Čiji je naš jezik

[Urvan Hroboatos]

Super, da zacementiramo ono što već znamo o tzv ocu kritičke istoriografije Ruvarcu

http://www.seecult.org/vest/apel-protiv-novog-talasa-pseudoistorije-i-mitomanije

Teško je biti MM.

Odrekao ga se i takav bumbar kao Jovan Pejin...

 

[Zvonimir Božić]

Hrvatska oštro osudila Srbiju: "Ne prisvajajte našu kulturnu baštinu"​

Najproblematičniji dio serije leži u dijalozima, a čak ni kvalitetni glumci nisu u stanju udahnuti život u neke trenutke koji zvuče neoprostivo mehanički. Gora definitivno nije najgori primjer, ali ipak postoji ta generalna ukočenost koja vas podsjeća na problem mnogih domaćih serija u kojima ljudi komuniciraju na način kakav postoji samo u hrvatskim serijama. Teško je to opisati, ali osjeti se.

Najbolji opis bio bi "književno na vlastitu štetu" jer slušajući te savršeno izgovorene rečenice nemate osjećaj da ti ljudi dolaze iz ovog ili onog kraja Hrvatske, nego dolaze... s papira. Nisu ni kajkavci, ni Dalmatinci, ni Slavonci, oni su hrvatski glumci.

https://www.index.hr/chill/clanak/gora-nije-najgora/2500677.aspx

 

[Kole11]

Ovo je izgleda pisano pod uticajem nekog malo jačeg narkotika.....i to kao deo školske lektire....

 

[Mrkalj]

Pogledajte prilog 1423663

Ovo je izgleda pisano pod uticajem nekog malo jačeg narkotika.....i to kao deo školske lektire....

Mora da se Brnabićka osupnula i opasno uvredila pa je istog dana poslala protestnu notu hrvatskoj vladi zbog posezanja za srpskom istorijskom baštinom. Istovremeno je beslovesnim autorima doživotno zabranjen ulazak u Srbiju i Republiku Srpsku.

 

[Пилипенда]

Ovo je izgleda pisano pod uticajem nekog malo jačeg narkotika.....i to kao deo školske lektire....

Не спрдај се с хрватским благом! Ова пјесма је, уз Мирославов евангелистар, прави бисер хрватске културне баштине!

 

[Pumpaj Dinstanović]

Не спрдај се с хрватским благом! Ова пјесма је, уз Мирославов евангелистар, прави бисер хрватске културне баштине!

Ako se ne varam, oni tvrde da je autor (ili samo izvođač) bio moliški Hrvat.

 

[Mrkalj]

Ako se ne varam, oni tvrde da je autor (ili samo izvođač) bio kokošku Hrvat.

 

[Пилипенда]

Ako se ne varam, oni tvrde da je autor (ili samo izvođač) bio moliški Hrvat.

Ма има и потпис под пјесмом, хрватски наравно, само се загубио негдје у силним хрватским тисућљећима...

 

[Kole11]

Moliski Hrvati
Veliko je pitanje da li Hrvata u 15.veku uopste ima na Balkanu, ali zato u juznoj Italiji pisu pesme o Smederevu

 

[ZabranjeniLegenda]

Pogledajte prilog 1423663

Ovo je izgleda pisano pod uticajem nekog malo jačeg narkotika.....i to kao deo školske lektire....

Ovo je starinska crnogorska pjesma iz Zete

 

[DuKaraka]

Ovo je starinska crnogorska pjesma iz Zete

https://www.matica.hr/hr/541/hrvatski-feniks-u-juznoj-italiji-27860/

Podsjećamo: spomenuti R. de Pazienza zabilježio je našu pjesmu u V. pjevanju svojega spjeva onako kako je mogao zvukovno razabrati izgovorne cjeline koje nije razumio.



Orauias natgradum smereuo nit core

nichiasce snime gouorithi nego Jamco

goiuoda gouorasce istmize molimtise

orle sidi maolonisce dastibome

progouoru bigomte bratta zimaiu

pogi dosmederesche dasmole slauono

mo despostu damosposti istamice

smederesche Jacomi bopomoste

Jslaui dispot pusti Jsmederesche

tamice, Jatechui napitati serene

creucze turesche bellocatela vitesco cha.



Prvi koji je upozorio na te stihove bio je srbijanski slavist dr. M. Pantić. Profesor je taj zapis prilično uspješno razriješio i u njegovu čitanju on glasi:



(1) Orao se vijaše nad gradom Smederevom

(2) Nitkore ne ćaše s njime govoriti,

(3) nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:

(4) »Molim ti se, orle, siđi malo niže

(5) da s tobome progovoru: Bogom te brata jimaju

(6) pođi do smederevske [gospode] sa s’ mole

(7) slavnom despotu da m’ otpusti iz tamnice smederevske;

(8) i ako mi Bog pomože i slavni despot pusti

(9) iz smederevske tamnice, ja te ću napitati

(10) črvene krvce turečke, beloga tela viteškoga«.[2]

Kad bi doseljenici u Gioia del Colle g. 1497. bili Srbi, valjalo bi ne samo pronaći povijesne dokaze nego odgovoriti i na ova pitanja, ako je to uopće moguće:

a) Otkud onda tim doseljenicima u Gioia del Colle, i uopće svima u južnoj Italiji, zapadnoštokavski ikavski govor, ponešto retardiran novoštokavski naglasak itd..?

b) Otkud onda u njihovu govoru toliko čakavizama na svim jezičnim razinama, ako su, kako kaže prof. M. Pantić, samo vrlo kratko, tek usputno boravili na primorju?

c) Kako to onda da nakon toliko desetljeća provedenih pod turskim zulumom ti navodni doseljenici iz duboke unutrašnjosti nisu ponijeli sa sobom u svojem jeziku bilo kamo u južnu Italiju makar koji turcizam te materijalne i duhovne kulture u ozračju koje su prilično dugo živjeli? Ništa od toga! Ima naprotiv u govoru Šklavuna dalmatskoromanskih prežitaka kao primjerice pùč (<*puteus), pršut (<*perxūctus), žmùia (<*modiolus), koji su nastali na području dalmatskog jezika, a on se u srednjoj Dalmaciji govorio do kraja XII. stoljeća, i koji su prežici odatle s iseljenicima preneseni u južnu Italiju«.

Već smo spomenuli, nastavlja akademik Šimunović, »kako je prof. M. Rešetar o staroj domovini Šklavuna govorio najargumentiranije. Po njemu oni potječu iz područja od Cetine do Neretve, a naročito s donjeg toka i utoka Neretve. Svjedoči za to njihov ikavski govor, suglasničke skupine /št/ /žd/ (a ne /šć/ /žđ/) kao plâšt, prîšt, gùšterica, prègrist, vìštic, gòdišt, mòždane, dàždi, zvîždat..., stariji stupanj razvitka novoštokavske akcentuacije itd. Ta obilježja prisutna su bila u makarskom primorju prije kasnijih seoba, kako je to naveo D. Brozović. Istočno od te granice bili su u to doba štokavci jekavci s drukčijom akcentuacijom, a zapadno su bili čakavci ikavci, čime se objašnjavaju mnogi čakavizmi u škavunskom jeziku: a) *dj>j: prèja, tûj; b) šćakavizam nìšće; c) refIeks poluglasa /Ь/ > /a/ u riječima: màlin, zàli, mànon (I. sg.), vàzĕt(i); d) refleks /e/ > /a/ iza palatala u riječima: zàjât, òjât »oduzeti«; e) nezamijenjen skup /čr‑/ u leksemima: črîvo, črv, čŕčāk, črkle »čvarci«; f) oblici bìmo, bìte pored bismo, biste; g) leksemi sa /re-/ u mjesto /ra-/ : krèst, rêsti, répac>vrabac<; h) čakavski namještaj enklitike: sam ti rekla, te i) mnogi leksemi karakteristični u čakavskom (i gdjekad u zapadnoštokavskom): driv, dubrava>šuma<, jelitica>kobasica (od jelito>crijevo<), múka>brašno<, rab>sluga<, ušenga>uš<, prvi dân>ponedjeljak<, sagutra>sega jutra<, veće>više<, čùda>mnogo<, ògań, saga>sađa<, spûž,teg>posao<, žrt>vino<, žēljûd>žir<, žûžńa>užica za cipele< itd.

Povijesni podaci obavješćuju nas – nastavlja akademik – da slavenski doseljenici odmah nakon doseljavanja obnavljaju stare, srušene i podižu nove crkve u čast titulara koji se osobito štuju u njihovu starom zavičaju, te se te crkve često spominju s naveskom ~degli Schiavoni. Sam leksem crikva, koji je mogao biti donesen samo iz čakavskog, ili makar štokavsko-čakavskog kraja, osobna imena: Blaž, Blažeta, Juraj, Jureša, Jivan, Iveta, Juvac, i svećenici koji im dolaze iz starog zavičaja, dokazuju da je doseljeno slavensko pučanstvo bilo iz Dalmacije zapadno od Dubrovnika i da je već ondje bilo katoličke vjeroispovijesti.

 

[ZabranjeniLegenda]

https://www.matica.hr/hr/541/hrvatski-feniks-u-juznoj-italiji-27860/

Podsjećamo: spomenuti R. de Pazienza zabilježio je našu pjesmu u V. pjevanju svojega spjeva onako kako je mogao zvukovno razabrati izgovorne cjeline koje nije razumio.



Orauias natgradum smereuo nit core

nichiasce snime gouorithi nego Jamco

goiuoda gouorasce istmize molimtise

orle sidi maolonisce dastibome

progouoru bigomte bratta zimaiu

pogi dosmederesche dasmole slauono

mo despostu damosposti istamice

smederesche Jacomi bopomoste

Jslaui dispot pusti Jsmederesche

tamice, Jatechui napitati serene

creucze turesche bellocatela vitesco cha.



Prvi koji je upozorio na te stihove bio je srbijanski slavist dr. M. Pantić. Profesor je taj zapis prilično uspješno razriješio i u njegovu čitanju on glasi:



(1) Orao se vijaše nad gradom Smederevom

(2) Nitkore ne ćaše s njime govoriti,

(3) nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:

(4) »Molim ti se, orle, siđi malo niže

(5) da s tobome progovoru: Bogom te brata jimaju

(6) pođi do smederevske [gospode] sa s’ mole

(7) slavnom despotu da m’ otpusti iz tamnice smederevske;

(8) i ako mi Bog pomože i slavni despot pusti

(9) iz smederevske tamnice, ja te ću napitati

(10) črvene krvce turečke, beloga tela viteškoga«.[2]

Kad bi doseljenici u Gioia del Colle g. 1497. bili Srbi, valjalo bi ne samo pronaći povijesne dokaze nego odgovoriti i na ova pitanja, ako je to uopće moguće:

a) Otkud onda tim doseljenicima u Gioia del Colle, i uopće svima u južnoj Italiji, zapadnoštokavski ikavski govor, ponešto retardiran novoštokavski naglasak itd..?

b) Otkud onda u njihovu govoru toliko čakavizama na svim jezičnim razinama, ako su, kako kaže prof. M. Pantić, samo vrlo kratko, tek usputno boravili na primorju?

c) Kako to onda da nakon toliko desetljeća provedenih pod turskim zulumom ti navodni doseljenici iz duboke unutrašnjosti nisu ponijeli sa sobom u svojem jeziku bilo kamo u južnu Italiju makar koji turcizam te materijalne i duhovne kulture u ozračju koje su prilično dugo živjeli? Ništa od toga! Ima naprotiv u govoru Šklavuna dalmatskoromanskih prežitaka kao primjerice pùč (<*puteus), pršut (<*perxūctus), žmùia (<*modiolus), koji su nastali na području dalmatskog jezika, a on se u srednjoj Dalmaciji govorio do kraja XII. stoljeća, i koji su prežici odatle s iseljenicima preneseni u južnu Italiju«.

Već smo spomenuli, nastavlja akademik Šimunović, »kako je prof. M. Rešetar o staroj domovini Šklavuna govorio najargumentiranije. Po njemu oni potječu iz područja od Cetine do Neretve, a naročito s donjeg toka i utoka Neretve. Svjedoči za to njihov ikavski govor, suglasničke skupine /št/ /žd/ (a ne /šć/ /žđ/) kao plâšt, prîšt, gùšterica, prègrist, vìštic, gòdišt, mòždane, dàždi, zvîždat..., stariji stupanj razvitka novoštokavske akcentuacije itd. Ta obilježja prisutna su bila u makarskom primorju prije kasnijih seoba, kako je to naveo D. Brozović. Istočno od te granice bili su u to doba štokavci jekavci s drukčijom akcentuacijom, a zapadno su bili čakavci ikavci, čime se objašnjavaju mnogi čakavizmi u škavunskom jeziku: a) *dj>j: prèja, tûj; b) šćakavizam nìšće; c) refIeks poluglasa /Ь/ > /a/ u riječima: màlin, zàli, mànon (I. sg.), vàzĕt(i); d) refleks /e/ > /a/ iza palatala u riječima: zàjât, òjât »oduzeti«; e) nezamijenjen skup /čr‑/ u leksemima: črîvo, črv, čŕčāk, črkle »čvarci«; f) oblici bìmo, bìte pored bismo, biste; g) leksemi sa /re-/ u mjesto /ra-/ : krèst, rêsti, répac>vrabac<; h) čakavski namještaj enklitike: sam ti rekla, te i) mnogi leksemi karakteristični u čakavskom (i gdjekad u zapadnoštokavskom): driv, dubrava>šuma<, jelitica>kobasica (od jelito>crijevo<), múka>brašno<, rab>sluga<, ušenga>uš<, prvi dân>ponedjeljak<, sagutra>sega jutra<, veće>više<, čùda>mnogo<, ògań, saga>sađa<, spûž,teg>posao<, žrt>vino<, žēljûd>žir<, žûžńa>užica za cipele< itd.

Povijesni podaci obavješćuju nas – nastavlja akademik – da slavenski doseljenici odmah nakon doseljavanja obnavljaju stare, srušene i podižu nove crkve u čast titulara koji se osobito štuju u njihovu starom zavičaju, te se te crkve često spominju s naveskom ~degli Schiavoni. Sam leksem crikva, koji je mogao biti donesen samo iz čakavskog, ili makar štokavsko-čakavskog kraja, osobna imena: Blaž, Blažeta, Juraj, Jureša, Jivan, Iveta, Juvac, i svećenici koji im dolaze iz starog zavičaja, dokazuju da je doseljeno slavensko pučanstvo bilo iz Dalmacije zapadno od Dubrovnika i da je već ondje bilo katoličke vjeroispovijesti.

Ada druze, to su doseljenici iz Zete, od Crnojevica. Iste te godine Djuradj Crnojevic sa zenom Italijankom odlazi u Italiju. U opisu pjesme ide da igraju i crnogorski oro, skakajuci pred duzdom. Okle vama hrvatima crnogorski oro casti ti

 

[DuKaraka]

Pjesma je o katoličkom mađarskom vojvodi Janku Hunjadiju, koji ratuje u drugoj Kosovskoj bitci protiv Turaka (bez Srba jer su dezertirali kršćane ili su bili na turskoj strani), a pjesma je o tome kako ga je nakon bitke zarobio srpski despot i turski vazal Đurađ Branković.

Zašto bi Srbi pjevali u čast katolika i Mađara umjesto svojeg Srbina ili Turčina? Otkud tim Srbima ili Crnogorcima zapadnoštokavski-čakavski ikavski govor bez turcizama? Otkud tim Srbima katolička vjera?

Očito je, dakle, da su slavenska naselja u južnoj Italiji hrvatska, da su nastala doseljenim pučanstvom iz ikavskog primorja i njegova neposrednog zaleđa i da se ono do danas sačuvalo u tri naselja: Acquaviva Collecroce (hrvatski Krùč), San Felice Slavo (hrvatski Stifìlîč ili Fìlîč) i Montemitro (hrvatski Mundìmitar), u pokrajini Molise, i da se njihovi žitelji danas predstavljaju kao moliški Hrvati. Na njihovu jeziku, i to ne odveć dugo nakon njihova doseljavanja, zapisana je g. 1497. naša prva poznata bugaršćica. Objasnit ćemo to u stihovima pjesme (1 – 10) na nekoliko izdvojenih primjera:

1. – orauias (= ora [se] vijaše). M. Pantić očito pogrešno, čita: orao. Naime /-1/ na kraju riječi i na kraju sloga nije se izgovarao već u staroj domovini. Sekvencija /-al/ u takvu položaju beziznimno se ostvaruje kao /-ā/: òrā, kòtā, pòšā itd.

2. – nitkore (= nitkore). Ova neodređena zamjenica u tom primjeru zadržava suglasnički skup od dva zatvorna suglasnika /-tk-/, koji se skup, kao i drugi slični, pod utjecajem talijanskog jezika rasterećuje: nìkor. Navezak /-r(e)/ čuva se do danas: nìkor, gen. nìkrog (nastao metatezom). —nichiasce (= ne ćaše). Vjerojatno ne tijaše, prema današnjem šklavunskom liku tijeaho (3. lice mn.). Početni h /x/ potvrđen je samo u prezentnim likovima.

3. – gouorasce (= govoraše). U ovoj pjesmi isključivo, a u šklavunskom govoru kudikamo najčešće prošlo vrijeme jest imperfekt: vijaše (1), tijaše (2), govoraše (3).– istmice (= iz tamnice) i tamice (9) (= tamnice). Suglasnički skup /mn/ pojednostavnjuje se, poput drugih sličnih suglasničkih skupova, od dva ili više zatvorenih suglasnika: nikor (= nitkore), di (= gdje), tić (= ptić), loka (= lokva), kat (= tkat), ńat (= gńat), tila (= htila) itd. Tako je danas u mnogim čakavskim (i zapadnoštokavskim) govorima na primorju.

4. – sidi (= sidi). U pretiskanoj pjesmi M. Pantić (ako u pretisku nije tiskarska greška) piše siđi. Pretpostavljam da je njegovo prvo čitanje ispravnije. To je lik 2. lica jednine imperativa »ikavskog« oblika glagola sist (*sĕsti), sìdem (*sedo), kako je danas u šklavunskom. Samo dva stiha dalje Pazienza je /đ/ u 2. licu jednine imperativa glagola poći zapisao prikladnom grafijom: pogi (= pođi).

5. – progouoru (= progovoru) ... zimaju (= jimaju ?). Takvi dočeci u 1. licu jednine prezenta u našim spomenicima u XV. st. prilično su česti. U šklavunskom danas nema tih prezentskih nastavaka. Usporedi čak. hòćem, mòrem (<*možem).bigomte (= Bogom te). Usporedi bide (za: bude), kòsila (za: košulja) itd.

6. – smederesche (= smederevske). Tako i u 8. i u 9. stihu. Najvjerojatnije je ispao /v/ utjecajem talijanskog sufiksa -esco u tvorbi ktetika. Usporedi oblik turečke (10), od Turak (turački), utjecajem istoga sufiksa.

9. – jatechui (= ja te ću). U starijim čakavskim spomenicima, i u današnjem šklavunskom, pokatkad pronominalna enklitika u sličnim slučajevima prethodi glagolskoj: ja ti sam rèkla itd.U današnjem moliškom čest je proklitički (čakavski) razmještaj enklitika: Je-pòšâ Lamèrik. Neke od tih (i drugih) pojava mogu se tumačiti (ovdje i ondje) utjecajem talijanskog jezika.

10. – seruene creucze (= črvene krvce). Ako je točno Pantićevo čitanje (ser- = čr-, na što ga upućuje grafija u imenu Busicchio, što je bez sumnje Vučić), bio bi oblik črvene u ovom slučaju čakavizam. Takvih leksema s nezamijenjenim skupom /čr-/ ima u šklavunskom: črv, črîva; črčâk ..., ali uvijek crn i crńeia »crven« (m.), crńela (f.). Oblik crńeia tumači se metatezom i zamjenom palatalnosti crlen>* crńel>crńeia.

11. – bellocatela (= beloga tela). Vjerojatno: bîloga tîla. Iako u šklavunskom ima nekoliko ekavizama: vèrijat, obedvi, spovédat, odêkar, kakve nalazimo u doba njihova iseljavanja npr. u čakavskom Splitu, smatram da je ovdje talijanski zapisivač zabilježio čest izgovor fonema /i/ kao zatvoreno /e/, kako je i danas.Pod utjecajem talijanskog dijalekta dugi se vokali u današnjem šklavunskom zatvaraju. Tako /i:/ > /ie/: riêć, liêp, criêkva, driêv »drvo«. Takav se izgovor /i:/ lako percipira kao /e/ a katkad i kao /ie/: Cvieta.

12. – belloga, vitescocha; slauomo (7). Ovi pridjevski likovi pokazuju u deklinaciji nastavke -oga, -omu (ne: -ega/-emu). Tako je bilo i u podbiokovskom primorju, a tako je i danas u odtamošnjih doseljenika iz XVII. stoljeća na istočnim naseljima Brača, Hvara i Korčule (Račišće)«.

 

[DuKaraka]

A) Temeljna kršćanska molitva:
»Oče naš« (Pater noster) na govoru Hrvata u Kruču (Acquaviva Collecroce)

Tata naš

Tata naš, ka jesi na nebu,
da bi bija sfe sfeti jima tvoj,
da bi doša tvoj kraljar,
da bi sa čila ono ka hoš ti,
na nebu a zgora sfita.
Daj nami naš kruh saki dan
a jam nami naše duge,
kaka mi hi jamivama drugimi.
A nomo nasa čit past na tendacijunu,
ma zdriš nasa do zlo.
Amen

»Pater noster« na govoru Hrvata u Mundimitru

Otac naš

Otac naš, ke jesi na Nebo,
neka se sveti ime Tvoj,
doješ Ti naš kralj,
bide činjena riča Tvoja,
kano na Nebo tako na Zemblj.
Daj nam danas naš kruh sakoga dana,
odjaj nam duge naše,
kako mi hi odjamamo drugimi.
Nemo nas čini past na grihe,
ma zdriši nas do zla.
Semaj bilo.



B) Narodna pjesma


Do pojave časopisa Naš jezik moliški su Hrvati imali isključivo usmenu, ili narodnu književnost. Navodimo pjesmu »Lipa Mara homo u ružice«, koja u sadržaju otkriva ime hrvatskoga bana Ivana Karlovića (lat. Johannes Torquatus comes Corbauie) (?, 1485 – Medvedgrad, 9. kolovoza 1531).



Lipa Mara homo u ružice.

Neču ke neču, se strašim do Karloviče!

Neču ke neču, se strašim do Karloviče!

Prvu ružicu ke se ju nabrala

se ju ponila nasri nambri moru.

Se ju ponila nasri nambri moru.



Kako se šuši ružica nambri moru,

nako se šuši srce Ivanjolu.

Nako se šuši srce Ivanjolu.



Sestre ti nosu mbriže na rukave,

bratja ti nosu perja na klobuke.

Bratja ti nosu perja na klobuke.



Šurle noge, bičve tafatane,

sestre ti nosu mbriže na rukave.

Sestre ti nosu mbriže na rukave,

bratja ti nosu perja na klobuke.[10]



Govore tim dijalektom Crnogorci i Srbi?

 

[ZabranjeniLegenda]

Pjesma je o katoličkom mađarskom vojvodi Janku Hunjadiju, koji ratuje u drugoj Kosovskoj bitci protiv Turaka (bez Srba jer su dezertirali kršćane ili su bili na turskoj strani), a pjesma je o tome kako ga je nakon bitke zarobio srpski despot i turski vazal Đurađ Branković.

Zašto bi Srbi pjevali u čast katolika i Mađara umjesto svojeg Srbina ili Turčina? Otkud tim Srbima ili Crnogorcima zapadnoštokavski-čakavski ikavski govor bez turcizama? Otkud tim Srbima katolička vjera?

Očito je, dakle, da su slavenska naselja u južnoj Italiji hrvatska, da su nastala doseljenim pučanstvom iz ikavskog primorja i njegova neposrednog zaleđa i da se ono do danas sačuvalo u tri naselja: Acquaviva Collecroce (hrvatski Krùč), San Felice Slavo (hrvatski Stifìlîč ili Fìlîč) i Montemitro (hrvatski Mundìmitar), u pokrajini Molise, i da se njihovi žitelji danas predstavljaju kao moliški Hrvati. Na njihovu jeziku, i to ne odveć dugo nakon njihova doseljavanja, zapisana je g. 1497. naša prva poznata bugaršćica. Objasnit ćemo to u stihovima pjesme (1 – 10) na nekoliko izdvojenih primjera:

1. – orauias (= ora [se] vijaše). M. Pantić očito pogrešno, čita: orao. Naime /-1/ na kraju riječi i na kraju sloga nije se izgovarao već u staroj domovini. Sekvencija /-al/ u takvu položaju beziznimno se ostvaruje kao /-ā/: òrā, kòtā, pòšā itd.

2. – nitkore (= nitkore). Ova neodređena zamjenica u tom primjeru zadržava suglasnički skup od dva zatvorna suglasnika /-tk-/, koji se skup, kao i drugi slični, pod utjecajem talijanskog jezika rasterećuje: nìkor. Navezak /-r(e)/ čuva se do danas: nìkor, gen. nìkrog (nastao metatezom). —nichiasce (= ne ćaše). Vjerojatno ne tijaše, prema današnjem šklavunskom liku tijeaho (3. lice mn.). Početni h /x/ potvrđen je samo u prezentnim likovima.

3. – gouorasce (= govoraše). U ovoj pjesmi isključivo, a u šklavunskom govoru kudikamo najčešće prošlo vrijeme jest imperfekt: vijaše (1), tijaše (2), govoraše (3).– istmice (= iz tamnice) i tamice (9) (= tamnice). Suglasnički skup /mn/ pojednostavnjuje se, poput drugih sličnih suglasničkih skupova, od dva ili više zatvorenih suglasnika: nikor (= nitkore), di (= gdje), tić (= ptić), loka (= lokva), kat (= tkat), ńat (= gńat), tila (= htila) itd. Tako je danas u mnogim čakavskim (i zapadnoštokavskim) govorima na primorju.

4. – sidi (= sidi). U pretiskanoj pjesmi M. Pantić (ako u pretisku nije tiskarska greška) piše siđi. Pretpostavljam da je njegovo prvo čitanje ispravnije. To je lik 2. lica jednine imperativa »ikavskog« oblika glagola sist (*sĕsti), sìdem (*sedo), kako je danas u šklavunskom. Samo dva stiha dalje Pazienza je /đ/ u 2. licu jednine imperativa glagola poći zapisao prikladnom grafijom: pogi (= pođi).

5. – progouoru (= progovoru) ... zimaju (= jimaju ?). Takvi dočeci u 1. licu jednine prezenta u našim spomenicima u XV. st. prilično su česti. U šklavunskom danas nema tih prezentskih nastavaka. Usporedi čak. hòćem, mòrem (<*možem).bigomte (= Bogom te). Usporedi bide (za: bude), kòsila (za: košulja) itd.

6. – smederesche (= smederevske). Tako i u 8. i u 9. stihu. Najvjerojatnije je ispao /v/ utjecajem talijanskog sufiksa -esco u tvorbi ktetika. Usporedi oblik turečke (10), od Turak (turački), utjecajem istoga sufiksa.

9. – jatechui (= ja te ću). U starijim čakavskim spomenicima, i u današnjem šklavunskom, pokatkad pronominalna enklitika u sličnim slučajevima prethodi glagolskoj: ja ti sam rèkla itd.U današnjem moliškom čest je proklitički (čakavski) razmještaj enklitika: Je-pòšâ Lamèrik. Neke od tih (i drugih) pojava mogu se tumačiti (ovdje i ondje) utjecajem talijanskog jezika.

10. – seruene creucze (= črvene krvce). Ako je točno Pantićevo čitanje (ser- = čr-, na što ga upućuje grafija u imenu Busicchio, što je bez sumnje Vučić), bio bi oblik črvene u ovom slučaju čakavizam. Takvih leksema s nezamijenjenim skupom /čr-/ ima u šklavunskom: črv, črîva; črčâk ..., ali uvijek crn i crńeia »crven« (m.), crńela (f.). Oblik crńeia tumači se metatezom i zamjenom palatalnosti crlen>* crńel>crńeia.

11. – bellocatela (= beloga tela). Vjerojatno: bîloga tîla. Iako u šklavunskom ima nekoliko ekavizama: vèrijat, obedvi, spovédat, odêkar, kakve nalazimo u doba njihova iseljavanja npr. u čakavskom Splitu, smatram da je ovdje talijanski zapisivač zabilježio čest izgovor fonema /i/ kao zatvoreno /e/, kako je i danas.Pod utjecajem talijanskog dijalekta dugi se vokali u današnjem šklavunskom zatvaraju. Tako /i:/ > /ie/: riêć, liêp, criêkva, driêv »drvo«. Takav se izgovor /i:/ lako percipira kao /e/ a katkad i kao /ie/: Cvieta.

12. – belloga, vitescocha; slauomo (7). Ovi pridjevski likovi pokazuju u deklinaciji nastavke -oga, -omu (ne: -ega/-emu). Tako je bilo i u podbiokovskom primorju, a tako je i danas u odtamošnjih doseljenika iz XVII. stoljeća na istočnim naseljima Brača, Hvara i Korčule (Račišće)«.

Oli ti pricat sam sa sobom ili sa ostalima odje? Tamnovanje Sibinjanina Janka je bilo poznati dogadjaj iz Srpske Despotovine, u kojem se nalazio i Smederevo i Zeta Crnojevica.

 

[DuKaraka]

Oli ti pricat sam sa sobom ili sa ostalima odje? Tamnovanje Sibinjanina Janka je bilo poznati dogadjaj iz Srpske Despotovine, u kojem se nalazio i Smederevo i Zeta Crnojevica.

Zašto bi Srbi pjevali u čast katolika i Mađara umjesto svojeg Srbina ili Turčina? Janko ima samo problema sa Srbima i Turcima. Da, poznati događaj, ali traumatičan za katolike ne pravoslavce čiji pravoslavni despot zarobljuje katolika i šuruje s Turcima.

Otkud tim Srbima ili Crnogorcima zapadnoštokavski-čakavski ikavski govor? Zašto nemaju turcizme krajem 15. stoljeća?

Otkud tim Srbima ili Crnogorcima katolička vjera i kad dolaze u Italiju osnivaju samo katoličke crkve?

 

[ZabranjeniLegenda]

Zašto bi Srbi pjevali u čast katolika i Mađara umjesto svojeg Srbina ili Turčina? Janko ima samo problema sa Srbima i Turcima. Da, poznati događaj, ali traumatičan za katolike ne pravoslavce čiji pravoslavni despot zarobljuje katolika i šuruje s Turcima.

Otkud tim Srbima ili Crnogorcima zapadnoštokavski-čakavski ikavski govor? Zašto nemaju turcizme krajem 15. stoljeća?

Otkud tim Srbima ili Crnogorcima katolička vjera i kad dolaze u Italiju osnivaju samo katoličke crkve?

Vidji, razumi jednu stvar druze - sibinjanin je epski junak bio za Srbe/Crnogorce i tokom 18. i 16. vijeka i vjerovatno i prije. Ima epskih ciklusa o njemu i sve.

Nacionalnosti ne postoje prije 19. vijeka. Narod tada nije gleda "ej ovaj nije naš pa necemo ga hvalit" zato Bugari slavili i pjevali Kraljevicu Marku, zato Albanci su vjekovima slavili Kneza Jovana Vladimira itd. Nacionalnost nije bila fokus razumijes.

Imas i pravoslavne crkve gradjene u Italiji. A dje ikavski govor u toj pjesmi. Nesto si se uzbudio oko ove pjesmice a druskane

 

[Krishna]

Zašto bi Srbi pjevali u čast katolika i Mađara umjesto svojeg Srbina ili Turčina? Janko ima samo problema sa Srbima i Turcima. Da, poznati događaj, ali traumatičan za katolike ne pravoslavce čiji pravoslavni despot zarobljuje katolika i šuruje s Turcima.

Otkud tim Srbima ili Crnogorcima zapadnoštokavski-čakavski ikavski govor? Zašto nemaju turcizme krajem 15. stoljeća?

Otkud tim Srbima ili Crnogorcima katolička vjera i kad dolaze u Italiju osnivaju samo katoličke crkve?

А што не би пјевали о хришћанском јунаку који се борио против турских завојевача? Сибињанин Јанко је био највероватније Влах.

 

[DuKaraka]

Vidji, razumi jednu stvar druze - sibinjanin je epski junak bio za Srbe/Crnogorce i tokom 18. i 16. vijeka i vjerovatno i prije. Ima epskih ciklusa o njemu i sve.

Nacionalnosti ne postoje prije 19. vijeka. Narod tada nije gleda "ej ovaj nije naš pa necemo ga hvalit" zato Bugari slavili i pjevali Kraljevicu Marku, zato Albanci su vjekovima slavili Kneza Jovana Vladimira itd. Nacionalnost nije bila fokus razumijes.

Imas i pravoslavne crkve gradjene u Italiji. A dje ikavski govor u toj pjesmi. Nesto si se uzbudio oko ove pjesmice a druskane

Da, ali nisi odgovorio ni na jedno pitanje. Nula dokaza kako se radi o Crnogorcima. Zar se čakavski govorio u Crnoj Gori? Crnojevići bili katolici? Pravoslavci koji šuruju s Turcima navijaju za katolika Mađara i ne znaju jedan turcizam? (kakve nacije, u to vrijeme je pitanje vjere)

 

[ZabranjeniLegenda]

Da, ali nisi odgovorio ni na jedno pitanje. Nula dokaza kako se radi o Crnogorcima. Zar se čakavski govorio u Crnoj Gori? Crnojevići bili katolici? Pravoslavci koji šuruju s Turcima navijaju za katolika Mađara i ne znaju jedan turcizam? (kakve nacije, u to vrijeme je pitanje vjere)

Crnogorci su surovali sa Venecijancima druze, nesto ti istorija ne ide

 

[DuKaraka]

Crnogorci su surovali sa Venecijancima druze, nesto ti istorija ne ide

Rekao si kako je Zeta bila dio Srpske Despotovine...

Crnogorci su itekako šurovali s Turcima. O vlaškim plemenima da ne pričamo. Veća pobuna je tek krajem 16. st.

 

[ZabranjeniLegenda]

Rekao si kako je Zeta bila dio Srpske Despotovine...

Crnogorci su itekako šurovali s Turcima. O vlaškim plemenima da ne pričamo. Veća pobuna je tek krajem 16. st.

Ada druze jesi pri sebi, Srpska despotovina pala sa padom Smedereva 1463. g. nakon toga Zeta je samostalna drzava i saveznik Mletacke republike sve do 16. vijeka. Ka sto rekao Crnojevici su posli u Italiju svako malo, i Ivan i Djuradj.

 

[DuKaraka]

Ada druze jesi pri sebi, Srpska despotovina pala sa padom Smedereva 1463. g. nakon toga Zeta je samostalna drzava i saveznik Mletacke republike sve do 16. vijeka. Ka sto rekao Crnojevici su posli u Italiju svako malo, i Ivan i Djuradj.

Znači, Crnojevićevi Crnogorci su naučili čakavski i ikavski i katolicizam i zaboravili turcizme putujući po Italiji?

 

[ZabranjeniLegenda]

Znači, Crnojevićevi Crnogorci su naučili čakavski i ikavski i katolicizam i zaboravili turcizme putujući po Italiji?

Pa pjesma nije na cakavskom nit ikavskom, i ko veli za katolicizam?

 

[DuKaraka]

Pa pjesma nije na cakavskom nit ikavskom, i ko veli za katolicizam?

P. Šimunović je bio u krivu? Nije na čakavskom nego ima čakavizama. Otkud čakavski i ikavski u Zeti? Ako nema čakavizama i nije na ikavskom onda na kojem dijalektu i izgovoru je pjesma?