Quantcast

Čiji je naš jezik

Bogart

Poznat
Poruka
9.659
I, sva je prilika da je veliki kompozitor Jozef Hajdn dalji rođak prědsednika SANU Hajdina. Eto, samo niko se time ne bavi.
Мислим да се бави. Већ је негде било речи о томе како је Хајдн из области у којима је било и Срба и да је порекло његовог презимена довођено у везу са презименом Хајдин.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.203
Nedovoljno je poznata uloga Mojsija Moje Baltića u pomoći koju je pružio onima koji su želeli srpski da uvedu u "Trojednicu".

Da vidimo něšto i o tome:

"Ferdo Šišić navodi da јe Gaј ispočetka imao "neobuzdanu težnju da postane književnik, a u prvom redu pјesnik". Malo dalje piše Šišić (55, str. 136): "Posliјe dovršenih gimnaziјskih nauka u Karlovcu, gdјe јe imao prilike prvi put čuti iz narodnih usta štokavštinu Srba i Hrvata graničara i gdje je prvi put dobio u ruke Kačića, pošao јe na Univerzitet u Beč..." Poslije, 1827, pređe u Graz. "Dok se u Beču niјe baš ni s kim družio, u Gracu upozna... i neke Srbe, a među njima i Glinjanina Moјu Baltića..." Sam Gaј piše potom: "On meni otkri nutarnju vriјednost čistoga našega narodnog јezika, koјi јe јedini dostoјan općega imena ilirskoga. Trudom njegovim јa kao rođeni Zagorac naučih poznavati azbuku (ćirilicu, Šišić) i valjanim izgovorom izgovarati čist јezik. S njim prvom čitah narodne pјesme srpske po Vuku izdane i dokučih i osјetih neprocјenjivost njihovu..."

Slavni Dr.Ljudevit Gaj ovako je izrazio se o odnošaju hrvatskog (ilirskog) književnog jezika prema sprskom jeziku: "Ta sav sviet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli, nu, nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, DA TO NIJE SRPSKI VEĆ ILIRSKI JEZIK, pače ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, sto mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo."(Danica hr.,slav. i dalm. za 1846.g.,p.124,br.31)

Da je ovaj Gajev izrečeni stav zaista bio ono u šta je zaista věrovao, i stav koji je obělěžio cěo njegov život, potvrdio nam je Velimir Gaj, sin Ljudevita Gaja, koji je pod pseudonimom Bratoljub objavio povodom Vukove smrti u zagrebačkoj Danici pasus kojeg navodim (iz knjige Viktora Novaka Vuk i Hrvati (1967:493)):

Uza sve to, svaki će čitatelj viditi, da je i Dr Ljudevit Gaj, premda su mu zasluge za književnost našu velike, ipak samo sledbenik Vukov. Ta on je na temelju Vukova rada, podao nam zapadnim Jugoslavjanom Vukov čisti narodni jezik i sjedinio nas tako nerazdruživo sa serbskom našom bratjom. Mi dakle ponavljamo početnu izreku našu: Vuk je početnik novije književnosti naše i učitelj svih književnikah naših."
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.203
Biografija Mojsija Baltića

Srbin Mojsije Mojo Baltić, krajiški upravni oficir i privrědni stručnjak (Gora kod Petrinje, 19.2.1804. - Zagreb, 31.10.1897.). Osnovno školovanje završava u Glini a vojnu školu u Petrinji (1825.). Školovanje nastavlja u Gracu gdě se upoznaje s Lj. Gajem.

Ferdo Šišić ("J. Štrosmaјer i južnoslovenska misao. I deo, Beograd 1922. SKZ." str. 136) navodi da јe Gaj 1827, prešao sa Bečkog univerziteta u Grac. Dalje Šišić kaže: "Dok se u Beču niјe baš ni s kim družio, u Gracu upozna... i neke Srbe, a među njima i Glinjanina Moјu Baltića..." Sam Gaј piše potom: "On meni otkri nutarnju vriјednost čistoga našega narodnog јezika, koјi јe јedini dostoјan općega imena ilirskoga. Trudom njegovim јa kao rođeni Zagorac naučih poznavati azbuku (ćirilicu, Šišić) i valjanim izgovorom izgovarati čist јezik. S njim prvom čitah narodne pјesme srpske po Vuku izdane i dokučih i osјetih neprocјenjivost njihovu."

Oko 1835. dolazi iz Graca u Petrinju gdě radi kao štapski ađutant Druge banske pukovnije. Tu širi ilirske ideje, pomaže osnivanje Muzičkog zavoda (1841.), čitaonice (1842.) i petrinjske ekspozutire privrednog društva u Zagrebu (1843.). Već 1838. piše Lj. Gaju o odjecima ilirskog pokreta na području Druge banske pukovnije.

Godine 1848. novi ban J. Jelačić poziva ga u Zagreb dajući mu kao dobrom poznavaocu krajiške problematike město u upravi Vojne krajine. Imenovanjem za člana banske vlade, Mojsije Baltić je postao prva srpska politička ličnost u Zagrebu. http://www.srbi-zagreb.hr/clanak.php?id=12470 Baltić je jedan od Jelačićevih bliskih saradnika.

Bio je i jedan od pokretača časopisa "Pozor" (1860) zajedno s Bogoslavom Šulekom (istaknutim lingvistom slovačkog porěkla). Pored Ivana Trnskog pomaže Šuleku da što više narodnih rěči uđe u Šulekov Njemačko-hrvatski rječnik. Poznati kovač neologizama, Šulek, kaže u prědgovoru Rječniku: »Stvar je naravna; od godine 1853, kad je izišao na světlo prvi svezak ovoga rěčnika, napredovali smo svi u poznavanju narodnoga jezika, a bome i ja. Rěči, izprva za nevolju kojekako skovane, bile su od onda boljimi zaměnjene; a mnoge uzajmljene rěči bile su opet povraćene, jer se je našlo pravih domaćih.«

Tako je još jedan Srbin, Mojsije Mojo Baltić, prěteča Đure Daničića, pomogao da ilirci "prigrle" srpski jezik. U mladosti je pomagao Gaju, u starosti Šuleku...

Pripremio i uredio Mrkalj
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.203
U službi faktičnosti, pri svakom doticanju Bohuslava-Bogoslava Šuleka trěba imati na umu da se služio i falsifikovanjem.

Bohuslav Šulek, pohrvaćeni Slovak (1816-1895), u tekstu "Srbi i Hrvati" objavljenom u 8. broju zagrebačkog Nevena za 1856. kojim je pokušao da pobije glavne Vukove teze iz članka Srbi svi i svuda. Šulek je tvrdio: a) da su Hrvati i Srbi jedan narod, b) da im je jezik jedan odnosno isti ili zajednički, c) da im je stoga i književnost pisana tim jezikom zajednička, i d) da ih čak ni vera ne deli. Stoga on zaključuje na kraju članka:

„Iz svega ovoga što sada rekoh, vidi se da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena… Ako su pako bili jedan narod mora da su imali i jedan jezik, ta narodi se upravo jezikom razlikuju."

Bilo kako bilo, Šulek se poziva na Dositeja i Vuka falsifikujući navode:

U citatu iz Dositejevog Pisma Haralampiju, u kojem se tvrdi da se jednim jezikom govori u nizu krajeva, Srbiji, Bosni, Slavoniji itd. Šulek je izostavio dve ključne reči u zagradama: "kromě muža" (što znači izuzev kajkavaca) uz pominjanje Hrvatske, tako da je ispalo da se istim jezikom govori svuda i u Hrvatskoj, i da Dositej nije ni primětio da kajkavci govore drugačije. z:shock:

Uz citat Vukovog teksta Srbi svi i svuda iz Kovčežića, Šulek Vukovom tekstu dopisuje rečenicu koje kod Vuka nema, a koja glasi: „i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod". z:((

U oba slučaja Šulek je na nekorektan način citirao, i Dositeja i Vuka, da bi potvrdio svoju tezu o tome da su „Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koljena".

Zbog toga bi i ostale njegove navode trebalo primati s rezervom. Svaki autor ima pravo na svoje mišljenje. Ali niko nema pravo da tuđe mišljenje, radi svojih teza, falsifikuje.
 

Slaven777

Buduća legenda
Poruka
38.543
Мислим да се бави. Већ је негде било речи о томе како је Хајдн из области у којима је било и Срба и да је порекло његовог презимена довођено у везу са презименом Хајдин.
Koliko znam, za njega tvrde da je upravo hrvatskog porekla?
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.203
Koliko znam, za njega tvrde da je upravo hrvatskog porekla?
A-a. Kažu samo da je u kraju u kojem je odrastao mogao od gradištanskih Hrvata da čuje pěsmu - muzičku temu za svoju 104. simfoniju. Da nisu posebno oprezni, već bi mu prišili Rvatsvto kao i mnogima koji nisu Hrvati. No, ovaj je izgleda od loze Hajdina. z:lol:

Znam da je akademik Hajdin iz Gorskog Kotara (Vrbovsko). Trěba da malo prouči něki stručniji etnolog.

PS. Jeste, evo:
"Rođen sam 1923. u Vrbovskom. Moja porodica inače vodi poreklo iz malog sela Hajdine koje se nalazi pored varošice Srpske Moravice, smeštene između Ogulina i Rijeke. Taj deo Gorskog kotara predstavlja najzapadniju srpsku enklavu na južnoslovenskim prostorima. Moj otac je bio uspešan trgovac u Vrbovskom, ali smo morali da napustimo zavičaj i kao izbeglice dođemo u Beograd. Tu sam 1940. u Drugoj muškoj gimnaziji maturirao, a četrdeset četvrte i pete bio sam učesnik u borbama za oslobođenje zemlje da bih se posle demobilisanja našao pred upisom na fakultet. "
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.203
Inače, za gradištanske Srbe imamo ove podatke:

Nives Rittig-Beljak, 2001., (Bliska sjećanja na davna istraživanja Vlahije u Gradišću (Austrija), Gazophylacium, 1-2., 2001.): Ono što je danas ostalo u pamćenju ovih ljudi slaba je svijest o tome da ih drugi drugi nazivaju Vlasima. U Cikljinu čak kažu da nisu Vlasi. Vlasi su, kažu okolni stanovnici, malo na svoju ruku, drže se oholo bez razloga. Zato što su "gizdavi" sigurni su u nastupu. No sve te distinkcije danas su bez ikakve žestine. Pejorativno značenje prevagnulo je i stoga nije čudno da ga ne ističu.

- Izjava o učitelju Franzu Miholiću, koji je krajem 19. stoljeća službovao u Bandolu i tamo u ruševinama kapele našao zapis o tome kako su Vlasi dobili zemlju pod uvjetom da napuste staru vjeru i pređu na katoličanstvo, vjerojatno je prepričan odjeljak iz školske kronike.
Kao mjesto iseljenja navodi se mjesto Sirovica. Kako naziv nije posve čitljiv, Loisberbeck ... ga identificira kao Žirovac (Dvor), gdje su naseljeni pravoslavci (Loibersbeck, 1963., 15).


Ivan Ivanić, 1899, str. 23: (Fran) Kurelac im čak poriče hrvatstvo, jer veli da se jedan predeo od 9 sela između Bandola (Vajden) i Parapatićeva brega u županiji Vaš zove Vlahija, a „žitelji te Vlahije da su bez ikakve sumnje plemenom Srblji, koji su na katoličku veru pristupili."


VLAHIJA
1) Bandol (Weiden bei Rechnitz) - glavno mjesto Vlahije;7400 Weiden bei Rechnitz, Austria
2) Ključarevac (Allersdorf)
3) Hodas Stari (Althodis); 7464 Markt Neuhodis, Oberwart, Burgenland, Austria
4) Marof (Mönchmeierhof);7461 Weiden bei Rechnitz, Austria
5) Podgorje (Oberpodgoria); 7463 Weiden bei Rechnitz, Austria
6) Bošnjakov Brig (Unterpodgoria)
7) Papratić brig (Parapatitsberg)
8) Poljanci (Podler)
9) Širokani (Rauhriegel-Allersgraben)


U blizini se nalazi i Rohrau, Hajd(i)novo rodno město:
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.203
Rodna kuća: http://www.haydngeburtshaus.at/Bildergalerie.htm
Geschichte


Das strohbedeckte Bauernhaus wurde um 1728 von dem Wagnermeister und späteren Marktrichter (heute: Bürgermeister) Matthias Haydn erbaut. Hier schenkte ihm seine Frau Maria, geb. Koller, sie war Köchin im Dienste der Grafen Harrach, zahlreiche Kinder. Die Söhne Joseph, geboren am 31. März 1732, und Michael, geboren am 14. September 1737, sollten Weltgeltung erlangen. Joseph wurde fürstlich Esterházy'scher Kapellmeister und bereits zu Lebzeiten eine Legende, sein Bruder Michael wirkte als Konzertmeister am fürsterzbischöflichen Hof zu Salzburg. Obwohl Joseph Haydn sein Geburtshaus bereits 6-jährig verließ, um in Hainburg und in Wien seine Ausbildung zu erfahren, hatte er doch lebenslang eine Bindung zu dem Haus und soll 1795, als er von seiner triumphalen Englandreise heimkehrte und in seinen Heimatort kam, niedergekniet sein und die Türschwelle geküsst haben.
Zu Haydns Zeit umfasste das Haus nur das Geburtszimmer, die Küche, die Wohnstube und das Barockzimmer. Der Dokumentationssaal war damals die Wagnerwerkstatt des Vaters. 1958 wurde das Haydn-Geburtshaus vom Land Niederösterreich erworben, in seinen ursprünglichen Zustand zurückversetzt und 1959 anlässlich des 150. Todestages Joseph Haydns als Museum eröffnet. Aus Anlass des 150. Geburtages wurde es 1982 komplett renoviert und die Schausammlung neu aufgestellt, wobei besonders der wohnliche Charakter des Hauses betont wurde. Das Geburtszimmer, die Rauchkuchl und die Wohnstube mit Original-Bauernmöbeln aus der Zeit geben Einblick in die private Biographie des Komponisten. Im Barockzimmer - mit dem 2003 restaurierten Originalflügel, auf dem der Meister selbst gespielt haben soll - wird der internationale Höhenflug Haydns dokumentiert. Die Biographien der Brüder Haydn in ihrem historischen Umfeld werden im Dokumentations- und Konzertsaal dargestellt. In dem stimmungsvollen Hof mit seinem Laubengang finden alljährlich Konzerte statt.
Ša će ti veći daokaz da je bio Srbin:


"Moj jezik razumě cěo svět." J. Hajd(i)n z;)

31. maja 2009. pada 200 godina od njegove smrti. Jubilej je zgodna prilika da něko od srpskih naučnika napravi i publikuje rad o njegovom porěklu.
 
Poslednja izmena:

Slaven777

Buduća legenda
Poruka
38.543
Prvi poznati iz Hajdnovaca je bio Kasper Hajdn iz XVII veka.

On se rodio ovde:

http://en.wikipedia.org/wiki/Tadten

A umro je ovde:

http://en.wikipedia.org/wiki/Hainburg_an_der_Donau

Čovek nije ništa radio osim vučenja kolica.

Spalili su ga živog Turci sa ženom kada su 1683. godine

Ne znam, ali ne zvuči baš srpsko...a i koliko generacija bi tu moralo biti...

..ja bih ipak poverovao da je Nikola Hajdin, ustvari, nemačkog porekla (dubljeg).

Treba samo saznati kada su Hajdine osnovane.
 
Poslednja izmena:

Slaven777

Buduća legenda
Poruka
38.543
Ovo je po Fridrihu Kalkbreneru:

He received instruction [from Haydn] during the remainder of his stay at Vienna, which was nearly two years. In the first quartet he attempted to write under this great master - the young artist thought he must put forth all his learning as well as all his imagination, and when he produced it, anticipated that he must inevitably receive no usual quantity of praise. The moment Haydn cast his eyes upon it, he exclaimed - hey day! what have we here! Calmuc, Siberian, Cossack, Croat - all the barbarians of the world jumbled together - he laughed heartily, but tempered his severity with some commendation - telling him that there was by far too much fire, but that it was better to have too much than too little and that time and experience would bring his exertions to more favourable issue.
Da li ovo shvatiti kao netrpeljivost prema primitivnijem, ili kao dozvoljenu šalu na svoj račun?
 

Urvan Hroboatos

Iskusan
Poruka
5.242
Tipična lažljiva podmetanja, i to velikom hrvatskom filologu. Tek da se zna kakav to kapacitet bijaše.

http://www.********/showpost.php?p=16256645&postcount=66

U ostalom je taj (Vuka Karadžića) model nedostatan, baš zbog totalnoga folklorizma u leksiku i nekim oblicima gramatike. Npr., Vukov rječnik iz 1818. ima oko 26.000 riječi, a poboljšani iz 1851. nekih 52.000. No- to su praktički samo pučke riječi, pa imena mjesta (Trogir), upućivanje na jekavštinu (pivati v. pjevati; pevati v. pjevati). Ni u drugom Vuk namjerno nije koristio nikave riječi koje nisu "narodne", pa s tim rječnicima čovjek ne može izraziti ništa više osim elementarnih radnji kakvih ima u poslovcama i pričama (npr. nema okolnost, strogost, predosjećaj, zamisao, pomisao, primisao, predlagati,..). Mažuranić-Užarevićev rječnik iz 1842. ima oko 40.000 njemačkih i 70.000 hrvatskih riječi, i to je modernizatorski rječnik (računovodstvo, samoubojstvo, zubobolja, pojam,..), a Šulekovi rječnici iz 1860-ih i 1870-ih, iako samo terminološki (znanstveno nazivlje, vojno, botaničko,..) imaju skupa preko 200.000 riječi, i to onih koji nemaju veze s "običnim" životom (npr. spavati, gledati,..). Posebno u usporedbi s Mažuranićem i Šulekom, Vuk je vrlo slab kao leksikograf. Šulekova su velika djela: Njemačko-hrvatski rječnik, 1860.; Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, 1875. (oko 1400 stranica, http://www.aukcije.hr/item.php?id=334121 ),Jugoslavenski imenik bilja, 1879., te niz knjiga o pravnom, vojnom, financijskom, kemijskom i drugom nazivlju, u kojima je skovao, prilagodio, složio ukupnu civilizacijsku terminologiju koja je dominantna u hrvatskom, a značajna i u srpskom.

Za ostalo je i c/p previše

Niesam nakan kovati u zviezde sve što su Hrvati predlagali i radili, odkada im se je narodnost pomladila: nu to mora svaki nepristrastni sudac priznati, da su obćoj slozi, osobito tako zvani provincialni Hrvati, neizmjernu žrtvu donieli, ne samo gledeć na jezik nego i gledeć na ime. Želeć u tom zadovoljiti narodnoj potrebi, predložili su hrvatski rodoljubi prastaro ime ovih zemaljah, ime ilirsko, za obći naziv, buduć da su se imenom ovim i u novije doba južni Slaveni kojegdje služili. Nu kod kuće imali su radi toga žestoka boja s neukom svjetinom, bo-jećom se, kao što govoraše, za svoje liepo hrvatsko ime; od druguda pako napadoše na njih jedni, da ih žele imenom ovim pošokčiti, drugi da po-vlašiti, i Bog sam zna, što se bijaše sve u tom nedužnom imenu nanjušilo. — Zatim bude predloženo ime slovinsko ili slovjensko, kojim mnogi naši dubrovački pisci od mnogo vjekovah nazivahu ukupno sve južne Slavene. No neznani, dali se je i jedan Srbin ovim imenom poslužio, akoprem nije zaista neshodno. — Napokon budu Srbi ponudjeni imenom jugoslavenskim. Ni ovo nije prodrlo. Tako dakle ostade sve nastojanje Hrvatah u tom poslu jalovo; *) dapače se čini, da se je tim u njekih Srbah probudilo krivo mnenje, da Hrvati svoga hrvatskoga imena neštuju i neljube i da samo zato za drugim hlepe. To je može biti uzrok, što su od ovo njekoliko godinah srbski pisci ime srbsko počeli protezati i na Hrvate, i to izprva samo na Štokavce, a kasnije i na Čakavce, hrvatske Kekavce, pače i na sve ostale Slovence. (Gledaj zemljovid srbski: Zemle u koima prebivaju Srblji). Da to samo ovaj ili onaj učini, nebismo o tom rieči prosborili, jer „nitko nemože natka:i mahramah, da cielomu svietu usta poveže:" no nametanje ovo srbskog imena vrlo je mah otelo na veliku žalost hrvatskih rodoljubah, ko;i svoje hrvatsko ime isto tako ljube i štuju, kao što i Srbi svoje. — Da ima ikoliko prilike, da će Hrvati prigrliti srbsko ime, nebih se zaista u tom poslu pera mašio; jer ja štujem i ljubim srbsko ime, te bi mi drago bilo, kad bi sva jugoslavenska plemena složilo. No ja štujem i hrvatsko ime, koje je takodjer slavno i slavensko, i nebi mi se dalo na žalost, kad bi ga Srbi posvojili, jer bi se time ista svrha postigla. Kako stvari stoje, zaludu bi se tko nadao, da će to Srbi učiniti; ja pako živeć do blizu dvadeset godinah medju Hrvati i tako poznavajuć prilično njihovu ćud i narav, uvjeren sam, da ni oni svoga narodnoga imena neće zamieniti sa srbskim; a razloge tomu ću malo niže navesti. Ako vec neće nijedan da zamieni ime, bar svoje drugomu nenameće, jer će se time jošte manje svrsi prikučiti, kao što nam pokazuje primjer Magjarah. To se mora priznati, da Hrvati svog imena Srbljem nenameću. **)
...........
Zavirimo sad u naše stare primorske pisce, da vidimo, kako su zvali jezik, kojim su svoje knjige pisali? Mnogi su od njih živili prije trista godinah, bili su dakle mnogo bliži izvoru nego mi što smo, i mogli su bolje poznavati pravo ime svomu jeziku. Osobito bijahu Dubrovčani u srednjem vieku gotovo jedini trgovci u turskom carstvu, poznavajući svaki kut njegov; po imenu pako bijahu u neprestanom odnošenju sa srbskimi vladaoci, s kojimi su bili toliko ugovorah učinili, i uviek sa Srbi trgovali. Oni su dakle i Srbe i njihov jezik dobro poznavali. Da vidimo pako, kako su svoj književni jezik zvali! Evo u tu svrhu naslovah od njekoliko starih knjigah:

„Istoria svete udovice Judite, u versih hrvatski složena od Marka Marula, Splićanina. U Mletcih g. 1522."
„Elektra, tragedia itd. Iz veće tudjieh jezika u hrvacki izloženo po Dominku Zlatariću, Dubrovčaninu. U Bnecieh 1599."
„Pistule i Evangjelija po sve godišće hrvackim jezikom, stu-mačena od fratra Bernardina Splićanina. U Bnetcih 1495."
„Pistule i Evanjelja po sve godišće, hrvatskim jezikom stuma-čena od J. Zborića, Trogiranina. U Bnetcih 1586."
„Cvit svetih, to jest život svetih itd. prenesen i složen na hrvatski jezik po O. F. Francišku Glaviniću, Istrianinu. U Bnetcih 1628."
„Svitlost duše verne. Od Fr. Glavinića napisana za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hrvackomu jeziku i mojim Istrianom. U Bnecieh 1688."
„Istumačenje obilnie nauka krstjanskoga, prinešeno u jazik hrvatski zapovidju sv. otca pape Urbana VIII. Tumačenjem Ivana Tomka Marnavića, Bošnjanina. U Rimu 1708."
„Zakon crkovni složen i upravljen za naučenje i prosvitljenje redov-nikov hrvaskoga naroda od Angjela Dela Kosta, popa crkve prvostolne splitske. U Mlecih 1708."
„Pisan od pakla itd. Složi u Hrvatski jezik Otac F. Lovro iz Ljubuškoga (u Hercegovini). U Mnetcih 1727."
„Pripravljenje za dostojno reći svetu misu, u hrvatski jezik — privedeno po Otcu fra Bernardinu Pavloviću iz Dubrovnika. U Mletcih 1747."


Mogao bih nanizati cielu povorku od knjižnih naslovah, kojih pisci življahu u raznih hrvatsko-dalmatinskih mjestih, a svi zovu jezik svoj hrvatskim, ili što im je istovjetno, slovinskim; pa nećeš naći knjige pisane glagoljicom ili latinskom abecedom, koje pisac bi bio jezik svoj srbskim prozvao, dapače knjige pisane i tiskane tako zvanom bosanskom ćirilicom, zovu jezik svoj takodjer hrvatskim ili slovinskim, a ne srbskim.

Pa kako bi ga i mogao bio hrvatski pisac srbskim krstiti, kad su u ono doba sve do novijega vremena Srbiji pisali njekom smjesom od crkvenoga, ruskoga i srbskoga narječja, koju su oni serbskim ili serbi-českim jezikom zvali? U književnosti je štokavski jezik sve do ovoga vieka samo kod Hrvatah cvatio; a kod Srbah je njim samo prosti narod govorio i sačuvao ga čista, nepokvarena: obrazovana pako Srbska klasa prezirala je upravo isti ovaj čisti krasni Srbski jezik, dok joj nije oči otvorio neumrli Dositej Obradović, a jošte više slavni Vuk Karadžić. Da tko nemisli, da stvar ikoliko pretjerujem, evo riečih samoga Vuka Karadžića u predgovoru k prvomu izdanju njegova «Srpskoga rječnika» (g. 1818.):» Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas ni u kakvoj pravoj knjizi nemaju svoga jezika !..
 

Slaven777

Buduća legenda
Poruka
38.543
Tipična lažljiva podmetanja, i to velikom hrvatskom filologu. Tek da se zna kakav to kapacitet bijaše.

http://www.********/showpost.php?p=16256645&postcount=66

U ostalom je taj (Vuka Karadžića) model nedostatan, baš zbog totalnoga folklorizma u leksiku i nekim oblicima gramatike. Npr., Vukov rječnik iz 1818. ima oko 26.000 riječi, a poboljšani iz 1851. nekih 52.000. No- to su praktički samo pučke riječi, pa imena mjesta (Trogir), upućivanje na jekavštinu (pivati v. pjevati; pevati v. pjevati). Ni u drugom Vuk namjerno nije koristio nikave riječi koje nisu "narodne", pa s tim rječnicima čovjek ne može izraziti ništa više osim elementarnih radnji kakvih ima u poslovcama i pričama (npr. nema okolnost, strogost, predosjećaj, zamisao, pomisao, primisao, predlagati,..). Mažuranić-Užarevićev rječnik iz 1842. ima oko 40.000 njemačkih i 70.000 hrvatskih riječi, i to je modernizatorski rječnik (računovodstvo, samoubojstvo, zubobolja, pojam,..), a Šulekovi rječnici iz 1860-ih i 1870-ih, iako samo terminološki (znanstveno nazivlje, vojno, botaničko,..) imaju skupa preko 200.000 riječi, i to onih koji nemaju veze s "običnim" životom (npr. spavati, gledati,..). Posebno u usporedbi s Mažuranićem i Šulekom, Vuk je vrlo slab kao leksikograf. Šulekova su velika djela: Njemačko-hrvatski rječnik, 1860.; Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, 1875. (oko 1400 stranica, http://www.aukcije.hr/item.php?id=334121 ),Jugoslavenski imenik bilja, 1879., te niz knjiga o pravnom, vojnom, financijskom, kemijskom i drugom nazivlju, u kojima je skovao, prilagodio, složio ukupnu civilizacijsku terminologiju koja je dominantna u hrvatskom, a značajna i u srpskom.

Za ostalo je i c/p previše

Niesam nakan kovati u zviezde sve što su Hrvati predlagali i radili, odkada im se je narodnost pomladila: nu to mora svaki nepristrastni sudac priznati, da su obćoj slozi, osobito tako zvani provincialni Hrvati, neizmjernu žrtvu donieli, ne samo gledeć na jezik nego i gledeć na ime. Želeć u tom zadovoljiti narodnoj potrebi, predložili su hrvatski rodoljubi prastaro ime ovih zemaljah, ime ilirsko, za obći naziv, buduć da su se imenom ovim i u novije doba južni Slaveni kojegdje služili. Nu kod kuće imali su radi toga žestoka boja s neukom svjetinom, bo-jećom se, kao što govoraše, za svoje liepo hrvatsko ime; od druguda pako napadoše na njih jedni, da ih žele imenom ovim pošokčiti, drugi da po-vlašiti, i Bog sam zna, što se bijaše sve u tom nedužnom imenu nanjušilo. — Zatim bude predloženo ime slovinsko ili slovjensko, kojim mnogi naši dubrovački pisci od mnogo vjekovah nazivahu ukupno sve južne Slavene. No neznani, dali se je i jedan Srbin ovim imenom poslužio, akoprem nije zaista neshodno. — Napokon budu Srbi ponudjeni imenom jugoslavenskim. Ni ovo nije prodrlo. Tako dakle ostade sve nastojanje Hrvatah u tom poslu jalovo; *) dapače se čini, da se je tim u njekih Srbah probudilo krivo mnenje, da Hrvati svoga hrvatskoga imena neštuju i neljube i da samo zato za drugim hlepe. To je može biti uzrok, što su od ovo njekoliko godinah srbski pisci ime srbsko počeli protezati i na Hrvate, i to izprva samo na Štokavce, a kasnije i na Čakavce, hrvatske Kekavce, pače i na sve ostale Slovence. (Gledaj zemljovid srbski: Zemle u koima prebivaju Srblji). Da to samo ovaj ili onaj učini, nebismo o tom rieči prosborili, jer „nitko nemože natka:i mahramah, da cielomu svietu usta poveže:" no nametanje ovo srbskog imena vrlo je mah otelo na veliku žalost hrvatskih rodoljubah, ko;i svoje hrvatsko ime isto tako ljube i štuju, kao što i Srbi svoje. — Da ima ikoliko prilike, da će Hrvati prigrliti srbsko ime, nebih se zaista u tom poslu pera mašio; jer ja štujem i ljubim srbsko ime, te bi mi drago bilo, kad bi sva jugoslavenska plemena složilo. No ja štujem i hrvatsko ime, koje je takodjer slavno i slavensko, i nebi mi se dalo na žalost, kad bi ga Srbi posvojili, jer bi se time ista svrha postigla. Kako stvari stoje, zaludu bi se tko nadao, da će to Srbi učiniti; ja pako živeć do blizu dvadeset godinah medju Hrvati i tako poznavajuć prilično njihovu ćud i narav, uvjeren sam, da ni oni svoga narodnoga imena neće zamieniti sa srbskim; a razloge tomu ću malo niže navesti. Ako vec neće nijedan da zamieni ime, bar svoje drugomu nenameće, jer će se time jošte manje svrsi prikučiti, kao što nam pokazuje primjer Magjarah. To se mora priznati, da Hrvati svog imena Srbljem nenameću. **)
...........
Zavirimo sad u naše stare primorske pisce, da vidimo, kako su zvali jezik, kojim su svoje knjige pisali? Mnogi su od njih živili prije trista godinah, bili su dakle mnogo bliži izvoru nego mi što smo, i mogli su bolje poznavati pravo ime svomu jeziku. Osobito bijahu Dubrovčani u srednjem vieku gotovo jedini trgovci u turskom carstvu, poznavajući svaki kut njegov; po imenu pako bijahu u neprestanom odnošenju sa srbskimi vladaoci, s kojimi su bili toliko ugovorah učinili, i uviek sa Srbi trgovali. Oni su dakle i Srbe i njihov jezik dobro poznavali. Da vidimo pako, kako su svoj književni jezik zvali! Evo u tu svrhu naslovah od njekoliko starih knjigah:

„Istoria svete udovice Judite, u versih hrvatski složena od Marka Marula, Splićanina. U Mletcih g. 1522."
„Elektra, tragedia itd. Iz veće tudjieh jezika u hrvacki izloženo po Dominku Zlatariću, Dubrovčaninu. U Bnecieh 1599."
„Pistule i Evangjelija po sve godišće hrvackim jezikom, stu-mačena od fratra Bernardina Splićanina. U Bnetcih 1495."
„Pistule i Evanjelja po sve godišće, hrvatskim jezikom stuma-čena od J. Zborića, Trogiranina. U Bnetcih 1586."
„Cvit svetih, to jest život svetih itd. prenesen i složen na hrvatski jezik po O. F. Francišku Glaviniću, Istrianinu. U Bnetcih 1628."
„Svitlost duše verne. Od Fr. Glavinića napisana za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hrvackomu jeziku i mojim Istrianom. U Bnecieh 1688."
„Istumačenje obilnie nauka krstjanskoga, prinešeno u jazik hrvatski zapovidju sv. otca pape Urbana VIII. Tumačenjem Ivana Tomka Marnavića, Bošnjanina. U Rimu 1708."
„Zakon crkovni složen i upravljen za naučenje i prosvitljenje redov-nikov hrvaskoga naroda od Angjela Dela Kosta, popa crkve prvostolne splitske. U Mlecih 1708."
„Pisan od pakla itd. Složi u Hrvatski jezik Otac F. Lovro iz Ljubuškoga (u Hercegovini). U Mnetcih 1727."
„Pripravljenje za dostojno reći svetu misu, u hrvatski jezik — privedeno po Otcu fra Bernardinu Pavloviću iz Dubrovnika. U Mletcih 1747."


Mogao bih nanizati cielu povorku od knjižnih naslovah, kojih pisci življahu u raznih hrvatsko-dalmatinskih mjestih, a svi zovu jezik svoj hrvatskim, ili što im je istovjetno, slovinskim; pa nećeš naći knjige pisane glagoljicom ili latinskom abecedom, koje pisac bi bio jezik svoj srbskim prozvao, dapače knjige pisane i tiskane tako zvanom bosanskom ćirilicom, zovu jezik svoj takodjer hrvatskim ili slovinskim, a ne srbskim.

Pa kako bi ga i mogao bio hrvatski pisac srbskim krstiti, kad su u ono doba sve do novijega vremena Srbiji pisali njekom smjesom od crkvenoga, ruskoga i srbskoga narječja, koju su oni serbskim ili serbi-českim jezikom zvali? U književnosti je štokavski jezik sve do ovoga vieka samo kod Hrvatah cvatio; a kod Srbah je njim samo prosti narod govorio i sačuvao ga čista, nepokvarena: obrazovana pako Srbska klasa prezirala je upravo isti ovaj čisti krasni Srbski jezik, dok joj nije oči otvorio neumrli Dositej Obradović, a jošte više slavni Vuk Karadžić. Da tko nemisli, da stvar ikoliko pretjerujem, evo riečih samoga Vuka Karadžića u predgovoru k prvomu izdanju njegova «Srpskoga rječnika» (g. 1818.):» Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas ni u kakvoj pravoj knjizi nemaju svoga jezika !..
Kakve ovo sada veze ima sa Hajdnom???

I koji sad pa hrvatski filolog?
 

Konstantin Veliki

Buduća legenda
Poruka
25.127
Bas me interesuje stav Bogarta na ovu temu.
Sto imam jako misljene o njemu a i o Slavenu.

Ipak je stvar nemogucnosti da jedan narod koji je zivio u srednjem veku ima isti jezik.

Hrvatska oficialna nauka je delimicno uzas zivi.

Srbi u Hr su Vlasi a Vlasi su nazivali svakok u Dalmatiji i Slavoni.

I nasa nauka ima svojih problema ipak je dosta objektivnija od hrvatske.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.203
U službi faktičnosti, pri svakom doticanju Bohuslava-Bogoslava Šuleka trěba imati na umu da se služio i falsifikovanjem.

Bohuslav Šulek, pohrvaćeni Slovak (1816-1895), u tekstu "Srbi i Hrvati" objavljenom u 8. broju zagrebačkog Nevena za 1856. kojim je pokušao da pobije glavne Vukove teze iz članka Srbi svi i svuda. Šulek je tvrdio: a) da su Hrvati i Srbi jedan narod, b) da im je jezik jedan odnosno isti ili zajednički, c) da im je stoga i književnost pisana tim jezikom zajednička, i d) da ih čak ni vera ne deli. Stoga on zaključuje na kraju članka:

„Iz svega ovoga što sada rekoh, vidi se da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena… Ako su pako bili jedan narod mora da su imali i jedan jezik, ta narodi se upravo jezikom razlikuju."

Bilo kako bilo, Šulek se poziva na Dositeja i Vuka falsifikujući navode:

U citatu iz Dositejevog Pisma Haralampiju, u kojem se tvrdi da se jednim jezikom govori u nizu krajeva, Srbiji, Bosni, Slavoniji itd. Šulek je izostavio dve ključne reči u zagradama: "kromě muža" (što znači izuzev kajkavaca) uz pominjanje Hrvatske, tako da je ispalo da se istim jezikom govori svuda i u Hrvatskoj, i da Dositej nije ni primětio da kajkavci govore drugačije.

Uz citat Vukovog teksta Srbi svi i svuda iz Kovčežića, Šulek Vukovom tekstu dopisuje rečenicu koje kod Vuka nema, a koja glasi: „i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod".

U oba slučaja Šulek je na nekorektan način citirao, i Dositeja i Vuka, da bi potvrdio svoju tezu o tome da su „Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koljena".

Zbog toga bi i ostale njegove navode trebalo primati s rezervom. Svaki autor ima pravo na svoje mišljenje. Ali niko nema pravo da tuđe mišljenje, radi svojih teza, falsifikuje.
 

Tandoori Masala

Iskusan
Poruka
5.294
Osobito bijahu Dubrovčani u srednjem vieku gotovo jedini trgovci u turskom carstvu, poznavajući svaki kut njegov; po imenu pako bijahu u neprestanom odnošenju sa srbskimi vladaoci, s kojimi su bili toliko ugovorah učinili, i uviek sa Srbi trgovali. Oni su dakle i Srbe i njihov jezik dobro poznavali. Da vidimo pako, kako su svoj književni jezik zvali! Evo u tu svrhu naslovah od njekoliko starih knjigah:



Pa kako bi ga i mogao bio hrvatski pisac srbskim krstiti, kad su u ono doba sve do novijega vremena Srbiji pisali njekom smjesom od crkvenoga, ruskoga i srbskoga narječja, koju su oni serbskim ili serbi-českim jezikom zvali? U književnosti je štokavski jezik sve do ovoga vieka samo kod Hrvatah cvatio; a kod Srbah je njim samo prosti narod govorio i sačuvao ga čista, nepokvarena: obrazovana pako Srbska klasa prezirala je upravo isti ovaj čisti krasni Srbski jezik, dok joj nije oči otvorio neumrli Dositej Obradović, a jošte više slavni Vuk Karadžić.

Sad da analiziramo tvrdnje prof. Hroboatosa.



Prije par godina pise:


*zanimljiv je taj dubrovački izuzetak. Jedini hrvatski štokavski kraj koji je pristao uz Karadžićevu srpsko-štokavsku ideologiju bijaše Dubrovnik. I to dosta dugo. Paradoks je da je tijekom samoga Ilirskoga pokreta bilo Iliraca-Dubrovčana, no u doba sredine i druge polovice 19. stoljeća većina poznatijih Dubrovčana je bila u srpskom taboru. Najpoznatiji su Medo Pucić (Orsat Pozza) i Matija Ban. Tu je i Cavtaćanin Bogišić. Malo je cinično-no, oni nisu bili pisci prve klase, ni u domaćim okvirima. Istinski vrijedni filololozi, Pero Budmani i Milan Rešetar (ovom je Neven Budak praunuk), bili su i Srbi-katolici i Jugoslavensi, no, svoj su rad ostvarili u Zagrebu i dio su hrvatske filologije, a ne srpske. U 20. stoljeću ih je (Srba-katolika) u Dubrovniku uglavnom nestalo, uz pokoju iznimku. Ivo je Banac pisao o tom zanimljivom fenomenu."

Prof. dr Hroboatos, 2006.


Onda 2007. g. pise:

"Najznačajniji je kulturni djelatnik potekao iz Dubrovnika toga doba bio Pero (Petar) Budmani, filolog, gramatičar i dijalektolog, jedan od glavnih urednika velikog Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika JAZU. Druga je značajna osoba na prekretnici stoljeća (umro je 1941. u Firenci) isto filolog Milan Rešetar, poznat po izdanjima dubrovačkih starih pisaca u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski". Oba ova jezikoslovca bijahu Srbi-katolici, a kasnije po opredijeljenju Jugoslaveni-unitaristi. Također, obojica su djelovali u Hrvatskoj i hrvatski su, a ne srpski, filolozi-unatoč njihovoj ranoj nacionalnoj "opredijeljenosti"."

http://********/showthread.php?t=224662



Prof. i kolega Hroboatos ocito uvazava cijenjenog hrvatskog filologa Milana Resetara, rodjenog Dubrovcanina, mada pritom se nije potrudio da procita njegov zakljucak u svom radu "Najstariji dubrovacki govor" gdje pise da se u Dubrovniku govorilo uvijek samo hercegovackim stokavsko-jekavskim i da je po jeziku, bio uvijek srpski".
















Profesore Hroboatosu, sto Vi mislite? Je li istina sto tvrdi ovaj istinski vrijedan filolog? :mrgreen:




Ostavite splitsku cakavstinu Marka Marulica na miru. Govoriti i pisati nije isto, kao sto kazete i za Srbe.

Idem na godisnji pa odgovor uputite prof. Mrkalju. :hvala:

:bye:
 

Urvan Hroboatos

Iskusan
Poruka
5.242
Sad da analiziramo tvrdnje prof. Hroboatosa.



Prije par godina pise:


*zanimljiv je taj dubrovački izuzetak. Jedini hrvatski štokavski kraj koji je pristao uz Karadžićevu srpsko-štokavsku ideologiju bijaše Dubrovnik. I to dosta dugo. Paradoks je da je tijekom samoga Ilirskoga pokreta bilo Iliraca-Dubrovčana, no u doba sredine i druge polovice 19. stoljeća većina poznatijih Dubrovčana je bila u srpskom taboru. Najpoznatiji su Medo Pucić (Orsat Pozza) i Matija Ban. Tu je i Cavtaćanin Bogišić. Malo je cinično-no, oni nisu bili pisci prve klase, ni u domaćim okvirima. Istinski vrijedni filololozi, Pero Budmani i Milan Rešetar (ovom je Neven Budak praunuk), bili su i Srbi-katolici i Jugoslavensi, no, svoj su rad ostvarili u Zagrebu i dio su hrvatske filologije, a ne srpske. U 20. stoljeću ih je (Srba-katolika) u Dubrovniku uglavnom nestalo, uz pokoju iznimku. Ivo je Banac pisao o tom zanimljivom fenomenu."

Prof. dr Hroboatos, 2006.


Onda 2007. g. pise:

"Najznačajniji je kulturni djelatnik potekao iz Dubrovnika toga doba bio Pero (Petar) Budmani, filolog, gramatičar i dijalektolog, jedan od glavnih urednika velikog Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika JAZU. Druga je značajna osoba na prekretnici stoljeća (umro je 1941. u Firenci) isto filolog Milan Rešetar, poznat po izdanjima dubrovačkih starih pisaca u ediciji JAZU "Stari pisci hrvatski". Oba ova jezikoslovca bijahu Srbi-katolici, a kasnije po opredijeljenju Jugoslaveni-unitaristi. Također, obojica su djelovali u Hrvatskoj i hrvatski su, a ne srpski, filolozi-unatoč njihovoj ranoj nacionalnoj "opredijeljenosti"."

http://********/showthread.php?t=224662



Prof. i kolega Hroboatos ocito uvazava cijenjenog hrvatskog filologa Milana Resetara, rodjenog Dubrovcanina, mada pritom se nije potrudio da procita njegov zakljucak u svom radu "Najstariji dubrovacki govor" gdje pise da se u Dubrovniku govorilo uvijek samo hercegovackim stokavsko-jekavskim i da je po jeziku, bio uvijek srpski".
















Profesore Hroboatosu, sto Vi mislite? Je li istina sto tvrdi ovaj istinski vrijedan filolog? :mrgreen:




Ostavite splitsku cakavstinu Marka Marulica na miru. Govoriti i pisati nije isto, kao sto kazete i za Srbe.

Idem na godisnji pa odgovor uputite prof. Mrkalju. :hvala:

:bye:
Ne ideš ti nikamo, jer ćeš visiti nosa prilijepljena uz zaslon predočnika da vidiš kako je odgovoreno na tvoju jeftinu provokaciju.

1. Za Milana Rešetara rečeno je već u citatima što je bio. Srbin-katolik pa Jugoslaven,no hrvatski filolog u većini djela (izdanja Starih pisaca hrvatskih Ranjinin zbornik, Zadarski lekcionar, Držić, Gundulić, Palmotić,.., dijalektologija, pisac gramatika jezika hrvatskoga (srpskoga),..). Ironijom sudbine, taj "Srbin-katolik" (ovo je vijest baš za srpski forum, jer na hrvatskom ne znače takvi tračevi ništa) se orodio sa značajnim hrvatskim književnikom i doglavnikom Milom Budakom- Rešetarova se jedina kći udala za nećaka Mile Budaka, nedavno preminuloga pisca Peru Budaka, pa su tako Rešetarovi spisi u posjedu obitelji Budak, potomaka tih dvaju porodica.

2. Rešetar je imao pansrpske "izlete" do skoro samoga kraja života, što je vidljivo i u dva-tri rada što ih je tiskao u Srpskoj kraljevskoj akademiji 1930-ih, o najstarijem dubrovačkom govoru i prozi. Tu Rešetar ponavlja olinjale promašaje svoje mladosti, kad je prihvatio Miklošičev izum kojeg je kasnije usvojio Vuka Karadžić, a to je da su izvorni govornici nekog štokavskoga narječja etnički Srbi. Ta se teza sama raspala još u 19. st., i to na temelju uvida i ime jezika štokavskih tekstova, no opstojala je u Srbima naklonjenim jugounitarnim glavama poput Rešetarove. Esencijalno, Rešetar je držao da je najstariji dubrovački govor bio štokavski (a ne čakavski), i jekavski (a ne ikavski), te je to protegnuo na strukturnu sličnost takovih govora u istočnoj Hercegovini (Nevesinje, Bileća, Gacko,..) govornici kojih su isključivo Srbi i Muslimani (i Crnogorci u dijelovima Crne Gore u kojim se govori to narječje).

No, Rešetar je promašio u bitnom: izvorni je govor Dubrovnika i zaleđa zapadnoštokavski govor (dakle hrvatski, kao i ostali zapadni štokavski govori prije novoštokavskih inovacija). Na osnovu dvije značajke: što-ča i je-i ne mogu se trpati u isti koš srpski govori Gackog ili Trebinja s hrvatskim Ravnog, Čapljine ili Dubrovnika- ni sinkronijski, ni dijakronijski.

http://p104.ezboard.com/fistorijabalkanafrm20.showMessageRange?topicID=166.topic&start=1&stop=20
.............
Teza o čakavskome podrijetlu ne da se dakle braniti, i to ne zbog ne dostatka dokaza, nego zato što su dokazi protiv nje. No ona ima i još jednu slabu stranu. Kad bi bila istinita kao što nije, priznavala bi drugoj strani da je bar suvremeni dubrovački poddijalekt jednak govorima u zaleđu. Tada bi naime pretpostavljeno čakavsko podrijetlo bilo predstavljeno samo pojedinačnim reliktima, a suvremeni bi govor bio jednak novoštokavskim ijekavskim govorima istočnoštokavskoga podrijetla. Tako bi zastupnici suparničke teze dobili bar jednu zadovoljštinu — morali bi se doduše odreći prošlosti, ali današnjica bi im legitimno pripala. No iz svega iznesenoga vidi se da zastupnici istočnohercegovačke teze nemaju pravo ni na prošlost ni na sadašnjost, jer u prošlosti, dok su još prije velikih migracija i prije novoštokavskih procesa postojali istočnoštokavski i zapadnoštokavski dijalekti kao dvije posebne cjeline, dva narječja, dubrovački je dijalekt bio samostalan zapadnoštokavski dijalekt, a nakon spomenutih zbivanja, koja su značila općeštokavsku konvergenciju, približio se originalnim govorima današnjega novoštokavskog ijekavskog dijalekta, koji je onda već samim time (a i nekim drugim procesima), prestao biti sinkrono istočnoštokavski i postao naprosto štokavski.
..........
O hrvatskoj štokavštini:
http://www.vjesnik.hr/Html/2004/01/20/Clanak.asp?r=kul&c=4

3. dakle-što je uopće tema ? Da je Rešetar 1930-ih objavio radove u kojima je s jezičnoga unitarizma refleksno pao na mladenački velikosrbizam ? To nitko nije nijekao, kao ni činjenicu da je Rešetar bio esencijalno u pravu glede narječnoga sulika (u okviru znanja onoga doba), dok je bijedno promašio u političkopovijesnim nakanama. Po čem, uostalom, taj vrlo zaslužni i cijenjeni filolog treba biti moralnim uzorom ? Iz hrvatske obitelji i kraja (nema Srba Rešetara) kao nacionalni je renegat nijekao hrvatstvo kad je mogao. Onda je oportuno uvlačio šiju nakon braka s kćerju Vatroslava Jagića (još jedna tobožnja "vertikala"). Zatim je primitivni pučki jezik Karadžićevih poslovica i zagonetki predpostavljao izgrađenom i nijansiranom izrazu jednoga Držića i Gundulića, superiornim na svim bitnim područjima, od sintakse, stilistike dop semantike- pokušavajući usto još utrpati ta dva jezika u jedan kalup, i to onaj posrbljeni. Umirovljen, zadnji je put velesrpski duhnuo u monografijama idanima SKA-om. I onda-čuda velikoga- nakon uspostave NDH izborio je, živeći u Firenzi u fašističkoj Italiji, da mu učenik Franjo Fancev isposluje da mu NDH ne ukida mirovinu, nego ga pritom još i izabere među prvih 10 pravih članova novouspostavljene Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (nakon pokopa JAZU).

Ma vertikala.
 

Urvan Hroboatos

Iskusan
Poruka
5.242
Kakve su to ordinarne besmislice po kojim je tobože Bogoslav Šulek "krivotvorio" Dositeja Obradoviča i Vuka Karadžića ? Nikad se takva stvar nije dogodila, i takav nebulozis može potjecati ili od logičke nesposobnosti, ili zlonamjerne niskosti.

Cijeli je Šulekov tekst dostupan u 2. knjizi Krtalićevih "Polemika u hrvatskoj književnosti", http://library.foi.hr/m3/jrez.asp?B=511&K=U&Upit=8(091) , te u novom izdanju MH u kojem je i Šulekov prinos: http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/JezikoslovneRaspraveIClanci

I u njem se jasno vidi da su, rječnikom onoga doba, zanijekani velikosrpski Karadžićevi stavovi, te da je afirmiran panslavistički program južnoslavenskoga tipa. Karadžić (Obradovič baš i nije nešto referenciran, jer on u ovoj polemici igra marginalnu ulogu). Sljedeći citati to obilno ilustriraju:
...
G. V(uk). K(aradžić). tvrdi, da su dan danas ostatci starih Hrvatah, doselivših se na jug, samo tako zvani Čakavci, dakle da samo njim pripada ime Hrvatah, a tkogod govori narječjem štokavskim, on da je Srbin. Nu zaludu ćeš tražiti u Kovčežiću razlogah, iz kojih bi se to izvoditi moglo, zaludu svjedočanstvah povjestničkih, koja bi to potvrđivala, da se je veliki njegdašnji hrvatski narod u šaku Čakavacah u primorju živućih skvrčio; on samo kaže na str. 7. ja bih rekao, a na str. 17. ja mislim da su samo Čakavci Hrvati.
G. V. K. nije dakle ni sam tvrdo uvjeren o nepobitnoj istini svoje izreke; jer tvrdomu uvjerenju o kakvom događaju hoće se razlogah i svjedočanstvah, on pako samo misli i mni, govori i želi. Opet se je našlo mladjih pisacah, koji su ovo subjektivno mnenje za apodiktičku istinu primili, i time si sami o svojoj povjestničkoj znanosti testimonium paupertatis napisali. Tko želi zanijekati existenciu jednomu narodu, taj treba da se dobro naoruža razlozi vadjenimi iz naravi stvari i svjedočanstvi vjere dostojnih povjestnikah.

Da su sadašnji Čakavci jedini ostatak starih Hrvatah, to bi se moglo samo onda tvrditi, kad bi se dokazalo, da su stari Hrvati sbilja čakavski govorili, i da u Hrvatskoj nikad nije drugoga slavenskoga plemena stanovalo do Čakavacah.
Ni jedno se nemože dokazati; prvo ne, jer neima iz one stare dobe nikakvih pomenikah o jeziku Srbah i Hrvatah, kojim govorahu, kad su se na jug selili; a drugo ne, jer povjestnica upravo protivno povieda.
..........
Nu odavde se to i vidi, da je onda g. Vuk Karadžić o svoj ovoj stvari gotovo onako mislio, kao što ju ja ovdje razlažem; samo što onda tako zvano ikavsko razrječje (gdje se govor vinac, lipo itd.) nije pribrojio srbskomu jeziku, valjda zato što ga po gotovu sami Hrvati govore. A u «Kovčežiću» već mu je ikavsko razrječje srbsko, i samo čakavsko hrvatsko.- To je jedna od navećih zaslugah g. V. K. što je srbsko ime, do njega provincialnimi imeni pogaženo i gotovo svagdje zapušteno, po svem srbskom narodu razprostranio i dostojnu mu čast pribavio. Zato mu baš ni nemožemo zamjeriti, što ga je plemenito uzhićenje za narodno njegovo ime podaleko zanielo. ,,Quandoque bonus dormitat Homerus."

„Glas naroda, glas sina Božjega!" reći će tko. Da vidimo dakle, kako narod sam zove svoj jezik. Da ga na iztočnoj strani njegova područja srbskim zove, tomu neima prigovora, kao ni tomu, da ga u Hrvatskoj zove hrvatskim: al da ga tako i u Dalmaciji zove, o tom se je g. V. K. sam uvjerio, putujuć onuda prije njekoliko godinah s g. A(ntunom). M(ažuranićem).; a da ga u zapadnoj strani Bosne i Hercegovine takodjer hrvatskim zovu, to su nam i ovih danah vjere dostojni svjedoci zasvjedočavali. Time pako neniječemo, da ga u svih ovih zemljah doselivši se u novije vrieme Srbiji srbskim zovu, a kadšto u neznanstvu svom i vlaškim ili rackim.

Prigovorit će tko, da Slavonci nezovu jezik svoj hrvatskim nego slavonskim ili šokačkim. To je istina, nu jamačno ga ni srbskim nezovu. — A što su mu nadjenuli ime slavonsko, to su zato učinili, da ga razlikuju od narječja provincijalne Hrvatske. No tjerajući lisicu iztjeraše vuka, jer je upravo provincijalna Hrvatska prava Slavonija, pa i jezik njezin zvao se je odprije lingua slavonica. Da se pokvareno, latinsko i od tudjinah izmišljeno ime slavonsko nemože na jezik protegnuti, pravo je već g. V. K. u „Kovčežiću" primietio, „jer je to ime od mjesta, u kom žive, a nije ime kakvoga naroda." — Da se pako taj tobožnji slavonski jezik hrvatskim ima zvati, to posvjedočuje i povjestnica i narav istoga jezika. Hrvati, doselivši se ovamo, nastanili su se ne samo u sadašnjoj južnoj Hrvatskoj, nego i u sadašnjoj Slavoniji, kao što to Porphvroge-neta (u pogl. 30.) naročito kaže. Rieči njegove potvrdjuje sliedeća povjestnica. Tko nezna za Ljudevita, slavnoga vladaoca ovih posavskih Hrvatah, koji se je prvi odvažio na krvoločne Franke, da narod svoj oslobodi od njihova pretežkoga jarma? — Da su Slavonci pravi Hrvati, vukući lozu od starih Hrvatah (osim kasnijih priseljenikah), to im i jezik njihov dokazuje; jer upravo tako govore, kao što i bosanska i južno-hrvatska braća, zadržav iste one nuance, koje se i u jeziku ovih nalaze, što je nepobitni svjedok njihova zamjenita poriekla. Tako n. p. i Slavonac govori našast mjesto nadjen, p r i č e t m. početi, prija m. prije, crkvih m. crkavah, pisat m. pisati; list je itd. m. lišće; d o š a 1 m. došao; tako i on dodaje glagoljem slovku du, n. p. hoćedu; a drugim riečim ka, n. p. ondika, dolika, i kare, n. p. menikare; i predlog za upotrebljava jednako s njimi, i Slavonac bi upravo tako kazao, kao što čitamo u najstarijem hrvatskom ljetopisu: „za osvetit otca svoga." Ovamo ide jošt i promjenjivanje dvoglasca ie u i,
p. vinac, misto itd. Sve ovo nalazimo i u hrvatsko-štokavskom, poimenu pak u čakavskom narječju. *) Al zato opet Čakavcem u Slavoniji neima traga, a to je opet voda na naš mlin. Jer ako su bili stari Hrvati Čakavci, moralo bi ih biti i u Slavoniji, kao što ih svagdje ima, gdje ih u staro doba u veliko nalazimo. No u Slavoniji, naseljenoj od starih Hrvatah, ima samo Štokavacah, a Čakavacah ni malo: dakle ovi posljednji niesu potomci zatatranskih Hrvatah.
...........
Na to nam se odgovara: „Mislim, da su se od Srba' i od Turaka razbjegli, a koji su ostali, oni su se posrbili, zadržavši samo i na onijem mjestima, gdje je u starome slavenskom i."

Dakle- „Hrvati su se od Srba' razbjegli!" To bi se bilo moglo samo onda dogoditi, kad bi bili Srbi Hrvate pobiedili i podjarmili. No ne samo da Srbi niesu nikada Hrvatah nadvladali, dapače se nikada -njimi ni zaratili niesu. Kao što su se pojedine srbske grane jedna s drugom više putah zavadile, tako su se i hrvatske: a kadšto su s i pojedina plemena srbska s hrvatskimi oklala: nu Hrvati i Srbi kao narod posvjedočili su cielim svojim životom istinu krasne svoje poslovice, da „krv nije voda" — nikada nije jedan na drugoga ustao. Neima dakle razloga, za koji bi se bili Hrvati od Srbah razbjegli. — No stavimo ipak, rek bi od šale, da su se razbjegli. Kamo su utekli? Bar niesu od Srbah u Srbiju pobjegli? — Pogledajmo sad u narodopis? — Medja je bila njegdašnje srbske i hrvatske Dalmacije rieka Cetina. A svatko se može i sam o tom uvjeriti, da ima dan danas i preko Cetine, sve do Dubrovnika i Kotora ne samo štokavskih Hrvatah (tako bo se sami zovu), nego jošt i Čakavacah. Tako n. p. ostrva Hvar, Brač, Korčula, za koja Konst. Porphvrogeneta izriekom kaže, da su podpala pod Srbe (u pogl. 36.), dan danas su gotovo sva čakavska. — Može-li se po tom tvrditi, da su Ćakavci ostatci starih Hrvatah, ili da su se Hrvati od Srbah razbjegli? — U starijih dubrovačkih pisacah nalazimo takodjer puno čakavštine, i nemože se sumnjati, da je i ondje bilo Čakavacah: zar su se i ovi od Srbah u Srbiju bili razbjegli? Dapače čakavštine ima i u Crnoj-gori, i ondje govore poklič, remik, rabota, gleda (mjesto gledao), vazda, na sviet (m. na svietu), v i, n i (dual m. vas, nas) itd., a Crnogorci su se odprije i sami zvali Hrvati, dok nije pokojni vladika ime srbsko kod njih razprostranio; no u Carigradu poznati su i dan danas samo pod imenom Hrvatah. To su oni Hrvati, o kojih smo više putah u novinah čitali, da grade saveznikom željeznicu u Krimu. — Bili smo nakanili smetnuti s uma naše mnenje o postanku Čakavacah: pa evo nehotice nailazimo na nove dokaze toga mnenja. — No da čujemo dalje! „Hrvati su se razbjegli od Turakah!" kaže se nadalje, da se dokaže, zašto ih je dan danas tako malo; računajuć ovamo naravno samo Čakavce. No svatko znade, da Srbi stanuju medju Turci i Hrvati, i da Turci samo preko srbskih krajevah mogu do Hrvatske doprieti. Pa eto čuda! Hrvati su se od biesnih Turakah razbjegli po svietu kao rakova djeca: a Srbi su se pod turskimi kopitami razplodili i razmnožili. Koliko to protuslovje! — Većim pravom moglo bi se baš protivno dokazati, jer povjestnica svjedoči, da Turci niesu ni toliko Hrvatske osvojili koliko Srbije, ni tako ju dugo držali kao što su Srbiju.
.............

Sve u svemu- od jedne lažne tvrdnje o realno nepostojećem krivotvoru (Šulek nije pisao polemiku protiv Karadžićevih velikosrpskih stajališta tako da bi citirao Karadžićeve tobožnje unitarne poglede-kojih nije ni bilo). Šulek je u ovom umjerenom, no eargumentiranom polemičkom djelu ogolio, slomio i srušio jezični pansrbizam za bilo koji racionalni um. Sama izdanja i naslovi djela napisani od 15. stoljeća nadalje na njekome dijelktu štokavskoga narječja i imenovana hrvatskim bjelodano pokazuju svu šupljinu Miklošič-Karadžićevih nacionalmegalomanskih kabinetskih konstrukcija. Što je i demantirao sam život, uostalom.

No, doista- čemu topom na muhe ? Margaritas ante porcos.
 
Top