Zato shto je pravi Srbin.
A ti si izdajnik.
Kao i ja, uostalom.
A ti si izdajnik.
Kao i ja, uostalom.
-
- Popularno:
- Због чега сте на Крсти?
- Sta bi uradile kad bi...
- Jedna studija je dovela u vezu veličinu...
- Da li biste smeli da oslobodite vuka...
- Dejvid i ja
- Da li je meditacija beg od stvarnosti?
- Koje su to osobine koje pokazuju...
- Ministarka zdravlja Srbije, Prof. dr...
- Musaka i njene varijante
- Izrael izvršio vazdušni napad; čule su...
Čiji je naš jezik
- Začetnik teme Konstantin Veliki
- Datum pokretanja
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Paušalija.
1) "Nesistematski"
Tako mi imena, Sava Mrkalj je zaista reformisao srpsku ćirilicu. On je bio taj koji je ČUO koliko ima fonema i koliko je potrebno grafema. On je to SISTEMATSKI uradio u svom delu "Salo debeloga jera 'libo azbukoprotres". Vuk je, u tom azbučnom segmentu, stvar samo "ispolirao" zamenjujući Mrkaljeva dvoslova sa ć, đ, lj i nj (čime je broj slova prilično uvećao), usavršio dodavši "dž" koje Mrkalj nije primetio i, što je najvažnije, napravio kolosalan opus koristeći usavršenu mrkaljicu.
2) "Neuspeli"
Ko se među Srbima uhvati reforme, završava obično s metkom u grudima. Vuk je dobro i prošao... Celog života vodio je RAT za srpski jezik i pravopis, a da nije bilo sledbenika ne bi rat bio dobijen nakon Vukove smrti, 1876. uvođenjem vukovskog narodnog jezika i Vukove azbuke u Srbiji.
Nauka, više društveno-humanističke nauke, još više filologija, a naročito istorija srpskog jezika i književnosti u Srbiji su na niskim granama, gotovo podzemnim.
Toliko je velikih ljudi vekovima radilo za dobrobit otadžbine i naroda, a danas, kada je, opet ne zahvaljujući nama, moguće da znanja i dela budu dostupna u svakom domu, od vlasti se po tom pitanju jedva primetno... mulja.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
A znaš li ti šta Gioachino Stulli piše, od koga je pak on upisivao reči?
Ne treba ni pominjati kako je "Otac hrvatskog jezika Bartol Kašić" u predgovoru svoje Ilirske gramatike rekao da piše gramatiku ILIRSKOG jezika kojeg je morao prvo da nauči. Piše još, ruku na srce, da Gramatiku sastavlja po direktivi Kongregacije za propagandu rimokatoličke vere, koju nije smeo da odbije, a za potrebe rimokatoličkih misionara koji idu u "susedne zemlje" gde žive pravoslavci.
Treba li pominjati Reljkovića, katoličkog Srbina čiji su preci srpski čitali i pisali? Treba li pominjati da je Relja (Hrelja) staro srpsko plemićko ime, po kome je Reljkovićev patronim? Treba li pominjati da se Slavonija u srednjem veku zvala Raška (Rascia) po svoj sili Srba doseljenih pred Tucima i da su danas ostaci toga imena u Novoj Rači kod Belovara, Sremskoj Rači, prezimenu Račan itd.? Treba li napominjati da su Bunjevci došli iz Raške, i zato i njih Mađari i Nemci zovu Racima? A njihov jezik rackim? Uostalom, i sami Bunjevci svoj jezik zovu rackim. (Ne znam da li je za Crnogorski prekasno ili prerano, ali Bunjevački je priznat jezik).
Raška, srednjovekovna Srbija, otadžbina je našeg jezika. Sociolingvistika objašnjava da jezik upravo nastaje u državi. U srednjovekovnoj Hrvatskoj, govorio se čakavski jezik. Ovaj jezik danas je gotovo izumrli jezik. Kajkavski jezik je, lingvistički gledano, deo slovenačko-slovinjskog (kajkavskog) jezičkog sistema i po svojim obeležjima ima mnoge zapadnoslovenske jezičke odlike.
Jezik Raške jeste jezik koji su doseljeni Srbi doneli iz svoje severne zemlje. U Raškoj se razvijao u ono što imamo u srpskoj epskoj poeziji, kao i kod Andrije fra Kačića-Miošića ili Reljkovića.
I zato na pitanje "čiji je naš jezik" koje samo sadrži tačan odgovor nema drugog tačnog odgovora do:
Naš, dakle srpski.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Kao kod Bartola Kašića, potrebu učenja srpskog jezika, imamo i kod hrvatskog nacionalnog poete, Vladimira Nazora, Brozovog simpatika:
Vladimir Nazor, 1942:
HRVATSKI JEZIK
U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.
Šta mislite je l' Nazor bio ustašofil dok je ovo pisao?
Ili ovo iz 1942:
TOMISLAV
Oruzje zveči, bjesne mrke čete..
I mađari bjeze na brzim konjama,
Za njima Hrvati ko sokoli lete,
Gone ih preko ravni i bregova,
šumama gustim, gudurama tamnim,
tamo do sivih Dravinih valova.
Za ime što pitas barbarine?
Čuvar sam vjerni ognjišta otaca!
Lav strazar rodne rijeke i doline.
Susjede, dom si na svojem gradi.
Zovi me zid mjedeni, plot krvavi,
prohtje l' se tebi jednom natrag, znadi:
Tu ćes me naci: čekam te na Dravi
Tako na srpskom, ovaj Titov Partizan (doduše Partizan od početka 1943. kada je video da mu je dedovina pod Pavelićem pripala Musolinijevoj Italiji) piše o "Jugoslovenstvu".... te NDH-zijske 1942. godine... a ovako na savremenoj čakavici (koja je toliko srbizirana da bi se moglo za nju reći da je postala spoljni dijalekat srpskog jeizka)
GALIOTOVA PESAN
Pokle su me prikovali zlizane za ove daski
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki
Si l' cela, mi kuća bela, si l' mi majko prebolela
Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko
Si l' se drevo osušilo, si l' se sunce ugasilo
Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu
itd.
Ovaj jezik Nazor nije morao da uči. To je taj srbizirani hrvatski jezik.
Vladimir Nazor, 1942:
HRVATSKI JEZIK
U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.
Šta mislite je l' Nazor bio ustašofil dok je ovo pisao?
Ili ovo iz 1942:
TOMISLAV
Oruzje zveči, bjesne mrke čete..
I mađari bjeze na brzim konjama,
Za njima Hrvati ko sokoli lete,
Gone ih preko ravni i bregova,
šumama gustim, gudurama tamnim,
tamo do sivih Dravinih valova.
Za ime što pitas barbarine?
Čuvar sam vjerni ognjišta otaca!
Lav strazar rodne rijeke i doline.
Susjede, dom si na svojem gradi.
Zovi me zid mjedeni, plot krvavi,
prohtje l' se tebi jednom natrag, znadi:
Tu ćes me naci: čekam te na Dravi
Tako na srpskom, ovaj Titov Partizan (doduše Partizan od početka 1943. kada je video da mu je dedovina pod Pavelićem pripala Musolinijevoj Italiji) piše o "Jugoslovenstvu".... te NDH-zijske 1942. godine... a ovako na savremenoj čakavici (koja je toliko srbizirana da bi se moglo za nju reći da je postala spoljni dijalekat srpskog jeizka)
GALIOTOVA PESAN
Pokle su me prikovali zlizane za ove daski
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki
Si l' cela, mi kuća bela, si l' mi majko prebolela
Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko
Si l' se drevo osušilo, si l' se sunce ugasilo
Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu
itd.
Ovaj jezik Nazor nije morao da uči. To je taj srbizirani hrvatski jezik.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Nije moguće, naročito kada Franjo Tuđman (poreklo prezimena je Fremdmann) kaže, a njemu kao istoričaru moramo verovati:
"Hrvati i Srbi su dva stara i različita europska naroda."
Pazi, em stari, em različiti, a jezik - isti!!!
A ako znamo za ono što je Pešel davno rekao: „Narodi, koje zajednica jezika spaja, izvesno su jednog istog porekla.", nameće se logično pitanje:
Zašto Hrvati danas nemaju svoj jezik?
Odgovor: Zato što su ga zapostavili. Zašto su ga zapostavili? Iz političkih razloga: prešli su na srpski da bi asimirali Srbe zapadno od Drine i pripojili Bosnu.
O tome je lepo kazao prof. Slobodan Remetić, akademik
Slobodan Remetić:
--------------------------------------------------------------------------------
Usvajanjem Vukovog tipa književnog jezika zvaničnom odlukom u Hrvatskom saboru 1889. godine, Zagreb je povukao najjači politički potez. Da ne bude zabune, Zagreb je već bio napustio kajkavsko narečje u korist Gajeve štokavice, koja je bila neuporedivo arhaičnija od gotovog modela koji je Vuk izradio za potrebe srpske kulture i srpskog naroda.
Katolici su do tada stvarali na osam dijalekata, ne računajući manje cikluse.
(1) Zagreb je počeo da izrasta u ozbiljniji politički centar i zasigurno je tamo shvaćeno da se katolički živalj, u osnovi nacionalno neopredeljen, ne može oko Zagreba okupiti kajkavskim jezikom. Osim toga, u nekim sredinama, kao u Dubrovniku, bila je veoma razvijena, snažna srpska nacionalna svest. Novim tipom književnog jezika Zagrebu je sebi približio dubrovačku književnost.
(2) Još jedan važan motiv: Zagreb je time pridobio Srbe u predstojećim teškim borbama u mađarskom Saboru, a ujedno izbio Srbima iz ruku važan adut za eventualno traženje kulturne i jezičke autonomije u Hrvatskoj.
Toma Maretić u predgovoru svoje „Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika” izričito kaže da je Vuk naš Ciceron! Zreli Vuk je progovorio u književnom jeziku zvaničnog Zagreba
--------------------------------------------------------------------------------
To je takav politički potez kojeg se i cincarin Krleža gadio:
Miroslav Krleža:
"Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodno jedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila, tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, i to veoma odlučno i veoma smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika može ostvariti južnoslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičara u svijetu.
Za volju političkog i kulturnog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svoga imena, bila je to smionost samozatajna..."
"Eto, ono što je vrijedno potcrtati: Gaj nije bio filolog, nego vođa jednoga nacionalnog pokreta, njemu jezik nije bio cilj, nego samo sredstvo. Zato njegova rješenja jezično-pravopisnih pitanja nisu uvijek dolazila od zanstvene, nego više od političke osnove." (Dubravko Jelčić: Hrvatski narodni i književni preporod, "Školska kniga", Zagreb, 1978., str. 17)
I na kraju citat nemačkog etnografa da bismo objasnili zašto kajkavski jezik nije pravi hrvatski jezik:
"...prekrštenje zapadne Slavonije (termin zapadna Slavonija odnosi se na provicijalnu Hrvatsku, županije oko Zagreba, zapadno od Ilove i severno od Kupe) u „Hrvatsku", koje se dogodilo koncem 16. vijeka. To prekrštenje stoji u svezi sa tadanjim preseljenjem Staro-Hrvata, o čemu je već govoreno. I zemljište u sjevenom uglu predjela, koje su Hrvati već prije stoljeća posjeli, nosilo je ime hrvatsko, ali što je isto hrvatsko ime dobio kraj izmegju Kupe i Save, a naskoro još i sjeverniji djelovi zapadne Hrvatske, to je bilo pošljedicom proširenja hrvatskog naroda na sjever. [Hrvatske plemićke porodice, koje se ovamo preseliše, sastavljale su i svoje sabore, ave do polovice 16. vijeka. Najpoznatiji od tih sabora je izborni sabor cetinski, na kome su iste izabrale sebi za kralja nadvojvodu Ferdinanda, protiv Slavonaca, koji su stajali uz pretendenta Zapolju. Da su pak Slavonci svojevoljno pristali na spojenje sa Hrvatima, zavisiće svakako i od tog, što su za čast smatrali, da se u buduće zovu Hrvatima. No ipak prošlo je nekoliko desetina godina, dok je nova domovina Hrvatâ primila njihovo ime. Po Valtazaru Ad. Krčeliću, „De regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae. Notitiae praeliminares" (str. 398), bilo je to oko 1587. godine. U testamentu grofa Stevana Frankopana, pisanom još 1572. godine, veli se za njegova dobra, koja on ostavlja svome sinovcu, da su dijelom, „na moru", dijelom pak „na Hrvatih" (Kukuljević, Acta Croatica", isprava 274), i to zbilja odgovaraše pravom stanju stvari, isto tako govori i grof Krsto Frankopan (na istom mjestu, isprava 220), u pismu jednom od juna 1527. godine o posjedima, koje ima u Vinodolu i „megju Hrvatima". Taj način izražavanja prikazuje sliku postepenog prelaza na onu državopravnu zamjenu, koja se kašnje zbila.]"
Bidermann, Hermann Ignaz, „Zur Ethnographie von Dalmatien", Österreichisch-ungarische Revue, NF, 6. Bd., 1888/89; preveo Josip Vergil Perić (O etnografiji Dalmacije, 1893)
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Miroslav Krleža gadi se poteza vođa velikohrvatskog ilirskog pokreta:
I videl si v megli, v megli si videl
I videl sem daljine, meglene i kalne,
i videl sem glibline, se dalne i dalne.
I videl sem strele, žveplene, blisiču.
Občutil sem merliča perst na ogerliču:
na jabuki Adama hladni tuji palec,
bil sem v čarnom plašču, hman kak zvezdoznalec.
Dalko anda dalko je ne bilo nič,
zimljičavec, četertavec pezdel je hudič.
Sablazen i larfa v čislu očenaša,
na merličkoj plahti kak rana grabancijaša
otparla mi se v oku gliblina mračna naša.
Jen zgoreni kotec na tri palanjka,
kak prekleti melin s tridesetri ganjka.
Peklena zganjka rascufanega canjka
i stražnjica kaj se v svojem kalu sanjka.
Flandra, kaj se v jutro zuvle, na večer obuvle,
obruč kugle na četiri vugle.
Podežganje hiže podežgalcov samih,
palandra, kaj svoje se meštrije ne srami.
Smardlivi kadaver kaj se v vonjhe pajca
krepanega zajca, digu digu dajca.
Pasoglavcov krutih golubica v parklah
i čarna nit konca na preslici Parkah.
Pasoglavci smarde, kak futači pezde,
vu žveplenom risu brenčiju škure zvezde.
Med zvezdami jena kalna zvezda.
Incipit ketač planetarijoma obertati se vezda.
I videl sem v megli,
v megli sem videl:
Zerinski grof črez meglu
kak slepec gre v Beč.
A nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu
nigdar več.
I Jelačiča Bana i Gospona Gaja,
I Njih sem videl bloditi v Beč:
tam buju svoju, tam buju svoju, tam buju svoju
popluvali reč.
I videl sem v megli tristotin banov,
tristotin banov, tristo galanov,
kak zmirom črez meglu blodiju v Beč.
Tristotin banov črez meglu sem videl,
kak ničemurnjaki pleziju v Beč.
Tristotin banov na konju, k Jagelonu,
tristotin banov vu salonvagonu,
tristotin banov blode v Budim,
petsto let jognja, petsto let megle,
Turčin i jogenj i karv i dim.
V megli sem videl, videl sem v megli:
seh križneh putov konec i kraj.
V meglenom blatu, v pogrebnom maršu,
otkod nas nigda več nebu nazaj,
Ileri kak pilki, faklonosi,
zaškrabani dijaki, larfonosi,
pokapali su paradno starinsku reč Kaj.
Kak zvon je Kaj grmelo,
kak kres je Kaj plamtelo,
kak jogenj, kak harfa vekomaj,
a oberpilko v gali,
s pogrebnom faklom v roki
med ilerskimi fanti,
mertvečkemi snuboki,
španceral se
doktor Ludwig von Gay.
Cinkuš je lajal v megli, golgotski,
pokapati smo znali furtinavek gospocki.
Smolaveh faklah dim sajav, rdeči,
koruš černoriscov, reverend čkomeči,
psalmov pogrebneh pri mertvečkoj sveči,
pogrebni marš, ilerski marš brenčeči,
circumdederunt i karmine zle
orgula, misleč da strofe jesu te
repača Renesanse, slavjanske Budnice.
A človeka je ne, ki v smartne panike
glas dignul bi kak veter, da pravdu nam pove,
kak oroslan da rukne v taj špalir teleči,
v pogrebnu paradu, v ilerski marš brenčeči:
čarni to grudanjek, a je ne komet svetleči!
...
Doduše, Krleža prikriva njinu velikohrvatsku ideju iza tobožnjeg panslavizma. Jagić već 1967. Ilirsku književnost podvodi pod Hrvatsku i u saradnji s biskupom Strossmayerom stvara "srpskohrvatsku" jezičku paradigmu, koja je bila u službi prevođenja srpskog u hrvatski jezik, a koja dan danas u SRBIJI (sic!) ne da zdravoj i naučnoj vukovskoj - srpskoj, da istupi iz svoga groba što joj ga Štosmajer iskopa.
Jaka je to stvar... otac nacije Starčević Ante, po ocu Srbin katolik (Bunjevac) a po majci Srbin pravoslavac... Otac jezika - Ludwig Gay po majci Nemac, po ocu Francuz...
I videl si v megli, v megli si videl
I videl sem daljine, meglene i kalne,
i videl sem glibline, se dalne i dalne.
I videl sem strele, žveplene, blisiču.
Občutil sem merliča perst na ogerliču:
na jabuki Adama hladni tuji palec,
bil sem v čarnom plašču, hman kak zvezdoznalec.
Dalko anda dalko je ne bilo nič,
zimljičavec, četertavec pezdel je hudič.
Sablazen i larfa v čislu očenaša,
na merličkoj plahti kak rana grabancijaša
otparla mi se v oku gliblina mračna naša.
Jen zgoreni kotec na tri palanjka,
kak prekleti melin s tridesetri ganjka.
Peklena zganjka rascufanega canjka
i stražnjica kaj se v svojem kalu sanjka.
Flandra, kaj se v jutro zuvle, na večer obuvle,
obruč kugle na četiri vugle.
Podežganje hiže podežgalcov samih,
palandra, kaj svoje se meštrije ne srami.
Smardlivi kadaver kaj se v vonjhe pajca
krepanega zajca, digu digu dajca.
Pasoglavcov krutih golubica v parklah
i čarna nit konca na preslici Parkah.
Pasoglavci smarde, kak futači pezde,
vu žveplenom risu brenčiju škure zvezde.
Med zvezdami jena kalna zvezda.
Incipit ketač planetarijoma obertati se vezda.
I videl sem v megli,
v megli sem videl:
Zerinski grof črez meglu
kak slepec gre v Beč.
A nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu
nigdar več.
I Jelačiča Bana i Gospona Gaja,
I Njih sem videl bloditi v Beč:
tam buju svoju, tam buju svoju, tam buju svoju
popluvali reč.
I videl sem v megli tristotin banov,
tristotin banov, tristo galanov,
kak zmirom črez meglu blodiju v Beč.
Tristotin banov črez meglu sem videl,
kak ničemurnjaki pleziju v Beč.
Tristotin banov na konju, k Jagelonu,
tristotin banov vu salonvagonu,
tristotin banov blode v Budim,
petsto let jognja, petsto let megle,
Turčin i jogenj i karv i dim.
V megli sem videl, videl sem v megli:
seh križneh putov konec i kraj.
V meglenom blatu, v pogrebnom maršu,
otkod nas nigda več nebu nazaj,
Ileri kak pilki, faklonosi,
zaškrabani dijaki, larfonosi,
pokapali su paradno starinsku reč Kaj.
Kak zvon je Kaj grmelo,
kak kres je Kaj plamtelo,
kak jogenj, kak harfa vekomaj,
a oberpilko v gali,
s pogrebnom faklom v roki
med ilerskimi fanti,
mertvečkemi snuboki,
španceral se
doktor Ludwig von Gay.
Cinkuš je lajal v megli, golgotski,
pokapati smo znali furtinavek gospocki.
Smolaveh faklah dim sajav, rdeči,
koruš černoriscov, reverend čkomeči,
psalmov pogrebneh pri mertvečkoj sveči,
pogrebni marš, ilerski marš brenčeči,
circumdederunt i karmine zle
orgula, misleč da strofe jesu te
repača Renesanse, slavjanske Budnice.
A človeka je ne, ki v smartne panike
glas dignul bi kak veter, da pravdu nam pove,
kak oroslan da rukne v taj špalir teleči,
v pogrebnu paradu, v ilerski marš brenčeči:
čarni to grudanjek, a je ne komet svetleči!
...
Doduše, Krleža prikriva njinu velikohrvatsku ideju iza tobožnjeg panslavizma. Jagić već 1967. Ilirsku književnost podvodi pod Hrvatsku i u saradnji s biskupom Strossmayerom stvara "srpskohrvatsku" jezičku paradigmu, koja je bila u službi prevođenja srpskog u hrvatski jezik, a koja dan danas u SRBIJI (sic!) ne da zdravoj i naučnoj vukovskoj - srpskoj, da istupi iz svoga groba što joj ga Štosmajer iskopa.
Jaka je to stvar... otac nacije Starčević Ante, po ocu Srbin katolik (Bunjevac) a po majci Srbin pravoslavac... Otac jezika - Ludwig Gay po majci Nemac, po ocu Francuz...
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Još je najsmešnije od svega kako Hrvati i Slavonci u zagrebačkom Saboru nisu dugo mogli da proguraju naziv jezika - "hrvatski"... da je zaista hrvatski to ne bi bio problem.
Prvo je predlagano da se zove "hrvatsko-slavonski jezik". To je predlagao Kukuljević-Sakcinski koji je prvi put progovorio u Saboru jezikom koji nije Nemački, Mađarski ili latinski. Iz ovog predloga jasno je da su tada hrvatski vođi razlikovali hrvatski (kajkavski) i slavonski (šokačko-srpski štokavski srpski) jezik. Kako bilo, da stvar bude patetična, kukuljević je govorio ekavicom, što danas pokušavaju da sakriju raznim falsifikatima. I sam Starčević je pisao ekavicom jer je zano da su svi ijekavci bez izuzetka (bili) pravoslavni Srbi.
Nakon toga hrvatsko-slavosnki "stališi" su ga prvo (ne sećam se tačno redosleda ali mogu proveriti) ozakonili kao "jugoslavenski jezik naših kraljevinah"; zatim u sledećoj odluci sabora nazvan "naš jezik" jer se bunilli Srbi i patrijarh Rajačić, da bi, onaj katolički Srbin Bunjevac, Mažuranić lupio šakom o astal i dekretom proglasio, baš pomenute 1967. (ako se ne varam) "hrvatski jezik".
O tome bi opširnije znala Hellen.
Dakle, ovo lutanje je trajalo dvadesetak godina. Te godine počinje stvaranje Velike Hrvatske koje i dan danas traje, što vidimo po poslednjojm tužbi koju je Hrvatska podnela protiv države nam (jedine!) Srbije za genocid.
Hej! Ima li koga kod kuće???
Prvo je predlagano da se zove "hrvatsko-slavonski jezik". To je predlagao Kukuljević-Sakcinski koji je prvi put progovorio u Saboru jezikom koji nije Nemački, Mađarski ili latinski. Iz ovog predloga jasno je da su tada hrvatski vođi razlikovali hrvatski (kajkavski) i slavonski (šokačko-srpski štokavski srpski) jezik. Kako bilo, da stvar bude patetična, kukuljević je govorio ekavicom, što danas pokušavaju da sakriju raznim falsifikatima. I sam Starčević je pisao ekavicom jer je zano da su svi ijekavci bez izuzetka (bili) pravoslavni Srbi.
Nakon toga hrvatsko-slavosnki "stališi" su ga prvo (ne sećam se tačno redosleda ali mogu proveriti) ozakonili kao "jugoslavenski jezik naših kraljevinah"; zatim u sledećoj odluci sabora nazvan "naš jezik" jer se bunilli Srbi i patrijarh Rajačić, da bi, onaj katolički Srbin Bunjevac, Mažuranić lupio šakom o astal i dekretom proglasio, baš pomenute 1967. (ako se ne varam) "hrvatski jezik".
O tome bi opširnije znala Hellen.
Dakle, ovo lutanje je trajalo dvadesetak godina. Te godine počinje stvaranje Velike Hrvatske koje i dan danas traje, što vidimo po poslednjojm tužbi koju je Hrvatska podnela protiv države nam (jedine!) Srbije za genocid.
Hej! Ima li koga kod kuće???
Poslednja izmena:
belo okruglo
Zainteresovan član
- Poruka
- 347
A zašto pišeš ćirilicom?
Не разумем питање.
Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.129
Po običaju se histerizira, i to zbrdazdolizmom citata i "citata". Normalan čovjek nema potrebe obazirati se na svo to škrabanje, tek istaći njekoliko pogrješaka i krivih informacija.
1. Krleža, kakav god bio, nije pogodna osoba za promicanje srpsko-štokavske opsesije:
"Slavi se Vukova stopedesetgodišnjica, a prešućuje da su glagoljaši, trista-četirista godina prije Vuka, već pisali narodnim govorom. Utvrđeno je naučno da je već Vetranić prepisivao hrvatske narodne psaltire iz četrnaestoga stoljeća. Od Marulića do Kačića-Miošića napisana je nekoliko stoljeća čitava jedna književnost narodnim govorom: od Primoža Trubara, Dalmatina, Vramca, Škrinjarića, preko Jambrešića i Belostenca do Katančića nikada taj kontinuitet narodnoga govora nije bio prekinut, tako da se Vuk javlja u nizu ...".
M.Krleža. "Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu", 1937. (Krleža navodi kao hrvatske pisce čakavske (Marulić), štokavsko-ijekavske (Vetranić-Mavro Vetranović), štokavsko-ikavske (Kačić-Miošić, Katančić), miješana ideopma Ozaljskoga kruga (Belostenec), kajkavske (Škrinjarić), te i Slovence (Trubar, Dalmatin- ne hrvatski protestantski pisac)
*****************************************************************************************
"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.
Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."
Miroslav Krleža, 1981, u Enes Čengić: »S Krležom iz dana u dan«, sv. IV., str. 209-210
Ostalo je gubitak vrjemena. I pregazila vas je zbilja, može biti da boli, no što ću vam ja. Detaljnije na stranicama: http://forum.b92.net/index.php?showtopic=43766&st=0
1. Krleža, kakav god bio, nije pogodna osoba za promicanje srpsko-štokavske opsesije:
"Slavi se Vukova stopedesetgodišnjica, a prešućuje da su glagoljaši, trista-četirista godina prije Vuka, već pisali narodnim govorom. Utvrđeno je naučno da je već Vetranić prepisivao hrvatske narodne psaltire iz četrnaestoga stoljeća. Od Marulića do Kačića-Miošića napisana je nekoliko stoljeća čitava jedna književnost narodnim govorom: od Primoža Trubara, Dalmatina, Vramca, Škrinjarića, preko Jambrešića i Belostenca do Katančića nikada taj kontinuitet narodnoga govora nije bio prekinut, tako da se Vuk javlja u nizu ...".
M.Krleža. "Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu", 1937. (Krleža navodi kao hrvatske pisce čakavske (Marulić), štokavsko-ijekavske (Vetranić-Mavro Vetranović), štokavsko-ikavske (Kačić-Miošić, Katančić), miješana ideopma Ozaljskoga kruga (Belostenec), kajkavske (Škrinjarić), te i Slovence (Trubar, Dalmatin- ne hrvatski protestantski pisac)
*****************************************************************************************
"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.
Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."
Miroslav Krleža, 1981, u Enes Čengić: »S Krležom iz dana u dan«, sv. IV., str. 209-210
Ostalo je gubitak vrjemena. I pregazila vas je zbilja, može biti da boli, no što ću vam ja. Detaljnije na stranicama: http://forum.b92.net/index.php?showtopic=43766&st=0
Poslednja izmena:
Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
od istine se pobeci ne moze...to koliko vas ti citati danas ubijaju u pojam i ti jasno pokazujes...pokusali su Hrvati na sve moguce nacine da prikriju kradju srpskog jezika, uspeli da prisvoje velike pisce...ali bas ti citati su ostali za vek vekova, da nas podsete ko je ko...i nema vece istine i dokaza od bas tih citata...
Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor
Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (18): "Hrvati – ovo
pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno
razlikujemo, zovu sve Vlasima". Dakle, slavonski se znatno razlikuje od hrvatskog
dijalekta i ko je taj slavonski, a to znači štokavski dijalekat, govorio, zvali su ga
Vlahom pa bio pravoslavni ili katolik
U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci,
Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od
Hrvata razlikuju (str. 108). Na prethodnoj strani kaže: "Dobro znamo da se i u
prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora".
Tamo izrečno piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi
ratione distinctos bene novimus.
Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao
je "prvi hrvatski štampani prijevod Svetog pisma", kako kaže u "Enciklopediji
Jugoslavije Ivan Slamnig književnik iz Zagreba. Ali ga Katančić nije zvao
hrvatskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora
bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).
Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor
Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (18): "Hrvati – ovo
pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno
razlikujemo, zovu sve Vlasima". Dakle, slavonski se znatno razlikuje od hrvatskog
dijalekta i ko je taj slavonski, a to znači štokavski dijalekat, govorio, zvali su ga
Vlahom pa bio pravoslavni ili katolik
U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci,
Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od
Hrvata razlikuju (str. 108). Na prethodnoj strani kaže: "Dobro znamo da se i u
prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora".
Tamo izrečno piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi
ratione distinctos bene novimus.
Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao
je "prvi hrvatski štampani prijevod Svetog pisma", kako kaže u "Enciklopediji
Jugoslavije Ivan Slamnig književnik iz Zagreba. Ali ga Katančić nije zvao
hrvatskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora
bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).
Poslednja izmena:
Najveći problem u cijeloj priči je što Srbi ne mogu dokazivati srpski bez negiranja hrvatskog jezika....
pametnom dosta
pametnom dosta
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Ajmo Jovo nanovo...
Ko nije upoznao Hroboatosa, možda ne zna da ovom individuumu nije ostalo ništa drugo sem laganja i retorike. Jednostavno, Hroboatos laže. Laži pakuje s poluistinama, da se lakše vare. Metod krajnje prostačke propagande. To je klasika koju sam još pre dve godine analizirao na forumu Istorija Balkana.
Evo na primeru njegovog poslednjeg posta Hrobijevog pojednostavljenog klišea: opljuni-slaži-opljuni:
1. Uvreda:
2. Laž:
3. Citat, koji nikada (ali nikada!!!) ne potkrepljuje ono pod 1. ili 2. i najčšće nema logične veze s tvrdnjama pod 1. i 2.:
Bla, bla, bla..
4. Uvrede, lažni prezir, i mržnja od koje su mu se zubi pokvarili...
5. Link(ovi). I naravno, kao trešnja na šlag, link na www.hercegbosnu ili na wikipediju ili na neki treći forum na kojem propagira laži (kao u ovom slučaju link je: http://forum.b92.net/index.php?showtopic=43766&st=0 ).
To je jedan šablon kojeg se drži kaj pijan plota... I naravnom, ne preza da u sledećem postu doda kako smo opsednuti njegovim likom i delom...
Toliko si toga, Hrobi, pročitao, pa me interesuje kada si planirao da se izjasniš kao Srbin? Moći ćeš da širiš istinu, a osećaj je mnogo bolji, veruj.
Bilo kako bilo, meni je s istinom mnogo lakše nego tebi s lažima.
Kočo, nema potrebe da polemišemo sa Krležom. On je bio inicijator maliciozne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, 1967., (na 100-godišnjicu proglašenja "hrvatskog jezika" za službeni, čudna mi čuda). Iako je oženio srpkinju LEPOSAVU, nije to ime mogao da prevali preko usta i zvao ju je Bella.... s njom je bio čitavog života na Vi. Izgleda da se tu ugledao na Broza koji je oženio JOVANKU, a ni jedan ni drugi nisu sa njima imali dece. I to je podatak za sebe.
Ovo što Hrobi navodi ni najmanje ne umanjuje Krležino gađenje na Ilirce (zove ih "Ileri") kada su odacivši svoj jezik prigrlili srpski. To gađenje jasno je i glasno izrekao u gornjoj pesmi.
Ileri kak pilki, faklonosi,
zaškrabani dijaki, larfonosi,
pokapali su paradno starinsku reč Kaj.
Kak zvon je Kaj grmelo,
kak kres je Kaj plamtelo,
kak jogenj, kak harfa vekomaj,
a oberpilko v gali,
s pogrebnom faklom v roki
med ilerskimi fanti,
mertvečkemi snuboki,
španceral se
doktor Ludwig von Gay.
Ko nije upoznao Hroboatosa, možda ne zna da ovom individuumu nije ostalo ništa drugo sem laganja i retorike. Jednostavno, Hroboatos laže. Laži pakuje s poluistinama, da se lakše vare. Metod krajnje prostačke propagande. To je klasika koju sam još pre dve godine analizirao na forumu Istorija Balkana.
Evo na primeru njegovog poslednjeg posta Hrobijevog pojednostavljenog klišea: opljuni-slaži-opljuni:
1. Uvreda:
2. Laž:
3. Citat, koji nikada (ali nikada!!!) ne potkrepljuje ono pod 1. ili 2. i najčšće nema logične veze s tvrdnjama pod 1. i 2.:
Bla, bla, bla..
4. Uvrede, lažni prezir, i mržnja od koje su mu se zubi pokvarili...
5. Link(ovi). I naravno, kao trešnja na šlag, link na www.hercegbosnu ili na wikipediju ili na neki treći forum na kojem propagira laži (kao u ovom slučaju link je: http://forum.b92.net/index.php?showtopic=43766&st=0 ).
To je jedan šablon kojeg se drži kaj pijan plota... I naravnom, ne preza da u sledećem postu doda kako smo opsednuti njegovim likom i delom...
Toliko si toga, Hrobi, pročitao, pa me interesuje kada si planirao da se izjasniš kao Srbin? Moći ćeš da širiš istinu, a osećaj je mnogo bolji, veruj.
Bilo kako bilo, meni je s istinom mnogo lakše nego tebi s lažima.
Kočo, nema potrebe da polemišemo sa Krležom. On je bio inicijator maliciozne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, 1967., (na 100-godišnjicu proglašenja "hrvatskog jezika" za službeni, čudna mi čuda). Iako je oženio srpkinju LEPOSAVU, nije to ime mogao da prevali preko usta i zvao ju je Bella.... s njom je bio čitavog života na Vi. Izgleda da se tu ugledao na Broza koji je oženio JOVANKU, a ni jedan ni drugi nisu sa njima imali dece. I to je podatak za sebe.
Ovo što Hrobi navodi ni najmanje ne umanjuje Krležino gađenje na Ilirce (zove ih "Ileri") kada su odacivši svoj jezik prigrlili srpski. To gađenje jasno je i glasno izrekao u gornjoj pesmi.
Ileri kak pilki, faklonosi,
zaškrabani dijaki, larfonosi,
pokapali su paradno starinsku reč Kaj.
Kak zvon je Kaj grmelo,
kak kres je Kaj plamtelo,
kak jogenj, kak harfa vekomaj,
a oberpilko v gali,
s pogrebnom faklom v roki
med ilerskimi fanti,
mertvečkemi snuboki,
španceral se
doktor Ludwig von Gay.
Poslednja izmena:
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
kojim dijalektom govore bunjevci?
Konstantin Veliki
Buduća legenda
- Poruka
- 28.302
A molim te sta ima to veze.
Vi naprimer imate cak i narjeca (koji je izraz iz slavistike ka de je postojao samo jedan slawenski jezik a ruski, bugarski i tako dalje su bili samo narjeca.
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
A molim te sta ima to veze.
Vi naprimer imate cak i narjeca (koji je izraz iz slavistike ka de je postojao samo jedan slawenski jezik a ruski, bugarski i tako dalje su bili samo narjeca.
nista,samo me zanima koji je se dijalekt pricao u raskoj,posto kolega navodi da su bunjevci iz raske
Konstantin Veliki
Buduća legenda
- Poruka
- 28.302
Najveci deo sumadinca ima predaga iz Crne Gore Hercegovine i Bosne kad su ljudi iz tih krajeva naseljavali plodnu sumadinsku i zapadno kolubarsku zemlju.
A opet nemaju isti dialekt sumadinci i Crno Gorci.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Ako ne razlikuješ govor, dijalekat i jezik kao sistem, onda mogu da ti objasnim.
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
Najveci deo sumadinca ima predaga iz Crne Gore Hercegovine i Bosne kad su ljudi iz tih krajeva naseljavali plodnu sumadinsku i zapadno kolubarsku zemlju.
A opet nemaju isti dialekt sumadinci i Crno Gorci.
ode ti do markovih konaka i nazad samo se ne spomenu trazenog
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
ne razlikujem,objasni mi sto sam te pitao
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Okej. Ja svakom dva puta objašnjavam besplatno
Bunjevci danas nemaju jedan dijalekt jer su, sticajem istorijskih okolnosti razbacani na četiri strane Balkana. Ilustracije radi, u Lici su Bunjevci mahom jekavci a u Bačkoj neizostavno ikavci. Mi danas možemo govoriti o bunjevačkim govorima. Raška nije imala jedan dijalekt, zaboga ni jedna država nema jedan dijalekt, ali u Raškoj je nastao srednjovekovni narodni srpski jezik, kao što je u srednjovekovnoj Hrvatskoj nastao narodni čakavski jezik koji zamire od konca 15. stoleća.
Da su Bunjevci bili žitelji Raške, možemo se osloniti na na dva čisto Hrvatska izvora: na bačkog Bunjevca, koji se izjašnjavao kao Hrvat - Matiju Evetovića i na zagrebačku školsku kartografju.
Matija Evetović nam u praskozorje NDH-zije, "o svijećnici, 1941." saopštava da su Bunjevci ustvari Humljani (Bunjani). Zagrebačka školska karta Raš(k)e 13. veka jasno pokazuje da su Zeta, Travun(i)ja (Zahumlje) i Bunija (Hum, najvećim delom) u sastavu Raše, kao njene provincije.
Pa zaboga, zovu se Raci (od Rasciani)! Što neko reče: pametnome dosta.
Činjenica je i to da je dobar deo Bunjevaca bili prvo pravoslan, a onda su pokatoličeni, npr. Krmpotići. Međutim, dobar deo Bunjevaca bili su pod splitskom nadbiskupijom, odnosno katolici, od početka.
Bunjevci danas nemaju jedan dijalekt jer su, sticajem istorijskih okolnosti razbacani na četiri strane Balkana. Ilustracije radi, u Lici su Bunjevci mahom jekavci a u Bačkoj neizostavno ikavci. Mi danas možemo govoriti o bunjevačkim govorima. Raška nije imala jedan dijalekt, zaboga ni jedna država nema jedan dijalekt, ali u Raškoj je nastao srednjovekovni narodni srpski jezik, kao što je u srednjovekovnoj Hrvatskoj nastao narodni čakavski jezik koji zamire od konca 15. stoleća.
Da su Bunjevci bili žitelji Raške, možemo se osloniti na na dva čisto Hrvatska izvora: na bačkog Bunjevca, koji se izjašnjavao kao Hrvat - Matiju Evetovića i na zagrebačku školsku kartografju.
Matija Evetović nam u praskozorje NDH-zije, "o svijećnici, 1941." saopštava da su Bunjevci ustvari Humljani (Bunjani). Zagrebačka školska karta Raš(k)e 13. veka jasno pokazuje da su Zeta, Travun(i)ja (Zahumlje) i Bunija (Hum, najvećim delom) u sastavu Raše, kao njene provincije.
Pa zaboga, zovu se Raci (od Rasciani)! Što neko reče: pametnome dosta.
Činjenica je i to da je dobar deo Bunjevaca bili prvo pravoslan, a onda su pokatoličeni, npr. Krmpotići. Međutim, dobar deo Bunjevaca bili su pod splitskom nadbiskupijom, odnosno katolici, od početka.
Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.129
Hajde da napišem neštro prije spavanja, tek da pokažem svu glupost i jad raznih piskarala i načina tih škraboterija- bez pameti, znanja,..ičega. I onda fajrunt, ne petlja se medo s muhama.
1. Kakve veze ima Krležina žena (i Brozova) s temom ? Tema je jezik, a osobni životi ljudi koji su spomenuti njihova je privatna stvar. No, i tu je postopisac nadrobio nebuloza: Krležina supruga Leposava Kangrga rođena je u "miješanom" braku (otac pravoslavac, majka katolikinja). Krštena je prvo u katoličkoj crkvi, a onda ju je otac- koji za to nije znao- naknadno krstio u pravoslavnoj. Sama se "Leposava" nikad nije osjećala Srpkinjom (osim u situacijama kad joj je to konveniralo), a kao adolescentica se u katoličkoj crkvi molila da joj budući suprug postane ondašnji kadet Krleža, prijatelj njezina brata. Točno je da je ime promijenila u Bela- no to joj nije napravio Krleža kao macho tiranin, nego joj je i samoj bilo groteskno da po Zagrebu hoda kao Leposava (ili Milojka ili Vidosava ili whatever). Djecu nisu imali poglavito jer Krleža za djecu nije hajao, slično uostalom i nizu drugih osoba "egzistencijalističkoga" (pretežito) svjetonazora (Proust, Andrić, Rilke, Musil, Sartre...).
2. ovaj postopisac (kao i gro ostalih) nažvrlja neke bljuzge o surječju nastanka kojih nema pojma i potom laprda o tobožnjoj neresponsivnosti supolemičara. Ma nemojte kasti ? Pa tko bi trošio bitove i vrijeme na "edukaciju" nevježa i zatupljenih šopvena nemajućih pojma o pojmu o predmetu rasprave ? Osobno sam bilo koji forum doživljavao kao sredstvo razonode, dok ozbiljnije vrijeme posvećujem- kao i, vjerujem, golema većina forumaša- drugim aktivnostima. Dakle- razonode i ubijanja vremena kad nema zanimljivijega posla, a nipošto sredstva izobrazbe neznalica.
Koliko bi uopće trebalo teksta da se piskaranja dotičnika "pokriju", seriozno i studiozno ? Od oka, to bi bilo 5-10 stranica A4, s tim da rečeni postopisac ni 95% sudionika ni ne bi shvatilo o čem se uopće piše i koji su argumenti. Pa čemu onda to ? Plus to da nemam baš nikakvu namjeru na internetskim forumima ikomu "dokazivati" nješto- rekoh, ti služe za razonodu, razmjenu mišljenja i tomu da se nešto i dozna, a ne za "ubeđivanje" zadrtih tupamarosa ili skučenih ignoranata.
Dakle, ukratko o Krleži i jeziku.
Krleža (ni ostali hrvatski pisci) nije doživljavao hrvatski jezik kao nekakav shizofreni pabirak raslojen po gurajućim se narječjima - hrvatskim auktorima posve tuđa ideja, osim zadrtim filolozima poput Tome Maretića ili Franje Ivekovića (koje je, hvala Bogu, odpuhalo vrijeme). Kao što kaže Stanko Lasić u svojoj monumentalnoj višesvezačnoj "Krležologiji", Gajeva genijalna intuicija da će pravi kodifikatori hrvatskoga književnoga jezika poteći iz kajkavskoga područja maestralno se realizirala u slučajevima Šenoe, Matoša i Krleže, u čijim djelima supostoji hrvatska zapadna štokavština na kajkavskom podsloju u frazeologiji, rječniku i skladnji.
Krležine velebne "Balade"-po Žmegačevim riječima monumentalno ostvarenje ranga Goetheova "Fausta"- nisu napisane ni na kakavom dijalektu. Jezik "Balada" izumljeni je Krležin jezik, nastao nakon dugotrajnoga proučavanja Belostenčeva "Gazofilacija", dubrovačkih manirizama iz doba baroka, njemačke ekspresionističke lirike 1920-ih, govora Ante Starčevića u Hrvatskom saboru, Frankopanove lascivne poezije,..- i sve naslonjeno na domaći jezik bake Terezije. "Balade" obiluju riječima i sintaktičnim obratima kakvih nema nigdje drugdje i koji se nigdje ne govore, pravopis je miješanoga tipa (npr. slogotvorno -r- piše se kao -ar- i -er-, (karv, germeti), a to dostiže vrhunac u "Planetarijomu", tom vatrometu u kojem se miješaju latinski, madžarski, raguzejski štokavski i drugi idiomi. Postopisac koji je pisao o Baladama totalni je ignorant- valjda misli da je Krleža pisao na "maternjem" ili "faternjem" "jeziku" (koji nigdje ne postoji)- te mu je bolje da okani ćorava posla jer o jezičnoknjiževnoj tematici nema pojma o pojmu ni blage veze.
O Krležinoj sintaksi, stilistici i riječotvorju na hrvatskome književnom jeziku dalo bi se pisati (o tom su, uostalom, objavljene mnogobrojne studije)- no ovo je forum, a ne akademski simpozij ili večernja škola za poduku dibidusa.
A i ja ima pametnijega posla.
1. Kakve veze ima Krležina žena (i Brozova) s temom ? Tema je jezik, a osobni životi ljudi koji su spomenuti njihova je privatna stvar. No, i tu je postopisac nadrobio nebuloza: Krležina supruga Leposava Kangrga rođena je u "miješanom" braku (otac pravoslavac, majka katolikinja). Krštena je prvo u katoličkoj crkvi, a onda ju je otac- koji za to nije znao- naknadno krstio u pravoslavnoj. Sama se "Leposava" nikad nije osjećala Srpkinjom (osim u situacijama kad joj je to konveniralo), a kao adolescentica se u katoličkoj crkvi molila da joj budući suprug postane ondašnji kadet Krleža, prijatelj njezina brata. Točno je da je ime promijenila u Bela- no to joj nije napravio Krleža kao macho tiranin, nego joj je i samoj bilo groteskno da po Zagrebu hoda kao Leposava (ili Milojka ili Vidosava ili whatever). Djecu nisu imali poglavito jer Krleža za djecu nije hajao, slično uostalom i nizu drugih osoba "egzistencijalističkoga" (pretežito) svjetonazora (Proust, Andrić, Rilke, Musil, Sartre...).
2. ovaj postopisac (kao i gro ostalih) nažvrlja neke bljuzge o surječju nastanka kojih nema pojma i potom laprda o tobožnjoj neresponsivnosti supolemičara. Ma nemojte kasti ? Pa tko bi trošio bitove i vrijeme na "edukaciju" nevježa i zatupljenih šopvena nemajućih pojma o pojmu o predmetu rasprave ? Osobno sam bilo koji forum doživljavao kao sredstvo razonode, dok ozbiljnije vrijeme posvećujem- kao i, vjerujem, golema većina forumaša- drugim aktivnostima. Dakle- razonode i ubijanja vremena kad nema zanimljivijega posla, a nipošto sredstva izobrazbe neznalica.
Koliko bi uopće trebalo teksta da se piskaranja dotičnika "pokriju", seriozno i studiozno ? Od oka, to bi bilo 5-10 stranica A4, s tim da rečeni postopisac ni 95% sudionika ni ne bi shvatilo o čem se uopće piše i koji su argumenti. Pa čemu onda to ? Plus to da nemam baš nikakvu namjeru na internetskim forumima ikomu "dokazivati" nješto- rekoh, ti služe za razonodu, razmjenu mišljenja i tomu da se nešto i dozna, a ne za "ubeđivanje" zadrtih tupamarosa ili skučenih ignoranata.
Dakle, ukratko o Krleži i jeziku.
Krleža (ni ostali hrvatski pisci) nije doživljavao hrvatski jezik kao nekakav shizofreni pabirak raslojen po gurajućim se narječjima - hrvatskim auktorima posve tuđa ideja, osim zadrtim filolozima poput Tome Maretića ili Franje Ivekovića (koje je, hvala Bogu, odpuhalo vrijeme). Kao što kaže Stanko Lasić u svojoj monumentalnoj višesvezačnoj "Krležologiji", Gajeva genijalna intuicija da će pravi kodifikatori hrvatskoga književnoga jezika poteći iz kajkavskoga područja maestralno se realizirala u slučajevima Šenoe, Matoša i Krleže, u čijim djelima supostoji hrvatska zapadna štokavština na kajkavskom podsloju u frazeologiji, rječniku i skladnji.
Krležine velebne "Balade"-po Žmegačevim riječima monumentalno ostvarenje ranga Goetheova "Fausta"- nisu napisane ni na kakavom dijalektu. Jezik "Balada" izumljeni je Krležin jezik, nastao nakon dugotrajnoga proučavanja Belostenčeva "Gazofilacija", dubrovačkih manirizama iz doba baroka, njemačke ekspresionističke lirike 1920-ih, govora Ante Starčevića u Hrvatskom saboru, Frankopanove lascivne poezije,..- i sve naslonjeno na domaći jezik bake Terezije. "Balade" obiluju riječima i sintaktičnim obratima kakvih nema nigdje drugdje i koji se nigdje ne govore, pravopis je miješanoga tipa (npr. slogotvorno -r- piše se kao -ar- i -er-, (karv, germeti), a to dostiže vrhunac u "Planetarijomu", tom vatrometu u kojem se miješaju latinski, madžarski, raguzejski štokavski i drugi idiomi. Postopisac koji je pisao o Baladama totalni je ignorant- valjda misli da je Krleža pisao na "maternjem" ili "faternjem" "jeziku" (koji nigdje ne postoji)- te mu je bolje da okani ćorava posla jer o jezičnoknjiževnoj tematici nema pojma o pojmu ni blage veze.
O Krležinoj sintaksi, stilistici i riječotvorju na hrvatskome književnom jeziku dalo bi se pisati (o tom su, uostalom, objavljene mnogobrojne studije)- no ovo je forum, a ne akademski simpozij ili večernja škola za poduku dibidusa.
A i ja ima pametnijega posla.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Hroboatose, razočaralo me to što si se od gomile argumenata ponuđenih na tanjiru ti uhvatio za Krležinu ženu Leposavu. Izgleda da lički medo ipak sanja o muvama, ali one njega neće pa neće... i tvoj ego-trip ti samo odmaže u hvatanju istih. A to što ti se spava, što ne možeš da odgovaraš - omatoreo si, brate. Niko te i ne tera kad ne možeš - sve prema sposonostima i mogućnostima. It's a free country.
Čvrsnice, evo ti Evetovića:
Evo ti ŠK Zagreb, karta 13. veka:
http://www.crohis.com/srkulj1/andrija2.jpg
Pa se obrazuj.
Čvrsnice, evo ti Evetovića:
Evo ti ŠK Zagreb, karta 13. veka:
http://www.crohis.com/srkulj1/andrija2.jpg
Pa se obrazuj.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Kako ovo zovemo u biologiji?
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Takođe, kako sam nedavno saznao, u austrijskoj pokrajini Burgerland u oblasti Vlahija ima deve vlaških tj. srpskih sela, tako da ne možemo, avaj, čak ni u Gradištu tragati za originalnim hrvatskim jezikom. Šmrc.
I, sva je prilika da je veliki kompozitor Jozef Hajdn dalji rođak predsednika SANU Hajdina. Eto, samo niko se time ne bavi.
I, sva je prilika da je veliki kompozitor Jozef Hajdn dalji rođak predsednika SANU Hajdina. Eto, samo niko se time ne bavi.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.441
Čvrsnice, ova ti je karta još bolja da vidiš da su i Bunjevci Imoćani i Livanjci bili u istoj administrativnoj jedinici sa Srbima pa je logično da govore isti jezik.
Mađarska karta - 14. vek:
http://mek.oszk.hu/05700/05724/html/images/47-028.jpg
I ti ćeš jasno videti da su upravo to područja koje naseljavaju Srbi prema Porfirogenit-u. I zato i bunjevački standardni jezik pripada srpskom jezičkom sistemu.
I danas imaš Užice
gde su jekavci kao iz Lužice...
Mađarska karta - 14. vek:
http://mek.oszk.hu/05700/05724/html/images/47-028.jpg
I ti ćeš jasno videti da su upravo to područja koje naseljavaju Srbi prema Porfirogenit-u. I zato i bunjevački standardni jezik pripada srpskom jezičkom sistemu.
I danas imaš Užice
gde su jekavci kao iz Lužice...
Poslednja izmena:
