti kao siroti Oto Vajninger koji se mlad ubio, jer je mislio da sve zna.



Jo', zemljo otvori se, koji Hrvati, pa jos, bosanski! u 16. veku. Razmotrimo samo ovo - Vjekoslav Klaic je bio na tantalovskim mukama da u svoje vreme dokaze etnicko hrvatstvo Bosne, pa u knjizi „Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti” iz 1878. pise: „Zitelji BiH, izuzev nesto drugih plemena, sami su Hrvati. Ovo se ime doduse malo cuje, jer je narodna sviest u narodu zamrla, pa se vise spominju ili pokrajinska (Bosnjak, Hercegovac) ili vjerska imena (Turcin, Srbin, Latin)", na sta se Ivo Pilar u velikohrvatskom maniru nadovezuje u "Juznoslovenskom pitanju": “Protivno od Setona-Votsona pribrajam bosanske muslimane Hrvatima, ali bih hteo istaknuti da siroki slojevi muslimana nemaju jos nikakve nacionalne sviesti... Nedostatak narodne sviesti kod muslimana ne smeta u mome stanovistu, i to poradi toga, sto je poznata cinjenica da je posvuda u slovenskim zemljama na Balkanu pod turskom vladom narodna sviest skoro sasvim zamrla i zivjela dalje samo kao drzavnopravni i narodno-politicki osjecaj srodnosti".

Po ovome ispada da su svi oni Hrvati, samo niko ne zna ili nije svestan da je stvarno Hrvat. Treba onda postaviti pitanje, kako je moguce da postoje neki nacionalno svesni, etnicki Hrvati u Bosni u XVI i XVII veku kada je pojam nacije konstruisan tek u XVIII, a nema ih u XIX veku kada je taj pojam vec odavno zaziveo, cak i na Balkanu? Klaica je zbog ovoga izvrgavao ruglu Rihard Kipert 1879. godine, u nemackom geografsko-etnografskom casopisu „Globus”: Klaic upotrebljava ovde oznaku ”Hrvati„ u sledstvu jedne marote (nesto nalik na lakrdiju ili budalastinu) vecine hrvatskih pisaca, koji bi u interesu snage svoje otadzbine hteli da sve Jugoslovene za sebe reklamiraju i tome separatizam još vise pothranjuju. Posebno je interesantno i zapazanje Antuna Radica o narodnoj svesti Hrvata tzv. civilne Hrvatske u proteklim vekovima, zbog cega on istice zasluznom politiku Ante Starcevica kao kohezionu i emancipatorsku snagu medju doskora nacionalno obesvescenim i u regionalnim identitetima raspolucenim "Hrvatima".



Delimicno tacno, samo. Kasic cirilicu naziva nasim srbskim slovi. Prema navodima profesora Petra Kolendica iz Dubrovnika, Kasic se licno poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. stampao Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad - "Nauk za dobro pisati slovinski i lasno citati ovo libarce" u kome, ponesen sirinom i presekom stokavskog (ilirskog) govora, kaze:

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s nasimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajuci nas jezik potrebu od vece slova nego latinski ali talijanski"

z:hi:
Kliknite za proširenje...

Osatvio sam ovo kao primjer srpske kulture dijeloga. Ne u smislu neuljuđenosti, nego načina razmišljanja koji se opsesivno bavi citatomanijom, nema sposobnosti racionalno objasniti materijal koji "fasuje", nema znanja zašto je i kada nešto rečeno (ili nije).

Ukratko.

Slavistika je začeta krajem 18. st., uglavnom u češkom i slovačom miljeu, a u početku 19. st. utjecajniji su bili Slovenci, a krajem 19. st. Hrvat Jagić. Dakle, svugdje austrijski Slaveni. Poljaci, Rusi ili Srbi vrlo su malo sudjelovali u oblikovanju te discipline, zvane i "njemačkim poduzećem". Od pčetka je bila prožeta političkim naumima, pa se slobodno može reći da relativno ranu priznatost slovenski jezik zahvaljuje činjenici što su dva Slovenca bila među utemeljiteljima slavistike.

U nizu je stvari slavistika promašila: nije "prepoznala" ukrajinski i bjeloruski jezik, htjela je prvo slovenski jezik podvesti pod hrvatski, a potom kajkavsko narječje pod slovenski, nijekala je postojanje slovačkoga jezika, pripisivala je srpskomu jeziku čakavsko narječje, a torlačko bugarskomu jeziku.

Bilo kako bilo- tvrdnje ranih slavista, od Dobrovskog do Miklošiča, glede južnoslavenskoga područja, odavno nisu prihvaćene u slavističkim krugovima. U općeslavenskim lingvističkim atlasima, u dijalektologiji, u vanjskoj i unutarnjoj povijesti jezika- ti su rani radovi važni jedino u općim mjestima koja se ne tiču pokušaja etno-nacionalnih atribucija ili književnojezičnih povijesti.

I sami su slavisti korigirali vlastite stavove, ili upadali u protuslovlja: srbofil Šafarik, koji je gurao u srpsku književnost hrvatske pisce poput protestanta Dalmatina ili Levakovića iz Jaske, bio je prisiljen u djelu postumno objavljenom o povijesti južnoslavenskih književnosti u 3 dijela, u isti svezak staviti hrvatsku (kajkavsku) i ilirsku (čakavsku i štokavsku) književnost, dok je srpsku stavio u treći, zaseban. Milan Rešetar, kojeg povlače po citatu iz poznoga djela objavljenoga o najstarijoj dubrovačkoj prozi i govoru, svoje je najveće zasluge stekao objavljivanjem dubrovačkih pisaca (Držić, Gundulić, Đurđević, Palmotić,..) u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski". Koji je onda Rešetar "pravi" ? Onaj koji zadužuje hrvatsku filologiju nepremašenim kritičnim izdanjima dubrovačkih pisaca (u manjoj mjeri i kraćom gramatikom jezika koji se zove hrvatski (srpski))- ili onaj koji pod stare dane i dalje vodi bitku oko toga kamo se prostirala štokavština, poistovjećujući dubrovački jezik kao stilizirani štokavski sa srpskim (ako se već "dijeli") ? Ako njemu nije sjelo u glavi što je što- po čemu bi njegovi iskazi bili relevantniji od suvremenih mu drugih hrvatskih filologa (Maretić, Andrić, Ivšić, Skok, Rožić, ..ili Slovenca Murka- govorim o mladogramatičarskoj školi) ? Jednostavno, Rešetar ostaje zaslužan filolog koji je daleko vrjedniji od dva-tri citata kojima se hrane gubitnici velikosrpske ideologije, a koju je i sam znao podhraniti navedenim izjavama.

O nacionalnim pripadnostima u Bosni je citirano isto jedno te isto- bez dijelova koji "neugodno" potvrđuju hrvatsku svijest (naravno, ne u modernom smislu, jer takve nije bilo ni za koji narod u BH).

Tih je citata dovoljno, i ne mislim ih ovdje kotrljati: http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html#peto

I, što preostaje ?

1. zatvoreni krug srpskih fantazija koje se mogu svesti na malobrojne citate (neke adekvatne, a druge ili lažne ili lažno interpretirane time što su istrgnuti iz konteksta): Šafarika, Nodila, Gaja, Rešetara, Kopitara i Karadžića. Dodaj još dva-tri slavosaurusa, to je to. Spala knjiga na dva redka.

2. te fantazije nemaju prođu u zbilji. Još je u doba SFRJ srpski filolog objavio studiju o Joakimu Stulliju kao hrvatskom leksikografu, a o raznim štokavskim (jer to je uporišna točka srpske jezične mitologije) piscima objavljivali su i pisali kao o hrvatskima auktorima Barbara Kunzmann, Renate Lachmann, Gerhard Newelkowsky, Dennis Goy, Roger Auty, Walter Bockholt, ... Studije i izdanja Vatikanskog hrvatskog molitvenika, Ivana Ančića, Matije Divkovića, Bartola Kašića, Dinka Zlatarića, Jakova Mikalje, Junija Plamotića, Petra Kanavelovića, Andrije Kačića Miošića,...ostaju provincija hrvatskoga jezika i njegovih stručnjaka, i takvima ih svijet gleda. Od Moskve do New Yorka, od Pariza do Sydneya.

3. i što onda ostaje jadnoj srbomanskoj siročadi ? Vjerojatno forumi poput ovog, plus groteskni ispadi kojim mogu, kao oni iz Slova o srpskom jeziku, jedino ispasti- nakaradni.
 
Urvan Hroboatos:
Osatvio sam ovo kao primjer srpske kulture dijeloga.
Kliknite za proširenje...

Хоћеш ли ти престати са оваквим квалификацијама?!

Ако сматраш да је неко некултуран, кажи му да је некултуран, ако сматраш да је примитиван, реци му да је примитиван, ако сматраш да је некоректан, нетачан, неконзистентан, реци тако. Хоћеш ли престати да све оно што посредно частиш таквим атрибутима називаш "српским"?!

Каква подлост и безобразлук и након скретања пажње, ово стварно нема смисла! Да је макар речено оним троглодитима који често овде долазе, па да се човек не чуди, него особи са високом интелигенцијом, широком културом и јасном свешћу о свакој изговореној речи. Срамота!
 
''srbomanska sirocad''....hahaha...covek je najjaci...mogu da mislim koliko se izjeda iznutra...

ali sam od sebe ne moze pobeci...a ni od svog jezika...mozda ovde malo nahrani dusu s par smajlija, pa dok ne dobije konkretan odgovor...ali sam sa sobom...hehehe...tu mu vec nije lako...
 
Poslednja izmena:
Urvan Hroboatos:
Leopold Auburger: Hrvatski jezik i filologija netočnih navoda, Književna republika, ožujak/travanj 2003., str. 210
----------



++++++++++
Svi su se jezici na ovim prostorima-a i šire-- stvarali i svjesnim utjecajem elita. To je normalan proces. Hrvatski je mogao biti:

*amalgam čakavskog i crkvenoslavenskog (stanje oko 1400.)
*amalagam čakavsko-kajkavsko-štokavski (Ozaljski krug oko 1600-1650)
*stiliziran na kajkavštini (Kristijanović)
*stliziran na štokavskoj ikavici (Šime Starčević, Ante Kuzmanić)

Ispao je nacrtu kojeg je zamislio, ali ne i proveo Bartol Kašić (1604.-1650.)

Srpski je mogao biti:

*amalgam štokavskog ekavskog i crkvenoslavenskog
*stilizirani slavenosrpski (kraj 18. st.)

No, ispalo je po Vuku, stilizirani novoštokavski istočne fizionomije.
Kliknite za proširenje...



zvini molim te,a da nisi zaboravio na miroslavljevo jevandjelje i dusanov zakonik?
to je 12. i 13. vek
kako onda mozes da tvrdis da je hrvatski stariji od srpskog???
z:hi:
 
Opet prositutka o poštenju -" srpska siročad" a pogledaj njega....

Kad bi to sve bilo tako kako Hrobi perpetuira i regurgitira, ne bi se babo Hroboatos, kako nesrećni umišljenik sam sebi tepa, lamatao na hiljadu foruma, pet vikipedija i ko zna koliko hercegbosni, šireći ono što "se podrazumeva".

O njegovom dometu je sve, doduše isprovocirana njegovom ego-maijom, rekla jedna školovana hrvatska lingvistkinja i, o tome se može čitati ovde: http://forum.hr/showthread.php?t=324411&page=7

Nije uputno pričati/dopisivati se s obolelom osobom, bez adekvatne kvalifikacije.

Zašto bi neko imao potebu argumentovano raspravljati s Hrobijem? Ako mu ovo: http://forum.hr/showthread.php?t=324411&page=6 nije pomoglo...

Fenomen Hroboatos, jednostavno je potrošen. Prvo još u gimnaziji, pretposlednji put na Istoriji Balkana, a glogov kolac dobio je od zemljakinje na hrvatskom najposećenijem forumu. To što ga vi i dalje vidite, to je zato što ne gledate u ogledalo.... (sami sebe).

Slaven777: Ako Bosančica ne postoji, zašto se toliko mnogo pisalo o njoj, i zašto je prihvaćena u znanstveničkim krugovima?
Kliknite za proširenje...

Ne znam, ali ti ćeš mi reći, Slavene. :)
 
Keyser:
To znači da je bosanska čirilica različita od srpske, kao što se srpska razlikuje od bugarskog tipa.
Kliknite za proširenje...

Pa da čujemo te razlike. A šta je sa sličnostima kao đerv, slovo koje je se podosta karakteristično za srpskoslovenski jezik, i koje se nalazi i u Bosni?

Inače, znaš li ti podele škola, tj. pravopisa, koji je koristila ova naša ćirilica (da ne kažem srpska)?
 
Стварно, одакле "босанчица", када се и српска и бугарска и руска ћирилица оног времена једноставно зову - ћирилица. Једино ћирилица у Босни није ћирилица, него је "босанчица"... Ајмо онда и ову нашу да крстимо "србијанка".
 
Bogart:
Стварно, одакле "босанчица", када се и српска и бугарска и руска ћирилица оног времена једноставно зову - ћирилица. Једино ћирилица у Босни није ћирилица, него је "босанчица"... Ајмо онда и ову нашу да крстимо "србијанка".
Kliknite za proširenje...


Cuo sam cak da se slova dosta puta menjali.

Da su srbi dosada vec koristili cetiri razlicite cirilice (nisam uracunao Bosanicu.

Onda se pitam kako da nazovemo redom ta 4 "pisma".
 
Urvan Hroboatos:
Osatvio sam ovo kao primjer srpske kulture dijeloga. Ne u smislu neuljuđenosti, nego načina razmišljanja koji se opsesivno bavi citatomanijom, nema sposobnosti racionalno objasniti materijal koji "fasuje", nema znanja zašto je i kada nešto rečeno (ili nije).

Ukratko.

Slavistika je začeta krajem 18. st., uglavnom u češkom i slovačom miljeu, a u početku 19. st. utjecajniji su bili Slovenci, a krajem 19. st. Hrvat Jagić. Dakle, svugdje austrijski Slaveni. Poljaci, Rusi ili Srbi vrlo su malo sudjelovali u oblikovanju te discipline, zvane i "njemačkim poduzećem". Od pčetka je bila prožeta političkim naumima, pa se slobodno može reći da relativno ranu priznatost slovenski jezik zahvaljuje činjenici što su dva Slovenca bila među utemeljiteljima slavistike.

U nizu je stvari slavistika promašila: nije "prepoznala" ukrajinski i bjeloruski jezik, htjela je prvo slovenski jezik podvesti pod hrvatski, a potom kajkavsko narječje pod slovenski, nijekala je postojanje slovačkoga jezika, pripisivala je srpskomu jeziku čakavsko narječje, a torlačko bugarskomu jeziku.

Bilo kako bilo- tvrdnje ranih slavista, od Dobrovskog do Miklošiča, glede južnoslavenskoga područja, odavno nisu prihvaćene u slavističkim krugovima. U općeslavenskim lingvističkim atlasima, u dijalektologiji, u vanjskoj i unutarnjoj povijesti jezika- ti su rani radovi važni jedino u općim mjestima koja se ne tiču pokušaja etno-nacionalnih atribucija ili književnojezičnih povijesti.

I sami su slavisti korigirali vlastite stavove, ili upadali u protuslovlja: srbofil Šafarik, koji je gurao u srpsku književnost hrvatske pisce poput protestanta Dalmatina ili Levakovića iz Jaske, bio je prisiljen u djelu postumno objavljenom o povijesti južnoslavenskih književnosti u 3 dijela, u isti svezak staviti hrvatsku (kajkavsku) i ilirsku (čakavsku i štokavsku) književnost, dok je srpsku stavio u treći, zaseban. Milan Rešetar, kojeg povlače po citatu iz poznoga djela objavljenoga o najstarijoj dubrovačkoj prozi i govoru, svoje je najveće zasluge stekao objavljivanjem dubrovačkih pisaca (Držić, Gundulić, Đurđević, Palmotić,..) u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski". Koji je onda Rešetar "pravi" ? Onaj koji zadužuje hrvatsku filologiju nepremašenim kritičnim izdanjima dubrovačkih pisaca (u manjoj mjeri i kraćom gramatikom jezika koji se zove hrvatski (srpski))- ili onaj koji pod stare dane i dalje vodi bitku oko toga kamo se prostirala štokavština, poistovjećujući dubrovački jezik kao stilizirani štokavski sa srpskim (ako se već "dijeli") ? Ako njemu nije sjelo u glavi što je što- po čemu bi njegovi iskazi bili relevantniji od suvremenih mu drugih hrvatskih filologa (Maretić, Andrić, Ivšić, Skok, Rožić, ..ili Slovenca Murka- govorim o mladogramatičarskoj školi) ? Jednostavno, Rešetar ostaje zaslužan filolog koji je daleko vrjedniji od dva-tri citata kojima se hrane gubitnici velikosrpske ideologije, a koju je i sam znao podhraniti navedenim izjavama.

O nacionalnim pripadnostima u Bosni je citirano isto jedno te isto- bez dijelova koji "neugodno" potvrđuju hrvatsku svijest (naravno, ne u modernom smislu, jer takve nije bilo ni za koji narod u BH).

Tih je citata dovoljno, i ne mislim ih ovdje kotrljati: http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html#peto

I, što preostaje ?

1. zatvoreni krug srpskih fantazija koje se mogu svesti na malobrojne citate (neke adekvatne, a druge ili lažne ili lažno interpretirane time što su istrgnuti iz konteksta): Šafarika, Nodila, Gaja, Rešetara, Kopitara i Karadžića. Dodaj još dva-tri slavosaurusa, to je to. Spala knjiga na dva redka.

2. te fantazije nemaju prođu u zbilji. Još je u doba SFRJ srpski filolog objavio studiju o Joakimu Stulliju kao hrvatskom leksikografu, a o raznim štokavskim (jer to je uporišna točka srpske jezične mitologije) piscima objavljivali su i pisali kao o hrvatskima auktorima Barbara Kunzmann, Renate Lachmann, Gerhard Newelkowsky, Dennis Goy, Roger Auty, Walter Bockholt, ... Studije i izdanja Vatikanskog hrvatskog molitvenika, Ivana Ančića, Matije Divkovića, Bartola Kašića, Dinka Zlatarića, Jakova Mikalje, Junija Plamotića, Petra Kanavelovića, Andrije Kačića Miošića,...ostaju provincija hrvatskoga jezika i njegovih stručnjaka, i takvima ih svijet gleda. Od Moskve do New Yorka, od Pariza do Sydneya.

3. i što onda ostaje jadnoj srbomanskoj siročadi ? Vjerojatno forumi poput ovog, plus groteskni ispadi kojim mogu, kao oni iz Slova o srpskom jeziku, jedino ispasti- nakaradni.
Kliknite za proširenje...

Sta je sad ovo? Rekli smo sve sto smo imali, ostali bez valjanog odgovora na iznete argumente i presli na samoljubivi monolog sa praznim floskulama o prosrpskoj politickoj angazovanosti vascele evropske slavistike 19. veka. Ah, da, tu je i nedotupavno podmetnut a la Mr Dzekil i dr Hajd portret Milana Resetara, kako bi se relativizovali i razvodnili dosledni lingvisticki stavovi ovog naucnika o podudarnosti stokavskog i srpskog, odnosno cakavskog i hrvatskog jezika. Nekoliko uvreda i na kraju sumant niz imena - personalnih ekspozitura korumpirane kroatistike sa centrom u Zagrebu. I to je ceo repertoar ovog ustreptalog promicbenjaka, koji godinama vrti u krug boreci se sa srpskim vetrenjacama.

Ipak cemo razjasniti neke stvari. Hroboatos ne razume da su misljenja uglednih slavista najveceg dela 19. veka o divergenciji srpskog i hrvatskog jezika autenticni istoriografski izvori za to vreme o kome pisu i u kome su ziveli, sto se ne moze reci za pisanja buducih generacija lingvista o jezickoj distribuciji istog vremena u kome nisu ziveli i stvarali. Dijametralno suprotna misljenja novih generacija lingvista trebalo bi tretirati sa rezervom, jer ona nisu utemeljena na revolucionarnim otkricima novih pisanih spomenika i istorijskih izvora, kojih u medjuvremenu nije ni bilo; zapravo su razliciti, cak i suprotni lingvisticki zakljucci izvedeni na osnovu istih vrela, cemu je uzrok bio retroaktivna primena faktickih politickih konjuktura jednog vremena na prilike iz proslosti. Katolicki stokavci masovno postaju, dakle, Hrvati u vreme sveopste kroatizacije katolickog stanovnistva u drugoj polovini 19. veka i onda se takva situacija iz politickih razloga proteze daleko unazad, u prosle vekove. Ovo nikako ne znaci da su slavisti prve polovine 19. veka bili u svemu u pravu, niti da su stavovi novijih lingvista po defaultu manje vredni i tacni, nego kada se radi o interpretaciji istih izvora metodoloski gledano oni imaju vecu verodostojnost; ovo postaje jos ociglednije kada vidimo da su promene u utvrdjenim stavovima o dijapazonu srpskog i hrvatskog jezika isle sa promenom politickih konjuktura. Oni koji su mogli da zauzmu neutralan stav po tom pitanju i dalje su bili na utvrdjenim jezickim pozicijama slavistike 19. veka, pa je nemacki lingvista Leskien jos 1914. tvrdio da je samo cakavski autenticni hrvatski jezik.

Sto se tice Milana Resetara, Hroboatosove podvale u vezi sa ovim dubrovackim eruditom su jos ociglednije. Resetar je politicki bio na pozicijama nekakvog proto-integralnog jugoslovenstva, jer je o Srbima i Hrvatima govorio kao jednom narodu sa dva imena, sto je obrazlozio u svom radu Mea culpa iz 1912. Medjutim, u komunistickoj Jugoslaviji golemi Resetarov autoritet trebalo je upregnuti da bi se i jezicno, kulturoloski i istorijski opravdala federalna pripadnost Dubrovnika Republici Hrvatskoj. Za to je najcesce navodjena cinjenica, omiljeni Hroboatosov papagajizam u vezi sa Resetarom, da je Resetar uredjivao ediciju "Stari pisci hrvatski", koju je Jagic pokrenuo jos 1869., posto je jos u godini Vukove smrti znacajno odstupio od nacela iz "Svi i svuda" i objavio da se Srbi i Hrvati ne razlikuju (ili je to sasvim zanemarljivo) po jeziku, a da su razlike medju njima uglavnom verske prirode. Medjutim, cinjenica je da Resetar, bez obzira na politicko jugo-integralisticko opredeljenje, na profesionalnom lingvistickom planu o razlikama izmedju srpskog i hrvatskog jezika nije tvrdio nikada nista drugo nego da je stokavica samo srpska, a cakavica samo hrvatska. To je Resetar nedvosmisleno potvrdio i u pristupnoj besedi Srpskoj kraljevskoj akademiji 1940. godine Najstariji dubrovacki govor, gde kaze:

Dubrovcani nijesu nikad bili cakavci, jer je srpski jezik dosao u negda romanski Dubrovnik iz staroga Zahumlja i stare Travunije, gdje se uvjek stokavski govorilo.

Mislim da si i previse paznje dobio, Hroboatose...
 
Poslednja izmena:
"Pronalazač" bosančice je hrvatski istoričar iz 19.-tog vijeka Ćiro Truhelka (1865, Osijek - 1942) koji od lokalne varijante srpske ćirilice izmišlja posebno pismo (niko nikada u srednjovjekovlju svoje pismo nije nazvao bosančica), navodno potpuno nezavisno od ćirilice. I mada je laž suviše očigledna da bi mogla da se održi u tom obliku, termin je ušao u upotrebu, pa zainteresovani čitalac u Enciklopediji likovnih umjetnosti, tom I, Zagreb 1959, str. 442. u odrednici “bosančica” može pročitati da je to “bosanica, bosanska bukvica, hrvatska ćirilica, zvana i žensko pismo”, dakle sve, samo ne ono što stvarno jeste – srpska ćirilica. "


Pazi, "bosančica", tačnije "hrvaštica" z:shock: Konjine!


Poveljakulina.gif

ĆIRILICA





Thumb_brena.jpg


BOSANČICA
​


Bosančica je devojčica iz Bosne.

Bosančica je devojčica iz Bosne.

Bosančica je devojčica iz Bosne.

Bosančica je devojčica iz Bosne. ... ... ...
 
Poslednja izmena:
Hrvaštica.... z:shock:

Naravno, sve je smišljeno i unapred razrađeno: "Bosančica" je logičan intermedijer od srpske ćirilice ka "hrvaštici", kao Jagić-Štrosmajerov "srpskohrvatski" što je most od srpskog ka "hrvatskom...."

Ban Mateja Ninoslav:
matej.gif

SRPSKA ĆIRILICA​
 
Rano ustajanje ima i poneku prednost- čovjek nabrzaka dovrši posao koji bi inače zamijetio kasnije (a možda i ne bi, zbog drugih obveza). Također, odspojavanje sa situsa je i dalo rezultat u tom da sam vidio poveznice na moja stara preganjanja s dementijom, koja je postopisac, u svom neznanju, proglasio za "trijumf" dotične jezikoslovke.

O čem se radi i da li ta problematika uopće zanima posjetitelje foruma, te može li većina (ili itko) jednostavno shvatiti cjepidjačenja navedena u danim linkovima ?

Vjerojatno- ne. No, mislim da je korektno, bez dvostrukoga objašnjavanja, reći što je posrijedi.

1. na više je foruma i svemrježnih diskusijskih skupina dolazilo do raspri između osobe koja je imala kodno ime dementiapraecox (a često i druga), te drugomišljnika- najčešće o jeziku, no nerijetko i o politici (svjetskoj i hrvatskoj). Ta je osoba (dementia skraćeno) školovana jezikoslovka, zaposlena u Staroslavenskom institutu i baveća se uglavnom hrvatskom pismenošću sjeverozapadnoga kompleksa (Cres, Krk, Istra,..) i zapadne Hercegovine u srednjem vijeku i početcima novoga (13-16. st.), na crkvenoslavenskom hrvatske suvrsti.

2. u navedenoj je polemici-ispušila i povukla se uskoro s foruma. Nije stvar u tom što su njezine teze oborene, ni što je otišla (nastavila je s komentarima u Jutarnjem listu), nego što je njezina argumentacija od početka bila kilava, nepodkrijepljena, u koliziji sa stavovima svjetske slavistike i kroatistike. Na argumente koji su pokazivali neutemeljenost njezinih tvrdnji (npr. o naravi urdskog i hindskog jezika, o zapadnoj štokavštini prije novoštokavskih inovacija, o nastanku i profilu hrvatskoga i srpskog jezičnoga standarda,..)- dotična je "odgovarala" samo uvrjedama, ignoriranjem i nebuloznim tezama bez podkrjepe u svjetskoj lingvistici (npr. slučaj urdskog i hindskog). I onda se povukla jer njezino histeriziranje nije dalo učinka.

3. glede "argumenta autoriteta"- dementia je zasigurno manji autoritet-ili nikakav-u usporedbi s Katičićem, Brozovićem, Auburgerom, Matasovićem i drugim navedenima (i kad se tko s njima slaže, i kad se razilazi).

4. na kraju, korektno je reći kakav je njezin jezični model i koje su teze, jer su velikosrpski neznalice pomislili da je njezina opsesivna retorika na crti njihovih nacionalnojezičnih želja. A stvari su ovakove:

*dementija jest na crti želje da neki imaginarni hrvatski standard bude hibrid čakavsko-štokavski, uz nješto kajkavizama.

*no, model kojim piše kao željenim zapravo je spoj triju sastavnica: arhaizirane dubrovačke književnosti iz 15. i 16. st. (npr, kao u http://www.ffzg.hr/infoz/dzs/html/Zlata.htm ) koja je zadržala neke staroštokavske značajke (pisal, misal, s junaci,..ponekad cvietje, bratja, te mali broj arhaizama- cieć, jurve, bo,..), slovopisa uglavnom-ne potpuno- digramskoga kao u budimskoga kruga (cs-č, ch-ć, sh-š,..), te pravopisa Zagrebačke škole iz 19. st. ( razstaviti, liepo, djelo, izkupiti, težko/tezhko,..). Esencijalno, to je štokavsko-jekavski rane dubrovačke fizionomije, grafije iz 18. st. i etimološke ortografije iz 19.st. To je za nju pravi hrvatski, dok za sadašnji hrvatski standard koji nema staroštokavske padeže u množini (s junacima mjesto s junaci) i koji je izgovornog pravopisa (teško, rastaviti, isjeći,..)- tvrdi da je "iztočnohercegovački" (ne srpski, jer taj idiom smatra vlaško-čobanskim, a ne etnički srpskim), ne podkrjepljujući svoje tvrdnje ničim konkretnim. Za kraj mogu samo reći da debelo griješe oni koji misle da je njezina propala argumentacija na bilo koji način išla u smjeru potvrde velikosrpskih teza o srpskoj etničkoj pripadnosti štokavštine- sam je jezik kojim piše i koji drži za eminentno hrvatski po gramatici dijelom novoštokaviziran dubrovački štokavski kakav je zabilježen u književnosti 16. st., a pisan starim hrvatskim slovopisom i pravopisom. Jednačba štokavština = srpski "jezik" ne ulazi u tu vizuru, koliko god poremećena bila.

coachenko:
Ovo nikako ne znaci da su slavisti prve polovine 19. veka bili u svemu u pravu, niti da su stavovi novijih lingvista po defaultu manje vredni i tacni, nego kada se radi o interpretaciji istih izvora metodoloski gledano oni imaju vecu verodostojnost; ovo postaje jos ociglednije kada vidimo da su promene u utvrdjenim stavovima o dijapazonu srpskog i hrvatskog jezika isle sa promenom politickih konjuktura. Oni koji su mogli da zauzmu neutralan stav po tom pitanju i dalje su bili na utvrdjenim jezickim pozicijama slavistike 19. veka, pa je nemacki lingvista Leskien jos 1914. tvrdio da je samo cakavski autenticni hrvatski jezik.

Sto se tice Milana Resetara, Hroboatosove podvale u vezi sa ovim dubrovackim eruditom su jos ociglednije. Resetar je politicki bio na pozicijama nekakvog proto-integralnog jugoslovenstva, jer je o Srbima i Hrvatima govorio kao jednom narodu sa dva imena, sto je obrazlozio u svom radu Mea culpa iz 1912. Medjutim, u komunistickoj Jugoslaviji golemi Resetarov autoritet trebalo je upregnuti da bi se i jezicno, kulturoloski i istorijski opravdala federalna pripadnost Dubrovnika Republici Hrvatskoj. Za to je najcesce navodjena cinjenica, omiljeni Hroboatosov papagajizam u vezi sa Resetarom, da je Resetar uredjivao ediciju "Stari pisci hrvatski", koju je Jagic pokrenuo jos 1869., posto je jos u godini Vukove smrti znacajno odstupio od nacela iz "Svi i svuda" i objavio da se Srbi i Hrvati ne razlikuju (ili je to sasvim zanemarljivo) po jeziku, a da su razlike medju njima uglavnom verske prirode. Medjutim, cinjenica je da Resetar, bez obzira na politicko jugo-integralisticko opredeljenje, na profesionalnom lingvistickom planu o razlikama izmedju srpskog i hrvatskog jezika nije tvrdio nikada nista drugo nego da je stokavica samo srpska, a cakavica samo hrvatska. To je Resetar nedvosmisleno potvrdio i u pristupnoj besedi Srpskoj kraljevskoj akademiji 1940. godine Najstariji dubrovacki govor, gde kaze:

Dubrovcani nijesu nikad bili cakavci, jer je srpski jezik dosao u negda romanski Dubrovnik iz staroga Zahumlja i stare Travunije, gdje se uvjek stokavski govorilo.

Mislim da si i previse paznje dobio, Hroboatose...
Kliknite za proširenje...

Iz ovog ću galimatijasa samo izdvojiti sljedeće promašaje:

*Rešetar je bio samo deklarativno jugo-integralist u jeziku, dok je u vizuri (ne u djelima koja je obrađivao) ostao pristaša velikosrpskih stajališta rane slavistike. Koliko god oba stava bila promašena, oni imaju unutarnju logiku:

a) velikosrpski izjednačava štokavštinu sa srpskim jezikom (rana i srednja faza Šafarika, Karadžić, ovdje Rešetar, rana faza Daničića,..)

b) jugointegralistički ne smatra da je štokavština etnički srpski jezik, nego da se radi o "binacionalnom" narječju na kojem je nastao jedan književni jezik (zreli Daničić, zreli Jagić, Maretić, Broz, Budmani, Skok,..)

Sam je Rešetar ostavio traga kao hrvatski filolog- njegovo je životno djelo izdanje dubrovačkih klasika u ediciji Stari pisci hrvatski- dok su izljevi o štokavštini pred kraj života znak velikosrpske ideologije koje se nije otresao, no koja u praksi u njegovu radu nije štetila normi hrvatskoga jezika (dok je ona jugointegralista Maretića štetila u nizu rješidaba, npr. u potiskivanju glagolskih priloga). Rešetar je sjedio na dva stolca cijeli život, i to je njegovo nasljeđe- dobro u većini djela, shizofreno u eksplicitnim iskazima.

Velikosrbizam ne počiva ni na kakvim znanstvenim temeljima ni otkrićima. To je ideologija ignoriranja čvrstih činjenica, a najeklatantnija je ogluha na izričito očitovanje pisaca koji pisahu njekom inačicom štokavskog il ičakavsko-štokavskog da pišu hrvatskim jezikom (Šitović, Zlatarić, Nalješković, Palmotić, Vetranović, Vidali, Babić, Sasin, Grabovac, Dalmatin, Bruerović, Lašvanin,..), te jasno izjednačuju hrvatski i "ilirski" ili slovinski jezik (Mikalja, Stuli, Kačić Miošić, Grabovac,..). Nijedan štokavski pisac do 19. st. (osim jasno srpskog Venclovića koji ne spada u ovaj okvir dalamatinsko-bosansko-dubrovački) ne zove svoj jezik srpskim ni raškim ni slavenosrpskim, nego jedino i isključivo hrvatskim ili ilirskim- kao i čakavski i kajkavski pisci Marulić, Lucić, Karnautić, Budinić, Habdelić, Belostenec, Zrinski, Ritter-Vitezović,.. Tu su "neugodnu" činjenicu velikosrpski nastrojeni filolozi elegantno- prešućivali. Što im ne ide u željeni kalup- toga nema, iako je tiskano i izrijekom rečeno.

Dakle, Rešetarova- ili čija god ideologija koja izjednačava štokavštinu i srpštinu, ne stoji ni na kakavim temeljima, ni na kakvim dokumentima, otkrićima, spoznajama, činjenicama. Naprotiv- sve govori protiv nje. Ona je postojala dok su još trajale političke silnice koje su ju iznjedrile, i raspala se zajdno s tim političkim silnicama. Tomu je, usput, nemalo pridonio i razvoj lingvistike koji je uistinu došao do novih spoznaja na području historijsko-komparativnoga jezikoslovlja, kao i standardologije i sociolingvistike kad su se na slavističkim jezikoslovnim horizontima pojavili slični primjeri hindskog i urdskog ili maležanskog i indonežanskog.

Sapienti sat.
 
Urvan Hroboatos:
Velikosrbizam ne počiva ni na kakvim znanstvenim temeljima ni otkrićima. To je ideologija ignoriranja čvrstih činjenica, a najeklatantnija je ogluha na izričito očitovanje pisaca koji pisahu njekom inačicom štokavskog il ičakavsko-štokavskog da pišu hrvatskim jezikom (Šitović, Zlatarić, Nalješković, Palmotić, Vetranović, Vidali, Babić, Sasin, Grabovac, Dalmatin, Bruerović, Lašvanin,..), te jasno izjednačuju hrvatski i "ilirski" ili slovinski jezik (Mikalja, Stuli, Kačić Miošić, Grabovac,..). Nijedan štokavski pisac do 19. st. (osim jasno srpskog Venclovića koji ne spada u ovaj okvir dalamatinsko-bosansko-dubrovački) ne zove svoj jezik srpskim ni raškim ni slavenosrpskim, nego jedino i isključivo hrvatskim ili ilirskim- kao i čakavski i kajkavski pisci Marulić, Lucić, Karnautić, Budinić, Habdelić, Belostenec, Zrinski, Ritter-Vitezović,.. Tu su "neugodnu" činjenicu velikosrpski nastrojeni filolozi elegantno- prešućivali. Što im ne ide u željeni kalup- toga nema, iako je tiskano i izrijekom rečeno.
Kliknite za proširenje...

Ojha! Urbane, ne trči pred rudu! To što si sada izrekao je potpuno netačno. Je li Dositej Obradović bio štokavski pisac?

Što se tiče ovog drugog, vrlo bi me interesovalo da navedeš primere izjednačavanja hrvatskog i ilirskog jezika (citate) da ih zabeležim i dodam u zbirku. Možeš li to?
 
Hroboatos: u navedenoj je polemici-ispušila i povukla se uskoro s foruma.
Kliknite za proširenje...

Ala laže... Demenciji ne treba advokat, dovoljno baciti pogled kako je Hrobi prošao u njenom blenderu: http://forum.hr/showthread.php?t=324411&page=7 .

Nakon ovog, svako shvata da je Hroboatos davno potrošen fenomen. On više ne postoji. Ni kao Hrobi, ni kao Wikipedija, ni kao www.hercegbosna ni kao ego-manijak koji se kao tetraodon naduvava na hiljadu različitih foruma.

Thumb_brena.jpg

BOSANČICA​
 
Mrkalj:
Ala laže... Demenciji ne treba advokat, dovoljno baciti pogled kako je Hrobi prošao u njenom blenderu: http://forum.hr/showthread.php?t=324411&page=7 .

Nakon ovog, svako shvata da je Hroboatos davno potrošen fenomen. On više ne postoji. Ni kao Hrobi, ni kao Wikipedija, ni kao www.hercegbosna ni kao ego-manijak koji se kao tetraodon naduvava na hiljadu različitih foruma.

Thumb_brena.jpg

BOSANČICA​
Kliknite za proširenje...

Sad videh, postoji neki Speedy Gonsales što ga je Hrobi spomenuo, na hrvatskoj Wikipediji. Onda spomenuo je i nekog Mir Harvena, a on je izgleda glavni za Herceg-Bosnu.

Ne mogu da pohvatam lance...događa li se to nešto po internetu čega nisam svestan?!? Čeka je naš prijatelj Urvan to deo???
 
Slaven777: Ojha! Urbane, ne trči pred rudu! To što si sada izrekao je potpuno netačno.
Kliknite za proširenje...

Naravno, Slavene. To što Hroboatos ili Ante Pavelić svoj jezik zovu hrvatskim nije nikakav naučni kriterij za pravdanje imena jezika, zar ne?

Isto tako, poneki pisac srpski jezik nazove hrvatskim, npr. Grabovac, zbog toga što ne zna da je to srpski jezik koji je stvorio srpski narod kroz milenijume i razvio ga u srednjovekovnoj srpskoj državi - Raškoj. (Hrvatska je razvila čakavski.) Da li je zato taj jezik manje srpski i više hrvatski? Ne. Tako bismo mogli opravdati bilo koji naziv jezika: dubrovački, bosanski, dalmatinski, slavonski, naški, BHS, BCS, BCMS itd.... Dakle, logička greška.

A gde su stvarni argumenti, slušajte me pažljivo:

Sve je počelo sa protivreformacijom. Jezuiti su ukapirali da Luteranci pridobijaju vernike omogućavajući im bogosluženje na narodnom jeziku, pa su promptno reagovali na ovo otimanje tezge tako što su angažovali svoje ljude da sastave pravila jezika za bogosluženje.

Prvo je za Slovene Balkana bio smišljen ovaj tragikomični slučaj poznat kao : Šimun Budinić. Naravno, istorija pamti prvo nametanje srpskog jezika širokim slovenskim masama prilikom misije Ćirila i Metodija.

Drugi put je bilo pomalo komično. Kako što rekoh, bilo je to u 16. veku, kada su Jezuiti pokušali da naprave jedan "sveslavenski" jezik i za "posao" su angažovali Zadranina Simeona Budinea. Motivi za ovakvo ukrupnjavanje jezičkog standarda živi su i danas, kada se satelitske balkanske karikatura-državice približavaju utapanju u EU. Elem, pokušaj je zasvedočen u 16. veku u književnom delu Šimuna Budinića, Zadranina (1530-1600), i to u njegovoj »Summi nauka hristianskoga«, (pazi, ne "kršćanskoga") koja je objavljena u Rimu 1583.

Taj drugi pokušaj je propao jer je Budinić bio prilično netalentovan za posao - bez njuha i sluha. Dok je u prvim dvema knjigama Budinić pisao čistim hrvatskim jezikom (čakavskim), u trećoj knjizi piše, kao što veli Kurelac, »vseslovinski« Budinićevo umetanje čeških i poljskih riječi potpuno je nefunkcionalno (Lj. Jonke), kao što pokazuju primeri: »Mili pane, Gospodi Bože moj (132); od blažene divice panni Marie (51); ovako je rekao i mluvio..." itd. itd.

Kako rehoh, bilo je to doba slično današnjem, doba kad je rimski Sabor za širenje vere (Congregatio de propaganda fide) u svojoj protivreformatorskoj delatnosti spoznao veliku pouzu zasnivanja jednoga književnog jezika za ceo slavenski svet Balkanskog poluostrva.

Međutim, drugi pokušaj se nije završio na Budineu, jer kao što znamo, jer Hrvati su se do 17. veka jezički dobrano posrbili. A zasluga za to pripada svakako Bartolu Kašiću, čoveku koji je imao i njuha i duha i sluha. Kao što se saznaje iz Arhiva isusovačkog reda, koji je proučio Josip Jurić, izvestio je već 1582. Dubrovčanin Marin Temperica, jezuita i bivši trgovac po balkanskim zemljama, u svojem referatu jezuitskom generalu Klaudiju Akvavivi da se od Slovenije do Bugarske govori isti jezik, i predložio da se što prije sastavi gramatika i rječnik toga jezika. General Klaudije Akvaviva prihvatio je taj predlog i naložio 1599. članu isusovačkog reda Bartolu Kašiću da sastavi »ilirsku« gramatiku koja bi obuhvatila sva ta slavenska narječja. Tako se 1604. pojavila u Rimu gramatika čakavca Bartola Kašića »Institutionum linguae illiricae« s jakim štokavskim elementima. (Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti; Josip Jurić: Pokušaj Zbora za širenje vjere, »Croatia sacra«)

Međutim, čakavc Kašić jeste u tu gramatiku stavio neke hrvatske padeške oblike, ali je posle to u prevodu biblije izbacio, pa se slobodno reći da je to prva Biblija prevedena na srpski, nakon što je Kašić proboravio u Beogradu i Dubravniku, pola svog života.

I zato je sasvim bespametno navoditi pisce ove i one koji su svoj jezik zvali ovako i onako, jer samo je komparativna lingvistika i istorija književnosti nadležna da utvrdi o kojem se jeziku radi.

Ljudevit Jonke: Put kojim je u pogledu jezika pošao Budinić pokazao se pogrešan; pobijedila je Kašićeva tendencija da treba ići prema štokavskom dijalektu i uzeti ga za književni.
Kliknite za proširenje...

Jedino, nije Kašićeva tendencija, nego tendencija jezuitskog generala Akvavive.

Da ne zaboravimo, četvrti slučaj zbio se zato što su Hrvati ponovo "zabili" (u dupe) jezik koji im je patentirao Kašić, pa je od Beča angažovan Vuk Karadžić da ponovo sačini Rečnik, gramatiku i pravopis srpskoga jezika. Vuk je, međutim, stajao na naučnim istinama o poreklu i imenu jezika, a ne na šupljem i davno umrlom imenu "ilirskom" kao Kašić, Mikalja, dela Bela, Voltiđi, Stuli i drugi.

Ironijom ponavljajućese istorije, danas se nalazimo pred vratima EU i pred vratima novog, petog (zahvaljujući Vuku, ne ukrupnjavanja srpskih standarda, već) ukrupnjavanja srpskog policentričnog standardnog jezika.

Najsmešnije od svega jeste što će (opet) argument novca dovesti do približavanja naučnim argumentima. Jer argument kapitala kazuje da partikularizacija srpskog jezika na policentrični standardni jezik neće proći kad je u pitanju budžet EU. Ona je bila samo faza kojom su krepljeni mini-nacionalizmi da bi se raskomadalo svesrpsko nacionalno (čitaj ekonomsko!) biće.

Danas prognoziram sledeći rezultat: u Evropsku uniju ući će dva jezika: srpskohrvatski i hrvatski, pri čemu će srpskohrvatski biti službeni za one koji imaju manje komplekse (Srbi, Bošnjaci i Crnogorci), dok će kukumavčenju večno iskompleksiranih biti udovoljeno tako što će sami plaćati prevođenje na "hrvatski".

Ljudevit Jonke: Put kojim je u pogledu jezika pošao Budinić pokazao se pogrešan; pobijedila je Kašićeva tendencija da treba ići prema štokavskom dijalektu i uzeti ga za književni.
Kliknite za proširenje...
 
Urvan Hroboatos:
Iz ovog ću galimatijasa samo izdvojiti sljedeće promašaje:

*Rešetar je bio samo deklarativno jugo-integralist u jeziku, dok je u vizuri (ne u djelima koja je obrađivao) ostao pristaša velikosrpskih stajališta rane slavistike. Koliko god oba stava bila promašena, oni imaju unutarnju logiku:

a) velikosrpski izjednačava štokavštinu sa srpskim jezikom (rana i srednja faza Šafarika, Karadžić, ovdje Rešetar, rana faza Daničića,..)

b) jugointegralistički ne smatra da je štokavština etnički srpski jezik, nego da se radi o "binacionalnom" narječju na kojem je nastao jedan književni jezik (zreli Daničić, zreli Jagić, Maretić, Broz, Budmani, Skok,..)

Sam je Rešetar ostavio traga kao hrvatski filolog- njegovo je životno djelo izdanje dubrovačkih klasika u ediciji Stari pisci hrvatski- dok su izljevi o štokavštini pred kraj života znak velikosrpske ideologije koje se nije otresao, no koja u praksi u njegovu radu nije štetila normi hrvatskoga jezika (dok je ona jugointegralista Maretića štetila u nizu rješidaba, npr. u potiskivanju glagolskih priloga). Rešetar je sjedio na dva stolca cijeli život, i to je njegovo nasljeđe- dobro u većini djela, shizofreno u eksplicitnim iskazima.

Velikosrbizam ne počiva ni na kakvim znanstvenim temeljima ni otkrićima. To je ideologija ignoriranja čvrstih činjenica, a najeklatantnija je ogluha na izričito očitovanje pisaca koji pisahu njekom inačicom štokavskog il ičakavsko-štokavskog da pišu hrvatskim jezikom (Šitović, Zlatarić, Nalješković, Palmotić, Vetranović, Vidali, Babić, Sasin, Grabovac, Dalmatin, Bruerović, Lašvanin,..), te jasno izjednačuju hrvatski i "ilirski" ili slovinski jezik (Mikalja, Stuli, Kačić Miošić, Grabovac,..). Nijedan štokavski pisac do 19. st. (osim jasno srpskog Venclovića koji ne spada u ovaj okvir dalamatinsko-bosansko-dubrovački) ne zove svoj jezik srpskim ni raškim ni slavenosrpskim, nego jedino i isključivo hrvatskim ili ilirskim- kao i čakavski i kajkavski pisci Marulić, Lucić, Karnautić, Budinić, Habdelić, Belostenec, Zrinski, Ritter-Vitezović,.. Tu su "neugodnu" činjenicu velikosrpski nastrojeni filolozi elegantno- prešućivali. Što im ne ide u željeni kalup- toga nema, iako je tiskano i izrijekom rečeno.

Dakle, Rešetarova- ili čija god ideologija koja izjednačava štokavštinu i srpštinu, ne stoji ni na kakavim temeljima, ni na kakvim dokumentima, otkrićima, spoznajama, činjenicama. Naprotiv- sve govori protiv nje. Ona je postojala dok su još trajale političke silnice koje su ju iznjedrile, i raspala se zajdno s tim političkim silnicama. Tomu je, usput, nemalo pridonio i razvoj lingvistike koji je uistinu došao do novih spoznaja na području historijsko-komparativnoga jezikoslovlja, kao i standardologije i sociolingvistike kad su se na slavističkim jezikoslovnim horizontima pojavili slični primjeri hindskog i urdskog ili maležanskog i indonežanskog.

Sapienti sat.
Kliknite za proširenje...

Sve napisano je samo ponavljanje recenog, jer je za razliku od istine nasusna potreba lazi i neistina da se ponavljaju kako bi stekli kredibilitet.

Skrenuo bih paznju samo na jedan detalj koji mnogo govori o Hroboatosovom propagandistickom licemerju i logickoj nedoslednosti. Naime, kada Hroboatos bezuspesno istrajava da diskvalifikuje Resetarove lingvisticke stavove o jezickom preslikavanju 'stokavski-srpski', onda Resetar to cini "pred kraj života" (kao da je posenilio ili zbog starosti zakazao sa znanstvenim rasudjivanjem) ili "pod stare dane i dalje vodi bitku oko toga kamo se prostirala štokavština" (kao da je, toboz, prevazidjen i pregazen vremenom) i to ..."kao znak velikosrpske ideologije koje se nije otresao" (dakle, politicki i nacionalno , a ne znanstveno motivisan, itd.). Medjutim, kada Jagic posle Vukove smrti okrene curak i odstupi sa pozicija iz "Svi svuda" izjasnivsi se da "se radi o "binacionalnom" narječju na kojem je nastao jedan književni jezik" onda je to "zreli" Jagic, sto vazi i za druge hrvatske lingviste. Nije zato zgoreg navesti jedan zapis tog zrelog ili poznog Jagica iz njegovog mozda poslednjeg rada, iz godine Jagiceve smrti, u kom se kaze: Mala juznoslovenska republika odrzavala je za citavo vreme srednjeg veka trgovacko-politicke odnose sa svim zemljama u unutrasnjosti Balkanskog poluostrva, narocito sa Srbijom, o cemu je vodila zapise sa primerenom tacnoscu: latinski, italijanski i srpski, koji su brizljivo sacuvani u Arhivu, da bi na drugom mestu, u ranijoj studiji "Slovenski jezici" slicno zakljucio da "ovoj visoko razvijenoj brizi republike za Arhivama, zahvaljuje srpski jezik za njegove najstarije, najplemenitije perle".

Ono sto je ocigledno je da je Jagiceva lingvisticka evolucija ka srpsko-hrvatskom isla sa njegovom politickom evolucijom ka jugo-integralizmu, te je otuda njegovo nasledje ovako shizofreno u eksplicitnim iskazima, dok je Resetar, bez obzira na deklarativno politicko opredeljenje, ceo zivot ostao profesionalno dosledan jasnom lingvistickom stavu o podudarnosti stokavskog i srpskog, odnosno cakavskog i hrvatskog.
 
Da postoji u našoj lingvistici ijedan nadereni naučnik, odavno bi napravio komparativnu studiju kojom bi pokazao ovo:

Dementiapraecox: Čakavski je bliži slovačskomu nego li je iztočnohercegovačskomu.
Kliknite za proširenje...

Hvati su svoj jezik počeli da posrbljuju još od uvođenja staroslovenskog (srpskog) u bogoslužbu. Međutim oni su jat iz glagoljskih knjiga čitali kao i jer su, kao i Rusini - ikavci. Vremenom je ikavica prešla u katoličku bogoslužačku praksu i širila se na, npr. Srbe Bunjevce kako su oni pokrštavani i/ili katoličeni.

Taj nepostojeći nadareni pojedinac, "srpski Jagić", lako bi primetio da između štokavice i čakavice kroz istoriju UOPŠTE ne postoji "dialect continuum". Postoji samo šćakavica koja je nastala interferencijom. A zašto je to tako. Zato što su Hrvati pristigli sa meridijana koji su 1000 kilometara istočnije od Srba i njihov se jezik prilično razlikovao. Hrvatski je i tada bio čakavski/cakavski kao što je i Slovački i Češki. I tada su bili ikavci kao što su Rusini. (Jezik Lužičkih Srba je i danas jekavski).

Njihovo jezičko posrbljivanje ide od Ćirila i Metodija preko Kašića pa do Vuka. Međutim, ovo posrbljavanje jezika omogućilo je sistematsko katoličenje i kasnije pohrvaćivanje Srba. I tako su Srbi Bunjevaci iz Raške provincije Bunije (Holmije, čiji grb je objavio Vitezović - na drugoj stranici teme dao sam njegov pretisak) dali izrodačke potomke kao što su Ante Starčević i Ante Pavelić.

Interesantno je da su obojica skončala u ludilu, baš kao što se desilo i našem sagovorniku.
 
Slaven777:
Ojha! Urbane, ne trči pred rudu! To što si sada izrekao je potpuno netačno. Je li Dositej Obradović bio štokavski pisac?

Što se tiče ovog drugog, vrlo bi me interesovalo da navedeš primere izjednačavanja hrvatskog i ilirskog jezika (citate) da ih zabeležim i dodam u zbirku. Možeš li to?
Kliknite za proširenje...

Dositej nije pisao na vernakularu/narodnom jeziku, nego na slavenosrpskom. Osim Venclovića, nešto je malo pisao na vernakularu (srpskom) Rajić: Boj zmaja s orlovi. To je do 18. st. zaključno.

Glede izjednačavanja pojmova ilirski/slovinski i hrvatski, ima dosta primjera za jezik i etnos.

Marko Marulić: Judita, 1501, naslov

"Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodu puk izraelski od velike pogibli".

Isti Marulić piše o jaziku ilirskom ili slovinskom na kojem piše, i to u latinskom (diačkom) prikazu.

Kod Mavra Vetranovića i Bartola Kašića srećemo jednu zanimljivu pojavu: opći se jezik zove slovinski (kod Vetranovića i hrvatski), no postoji identifkacija kao s dalmatincima kao podskupom Hrvata.

U djelu "Pastir i vila" Vetranović piše:

Još neka da znate po svijetu svak pravi,
da ste sve Dalmate natekli u slavi;
ne samo Dalmate, gospodo pridraga,
neg još sve Hrvate skupivši jednoga.

Bartol je Kašić pak svoj jezik najčešće zvao ilirskim ili slovinskim. Preferirao je "bosanski jezik" ili štokavsku ikavicu, no nekad ga je zvao i "dalmatinski"- to je prije rezervirao za čakavsko narječje.

Godine 1617. Kašić objavljuje zbirku pjesama "Perivoj od djevstva". To su posvete s 50 pjesama-psalama Davidovih. Stavio je tu i posvetu vlastelina iz Kotora Mara Dragovića, upućenu njemu, Kašiću:

Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj,
naši Dalmatini, i vas rod hrvatski,
držat će i čini pjevanja glas rajski.
Od našega mora do mora ledena
živit od govora dika će plemena.

Sam Kašić je preferirao ikavicu, pa je na štokavskoj ikavici napisao "Istoriju loretanu..", 1617. Kaže da je priču prenio "narodu svomu slovinskomu dalmatinskim govorom". Ironično je da je Kašić, koji je većinu djela napisao na štokavskoj jekavici, gojio stanovito neraspoloženje prema dubrovačkom "ijekanju" koje je smatrao gubitkom. Čudno je njegovo pismo isusivcu Ivanu Dražiću koji je oklijevao dati dozvolu za tiskanje "Perivoja od djevstva" (štokavsko-jekavski) u kojem piše da je preveo u "opći jezik dalmatinskog naroda", a ne "dubrovački jezik, jer jezik grada Dubrovnika nije opći osim onaj nekih njegovih stanovnika, dok jezik dalmatinski podrazumijeva sve nacionalne pokrajine".

Ovo je mjesto nerazumljivo jer se za štokavsko-jekavski tekst tvrdi da nije "dubrovački", nefo "dalmatinski". Posebno jer Kašić kaže da "nije pisan (tekst) u jeziku dubrovačkom, nego općim jezikom moje nacije, koji ja držim razumljivijim od dubrovačkoga". (1625.)

Taj dalmatinski nije čakavski, a uključen je u opći hrvatski ( posveta Mara Dragovića), pa je vjerojatno opće štokavsko ikavsko i jekavsko narječje, bez hiperjekavizama koji su iritirali Kašića- no koje je, začudo, koristio.

Krajem 17. i početkom 18. st. u Veneciji postoji Riva od Hrvatov. Na posljednjem listu latiničkoga izdanja Budinićeva Ispravnika za jereje (Mleci 1709) otisnuo je knjižar mali katalog pod naslovom: Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butigi Bartula Occhi knjigara na Rivi od Hrvatov. Kraljićeve pak Pribogoljubne molitve izlaze 1734. u Bnecih ... na Rivi slovinskoj. Tako se i Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva načina.

Među "knjigama hrvatskim" koje Occhi nudi na prodaju nalaze se djela Marulićeva, Lucićeva, Hektorovićeva, Karnarutićeva, Ranjinina, Barakovićeva, Gundulićeva, Đurđevićeva. Jedna od Occhijevih knjiga nosi naslov: Način za moći naučiti jedan putnik Latinin slovinjski jezik, a Hervat italijanski.

Dubrovčanin (importirani moližanin) Jakov Mikalja u rječniku "Blago slovinskoga jezika", 1649:

hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae
hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Ivan Filipović Grčić: "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju", Sinj-Venecija, 1704.

»Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika hrvatskoga, molite se za nas.«

Filip Grabovac, »Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga«, Vrlika, 1749.

»U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.«

Dubrovčanin Joakim Stulli u svom velikom "Rječosložju" (1801.-1810) ima:
Illyrice- Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski


Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,
pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave
bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Dosta je i mislim previše....
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Casual Observer
Kako je jugoslovenski jezik Trojedne kraljevine preko hrvatskog ili srpskog jezika postao hrvatski
2 3 4
Odgovora
83
Pregleda
1.152
Frontiersman
Frontiersman
Nina
Kako je nastala pesma „Kreće se lađa francuska“
Odgovora
17
Pregleda
339
Povijest
P
Nina
Bila je anđeo Aušvica
Odgovora
2
Pregleda
217
Nina
Nina

Back
Top