Čiji je Dubrovnik ?

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
To carstvo je bilo snage lokalnog plamića u Hrvatskoj. Srbi se tada šire jedino na jug gdje je bio vakuum vlasti nakon propasti bugarske drzave zbog unutarnjih sukoba i građanskog rata u Bizantu. Dušan ni Bosnu nije mogao pokoriti, a nijedan nije pokušao. Srpski kraljevi vode sukobe sa lokalnim hrvatskim plemstvom oko Bosne i Huma i ne mogu ništa. Dubrovnik nakon nekoliko pokušaja ne mogu zauzeti dok još nisu stajale sadasnje zidine.
Kako je rekao grčki povjesničar, pola dušanovog carstva nije ni znalo da je u njemu, carstvo na papiru. Izgubio svebitkeu grckoj protiv Turaka, umro kao luzer.
И признато од Бугара трновске патријаршије, охридске епископије и пећке патријаршије нешто слично као ви после 1992.
 
Ne razumijem to. Kakve veze nekakve crkve imaju sa bilo čime.
Па има везе то да га је бугарска црква и једна грчка епископија под влашћу ромејског цара признала као цара.
Не можеш постати цар или краљ без цркве и њеног одобрења.

Зато је хтватска круна под влашћу светог Иштвана и не можете никад направити монархију без угарског краља или аустријског и Ватикана.

А Србија са својом патријаршијом може изабрати свог краља.
 
Šta je to "umjetano ujednačeno" kod srpskog?
Ако сви користе исти језик онда је вештачки ако се не разумеју међусобно ови боље са Србима него са Загорцима, Чакавцима и Кајкавцима онда је то природан језик!🤣🤣🤣🤣
У средњем веку није било логопеда и морало је бити деце са говорним манама тако да је немогуће да природно сви причате истим језиком без "умјетнина" уметнут наметнут ај тинк со?!?🤣🤣🤣👍
 
Barem nije umjetano ujednačen kao srpski. Nema europskog jezika bez dijalekata, koji to nemaju su umjetno stvoreni.
Italijanski je nad-jezik, a veneto iliti mletački, sicilijanski, napolitanski itd. smatraju se jezicima, a ne dijalektima.

Tako je i kod vas - tvoja baba kaže "teden", a onda, apsolutno arteficijelno, dođe na ideju neki lik u JAZU da reč "teden" pretvori u karikaturalnu reč "tjedan", ne znajući da je etimološki pravilan kajkavski olik "tej den" ili u prevodu na srpski - "taj dan", a misli se na nedelju. Isto je sa rečju na-uz-očan (kajk. navzočen). Sve ste to, od kajkavskog do časkavskog jezika, premostili srpskim u funkciji nad-jezika.

Kad na vreme ne naučiš, ceo život lupaš glavom o zid. Evo, nauči:

1752020609527.png
 
Poslednja izmena:
Па има везе то да га је бугарска црква и једна грчка епископија под влашћу ромејског цара признала као цара.
Не можеш постати цар или краљ без цркве и њеног одобрења.

Зато је хтватска круна под влашћу светог Иштвана и не можете никад направити монархију без угарског краља или аустријског и Ватикана.

А Србија са својом патријаршијом може изабрати свог краља.
To me podsjeća na slučaj grada Sera blizu granice današnje S. Makedonije kojeg je Dušan svako malo morao zauzimati. Čim bi se udaljio sa vojskom izbila bi pobuna gdje bi izbacili Srbe ili njihove poslušnike pa bi Dušan prekidao pohode zbog toga, a dok on žuri ugasiti pobunu u međuvremunu bi zauzeto u pohodu opet izgubio.
Klasično "raširio se više nego se mogao pokriti".
 
To me podsjeća na slučaj grada Sera blizu granice današnje S. Makedonije kojeg je Dušan svako malo morao zauzimati. Čim bi se udaljio sa vojskom izbila bi pobuna gdje bi izbacili Srbe ili njihove poslušnike pa bi Dušan prekidao pohode zbog toga, a dok on žuri ugasiti pobunu u međuvremunu bi zauzeto u pohodu opet izgubio.
Klasično "raširio se više nego se mogao pokriti".
У Серу је писан Душанов закон.
 
Italijanski je nad-jezik, a veneto iliti mletački, sicilijanski, napolitanski itd. smatraju se jezicima, a ne dijalektima.

Tako je i kod vas - tvoja baba kaže "teden", a onda, apsolutno arteficijelno, dođe na ideju neki lik u JAZU da reč "teden" pretvori u karikaturalnu reč "tjedan", ne znajući da je etimološki pravilan kajkavski olik "tej den" ili u prevodu na srpski - "taj dan", a misli se na nedelju. Isto je sa rečju na-uz-očan (kajk. navzočen). Sve ste to, od kajkavskog do časkavskog jezika, premostili srpskim u funkciji nad-jezika.

Kad na vreme ne naučiš, ceo život lupaš glavom o zid. Evo, nauči:

Pogledajte prilog 1753751
Ta riječ postoji zapisana stoljećima prije moje babe i imaju ju u tom obliku većina slavenskih jezika, vi imate bugarsko sedmica.
 
Italijanski je nad-jezik, a veneto iliti mletački, sicilijanski, napolitanski itd. smatraju se jezicima, a ne dijalektima.

Tako je i kod vas - tvoja baba kaže "teden", a onda, apsolutno arteficijelno, dođe na ideju neki lik u JAZU da reč "teden" pretvori u karikaturalnu reč "tjedan", ne znajući da je etimološki pravilan kajkavski olik "tej den" ili u prevodu na srpski - "taj dan", a misli se na nedelju. Isto je sa rečju na-uz-očan (kajk. navzočen). Sve ste to, od kajkavskog do časkavskog jezika, premostili srpskim u funkciji nad-jezika.

Kad na vreme ne naučiš, ceo život lupaš glavom o zid. Evo, nauči:

Pogledajte prilog 1753751
Stvarna kronologija.

tzv srpski jezikk.png
 
Barem nije umjetano ujednačen kao srpski. Nema europskog jezika bez dijalekata, koji to nemaju su umjetno stvoreni.
Од стране забраздиле у шовинизам хрватске лингвистичке заједнице наравно да није, јер се требало проширити са чакавског и на штокавски и на чакавски језик, јер како објаснити онда да једино Хрвати у средњем веку говоре три различита матерња језика.Сваки од ових језика има своја наречја а штокавска су екавица, ијекавица и икавица и немају везе са чакавским наречјима, зато од када су Хрвати у 19. веку прихватили штокавски српски језик друга два не говоре и не користе јер су то различити језици, што су и сам Вук а и Гај знали.

Разлози за овакву акробатику хрватске квазинаучне заједнице су наравно политичке експанзионистичке природе чему језик треба да послужи као једно од средстава.Можда има и комплекса више вредности али то је питање за неке друге струке.
 
Nije groblje pored crkve Sv. Đurđa, al evo zato presjek pronađenih predmeta iz groblja Sv. Stjepana prvomučenika iz Dubrovnika. Dovodi se u par navrata i sama crkva Sv. Đurđa u kontekst s ovim pronalscima pošto je sve to na neki način povezano i ima dodirnih točaka. Dakle ovo je skraćena analiza samo jednog starohrvatskog groblja sa svim pronađenim predmetima ,a kakvih ima na desetke u našim krajevima šta se i spominje kroz ovaj stručni rad.
CRKVA SV. STJEPANA U DUBROVNIKU - VIŠEFAZNO GROBLJE I INVENTAR NALAZA
Добро све ово стоји, само ми није јасно какве везе ово има са Хрватима у Дубровнику у средњем веку, сем што су накнадно похрватили цркве и гробља тамо!?
Дубровачки мисал писан за дубровачку катедралу на латинском, званичном језику римокатоличке цркве, треба да нам каже шта тачно?
Знаш ли да је Дубровник архиепископија и да тамо столује римски архиеписком чије се јурисдикција простире дубоко у унутрашњост.
 
Još komičnije onda
Јесте мало али свакако значајнији замах у историји од Звонимира и свих хрватских краљева заједно.

Интересантна апологетика нема доказивања ничега хрватског него да би поентирали унижавате српко.
Шта доказујете да сте ниски?
 
Добро све ово стоји, само ми није јасно какве везе ово има са Хрватима у Дубровнику у средњем веку, сем што су накнадно похрватили цркве и гробља тамо!?

Дубровачки мисал писан за дубровачку катедралу на латинском, званичном језику римокатоличке цркве, треба да нам каже шта тачно?
Знаш ли да је Дубровник архиепископија и да тамо столује римски архиеписком чије се јурисдикција простире дубоко у унутрашњост.
Pitaš me kako sahranjeni ljudi između 9.-11. st. u Dubrovniku u čijim se grobovima nalaze predmeti koji se pronalaze u pravilu samo na područjima di su u to vrime obitavali Hrvati imaju veze s Hrvatima i Dubrovnikom? Ama baš nikakve. Isto tako ostaci crkava i položaj grobova kod sv. Stjepana i sv. Đurđa koji se na istovjetan način pronalaze u okolici Splita, Knina ili Zadra nemaju nikakve veze i sve je to samo slučajnost :)
 
Од стране забраздиле у шовинизам хрватске лингвистичке заједнице наравно да није, јер се требало проширити са чакавског и на штокавски и на чакавски језик, јер како објаснити онда да једино Хрвати у средњем веку говоре три различита матерња језика.Сваки од ових језика има своја наречја а штокавска су екавица, ијекавица и икавица и немају везе са чакавским наречјима, зато од када су Хрвати у 19. веку прихватили штокавски српски језик друга два не говоре и не користе јер су то различити језици, што су и сам Вук а и Гај знали.

Разлози за овакву акробатику хрватске квазинаучне заједнице су наравно политичке експанзионистичке природе чему језик треба да послужи као једно од средстава.Можда има и комплекса више вредности али то је питање за неке друге струке.
Demantira te knjizevnosti na sva tri narječja koja se sama svrstavaju u hrvatski jezik stoljecima prije Vuka.
Vuk sam pise da Srbi nemaju knjigu na svojem jeziku te da uzima jezik od Hrvata koji imaju stoljetnu književnost na svojem jeziku i koji čišćen govore srpski od Srba. Kako to ?
 
Oko hrvatskoga postoji ujednačeno mišljenje hrvatskih lingvista. Ono je, ugrubo, prikazano u orječju Tafra- Košutar: https://hrcak.srce.hr/clanak/116824

1. Od prvih pisanih spomenika do kraja 15. stoljeća — kameni temelj-
ci hrvatske književnojezične pismenosti
2. 16. stoljeće — zrelo književno doba, pluralizam književnih jezika,
protestanski pokušaj stvaranja općega jezika
3. 17. stoljeće — počeci hrvatskoga jezikoslovlja i počeci normiranja, a
s njim i počeci standardizacije
4. 18. stoljeće — širenje polifunkcionalnosti književnoga štokavskoga
i kajkavskoga jezika i normiranje pravopisa
5. 19. stoljeće — vrijeme kodifikacije
6. 20. stoljeće — stoljeće konvergencije i divergencije
7. Na razmeđi tisućljećâ — vrijeme samostalnosti i globalizacije.
(D. Sesar, S. Babić, R. Katičić, R. Matasović, J. Silić, ... te formalno u udžbenicima)

U srpskom slučaju, sudeći po Milošu Okuki (Sukobi i razgraničavanja, str. 31), ima 5 pristupa uz jedan prevladavajući:

https://www.academia.edu/34909110/T...tischen_und_Bosniakis_chen_I_5_2005_2012_2013

1. Srpski književni jezik pokriva s v e teritorije na kojima su živjeli, i na kojima danas žive, s v i Srbi bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. On predstavlja tzv. „srpski jezički i etnički komonvelt“ i služi kao komunikativno sredstvo između Srba koji se tako danas osjećaju i zovu i etničkih Srba koji se više tako ne osjećaju i ne zovu, između Srba u etničkom i Srba u nacionalnom smislu, bez obzira na vjeru, stepen nacionalnog osjećanja, bez obzira na državu u kojoj žive i na državnu ideju za koju se vezuju. (srpski je štokavski, štokavski je srpski- M. Kovačević, R. Marojević, J. Stojanović, A. Milanović,..)

2. Srpski standardni jezik je po raspadu srpsko-hrvatske jezičke zajednice (p)ostao ono što je omeđeno e k a v s k o m izgovornom varijantom i ono što je svedeno na Beograd i Novi Sad kao njegove kulturne centre. Time je, prema ovom shvatanju, nakon duge varijantske egzistencije i jezičke dvogubosti temeljene na jatovskoj podvojenosti izvršeno unificiranje srpskog književnog jezika i sa stanovišta izgovora (ekavski) i sa stanovišta pisma (ćirilica). S tim u vezi u srpskoj filologiji sve više dobijaju na značaju i termini (koji su inače već duže u
upotrebi u radovima pojedinih srbista): srpski jezički istok, beogradski jezički uzus, srpski jezik onakav kakav se upotrebljava u Srbiji, jedinstveni srpski jezik (P. Ivić)

3. Srpski književni jezik nije nastao radikalnim raskidom sa slavenosrpskom tradicijom nego je proizvod kontinuiranog posrbljavanja te tradicije. Prema tome Vuk Stefanović Karadžić i nije tvorac srpskog književnog jezika nego je on samo j e d a n o d s r p s k i h s p i s a t e l j a iz 19. vijeka (A. Mladenović)

4. Srpski jezik pokriva samo dio teritorije današnje Srbije, njen ekavski, istočni i sjeverni dio. Ijekavske teritorije u istočnoj Hercegovini do Neretve, istočnoj Bosni do Sarajeva, u Crnoj Gori, Sandžaku i zapadnoj Srbiji pripadaju crnogorskom jeziku, kojim govore Crnogorci, samosvojan, autohton i najstariji južnoslovenski narod koji se doselio iz svoje prapostojbine na teritoriji Istočne Njemačke (Polablje-Pomorje). Osnovicu srpskog književnog jezika čini, prema tome, ne srpska nego crnogorska gramatička struktura. (V. Nikčević)

5. Srpski standardni jezik je neorganski idiom koji se temelji na Vuk-Daničićevom gramatičkom modelu i na istoriji srpske kulture koja ga određuje i definiše; na Vuk-Novakovićevoj izgovornoj dvojnosti „jata“; morfofonološkom pravopisu i grafijskoj diglosiji (ćirilica i latinica, sa prevlašću ćiriličkog pisma). (model službeno postavljan u udžbenicima)
 
Oko hrvatskoga postoji ujednačeno mišljenje hrvatskih lingvista. Ono je, ugrubo, prikazano u orječju Tafra- Košutar: https://hrcak.srce.hr/clanak/116824

1. Od prvih pisanih spomenika do kraja 15. stoljeća — kameni temelj-
ci hrvatske književnojezične pismenosti
2. 16. stoljeće — zrelo književno doba, pluralizam književnih jezika,
protestanski pokušaj stvaranja općega jezika
3. 17. stoljeće — počeci hrvatskoga jezikoslovlja i počeci normiranja, a
s njim i počeci standardizacije
4. 18. stoljeće — širenje polifunkcionalnosti književnoga štokavskoga
i kajkavskoga jezika i normiranje pravopisa
5. 19. stoljeće — vrijeme kodifikacije
6. 20. stoljeće — stoljeće konvergencije i divergencije
7. Na razmeđi tisućljećâ — vrijeme samostalnosti i globalizacije.
(D. Sesar, S. Babić, R. Katičić, R. Matasović, J. Silić, ... te formalno u udžbenicima)

U srpskom slučaju, sudeći po Milošu Okuki (Sukobi i razgraničavanja, str. 31), ima 5 pristupa uz jedan prevladavajući:

https://www.academia.edu/34909110/Tošović_Branko_Wonisch_Arno_ur_Srpski_pogledi_na_odnose_između_srpskog_hrvatskog_i_bošnjačkoga_jezika_Serbische_Sichtweisen_des_Verhältnisses_zwischen_dem_Serbischen_Kroatischen_und_Bosniakis_chen_I_5_2005_2012_2013

1. Srpski književni jezik pokriva s v e teritorije na kojima su živjeli, i na kojima danas žive, s v i Srbi bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. On predstavlja tzv. „srpski jezički i etnički komonvelt“ i služi kao komunikativno sredstvo između Srba koji se tako danas osjećaju i zovu i etničkih Srba koji se više tako ne osjećaju i ne zovu, između Srba u etničkom i Srba u nacionalnom smislu, bez obzira na vjeru, stepen nacionalnog osjećanja, bez obzira na državu u kojoj žive i na državnu ideju za koju se vezuju. (srpski je štokavski, štokavski je srpski- M. Kovačević, R. Marojević, J. Stojanović, A. Milanović,..)

2. Srpski standardni jezik je po raspadu srpsko-hrvatske jezičke zajednice (p)ostao ono što je omeđeno e k a v s k o m izgovornom varijantom i ono što je svedeno na Beograd i Novi Sad kao njegove kulturne centre. Time je, prema ovom shvatanju, nakon duge varijantske egzistencije i jezičke dvogubosti temeljene na jatovskoj podvojenosti izvršeno unificiranje srpskog književnog jezika i sa stanovišta izgovora (ekavski) i sa stanovišta pisma (ćirilica). S tim u vezi u srpskoj filologiji sve više dobijaju na značaju i termini (koji su inače već duže u
upotrebi u radovima pojedinih srbista): srpski jezički istok, beogradski jezički uzus, srpski jezik onakav kakav se upotrebljava u Srbiji, jedinstveni srpski jezik (P. Ivić)

3. Srpski književni jezik nije nastao radikalnim raskidom sa slavenosrpskom tradicijom nego je proizvod kontinuiranog posrbljavanja te tradicije. Prema tome Vuk Stefanović Karadžić i nije tvorac srpskog književnog jezika nego je on samo j e d a n o d s r p s k i h s p i s a t e l j a iz 19. vijeka (A. Mladenović)

4. Srpski jezik pokriva samo dio teritorije današnje Srbije, njen ekavski, istočni i sjeverni dio. Ijekavske teritorije u istočnoj Hercegovini do Neretve, istočnoj Bosni do Sarajeva, u Crnoj Gori, Sandžaku i zapadnoj Srbiji pripadaju crnogorskom jeziku, kojim govore Crnogorci, samosvojan, autohton i najstariji južnoslovenski narod koji se doselio iz svoje prapostojbine na teritoriji Istočne Njemačke (Polablje-Pomorje). Osnovicu srpskog književnog jezika čini, prema tome, ne srpska nego crnogorska gramatička struktura. (V. Nikčević)

5. Srpski standardni jezik je neorganski idiom koji se temelji na Vuk-Daničićevom gramatičkom modelu i na istoriji srpske kulture koja ga određuje i definiše; na Vuk-Novakovićevoj izgovornoj dvojnosti „jata“; morfofonološkom pravopisu i grafijskoj diglosiji (ćirilica i latinica, sa prevlašću ćiriličkog pisma). (model službeno postavljan u udžbenicima)
Iz tvog izlaganja reka bi da ova karta pokazuje manje više to o čemu pričaš, a samim isčitavanjem ove mape dolazimo do dva moguća rješenja. Ili su govornici hr. jezika samo uz obalu i u SZ Hrvatskoj ili tu ipak spadaju i žitelji Like, Slavonije, unutrašnjosti Dalmacije, Dub. republike i dobrog dijela BiH. Nek svak prosudi za sebe šta mu je realnija opcija.

Croatian_and_Serbian_dialects.png
 
Koja je ovo nebulo-dubioza. Mrak od moždanog razmekšanja usled truležnih procesa.

PS. I otkad se to Kajkavian piše kao "caicavian". :rotf:
Kad se nema argumenata onda se vata za zareze i kriva slova. Evo ti ova s našim nazivima, a i još jedna koja koristi enlgl. nazive narječja i opet pokazuju manje više isto.


standard_languages.png



Edit: neće prihvati prvu mapu, al nađeš lako na netu koja potkrijepljuje ovo i usput piše na naš jezik(ako je to već toliko bitno).
 
Pitaš me kako sahranjeni ljudi između 9.-11. st. u Dubrovniku u čijim se grobovima nalaze predmeti koji se pronalaze u pravilu samo na područjima di su u to vrime obitavali Hrvati imaju veze s Hrvatima i Dubrovnikom? Ama baš nikakve. Isto tako ostaci crkava i položaj grobova kod sv. Stjepana i sv. Đurđa koji se na istovjetan način pronalaze u okolici Splita, Knina ili Zadra nemaju nikakve veze i sve je to samo slučajnost :)
Јесте питам на основу чега је све то проглашено хрватским?И ко каже да су тамо обитавали Хрвати и да је то њихова специфичност?
Све то имаш по целом приморју где год је стигао римокатолички и латински утицај.
 
Poslednja izmena:

Back
Top