Obe rečenice na latinskom i hrvatskom jeziku, jedna za drugom:
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
"Huius generis
lingua quae omnium
linguarum censetur ditissima, non nisi regulis permultis ad vnguem acquiri potest,
Chiurilizza, hoc eft, Cyrilliana a Cyrillo inuentore, quem Chiuril appellant, nuncupatur. Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam
linguam adhibentes, puriori elengantiori loquendi forma vti solet, ad quam elegantiam loquedi venustatem Seruia non parum accedit, sicut a Marino Temperizza Epidauro e Societate lesu hanc
lingua optime callente accepi."
"
Jezik ove vrste, koji se smatra najbogatijim od svih
jezika, može se usvojiti samo prema velikom broju pravila,
Ćirilica, to jest ćirilijskih od njegova izumitelja Ćirila, koji se zove Ćiril. A Bošnjani između ostalih naroda koji se služe srpskim
jezikom, upotrebljavaju čistiji i odabraniji način govora, kojim se po eleganciji i ljepoti govora Srbija ne približava, kako sam čuo od isusovca iz Cavtata Marina Temperice, koji taj
jezik vrlo dobro zna."
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pisac u prvoj rečenici ćirilicu naziva jezikom, a u drugoj rečenici naglašava da Bošnjani koriste taj "jezik", dakle ćirilicu. On kaže da je čuo od isusovca Marina Temperice koji taj "jezik", dakle ćirilicu, jako dobro zna - što nadalje pokazuje da se opisani način "govora" u nastavku zapravo odnosi na
pisanje. To također potvrđuju i riječi koje je koristio za opis pisma: čisto, lijepo, elegantno, odabranim načinom.
Kada se ulomak pročita u kontekstu jasno je, bez ikakve sumnje, da autor govori o ćirilici kada koristi izraz "srpski jezik".