Oko hrvatskoga postoji ujednačeno mišljenje hrvatskih lingvista. Ono je, ugrubo, prikazano u orječju Tafra- Košutar:
https://hrcak.srce.hr/clanak/116824
1. Od prvih pisanih spomenika do kraja 15. stoljeća — kameni temelj-
ci hrvatske književnojezične pismenosti
2. 16. stoljeće — zrelo književno doba, pluralizam književnih jezika,
protestanski pokušaj stvaranja općega jezika
3. 17. stoljeće — počeci hrvatskoga jezikoslovlja i počeci normiranja, a
s njim i počeci standardizacije
4. 18. stoljeće — širenje polifunkcionalnosti književnoga štokavskoga
i kajkavskoga jezika i normiranje pravopisa
5. 19. stoljeće — vrijeme kodifikacije
6. 20. stoljeće — stoljeće konvergencije i divergencije
7. Na razmeđi tisućljećâ — vrijeme samostalnosti i globalizacije.
(D. Sesar, S. Babić, R. Katičić, R. Matasović, J. Silić, ... te formalno u udžbenicima)
U srpskom slučaju, sudeći po Milošu Okuki (Sukobi i razgraničavanja, str. 31), ima 5 pristupa uz jedan prevladavajući:
https://www.academia.edu/34909110/Tošović_Branko_Wonisch_Arno_ur_Srpski_pogledi_na_odnose_između_srpskog_hrvatskog_i_bošnjačkoga_jezika_Serbische_Sichtweisen_des_Verhältnisses_zwischen_dem_Serbischen_Kroatischen_und_Bosniakis_chen_I_5_2005_2012_2013
1. Srpski književni jezik pokriva s v e teritorije na kojima su živjeli, i na kojima danas žive, s v i Srbi bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. On predstavlja tzv. „srpski jezički i etnički komonvelt“ i služi kao komunikativno sredstvo između Srba koji se tako danas osjećaju i zovu i etničkih Srba koji se više tako ne osjećaju i ne zovu, između Srba u etničkom i Srba u nacionalnom smislu, bez obzira na vjeru, stepen nacionalnog osjećanja, bez obzira na državu u kojoj žive i na državnu ideju za koju se vezuju. (srpski je štokavski, štokavski je srpski- M. Kovačević, R. Marojević, J. Stojanović, A. Milanović,..)
2. Srpski standardni jezik je po raspadu srpsko-hrvatske jezičke zajednice (p)ostao ono što je omeđeno e k a v s k o m izgovornom varijantom i ono što je svedeno na Beograd i Novi Sad kao njegove kulturne centre. Time je, prema ovom shvatanju, nakon duge varijantske egzistencije i jezičke dvogubosti temeljene na jatovskoj podvojenosti izvršeno unificiranje srpskog književnog jezika i sa stanovišta izgovora (ekavski) i sa stanovišta pisma (ćirilica). S tim u vezi u srpskoj filologiji sve više dobijaju na značaju i termini (koji su inače već duže u
upotrebi u radovima pojedinih srbista): srpski jezički istok, beogradski jezički uzus, srpski jezik onakav kakav se upotrebljava u Srbiji, jedinstveni srpski jezik (P. Ivić)
3. Srpski književni jezik nije nastao radikalnim raskidom sa slavenosrpskom tradicijom nego je proizvod kontinuiranog posrbljavanja te tradicije. Prema tome Vuk Stefanović Karadžić i nije tvorac srpskog književnog jezika nego je on samo j e d a n o d s r p s k i h s p i s a t e l j a iz 19. vijeka (A. Mladenović)
4. Srpski jezik pokriva samo dio teritorije današnje Srbije, njen ekavski, istočni i sjeverni dio. Ijekavske teritorije u istočnoj Hercegovini do Neretve, istočnoj Bosni do Sarajeva, u Crnoj Gori, Sandžaku i zapadnoj Srbiji pripadaju crnogorskom jeziku, kojim govore Crnogorci, samosvojan, autohton i najstariji južnoslovenski narod koji se doselio iz svoje prapostojbine na teritoriji Istočne Njemačke (Polablje-Pomorje). Osnovicu srpskog književnog jezika čini, prema tome, ne srpska nego crnogorska gramatička struktura. (V. Nikčević)
5. Srpski standardni jezik je neorganski idiom koji se temelji na Vuk-Daničićevom gramatičkom modelu i na istoriji srpske kulture koja ga određuje i definiše; na Vuk-Novakovićevoj izgovornoj dvojnosti „jata“; morfofonološkom pravopisu i grafijskoj diglosiji (ćirilica i latinica, sa prevlašću ćiriličkog pisma). (model službeno postavljan u udžbenicima)