Čiji je naš jezik

Па не каже тако, преузео си штури цитат без икаквог објашњења.
Он каже да треба печатити само онако како народ пева или говори, и да би му то рекли Сремци да није убацио и екавицу у песмарицу, или да је печатио само сремачки тј. екавицом онда би повикали Сарајевци.
Па он сам је говорио херцеговачку ијекавицу као и цео Јадар са Лозницом и Тршићем где је рођен уосталом, у то време, не мислиш ваљда да свој језик називао хрватским.
 
Poslednja izmena:
Primetio sam ja da u slučaju kroatistike postoje dve komponente:
A) Samouverenost (ključno)
B) Uverenje o zapadnjačkoj superiornosti, koje treba da potkuje ovo prvo

Dakle, ovo drugo je, po mom mišljenju izraz izvesnih kompleksa koji su nesvesni da preo 90 odsto Hrvatske potiče od tipične balkanske narodske kulture, koju su Turci Osmanlije pokorili i jednim delom razorili. Ta svest, odnosno možda bolje rečeno nemogućnost suočavanja sa tom istorijskom realnošću, a koja današnje Hrvate kao naciju u značajnoj (etnoistorijski i kutlurno) meri približava inovernim susedima na istočnim stranama (inače u ogromnoj meri kontradikcija sa samom suštinom hrvatskog nacionalnog identiteta, preko kojeg su sve te teritorije povezane i objedinjene — u prevodu, želi se prisvojiti 100 odsto, odnosno uključujući i ono što bi možda moglo pripadati nekoj drugoj kulturološkoj sferi — ali da se nacija zasniva na pomenutih 10 odsto), kao da u značajnoj meri treba da pokrije ovo prvo što sam napomenuo...odnosno da je usmereno ka ubeđivanju samog sebe, a ne drugoga. ;)

Taj pristup koji koriste mnogi, može se primetiti i da je pristup koji @Urvan Hroboatos koristi u rasprama na svetskoj mreži: velika samouverenost, odsečnost i predstavljanje nekih stavova kao da su opšte prihvaćeni, ili jednostavno „završena priča”. Iliti, uz uverenje o sopstvenoj civilizacijskoj superiornost (tj. pripadnosti naprednoj katoličkoj Evropi) za razliku od šizmatičkih komšija na drugoj strani, iznosi se jedan stav koji je u sivoj zoni naučnih standarda, odnosno po svojoj prirodi odgovara naučnom pozitivizmu. Izbegavaju se reči kao „verovatno”, teze se predstavljaju kao dokazane i to opšte prihvaćena tumačenja i svaka tvrdnja se tretira kao da tu nema ni šta dokazivati, jer je to, prosto, tako. :lol:

Moram priznati da sam svojevremeno i ja znao „padati” na te forice; a sad tek vidim i koliko. :D To je, na kraju krajeva i stvar čiste psihologije. Kada izlaziš sa nekim stanovištem pun samopouzdanja, ostvaruje se i efekat veće ubedljivosti u slučaju „žrtve”. Nego, pošto vidim da si ti dosta upućeniji od mene, imadeš li ti još tako neke zvezdice, da se upoznam. :lol: Ne znam ima li nešto kao taj Grčević, ali probaj da držiš „u standardu”. :mrgreen:
Прије свега, извини што оволико касним са одговором. Откако је уведен овај нови „шарениш” на Крстарици (нови изглед), дешава ми се (што никад није раније) да кад кликнем на тему коју пратим у којој има нових уписа, не отвори ми први нови упис као раније, него ми отвори прву страну теме. Пошто ме повремено нема на форуму подуже, затекнем хрпу тема које пратим у којима је у међувремену нешто писано, а кад ме клик одведе на прву страну теме која има пар стотина страна... ето белаја. Овдје видим неколико страна које уопће нисам досад видио, као ни овај твој упис.

Што се тиче „падања на форице”, ја сам званично прошао кроз школовање на тим форицама, наивно вјерујући (као и свако дијете) да је оно што пише у уџбеницима заиста истина. Радозналост ме одвела у мало чачкања по неким темама... и онда сам се запањио кад сам схватио да је много тога што сам „научио” заправо магла и дим претпоставки, мање или више смислених нагађања. Кад дјетету у школи кажеш да нешто постоји и да се чува у неком музеју, откуд дијете зна да је то нешто препис, а не оригинал? Отрежњење је било болно, али и поучно. Ваљда се тако одраста, шта ћу. :lol:

Елем, ако ћемо по мом избору, врховна будалетина у званичној, академској кроатистици је – Мирко Пети. Толико небулоза, толико сувопарног писања са бескрајним понављањима једног те истог... па то је стварно за медаљу. За „упознавање” са дотичним предлажем релативно кратак текст – његов осврт на Бродњаков разликовни рјечник (који је, сам по себи, такође тешка будалаштина***). Ево га: https://hrcak.srce.hr/69301
Скрећем пажњу на „откриће” да се српски и хрватски не разликују по ријечима које су различите јер број разлика и није важан и не значи ништа јер се они разликују за читав језик, дакле за све своје ријечи! Мислим да је као примјер навео ријеч мајка која (премда иста) није иста јер припада различитим језицима. Генијално. Такође, можеш лако уочити његов „стил писања” који се састоји он непрестаног понављања једног те истог, често чак не ни другим ријечима него готово копираним дијеловима који се понављају, понављају, понављају... Тешко за читање, затупљујуће.
Посебан бисер је његов докторат. Жао ми је што нисам присуствовао „одбрани”, то би била врхунска комеНдија. У комисији Катичић и Силић, предсједник комисије Прањковић – на образ им такав докторатлук. Ево, за забаву, кратки осврт на тај докторатлук (аутор осврта је она Хробијева омиљена „оцвала старлета”, Сњежана Кордић): http://bib.irb.hr/datoteka/430101.rev._art._PETI.PDF

Пошто те (ако се не варам) језик занима онако „успут”, имам и још једног „бисерка” који би теби могао бити и занимљивији од Петија – академик, велештовани ауторитет хрватске ономастике и дијалектологије – Петар Шимуновић. Наћи ћу нешто што сам сачувао па ћу ти окачити (један његов интервју о презименима).

***Негдје на форуму сам сасвим озбиљно (мада је звучало као шала) понудио као игрицу да неко лупи наусумично број, а да ја окачим скен те стране Бродњаковог рјечника тврдећи да се на њој може наћи макар један бљештави висер или тешга будалаштина. Није се примила игрица, мада понуда још важи. :lol:
 
Петар Шимуновић има цијелу библиотеку својих књига о презименим, у СФРЈ су то „наша презимена” (нпр. https://www.scribd.com/doc/49699867/Petar-Simunovic-Nasa-prezimena), касније постају хрватска. Имаш „Хрватски презименик 1-3” па разне сепарате објављене као посебна издања... чачни по нету ако те занима, има свашта.
За илустрацију је згодан један интервју који прилажем у спојлеру:
„Вјесник”, 28. вељаче 1999. године



Prezimenima, tim pokretnim spomenicima, možemo pratiti zov potomaka za vlastitim korijenima



Činjenica je da su Hrvati prvi slavenski narod koji je nosio svoja prezimena. Ona se u hrvatskom jeziku mogu pratiti od 12. stoljeća. Srbi (i uopće narodi Istočne crkve) ostali su bez prezimena sve do 19. stoljeća, a Turci (muslimani) svoja su prezimena dobili tek za Atatürka 1933. godine

ŽELJKO GARMAZ


Akademik Petar Šimunović, vodeći hrvatski onomastičar i istaknuti dijalektolog, svojim gostovanjem u emisiji Hrvatske televizije »Dobar dan«, koju uređuje i vodi Goran Milić, ponovno je zaintrigirao hrvatsku javnost svojim enciklopedijskim znanjem podrijetla hrvatskih prezimena. Svojedobno je njegova knjiga »Hrvatska prezimena« dosegla nevjerojatnu popularnost u Hrvatskoj, jer se »drznuo« posebno izdvojiti hrvatske, a posebno srpske termine, premda se posvuda u jeziku moralo razmišljati u »umjetnim« zajedničkim kategorijama. Autor je velikog Čakavskog rječnika srednjodalmatinskih govora (s M. Hrastom) i Čakavskih tekstova (s R. Oleschom), a s V. Putancem je izradio veliku Retrospektivnu onomastičku bibliografiju, najopsežniju od onih u drugih slavenskih naroda. Vodio je i s V. Putancem uredio Leksik prezimena Hrvatske. S takvim prezimenskim popisom ne može se podičiti nijedan drugi slavenski narod. Napisao je i knjige »Toponimija otoka Brača«, »Brač«, »Korčula«, »Hvar«, »Pag«...

• Gospodine Šimunoviću, je li Hrvatska doista »bogomdana zemlja«, ako se promatra u kontekstu bogatstva imena?

– Hrvatska antroponimija i toponimija – hrvatska osobna i zemljopisna imena zanimljiva su zbog uvjetovanosti političkim prilikama te zemljopisnim razmeđima vjerâ, kulturâ i civilizacija, koje ne poznaje nijedan drugi europski jezik. Hrvatski imenski sastav doista nosi svojevrsni specifikum. Za Hrvate je karakteristično da su neka imena primili iz grčkog jezika kao izvornika i (češće) kao posrednika, dok su druga imena primili preko latinskoga. Tako je, primjerice, Ivan došao u hrvatski jezik preko grčkog a ne preko latinskog, kao i Josip (ne: Jozef i sl.) , Mihovil (ne: Mihael), Dimitar (ne: Demetar i sl.) ili, pak, Isus (ne: Jezus i sl.). S druge strane, riječ Izrael je prihvaćen preko latinskog jezika (lat. Israel), a ne preko grčkoga pa ne glasi na hrvatskom Izrail. Tako i Jeruzalem a ne Jeruzalim, Betlehem (lat. Bethlehem), a ne Vitlejem, Barbara a ne Varvara, Gabrijel a ne Gavril, Eufemija a ne Jefimija itd. Hrvati su nakon evangelizacije bili okrenuti prema zapadnoj, katoličkoj Europi, iz koje je dolazilo mnogo svetačkih imena (od kojih su se tvorila prezimena). Od latinskih uzeti su Benedikt, Dominik, Donat, Klement, Lovro, Mavro, Valentin, Martin, Urban... iz talijanskog jezika preuzeti su Alfonso, Bernardo, Bruno, Florio, Nola, Oliva, Oršula, Paško, Renata, Rendo, Roman, Ventura..., španjolskog su podrijetla Kolumbo, Fernando, Ines..., francuski su korijeni u imenima Rolanda, Agneze, Franciska, Konstance, Leonore..., germanski su Adalbert, Martha, Herman, Karlo, Leopold, Vilim Žigmund..., a mađarski Ilona, Katalin, Kelemen, Ferenc, Ištvan... Takve utjecaje ni u približnom opsegu ne poznaje, primjerice, srpski imenski fond, jer u nj takva imena gotovo i nisu ulazila. Po tome su ta dva imenska fonda međusobno raspoznatljiva...

• Na toj hrvatskoj okrenutosti zapadnoj, katoličkoj Europi u kontekstu uzimanja imena vi dokazujete, možda najdjelotvornije, različitost hrvatskog i srpskog imenskog i prezimenskog sustava?

– Hrvatski je imenski sustav različit u odnosu na cjelokupni imenski fond pravoslavnog svijeta, a ne samo Srba. Srpska je kršćanska antroponimija kudikamo zastupljenija imenima starohebrejskog i grčkog imenskog repertoara poput: Aćim, Akcentije, Aleksije, Atanas (Tasa), Filotije, Andronik, Arkadije, Haralampije, Jevrem, Nikifor, Jeftimije (Jefta), Timotej, Todosije (Toša), Konstantin (Koča)... Takva imena prestala su bila davno ulaziti u hrvatski imenski fond, nisu se obnavljala i njihov je utjecaj na hrvatska prezimena sasvim neznatan i zanemarljiv. Često ističem činjenicu da su Hrvati prvi slavenski narod koji je nosio svoja prezimena. Ona se u hrvatskom jeziku mogu pratiti od 12. stoljeća, a uglavnom su ih nosili plemići koji su njime htjeli sačuvati nasljedno, a ta su prezimena nazočna u gradskim vijećima i sl. Srbi (i uopće narodi Istočne crkve) ostali su bez prezimena sve do 19. stoljeća, ali i Turci, koji su svoja prezimena dobili tek za Ataturka 1933. godine. Kako je nepostojanjem prezimena identifikacija bila bitno skučena, razvili su se u besprezimenskoj formuli od osobnog imena i patronima (očinstva) brojni hipokoristici narodnih (i svetačkih) imena, i to najčešće imenskim pokratama tzv. regresivnom tvorbom dvočlanih i izvedenih imena: Bane/Brana/Branjo/Baro/Brano (:Branislav), Brata (:Bratislav), Baca (:Branjislav), Beća/Bećo/Beča/Bećir (:Berivoj), Bole/Boša (:Boško), Buba/Buda/Budo/Bola/Buća (:Budimir)...

• Zašto su u Hrvatskoj mnogo rjeđi ti hipokoristici, odnosno imena odmila?

– Tvorba hipokoristika u Hrvata nije se tako razbujala. Njihovi se likovi rabe u neslužbenom imenovanju. Oni nose afektivni naboj i vezani su, stoga, za posebna socijalno-stilistička polja uporabe. U Hrvata je uobičajeno temeljno, stilistički neutralno službeno ime: Petar, Ivan, Miroslav, Vjekoslav. Moji kolege jezikoslovci, primjerice, ne bi se nikad potpisali onako kako ih neslužbeno, prijateljski zovemo: Lujo Jonke (jer je Ljudevit), Stipa Babić (jer je Stjepan), Dalja Brozović (jer je Dalibor), Božo Finka (jer je Božidar), Vlado Anić (jer je Vladimir). U Srba, koji nemaju te duboke tradicije zapisom utvrđenog temeljnog imena, hipokoristični likovi preuzimaju tu službenu ulogu: Arsa (ne Arsenije) Jovanović, Jaša (ne Jakov) Prodanović, Koča (ne Konstantin) Popović, Peko (ne Petar) Dapčević, Peđa (ne Predrag) Milosavljević, Bata (ne Velimir) Živojinović itd. Hrvati, dakle, u ophođenju rabe temeljno ime ili prezime i bilo bi sasvim neprimjereno reći da sam čitao Miroslava (Krležu), Marina (Držića) ili Dživa (Gundulića).

• Je li, često pretjerano, srpsko intimiziranje u razgovorima, kada se tijekom razgovora u oslovljavanju odmah prijeđe samo na ime osobe s kojom se razgovara, treba promatrati također u kontekstu kasnog dobivanja prezimena u Srbiji?

– Apsolutno. Srbi su se više srodili s imenima nego s prezimenima svojih velikana. Oni pišu knjige o Vuku (tj. o Karadžiću), recitiraju Brankove (tj. Radičevićeve) pjesme, »igraju« Brankovo kolo, izvode Steriju (tj. Popovića), pjevaju o Milošu (tj. o Obrenoviću), čitaju Izidoru (tj. Sekulić), a djeca čika Jovu (Zmaja) (tj. Jovanovića). Na mnogim pločama s imenima ulica navedeno je samo osobno ime bez prezimena: Ulica prote Matije, Čika Jovina ulica. Mnogo su češći naslovi tipa Pop Ćira i pop Špira, Ikova slava, Hajduk Veljko, nego, recimo, Glembajevi, Illustrissimus Bathorich, Tito Dorčić, Posljednji Stipančići ili Pavao Šegota. Prezimena su u Srba nastala najednom, i to potkraj 19. stoljeća. Bez naravnog razvitka pojedinih prezimenskih skupina, prihvaćali su uglavnom patronim (očinstvo) kao prezime, a tvorio se nastavcima: -ić, -ović/-ević, -inić. U Vojvodini, gdje žive i druge etničke populacije, kao i na Kosovu, postotak takvih patronimnih prezimena bitno opada za nekoliko desetaka postotaka. U nekim izrazito srpskim krajevima, primjerice u zapadnoj Srbiji, njihov je postotak vrlo visok, gotovo apsolutan. Visok postotak patronimnih prezimena nalazimo i u Makedonaca (na -ski, o(v)ski/-e(v)ski, -i(n)ski, osobito u zapadnoj Makedoniji) te u Bugara (na -ov/-ev/ i -in). Hrvati su imali naravni put razvitka svojih prezimena od samog početka ustaljivanja europskih prezimena. Stoga je u njih postotak prezimena na -ić kudikamo manji. Njihova su prva prezimena bila nadimskog i etničkog postanja. U nekim krajevima (osobito na sjeverozapadu) prezimena na -ić manje je i od 25 posto. Stoga oni koji su nas identificirali po prezimenima na -ić (»-ići – to su Jugovići«), nisu sasvim u pravu, osim ako ne misle na Jugoslaviju što je čini Srbija i Crna Gora.

• Zašto su u većini slučajeva prezimena te osobito patronimi tvoreni po imenu oca?

– Patronimnost je zajednička mnogim prezimenima. U hrvatskom i srpskom najtipičnije je njezino obilježje sufiks -ić, (-ović/-ević, inić) dodan očevu imenu, u makedonskom je to -ski, u bugarskom -ov/ev, -in, u češkom -ak, u poljskom -()icz, -()ski, u ruskom -ev, -in i -ovo, -ago (doktor Živago), u ukrajinskom -uk,-iuk, u engleskom -son, -ton, -s (Wilson, Charlton, Jenkins), u mađarskom -fi (Petoffi, Palfi), u arapskom Ibn (Ibn Saud), u hebrejskom Ben (Ben Hur, Ben Gurion), u gruzijskom -švili (Džugašvili)... Za nedavnoga gostovanja islandskih rukometašica čuli smo i čitali njihove priimke na dotir »kći«. Island je jedina europska zemlja koja ima patronime/metronime umjesto pravih (nasljednih) prezimena. Patronimi označavaju porodičnu descendenciju i pripadnost jedinke porodici. Butros Butros Gali nije ništa drugo nego Petar Petrov Galilejac. On je kopt, dakle kršćanin, i sačuvao je taj patronimni oblik koji pravoslavci čuvaju u tzv. očevom imenu i ono se umeće između imena i prezimena, dakle na drugo mjesto u imenskoj formuli: Petar Petrović Njegoš, Stjepan Mitrov Ljubiša, Vuk Stefanović Karadžić, Petar Petrović Karađorđević, Miodrag S. Lazarević itd. I u tome se Hrvati razlikuju od Srba. Ako se imenu i prezimenu, radi točnije identifikacije doda očev, ženin, muževljev, mjesni ili koji drugi pridjevak ili priimak, onda se taj dodatak u Hrvata piše na trećem mjestu u imenskoj formuli: Nikola Ban Lukin, Rikard Katalinić Jeretov, Janko Polić Kamov, Ivan Matetić Ronjgov, Viktor Car Emin, Marko Marulić Splićanin, Nikola Šubić Zrinski, Juraj Matijev Dalmatinac, Julius Clovio Croata... Ali, da se vratim na pitanje. Ženska prezimena mnogo su rjeđe i mnogo kasnije potvrđena nego ona nastala od muških osobnih imena. Žene su tek od Tridentskog koncila (1545.-1563.) dobivale prezime: po očevu koljenu djevojačko, a udajom po muževljevu. Gramatičkim sredstvima isticala se posvojnost, a time i socijalna ovisnost žene: Mila Gojsalića, Katarina Zrinska, Dora Krupićeva, Giga Barićeva. Hasanaginica nema ni ime! Tako se i danas tvore ženska prezimena u većini slavenskih jezika: Aleksandra Superanskaja, Natalija Podoljskaja, Jana Pleskalova, M. Chlopicka, M. Malcowna, Libuše Olivova, Miroslava Knappova... Hrvatsko je prezime danas muškog roda: akademik Torbarina, general Rukavina, gospođa Reberski (ne Reberska)... Prezimena od ženskih osobnih imena uglavnom su sva hipokorističnog postanja. Imena nastala odmila! I u tom se očituju socijalni momenti prema ženskom čeljadetu: umiljatost, izravna privrženost te prilično kasno nastajanje takvih prezimena i njihova ne sasvim ravnopravna jezična uporabljivost.

• Zašto se prezimena smatraju pokretnim spomenicima?

– Prezimena su kao pokretni, selilački spomenici nezaobilazna u proučavanju naših migracijskih putova. Vi znate kako su te migracije bile velike i vrlo zamršene, a preko prezimena gotovo jedino možemo pratiti te silne odlaske i zov njihovih potomaka za vlastitim korijenima u postojbini svojih predaka.

• Najčešće hrvatsko prezime je Horvat, dok je kod Srba, primjerice, najčešće prezime Pavlović...

– Podatak da je Pavlović najčešće prezime u Srbiji ne mogu ovaj čas teološki objasniti, a nalazi se u onoj podjeli na Petrove i Pavlove sljedbenike. S druge strane, rijetka je pojava, kao u Hrvata, da etnonim (Horvat/Hrvat) postane kudikamo najbrojnije prezime te je i to svojevrsni hrvatski specifikum. Prezime Horvat je za nekoliko tisuća nositelja ispred svih drugih prezimena, a 1948. godine nosilo ga je 20.714 žitelja. U nekim područjima Međimurja prezime Horvat čini četvrtinu svih prezimena. I što je osobito važno: rasprostranjeno je isključivo na kajkavskom području, odnosno na području nekadašnje Slavonije, premda nije manje važno da je Horvath s njegovim prezimenskim inačicama najfrekventnije prezime u Sloveniji i u Mađarskoj.

• Zašto su Hrvati, kada je toponimija u pitanju, bili uvijek u defenzivi u bivšoj državnoj zajednici?

– To je izgleda naša sudbina i teško je riješiti taj problem. Teško je reći, primjerice, zašto je Požega, grad koji je potvrđen u 12. stoljeću, morao dobiti pridjevak Slavonska zbog palanke kod Užica koja se zvala Požega. Ili, zašto je Leskovec kod Zagreba morao najprije postati Leskovac, da bi mu se potom pridodao i pridjevak Hrvatski! Mi smo uvijek olako nasjedali na te pridjeve s nacionalnim predznakom, a s obzirom da je hrvatsko ime tridesetih godina ovoga stoljeća bilo gotovo zabranjeno, kao da smo jedva čekali da nečemu ili nekome prilijepimo pridjevak hrvatski, često i ne shvaćajući da se radi o podvalama. Izrađivali smo zemljovide i jadranskoj obali – od Rijeke do Karlobaga – nadijenuli ime Hrvatsko primorje, iz doba »ostatka hrvatskih ostataka«. Vjerojatno nismo ni bili u prvi mah svjesni da smo se idealno uklopili u Garašaninove, Cvijićeve, Karadžićeve ili Šešeljeve karte koji nam u konačnici svojih planova ništa drugo nisu ni »davali« nego baš to Hrvatsko primorje i Hrvatsko zagorje!!! Pogledajte te karte i vidjet ćete kako je Hrvatska u granicama tih pridjeva, dakle zapadno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag.

• Taj »rat zemljovida« i svjesno odnarođivanje hrvatskih zemljopisnih imena, mnogima je bio neprimjetan. Tvrdite da se vodio podmuklo i da su Hrvati često nasjedali.

– I sada nasjedaju. Evo primjera Istre... Zaljev na sjeverozapadu Istre zvao se Dragonjin zaljev, po rijeci Dragonji i drugim lokalitetima na utoku Dragonje. Odjednom, prihvaćamo nametnuto ime Piranski zaljev! Pazite, ako znamo da je danas Piran u Sloveniji, onda je po toj logici Piranski zaljev – slovenski zaljev. Prihvatili smo jedno krivotvoreno ime koje u sebi sugerira da taj zaljev nije tvoj, premda sve povijesne potvrde govore drukčije.
Хрватска презимена су, наравно, најстарија словенска презимена, наравно да је то документовано на хрватском језику од 12. стољећа. Срби су, наравно, до јуче били безимени (тј. безпрезимени) и добили су презимена нагло, крајем 19. вијека. Обрати пажњу да готово нема реченице у којој се не помиње „за разлику од Срба”, „а не као Срби”, „док нпр. Срби” и сл. Па чешће је помињао до јуче безимене Србе него одвајкада тропрезимене Хрвате. Памтим још један детаљ – „доказ” да су Срби јуче добили презимена је што често своје великане називају само по имену, па онда набраја та имена наводећи и њихова презимена како би то Хрвати писали у пуном облику... а избор му је ко да биран „прстом у... пекмез”, наиме, пола побројаних је са тим својим презименима не само живјело, него чак и умрло прије тог „краја 19. вијека”, кад су Срби нагло добили прва презимена. Академско балабоћкање.
 
Негдје на форуму сам сасвим озбиљно (мада је звучало као шала) понудио као игрицу да неко лупи наусумично број, а да ја окачим скен те стране Бродњаковог рјечника тврдећи да се на њој може наћи макар један бљештави висер или тешга будалаштина. Није се примила игрица, мада понуда још важи. :lol:

'ajde.

77 (ako nema 777) :D
 
Srpska lingvistika je na niskim granama i zbunjena, pa ju i "svijet" ne shvaća previše ozbiljno. Nu, realnije i važnije što ju nitko od susjednih jezičara, bilo filologa, bilo povjesnika.... ne prati i ne zna, a praktički i ne haju za nju (uz poneku iznimku). Prvih desetak živih srpskih filologa sami sebe uvjeravaju u svoje tvrdnje, a da ni sami realno u njih ne vjeruju.

Hrvatski su lingvisti u glavnini zadovoljni svojom pozicijom i poslom, iako nisu ostvarili dosta od onoga što su ambiciozno zacrtali pred 20-30 godina (možda zbog opsega materijala, možda zbog manjka kadrova).

Bošnjački su zadovoljni afirmacijom imena bosanskoga jezika, no ne haju za sadržaj i profil njihova jezika.

Crnogorski su negdje na pola puta, nevoljki da do kraja standardiziraju jezik, a ni ne znaju što će s korpusom.
 
Dolaze na srpski forum da usavrše jezik. Upotrebu kondicionala (ne "kada ću sići", nego "kada budem sišao"), č i ć, opreku praviti:raditi (pravimo ručak ili kuću, radimo neki posao), naglašeno jest(e), a ne je itd.

No- zar se nismo dogovorili već odavno..... :mazi:

vuk.png
 
'ajde.

77 (ako nema 777) :D
Само да напоменем да сам купио школско тј. џепно издање јер су цијене тог рјeчника биле у небесима кад је објављен па сам се задовољио и овим малим (и он је био прескуп, али ипак осјетно јефтинији од „правог”). Дакле, игрица је тим луђа јер је ово мали формат са мало одредница по страни па је статистички још теже имати глупост на свакој страници, али може то Бродњак, и те како може!

Дакле, број 77. Ево:
3MUXHLJ.jpg

Одмах на почетку можеш сазнати да кад се Србину „откачи длан” то буде – ћаушак (!) тј. хрватски заушница, пљуска, ћушка. (Постоји у рјечнику и одредница шамар под Ш.)
Ћелекула је, наравно, преведена – Кула од глава. Не знам да ли им у туристичким проспектима умјесто Калемегдан стоји Утврдобојница, Утврдобојишница или како год.
Ако ниси знао, мала ћелија је на српском – ћелица, а тек на хрватском – ћелијица. Изведени придјев је на српском – ћелични, а тек на хрватском – ћелијски.

Стране 777 нема, али ево „частим” страном 7:
g9Z5Zfl.jpg

Примијети шта је све побројано под српским „ако”, једино нема основног значења обичног зависног везника.
Ипак, овдје је највећи бисер хрватска хармоника која је на спрском – акордион.

Занимљива је и посљедња 637. страна јер она садржи свега 4 одреднице, а 3 бисера.
Српски глагол жвакања је – жватати (и изведено жватни), а рјечник завршава потпуно звркнутим – жврк.
MRt0Sic.jpg

Све овакве и сличне будалаштине је још 1998. објаснио Божо Ћорић и таксативно навео како се све праве умјетне разлике у Бродњаковом и њему сличним разликовним рјечницима. Ево:

а) синонимски (дублетни) лексички пар српског језика разбија се тако што се један члан тог пара (први по реду) прогласи средством хрватског језичког стандарда (допустити : дозволити, машта : уобразиља, новац : пара);

б) српски лексички пар састављен од неутралног и маркираног члана (архаизма. историзма. варваризма) разбија се тако што се неутрални (језички актуелан) члан прогласи хрватским, а онај други - српским језичким средством (лим : плех, кочити : бремзати, нараменице : хозентрегери, проститутка : фахшиа, нарочито : лишма, мука : азаб);

в) српски лексички пар састављен од домаће и стране ријечи разбија се тако што се домаћа ријеч прогласи хрватском, а позајмљеница српском (бојиште : фронта (сиц!), метеж : хаос, добит : профит, чудовиште : монструм, јеловник : мени);

г) стандарднојезичка форма неке ријечи проглашава се особином хрватског, а локална (колоквијална, народска, неграматична) средством српског језика (хладан : ладан, писар : ћата, пјевачица : певаљка, палачинке : палачинци, колиба : колеба, кравата : краватна, чашћење : алдамаш);

д) праве се необични (и немогући) парови ријечи па се онда карикатурални члан пара означава српском цртом (зубало : гебис, шљивик : шљивир, пилити : жагати, дјечји : бебећи, доклизати : досуљати се);

ђ) синонимска веза једночланог и двочланог назива раздваја се тако што се краћи назив приписује хрватском. а синтагматски назив српском језику (ругоба : ружна жена);

е) наводе се, једна поред друге, ријечи сасвим различитих значења па се онда једна од њих означи као хрватска, а друга као српска (мошња : ташна, мошњар : ташнар, камилица : проминцла (сиц!), јастук : душек);

ж) направи се лексички пар састављен од неутралне и стилски маркиране ријечи, па се она прва прогласи хрватском, а она друга српском (крошња : круна).
 
Srpska lingvistika je na niskim granama i zbunjena, pa ju i "svijet" ne shvaća previše ozbiljno. Nu, realnije i važnije što ju nitko od susjednih jezičara, bilo filologa, bilo povjesnika.... ne prati i ne zna, a praktički i ne haju za nju (uz poneku iznimku). Prvih desetak živih srpskih filologa sami sebe uvjeravaju u svoje tvrdnje, a da ni sami realno u njih ne vjeruju.
Чекамо да ви завршите посао па да све преузмемо на готово, као што смо преузели и сам језик.


Hrvatski su lingvisti u glavnini zadovoljni svojom pozicijom i poslom, iako nisu ostvarili dosta od onoga što su ambiciozno zacrtali pred 20-30 godina (možda zbog opsega materijala, možda zbog manjka kadrova).
И ја сам задовољан њиховим послом, још мало па зајебаше и Нушића (за позиције ме баш брига).


Bošnjački su zadovoljni afirmacijom imena bosanskoga jezika, no ne haju za sadržaj i profil njihova jezika.
А што и да хају, па управо је еминентни кроатиста Мирко Пети устврдио да је назив језика важнији од језика самог. Они, дакле, само слиједе свјетски признато кроатистичко начело.


Crnogorski su negdje na pola puta, nevoljki da do kraja standardiziraju jezik, a ni ne znaju što će s korpusom.
То је замјерка вама, написали сте им граматику, написали сте им правопис (уз малу украјинску помоћ), па довршите им посао, неће ваљда ђетићи што чињет сами?
 
Strašno me zanima na šta se ovo Brozovićevo poziva, tačno (postavi primere ako imaš) ali ne razumem kako ovako nešto može izgovoriti osoba koja nije pijana, zato što se razlikuju svega 2 naziva (od sveukupno 118 hemijskih elemenata u Mendeljejevom periodnom sistemu). :dash:
Ето мени домаћег... Често се помиње периодни систем (а и иначе „знанствено називље”), не знам да је то потекло од Брозовића. Ако и јесте, претпостављам да је то, како је иначе често знао, „провукао” у неком „прилогу”, разговору за новине и сл. необавезној форми, то је спретно радио јер се по природи ствари у тим слободнијим формама ништа не доказује, не образлаже. Тако је, онако упсут, „пустио у јавност” и да се лексика разликује (по његовој процјени) око 30%. Наравно да нико никад није пописивао и бројао било шта, али су се многи позивали на његових 30% као да је то неспоран податак. Кад би неко питао па како се уопће разумијемо ако је свака трећа ријеч различита, слиједило би оно чувено – па нису то разлике које воде к неразумијевању, нису то хрватски и свахили него два сродна језика из исте групе... блаблабла...
Елем, пробаћу ишчепркати гдје је Брозовић лупио то за периодни систем, могао бих Матасовићу толико вјеровати кад се већ позива на Брозовића.
 
Ljudi su bukvalno bili iritirani kako to da ultramega nacionalisti i ubice Srbi ne rade nista da udalje jezik od Hrvata, dok Hrvati koji su dobri u celoj prici, u nacionalizmu idu toliko daleko da menjaju cak sopstveni jezik, da bi se razlikovali u tome.

Doduse imali smo i ccapiter koji je slicno hteo i za srpskim da radi.
 
Ljudi su bukvalno bili iritirani kako to da ultramega nacionalisti i ubice Srbi ne rade nista da udalje jezik od Hrvata, dok Hrvati koji su dobri u celoj prici, u nacionalizmu idu toliko daleko da menjaju cak sopstveni jezik, da bi se razlikovali u tome.

Doduse imali smo i ccapiter koji je slicno hteo i za srpskim da radi.

Karikatura bi da što više sliči na izvornu sliku; izvornoj slici je svođenje na karikaturu odbojno.
 
No- zar se nismo dogovorili već odavno..... :mazi:

Pogledajte prilog 731143
How yes no. Promašio si vasceo fudbal.

Radi se o fenomenu trapavog prevođenja kajkavskog na štokavski -

1. Pogrešna zamena futura drugog futurom prvim u kondicionalu da bi se mehanički izbegla upotreba kajkavskog permanentnog futura drugog. "Vidjet ćemo kad ćemo se popeti." (Ova rečenica štokavcu ima potpuno drugo značenje od kajkavca koji tako prevodi na štokavski rečenicu "Bumo vidli kad se bumo popeli." (Vidjećemo kada se budemo popeli". ).

2. Prevođenje kajkavskog "delati" isključivo sa raditi, pa tako na primer, iako kajkavci "delaju pire(ja)", štokavci "prave pire" ali kajkavci u prevodu "rade pire", "rade doručak", "rade kuću" i sl. To je zbog toga što u kjkavskom ne postoji razlika između raditi i praviti - za oba pojma koriste "delati".

3. Pogrešno prevođenje "kveščen tagova", pa je tako kajkavsko ", kaj ne?" postalo pogrešno prevedeno kao ", šta ne?" umesto "zar ne?".

4. Redovno brljanje između ч i ћ.

5. Budući da je u kajkavskom naglasak redovno na drugom slogu, Središnjohrvata iliti kajkavca prepoznajemo i po tome što, ako se trudi da govori pismeno, redovno treska akcenat na prvi slog: "POnedjeljak", "ČEtvrtak", "PROčitaj".

Према томе, Хрвати из централне Хрватске, iako su iz centra Hrvatske, pojma nemaju tzv. standardni hrvatski jezik. Kada govore, oni prevode na štokavski sa kajkavskog po "hau jes nou" principu.
 
Poslednja izmena:
How yes no. Promašio si vasceo fudbal.

Radi se o fenomenu trapavog prevođenja kajkavskog na štokavski -

1. Pogrešna zamena futura drugog futurom prvim u kondicionalu da bi se mehanički izbegla upotreba kajkavskog permanentnog futura drugog. "Vidjet ćemo kad ćemo se popeti." (Ova rečenica štokavcu ima potpuno drugo značenje od kajkavca koji tako prevodi na štokavski rečenicu "Bumo vidli kad se bumo popeli." (Vidjećemo kada se budemo popeli". ).

2. Prevođenje kajkavskog "delati" isključivo sa raditi, pa tako na primer, iako kajkavci "delaju pire(ja)", štokavci "prave pire" ali kajkavci u prevodu "rade pire", "rade doručak", "rade kuću" i sl. To je zbog toga što u kjkavskom ne postoji razlika između raditi i praviti - za oba pojma koriste "delati".

3. Pogrešno prevođenje "kveščen tagova", pa je tako kajkavsko ", kaj ne?" postalo pogrešno prevedeno kao ", šta ne?" umesto "zar ne?".

4. Redovno brljanje između ч i ћ.

5. Budući da je u kajkavskom naglasak redovno na drugom slogu, Središnjohrvata iliti kajkavca prepoznajemo i po tome što, ako se trudi da govori pismeno, redovno treska akcenat na prvi slog: "POnedjeljak", "ČEtvrtak", "PROčitaj".

Према томе, Хрвати из централне Хрватске, iako su iz centra Hrvatske, pojma nemaju tzv. standardni hrvatski jezik. Kada govore, oni prevode na štokavski sa kajkavskog po "hau jes nou" principu.

Ovo što pišeš nema veze s citiranim tekstom. A o naglasku bolje šuti, pokrij se o ušima...

 
Потписујем. :ok:

Pa naravno da podpisuješ. Srpski je hrvatski u stripu i srpska jezična kultura bi se najradije kroatizirala i dalje, koliko ide, pod fol kozmopoltizma jer bi bez hrvatskog bili nešto kao tursko-crkvenoslavenski gulaš; Hrvatima je pak srpski neka čudna orijentalna naplavina, kao jezična napast krpelji i drugih nametnika, od kojih bježe koliko ih noge nose.
 

Back
Top