Čemu da se raduje žena kad predje 50 godina?

A zasto tako mislis?
Pa u mom slucaju zena je trenirala gimnastiku u mladjim danima na visokom nivou i kad pijemo vino,pivo sve u redu a kad popije tekilu ili nesto slicno odma gleda gdje ima kakva greda kuka da visi naopacke, koliko sam je puta morao skidati u kafani da ne slomi vrat.Sta ja znam ,valjda joj gimnastika nedostaje pa kad eksira nesto zestoko odma gdje greda. Sad idem u kafanu bez ikakvih strahova np :D . Ne bi to mogao pratiti da se u starijim danima jos uvijek tako ponasa.Vise se salim naravno ali ima istine.Malo se smire
 
Šta mislite a?
Nisam procitala komentare na ovu temu.
Zasto?
Zato sto radost nema vremensko ogranicenje.
Zato sto radost zavisi od svakog dana kada se ne probudis bez bolova, kada svane suncan dan, kada voljeno bice donese strucak cveca iz parka, ( da niko ne vidi :) ), kada ti potomak dade pusu u parfemisan vrat i kaze...mmmm,mama, imas dobar, novi parfem...kada ti sajt za ucenje stranog jezika posalje poruku da si na 3. mjestu njihove rang liste...
Ne ogranicavajte srecu na broj godina zivota!
Zivite srecan zivot!
 
Radujem se istim stvarima kojima sam i prije, sad samo još više. Naime, kad sam jesenas zaglavila u bolnici...ne, neću sad teške teme i dijagnoze, samo da dočaram. Nekom pukom srećom ta soba u kojoj sam bila je imala balkon. Zamislite sad, danima tu, stalno analize i snimanja, čekate dijagnozu. Taj balkon - kao prozor u neki normalan svijet i život me je psihički održao. Izađem, gledam:sunce grije, automobili prolaze, ljudi hodaju, djeca. Neki nose kese iz marketa, majke guraju kolica. Gledam susjedne kuće, dvorišta, drveće-sve ozelenilo, prekrasno. Noću zvijezde, oblaci se naziru, gledam kako plove, svjetla u stanovima gore, zamišljate ih na okupu, možda gledaju TV, mogu da se fino istuširaju i legnu u udoban krevet. A ja čekam od terapije do terapije-kroz vene po cijeli dan. Noć je u bolnici najteža.
Kada sam izašla, više nikad nisam pomislila kako da preguram dan, samo kako da ga uljepšam. Ponovo sam postala život.
 
Radujem se istim stvarima kojima sam i prije, sad samo još više. Naime, kad sam jesenas zaglavila u bolnici...ne, neću sad teške teme i dijagnoze, samo da dočaram. Nekom pukom srećom ta soba u kojoj sam bila je imala balkon. Zamislite sad, danima tu, stalno analize i snimanja, čekate dijagnozu. Taj balkon - kao prozor u neki normalan svijet i život me je psihički održao. Izađem, gledam:sunce grije, automobili prolaze, ljudi hodaju, djeca. Neki nose kese iz marketa, majke guraju kolica. Gledam susjedne kuće, dvorišta, drveće-sve ozelenilo, prekrasno. Noću zvijezde, oblaci se naziru, gledam kako plove, svjetla u stanovima gore, zamišljate ih na okupu, možda gledaju TV, mogu da se fino istuširaju i legnu u udoban krevet. A ja čekam od terapije do terapije-kroz vene po cijeli dan. Noć je u bolnici najteža.
Kada sam izašla, više nikad nisam pomislila kako da preguram dan, samo kako da ga uljepšam. Ponovo sam postala život.
Hugs GIF by Pitch on FOX
 

Back
Top