gost 237967
Veoma poznat
- Poruka
- 13.188
Nemam zivaca za druge ljude, za njihove price i probleme. Svoje se trudim da ne obelodanjujem svaki cas i ne opterecujem druge, iako sam prilicno opterecena istim. Sama sebi ponekad zvucim kao pokvarena ploca a mogu misliti kako bi tek drugima to sve zvucalo... i zato cutim, lakse je tako. I onda dodje ta tuka i pocne da mi se zali kako 5 meseci ide na aerobik a nije smrsala ni gram... ruku na srce, nije ni debela, samo iskompleksirana. I onda moram da slusam kako je radila ovu vezbu, pa onu, pa joj trener rekao ovo a onoj ono... i sve to dok ja kontam kako u ponedeljak treba da idem u ovu ordinaciju a u utorak u onu... i dok me muce pravi, realni, ovozemaljski problemi. Ono vrlo je moguce da ih preuvelicavam malo, ali meni tako strasno deluju... ne kazem da nema tezih, ali u poredjenju sa mrsavljenjem su gigantski! Plus, ta ista dodje pa mi kaze nemoj da se zalis vidis kako Ona sve stoicki izdrzava (a Ona je zaista u problemu, i divim se njenoj snazi i hrabrosti)...Ko je bre ovde lud?! i to sve uz neki blazeni izraz lica, ona je kao empata, sta li ?! Prosto ni traga na njenom licu od proslomesecnog podsmeha i sablaznjavanja nad moralom doticne. Tu kolicinu licemerja ne mogu da podnesem, ne zelim toliko otrova u svojoj blizini. Dosta je bilo, ajde ish. Nekakako ipak, na kraju, ispadoh bezdusna k.ucka. Muci me to sto se neizbezno blizi trenutak susreta, treba istrpeti svu zuc a ne opaliti iz istog oruzja. Treba mi fastforward.




