Благоје Јововић - Атентатор на Павелића

Благоје Благо Јововић (Косић код Даниловграда, 1922 — Росарио, 2. јуна 1999

- - - - - - - - - -

Рођен је у племену Бјелопавловића, од оца Јова и мајке Радуше (девојачко Делибашић)

Србенда. Србин до коске. Српски четник. Лично и персонално, као и сви Бјелопавлићи до 1945 сигурно, а многи и данас.
 
Kada Crnogorac odluči da se pobrine za pravdu

Jovović, lak i brz na jeziku, egzibicionista željan da njegova bude vazda glavna, za jutarnjom kafom on je ispričao dvojici svojih hotelijerskih kompanjona iz Mar del Plate, i vršnjaku, najbližem prijatelju, jednom od čelnika četničke emigracije u Argentini, stasitom Cetinjaninu Vladimiru Ivaniševiću, kako je nemirno spavao nakon što je pročitao članak o Paveliću u La Prensi. I još se nije smirio. Zato će otputovati u Buenos Ajres da upozna Hosea Defrančeskija. O njemu je čuo da je Hrvat iz Istre i osvjedočeni Jugosloven, blizak jugoslovenskoj ambasadi, koja diskretno izdržava njegovo Društvo Jugoslovena u Argentini:

“Što si navro da upoznaš toga Defrančeskija?” – upita Ivanišević.
“Želim da mi potvrdi je li Pavelić uistinu u Buenos Ajresu!”
“Pa šta ako čuješ da je u Buenos Ajresu?” – u čudu će Ivanišević.
“E, znaj, brate Vladimire, ako Ante Pavelić zaistinu živi u Buenos Ajresu i ako se slobodno kreće, ja ću ga pronaći i njegovom ću krvlju osvetiti pobijane Srbe. Ili ću ga ustrijeliti ili zaklati, ali, svetoga mi Vasilija, umrijeće od moje ruke!”
“Što lupetaš, Blagoje…” – zacijenio se Ivanišević i palcem podigao sunčane naočare koje su mu padale navrh nosa.
“Bogumi, hoću, da znaš, čoče!” – zarekao se Jovović crnogorskim prizvukom: “Javio mi se u snu sveti Vasilije Ostroški i zavjetovao me da presudim Paveliću!”
“Ma hajde, Blagoje, ne budali…”
“Ne budalim, no ti istinu govorim, čoče! Prorekao mi je sveti Vasilije da ću kad ubijem Antu Pavelića ući u istoriju, među velikanske Srbe. Upisaće me kao Miloša Obilića zato što je ubio sultana Murata na Kosovu polju; kao kapetana Dragutina Dimitrijevića Apisa što je ubio kralja Aleksandra Obrenovića u dvorcu u Beogradu; i kao Gavrila Principa što je ubio nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu.”
Umjesto govora, Ivanišević je procijenio kako mu je razboritije da ćuti. Računao je da će lude mušice, koje su napale glavu njegovog egocentričnog brata po šubari i kokardi, odletjeti brzo iz nje kao što su u nju i uletjele. Doduše, znao je i to da je Jovović grandoman i samoreklamer, prgav i prijek čim upadne u vatreni zanos zbog politike. Tada se čini da je Blagoju lakše živjeti bez prijatelja nego bez neprijatelja. Zato ga poznanici zaobilaze i klone ga se jer se razuzdano ponese kao uobraženi seoski bekrija koji povede kolo, počne svađu i potegne čakiju.

“Izvjetriće mu fiksna ideja da ubije Pavelića” – ponadao se Ivanišević.
Ali nije.
Jovović je istog poslijepodneva ušao u voz za Buenos Ajres i časkom uspostavio vezu s Defrančeskijem. Našli su se u kafani Pappa Deus:
“Kako ste saznali da je Pavelić ovdje?” – zanimalo je Jovovića.
“To nije tajna. Pavelića često možete vidjeti usred Buenos Ajresa! Uopšte se ne skriva” – odgovorio je Hose Defrančeski i opisao mu kraj u kojem je nastanjen poglavnik s porodicom. Onda je pokazao da je i on znatiželjan: “Gospodine Jovoviću, ne mogu odoleti da i ja vas nešto ne upitam: zašto vas zanima Pavelić?”
“Svakako ću vam reći, senor Hose, ali vas molim da mi pre toga kažete: možete li me povezati s jugoslovenskim ambasadorom?”
“Poznajem sve u jugoslovenskoj ambasadi, a u odličnim odnosima sam s dvojicom najvažnijih: s ambasadorom Slavoljubom Petrovićem i prvim savjetnikom Predragom Grabovcem. To znači da vas mogu preporučiti bez poteškoća. Ali da bih vas najavio ambasadoru, morali biste mi reći zašto vam je potreban. Jasno vam je da će me pitati: koji je razlog što tražite sastanak s njime?”
“Sigurno da ću vam reći zašto insistiram na žurnom susretu s gospodinom ambasadorom. Zato što ste me vi, senor Hose, naveli na to!”
“Zašto ja? Kako ja?” – zbunio se prosijedi novinar.
“Pročitao sam vaš članak u La Prensi, koji me je potresao i natjerao na besana razmišljanja. Pošto sam razmislio, neopozivo sam odlučio da ubijem Antu Pavelića” – rekao je Jovović i zatim ubrzao, da ga novinar ne prekine: Zato bih veoma želio da ambasador čuje od mene što sam namjeran učiniti” – reče vrlo samosvjesno.
Hose preneraženo odmakne glavu i, osjetivši da mu se oduzela riječ, upeo je dugi pogled u Blagoja Jovovića, koji je pocijepao vrh kesice sa šećerom i lagano ga sipao u kafu. Kad se donekle oporavio od čuda koje je upravo čuo i nakon što su svježe okrečeni zidovi prestali da plešu pred njegovim izbezumljenim očima, stari novinar mršavom rukom pređe preko čela i obzirom počne:
“Vidim, gospodine Jovoviću, da niste pijani. I ne izgledate mi kao da ste utekli iz umobolnice. Ipak vas molim da zbog mene ponovite šta ste rekli. Ponavljam: zbog mene. Jer poslije onoga što sam čuo sumnjam da sam vas ispravno razumio”.
“Dobro ste me čuli i razumjeli, senor Hose. Ubiću Antu Pavelića!”
Sada je i novinar, primjetno nervozan, sipao šećer u svoju kafu:
“Da sam ambasador, pitao bih vas: zašto o toj svojoj odluci – koja će, budete li istrajali i sproveli je do kraja kako ste naumili, silovito odjeknuti u svijetu – želite da prethodno obavijestite njega? Poznato vam je da jugoslovenska vlada evo jedanaestu godinu zahtijeva da joj bude izručen poglavnik Ante Pavelić kako bi mu za ratne zločine sudio i pravedno ga osudio jugoslovenski sud. Na Petrovićevom mjestu moje bi bilo da saznam zašto se postavljate iznad suda i uzimate pravdu u svoje ruke da biste mu – ne kažem nezasluženo – vi presudili, gospodine Jovoviću?”

“Senor Hose, da je svijet želio, ne bi oklijevao jedanaest godina, nego bi odavno predao Pavelića maršalu Titu. I ko zna koliko će još oklijevati i rugati se pravdi. Prije bih rekao kako kod Argentinaca ne postoji raspoloženje da ga izruče komunistima. Bojim se da i Amerika ne pokazuje volju za to. A čekanja je previše. Strpljenje je odavno prelilo čašu. Zato neko mora, kako ste se vi izrazili, senor Hose, uzeti pravdu u ruke. Bog je odredio da to budem ja! Moja će osveta biti moralni čin.”
 
Tražio pištolj od ambasade SFRJ u Buenos Ajresu

Da osnaži svoju uvjerljivu namjeru i još uvjerljivije izlaganje, zajapureni Blagoje Jovović neobuzdano raspali stisnutom šakom po stolu. Gost neuredne raspućinske brade, s povećom rupom na peti desne čarape, s bolesnom plavom bojom oko očiju koja je kazivala da je u zavadi sa zdravljem i koji je usamljeno sjedio ispod bijedne mazarije od uljane slike, uplašeno se osvrne. Dotle se, uz pivo i bademe, mrzovoljno dosađivao dalekovidim čitanjem La Naciona, a sada kao da se preispituje i prebraja hoće li prizvati u pomoć policiju u slučaju mogućeg kafanskog izgreda, što ga je, srditim istupom i olujnom snagom najavio rasrđeni bezdušnik, možda gorštak, koji govori stranim, slovenskim (biće ruskim) jezikom. Smušeni Hose Defrančeski umjesto glasnog izvinjenja s nelagodom mu je umorno uputio mlaki osmijeh. Kad se potom iznova osvrnuo ka Jovoviću, božjom odlukom izabranom atentatoru na poglavnika, iz drvenih vrata zidnog sata, nalik alpskoj kućici, izletio je crvenkasto lakirani patuljak i mašući rukama pištavim jodlanjem, poranivši nekih pet minuta, objavio netačno vrijeme. Pošto se patuljak povukao u svoju mehaničko gnijezdo i za njime se zatvorila dvostruka vrata, novinar je progovorio:

“U svoje ime usudio bih se da nešto izvedem na čistac…”
“Smijem li saznati, senor Hose, šta je to, po vama, izvesti stvari na čistac…?”
“Biću vrlo otvoren kako se ne bismo igrali žmurke. Znači li to da ćete za to što namjeravate učiniti s Pavelićem posredstvom ambasadora zatražiti novac od jugoslovenske vlade?” – upita tiho da ga ne čuju usamljeni bradonja koji je, nakon što se pribrao, nastavio da čita La Nacion, i smeđokosa konobarica dobroćudnog lica kao u pastirice, očiju boje lješnika i sitnih kostiju, začuđujuće pristala za svoju precvjetalu dob.
“Ako mislite da bih smakao Pavelića zbog para i da sam vam se obratio kao plaćeni ubica, onda smo nas dvojica, senor Hose, stotinama kilometara daleko jedan od drugog. Na suprotnim talasnim dužinama” – smrknuto je nabrao guste obrve: “Zaradio sam pošteno, hvala Bogu, dovoljno novca, a imaću ga i više kad uskoro budem prodao svoju trećinu hotela u Mar del Plati…”
“Onda stvarno ne znam šta tražite od ambasadora?” – povišenog tona turobno upita Defrančeski. “Podsjetili ste me na anegdotu koju sam čuo u mladosti, u Istri. Car Franjo Josip uoči sastanka s hrvatskim izaslanstvom obratio se savjetnicima: Nemojte mi reći šta Hrvati hoće, nego šta neće! Mislim da ste me shvatili…”
“Za razliku od vaših Hrvata, ja znam šta neću, ali znam i šta hoću! Neću novac za to što ću ubiti Antu Pavelića. Sačuvaj me Bože da mi plate komunisti i partizani! Prije bih pustio dušu nabijen na kolac negoli od njih uzeo i pola pezosa!”
“Nije mi jasno zašto zazirete od komunista i partizana?”
“Vama se, senor Hose, neće svidjeti kada kažem da sam odavno postao četnik. I još sam srcem, no tu se više ništa ne da izmijeniti. A šta želim od ambasadora Petrovića? Jedino revolver kalibra 9,65 milimetara sa zatrovanim mecima”.
“Pohvalili ste se da niste siromah. Naprotiv. I zašto vam onda ambasador mora nabaviti revolver? Što ga ne kupite sami?” – zaskoči ga Hose reskim zapovjednim glasom ljutitog kaplara. “Ambasador bi se utopio u moru problema kod argentinskih vlasti koje bi mu uskratile gostoprimstvo u slučaju da budete otkriveni, a policija saznala da vam je on dao revolver. Pogotovu ne vidim kako bi se oprao pred svojim šefovima u Beogradu. Pitali bi ga zašto je naoružao osobu četničkih nazora? Složićete se, gospodine Jovoviću, kako Petroviću ne bi bilo mudro da nizašta proda vlastitu sreću i nerazborito upropasti ulaznu diplomatsku karijeru”.
“Ostavimo po strani etičko pitanje ko treba da ubije Pavelića? Ako je maršalu Titu i režimu u Jugoslaviji stalo da poglavnik nestane i više im ne bude na smetnji – a ne sumnjam da im je stalo – onda im treba biti svejedno hoće li ga u pakao otpremiti četnik, komunista, Srbin, Jevrejin, anarhista, homoseksualac ili plaćeni ubica. Boja im ne smije biti važna, senor Hose, upravo kao što je nebitno je li mačka siva, bijela, žuta ili crna, nego zna li loviti miševe”. Jovović je uživao u svom izlaganju i nadmoćno pogledao novinara: “Znate li šta me prisiljava da od ambasadora za protivuslugu zatražim revolver s otrovnim mecima? Objasniću vam jer ste me uvjerili koliko ste daleko od svijeta oružja tako da pomišljam kako ste možda subotar? Vidim da nijeste upoznati s ozakonjenim pravilom koje nalaže da svakom ko u Argentini kupi oružje trgovac mora uzeti podatke i proslijediti ih policiji. Meni ne bi bilo prijatno da mi ime bude upisano u policijskim kartotekama. Upravo zato tražim od ambasade da mi da ili ustupi neregistrovani revolver”.
Hose Defrančeski obećao je Blagoju Jovoviću da će ambasadoru Slavoljubu Petroviću još sjutra predočiti njegovu želju da se vide. Uz pitanje za svaki slučaj:
“Jeste li sigurni, gospodine Jovoviću, da ste stvarno sposobni učiniti to o čemu mi pričate? Ponašate se kao da imate više života od ovog jednog i jedinog. Vaša odluka je teško izvodljiva, da ne kažem neostvariva i nezamislivo visokorizična. I, oprostite, graniči se s ludilom…”
“To će ludilo, senor Hose, trajati u meni koliko god dugo budem trajao i ja.”
“Siguran sam da bi se čak i pfofesionalni provjereni pistolero dugo skanjivao dok u sebi ne presiječe petlju i odluči da se lati takvog poduhvata. I kad bi se odlučio, za to bi najprije tražio vreću novca. Zato mi je nevjerovatna ležernost kojom se na taj gladijatorski čin odlučuje amater, i još volonter kakav ste vi, gospodine Jovoviću…”
Jovovićevu sujetu uznemirilo je što ga je Defrančeski nazvao amaterom u ubijanju. Ali umjesto da ga uvjerava kako je u ratu prošao i tu školu ipak je u posljednjem trenutku svezao čvor na jeziku i podičio se svojom drugom vrlinom:
“Senor Hose, odlično poznajem sebe, svoju narav i ćud. Znam da nikada nikome ništa nisam oprostio. Ni ubuduće neću. Ponajmanje krvniku Paveliću!”
 
Blagoje Jovović i jeste presudio Paveliću sa dva metka, jedino što je smrt došla na odloženo. Ali je uzrok smrti prilično jasan.
Павелић је био шећераш, ране које је добио приликом атентата никада нису успеле да му зацеле.
Псето је умирало у агонији.
 
Proučavanje poglavnika u restoranu sa par metaraZa vrijeme njihovog drugog susreta u Buenos Ajresu, za istim stolom u kafani Pappa Deus, u petak, 11. januara 1957, u 17,30, Hose je primijetio da je Blagoje pustio brkove i kosu i da nosi naočare.
“Pokušavam da izmijenim izgled pa sam se ovako djelimično maskirao. To znači, senor Hose, da sam poslije vaše hronike u La Prensi počeo s pripremama za zavjet koji moram ispuniti. Da ubijem Antu Pavelića! Kad se nečega prihvatam, onda to mora biti vrhunski izvedeno!” – samohvalno zabubnja Jovović.
“Šta ako ne uspijete, gospodine Jovoviću?”
“Dakako da je moguće i ne uspjeti, senor Hose. Ali sramota bi me bila da ne pokušam!” – rekao je izvještačeno Jovović i zatim neumorno iznosio šta je sve učinio. Ni trena se nije kolebao da proda trećinu vlasništva hotela i dođe u Buenos Ajres, gdje je iznajmio sobu, dok mu je porodica ostala u Mar del Plati. Sunarodnik Boško Marjanović, stari prijeratni emigrant, uposlio ga je da za povoljnu platu vodi njegov noćni klub u ulici Bolivar. Slobodno vrijeme Blagoje Jovović uglavnom koristi tragajući za poglavnikom. Našao ga je bez poteškoća. U četiri navrata odlazio je u udaljeno predgrađe Lomas del Palomar u Gran Buenos Ajresu. Svratio je na piće u Club de Fomente de Ciudad Jardin, u Pilotskom naselju, koje tako zovu zbog imena ulice: Avijador (pilot) Mermoz, a i zato što je tu više stanova koje su otkupili piloti. Prvi put zašao je u vrijeme ručka i bio jedini gost. Raspričao se s dokonim pričljivim konobarom zatupaste glave i s još pričljivijim šefom kluba. Najprije o neizbježnoj i vječnoj sveargentinskoj temi, o najvažnijoj stvari na planeti, o fudbalu. Je li sjajna momčad River Plate kadra da odbrani naslov prvaka? Potom je Blagoje, riječ po riječ, kao usput pitao: stanuju li tu u blizini i neki poratni doseljenici – ne može se tačno sjetiti odakle su porijeklom, ali čini mu se da su Hrvati – koje srijeće na utakmicama? Obojica mu potvrdiše. Si verdad, tako je, u kraju je desetak hrvatskih porodica, a Hrvati su dobri gosti bistroa. Mladi šef kluba uspravne pojave još dometne kako prečicom preko parka živi neki velikan, o kome su mu Hrvati iz susjedstva rekli da je taj senor tokom prošlog rata bio njihov šef države, jefe de estado. Uperio je prstom na kuću, eno njegove, to je ona tamo, a neće biti ni pet godina kako ju je podigao. Toga senora, nadoveže se šef kluba, viđa u popodnevno vrijeme u parku i u pratnji dvojice snažnih mladića koji se smjenjuju, mora da su mu tjelohranitelji. Ponekad izađe s unučicom, ali tada bez pratioca. On i unučica se uvijek nakon šetnje okrijepe u klubu. Djevojčica popije limunadu, a senor hladni voćni čaj, reče šef. Sljedeća tri puta Blagoje Jovović je vidio Antu Pavelića. Dvaput ga je posmatrao kroz izlog kluba dok je šetao i razgovarao s pratiocem; a treći put bio je s unučicom i bez pratioca.
Blagoje je poznavao poglavnikov lik jedino iz starijih novinskih fotografija. Sada kad je ispred njega, u prirodnoj veličini i dok ga gleda, zaključuje da je ostario i izmijenio se. Umalo je ciknuo kako to nije ista osoba. U klubu je Pavelić naručio uobičajena osvježenja: limunadu za unuku i za sebe hladni voćni čaj s mlijekom. Čuo ga je iz blizine dok je unuku dozivao imenom: Zvjezdana. A ona njega: nonić. On joj se obraćao na hrvatskom i ona ga je, što je Blagoje lako zaključio, razumjela. Ali Zvjezdana je pričala argentinskim narečjem kastiljanskog. Šef kluba je uspio da novom, sve učestalijem gostu pokaže kako on umije s djecom, pa i sa unukom hrvatskog jefe de estado, kome nije znao imena. Pomilovao je djevojčicu po zlatnoj, dječački kratko ošišanoj kosici, očešljanoj na razdeljak, i pitao je što odrasli najčešće, najdosadnije, najgnjavatorskije i najzamornije pitaju svu djecu svijeta: “Koliko ti je godina?” – “Šest!” – odgovori malena na granici strpljivosti. Šef kluba izvukao je, po dječijoj procjeni, najčešće, najdosadnije, najgnjavatorskije i najzamornije pitanje broj dva: “Kako ti je ime?” – “Zvjezdana!” – srkala je limunadu na slamku i pogledala ga bez naklonosti. Šefovo potpitanje zatim nije spadalo među dosadna, gnjavatorska, ni zamorna. Jer, bilo mu je stalo da sazna: odakle joj to ime? – Priznao je: i da dva dana vježba, ne bi ga mogao izgovoriti. I šta ono zapravo znači? – “Estrella” – odgovorila mu je već prezasićeno Zvjezdana. Iz očiju joj se naziralo kako ovo nije prvi put da odgovara na isto pitanje, nego bar petsto prvi: “Ime mi potiče iz Hrvatske, zemlje iz koje su moji: mama, tata, đed i baka i njihovi preci. A ja sam rođena u Buenos Ajresu” – dodala je Zvezdana ili Estrella prezadovoljna što se dotični tio (ili striček na hrvatskom), nije zaletio s pitanjima tri i četiri, po dječjoj procjeni najčešćim, najdosadnijim, najgnjavatorskijim i najzamornijim: “Kad ćeš u školu?” i: “Koga više voliš, mamu ili tatu?” – Zvezdanin nonić je zaljubljeno slušao unučicu kako cvrkuće, a procvjetao je pri rodoljubivom spomenu Hrvatske. Tio, šef kluba, koji ju je počastio punjenom čokoladicom, zapljeskao je kad mu je Estrella rekla gdje je rođena. – “Oh, portena!” – klikne sladunjavo, što je mala poslušno potvrdila: “Si senor, portenisima!” To bejaše sve. Nonić Ante Pavelić je podmirio račun, uzeo za ruku unuku i dotakavši obod šešira izašao promrmljavši na pozdrav: “Hasta luego!” Ušli su u novu građevinu koja se ispriječila ispred oronulog parka. Šef kluba pitao je Blagoja: “Znate li, amigo, gdje je tačno u Evropi ta Croatia? Biće da je oko Čehoslovačke, je li tako?” “I ja mislim da je negdje oko Čehoslovačke ili možda oko Italije, ali se ne bih smio opkladiti!” – reče Blagoje praveći se neuk iz opreza da se ne oda i najmanjom sitnicom.


- - - - - - - - - -

PERO ZLATAR:
BLAGOJE JOVOVIĆ, CRNOGORAC KOJI JE HTIO DA PRESUDI PAVELIĆU


Objavljujemo djelove bestselera jednog od najpoznatijih južnoslovenskih novinara u kojima se opisuje pokušaj hvatanja ili likvidacije hrvatskog poglavnika Anta Pavelića u Buenos Ajresu krajem pedesetih godina prošlog vijeka, a koje je propao zahvaljujući jednom crnogorskom emigrantu-atentatoru
 
Objavljujemo djelove bestselera jednog od najpoznatijih južnoslovenskih novinara u kojima se opisuje pokušaj hvatanja ili likvidacije hrvatskog poglavnika Anta Pavelića u Buenos Ajresu krajem pedesetih godina prošlog vijeka, a koje je propao zahvaljujući jednom crnogorskom emigrantu-atentatoru

Pokušaj propao, a Blagoje ubio stoku. Kakav bedan pokušaj opravdavanja komunističke nesposobnosti (i nedostatka želje) da se likvidira Pavelić...
 
Jugoslovenska ambasada ne da pištolj atentatoru

Fudbalsko cijepljeni šef kluba udario se po čelu: “Curamba, amigo, sjetio sam se. Iz države kojoj je u ratu bilo ime Croatia, a to je danas Jugoslavija, došao nam je u Argentinu fantastični golman Mirko Blažina, velik kao gora. A prije pet godina gostovala je u Buenos Ajresu ekipa iz grada Splita, čudnog imena Ahduk”. Blagoje je odgonetnuo da ovdje tako izgovaraju Hajduk. Početkom 1952. splitski klub kružio je dva mjeseca Južnom Amerikom pa je igrao i u Argentini. Blagojev zemljak iz Crne Gore, na stadionu Bombonera, gledao je utakmicu Boca Juniors – Hajduk, koja je završena neriješeno 1:1, i prepričao mu je smijuriju što se dogodila momcima iz Dalmacije. Da se dodvore gledaocima – a u svečanoj loži sjedio je predsjednik republike Huan Peron – trinaest gostujućih fudbalera istrčali su na teren, s po jednim krupnim slovom pričvršćenim na majici. Nakon što se poređaju na centru, s njihovih grudi trebalo je da se pročita: VIVA ARGENTINA. Ali kako je u tunelu nestalo struje i nastala pometnja kao u kokošinjcu, a povrijeđeni golman Hajduka Ljubo Kokeza zašepao i za korak zaostao, poredak slova pijano se anagramski izmiješao, pa je pisalo: VIVA ENTIVRAGA. Oprezni Blagoje nije prepričao tu zgodnu nezgodu šefu kluba i konobaru.
“Tako ste vi, gospodine Jovoviću, tri puta bili u poglavnikovoj blizini…”- nategnuto progovori Hose Defrančeski.
“Jeste, gledao sam ga ovako kao što sada vas gledam”!” – odgovori Jovović. Nestrpljiv što novinar ne spominje ono što ga najviše tišti, prekine pripovijedanje o Paveliću: “Imate li kakvih novosti, senor Hose, o mom susretu s ambasadorom Petrovićem? Uskoro će, evo, pola godine kako sam vas zamolio da ga ugovorite…” – nervozno je zabubnjao okruglim prstima: “Je li negdje zapelo?”
Defrančeskijevo oklijevanje i skretanje pogleda u stranu bezglasno su najavili Jovoviću da nije izašlo kako je zacrtao:
“Bojim se da vam donosim nepovoljnu novost. Ambasada nije prihvatila vaš zahtjev da vam da revolver. Zato je i otpao vaš sastanak s ambasadorom.”
Je li me ambasador Petrović izbjegao zato što sam vam pošteno otkrio da sam u ratu bio s četnicima? Zar me ne želi vidjeti zato što ne skrivam svoju prošlost, ne falsifikujem je i što se nje ne stidim?” – iznureno vikne mrseći kosu.
Hose Defrančeski ga pažljivo osmotri i nategnuto se iskašljuca:
“To što ste bili četnik jak je razlog. Vrlo jak. Ali ne i najjači…”
“Budete li mi rekli koji je razlog jači od toga, valjda ću se bolje osjećati…” – razmetljivo se razbacivao ironičnim frazama i bez simpatije mjerio novinara.
“Zamolio bih vas, prije svega, gospodine Jovoviću, da svoju pakost koju bezrazložno rasipate po meni sačuvate za nekog drugog budući da sam ovdje tek beznačajni posrednik i ni o čemu ne odlučujem. Dobre volje prihvatio sam se posredovanja na vašu izričitu molbu. Dakle, promašeno se ljutite i praskate na mene. A ja, znajte, nisam za nepotrebna neprijateljstva”. Skupivši staljinovski guste obrve Hose Defrančeski, kome je dogorjelo do jezika, zastane u iščekivanju da mu Blagoje Jovović, koji je sjedio ukočeno kao nadgrobni kip uskoči u riječ. A kako to nije dočekao, izdržao je njegov gvozdeni pogled i prekinuvši kiselu tišinu nastavio da besjedi: “Podaci iz dosjea o vama, do kojih su došli u ambasadi, govore da ste 1941. najprije bili u partizanima, ali nakon što ste ubili bliskog rođaka, iste godine ste iščileli i prebjegli četnicima i tako izbjegli suđenje partizanskog ratnog vijeća. Postali ste komandant bataljona, a krajem 1944. prebacili ste se u Italiju i odatle pošli u emigraciju, najprije u Englesku, a zatim u Argentinu. Ambasador je sa saradnicima odvagao ponudu da presudite Anti Paveliću i vaš zahtjev za revolver, ali je bio prisiljen da vas odbije.”
“Šta je bio povod?”
Defrančeski je zapazio naglu klonulost na Jovovićevom iscijeđenom licu:
“Otvorena sumnja da je to moguća četnička provokacija.”
“Je li njegovo odbijanje konačno?” – Blagoje Jovović, smrknut i nabreklih vena na naboranom vratu, ipak je rezignirano tražio još tračak svjetlosti u tamnoj komori. Osjetio se bijedno izigran i odbačen, bezvoljan kao bolesnik koji se raspada i iščekuje da mu duša napusti tijelo.
“Nemoguća mogućnost je da poslije ovih otkrića iz vaše ratne prošlosti dogovorite prijem kod ambasadora!” – reče sažaljivo Defrančeski.
Blagoje Jovović mu nije potvrdio, ali ni pobio, duboko u svijesti skrivenu crnu sekvencu iz svoje gerilske prošlosti, koju je odavno bacio u Leto, rijeku u mitskom podzemnom svijetu, iz koje duše preminulih piju vodu zaborava. Bio je uvjeren kako je zauvek izbrisana ta surova istina o njemu. I da je otplovila bestraga. Što je vrijeme odmicalo manje je strijepio kako će je neko izvući iz dubine mulja i sasuti mu je u lice. A više od istine da je u neobuzdanoj svađi ubio rođaka, Jovovića je uznemirilo što se saznalo kako se prije nego što je prešao četnicima borio u partizanskim redovima, s crvenom zvijezdom na kapi. I da je ishitreno promijenio kožuh i Tita zamijenio za kralja Petra i đenerala Dražu Mihailovića, ne iz uvjerenja, nego što je utekao iz smrtnog straha da će mu prijeki partizanski sud suditi zbog ubistva, a pred njime bi izgorio do pepela.
“Evo da znam s koje strane je dunula bura” – hirovito prodžandrlja Blagoje trljajući zglavke na prstima. Prekori koji su se obrušili na njega ušli su mu u svaku ćeliju mozga i nagrizali utrobu:
“To je maslo konzula Veljka Ćipovića!”
“Zar ga vi poznajete?” – iznenadio se Hose Defrančeski, raširivši dotle stisnute oči.
“Išli smo u istu školu u Crnoj Gori.”
“Jeste li i njemu otkrili šta smjerate učiniti s poglavnikom?”
“Ni spomenuo.”


- - - - - - - - - -

Pokušaj propao, a Blagoje ubio stoku. Kakav bedan pokušaj opravdavanja komunističke nesposobnosti (i nedostatka želje) da se likvidira Pavelić...

blagoje je ispalio 5 metaka od kojih je samo dva pogodila pavelića i to u nogu i kuk ......

a pucao je zbog damskog pištolja koji je koristio, samo sa dva metra i uspaničen je sa tako male razdaljine čak 3 puta promašio starca od 70 godina koji je uzvratio vatru i jednom je pogodio blagoja..........
 
[blagoje je ispalio 5 metaka od kojih je samo dva pogodila pavelića i to u nogu i kuk ......

a pucao je zbog damskog pištolja koji je koristio, samo sa dva metra i uspaničen je sa tako male razdaljine čak 3 puta promašio starca od 70 godina koji je uzvratio vatru i jednom je pogodio blagoja..........

On je svoje odradio, ovako ili onako. Ne znam stvarno jesi li ti toliko zatucan da mora da ti se crta, ali ti je već objašnjeno da je Pavelić umro od komplikacija izazvanih ranjavanjem, i to u mukama, kako je rekao kolega forumaš. Dakle, da nacrtam, NE POSTOJI NITI JEDAN UZROK NJEGOVE SMRTI OSIM JOVOVIĆEVIH METAKA. I još jedno crtanje, KOMUNISTI APSOLUTNO NIŠTA NISU URADILI PO TOM PITANJU.
 
Благоје је био четник, Србин из Црне Горе. Као и сви Срби из Црне Горе. Упуцао је Павелића, на велику жалост павелићевих савезника комуњара, без обзира на ове лажи и бљувотине које овај несрећно Прока качи.
 
pavelić je bio šećeraš sa punih 70 godina, njega bi svaka rana dotukla, pa da je i zanokticu imao, a ovako je umro od rane u nozi i okrznut kuk, od blagojevih metaka u 71 godini, ili dve ipo godine posle ranjavanja damskim pištoljem kome se meci od drvo odbijaju...........

- - - - - - - - - -

i to sve sa metar dva udaljenosti je pucao, pa kad je pavelic pao da je opalio još jedan metak u glavu da ga dokrajči, on se usplahirio i pobegao a pavelic je pucao za njim i uspeo čak i da ga pogodi.....

- - - - - - - - - -

Borba za srpstvo između ideala i ogoljene koristi

“Kako ste došli do konzula Ćipovića?”
“Nisam ja došao Ćipoviću, nego je on došao meni. Tek sam treći dan radio u noćnome klubu, u Bolivarovoj ulici, kadli ga ugledam gdje ulazi sa ženom: Jesi li to ti, Veljko?, prišao sam mu. I znate već kako se u tim prilikama razvuku priče o svijetu koji je mali… Kad smo okvasili grla, od Veljka Ćipovića sam saznao, a što dotle nisam čuo, da je on jugoslovenski konzul u Buenos Ajresu. Veljko i ja smo pohađali isti razred u gimnaziji u Danilovgradu. Ne sjećam se više kakav je bio đak, ali pamtim da se od svih izdvajao po tome što je najbolje igrao biljar i nosio najviše nadimaka; mogli ste ih po volji birati. Zvali smo ga: Gavera, Serdar, Ćipac, Čarapa, Izjedipogača, Nos, Puždra, Čile Imbećile, Klempo, Smradoje i kako još sve ne, a najčudnije mi je bilo što se bez imalo ljutnje odazivao na svaki”. U rastućoj izgubljenosti Jovović nije primijetio da je zamijenio pitki književni govor i prozborio matičnim crnogorskim naglaskom. Ali je zato primijetio da Defrančeski, umrtvljenog oka, bešćutno i s naporom prati njegova smućkana i poput svraba dosadna oronula sjećanja o konzulovim nadimcima. Do don Hosea sve slabije dopire šta mu on želi reći svojim kričavim obezglavljenim srljanjima u đačku prošlost. To opominje Blagoja da se vrati temi koja ga progoni i napreže: “Niko me u ambasadi ne poznaje osim Veljka Ćipovića, pa zato, osim te gnjide, niko i ne zna da sam bio u četnicima. Neću mu zaboraviti što je kod ambasadora skupio neki sićušni, jadinji bod kad me vjerolomno odao. Nikad ne bih pomislio da će se izroditi u podlog cinkaroša. Zar samo zato da ispadne veći katolik od pape, šta li? Ili: veći titovac od Tita.
Ovdje bi ga zvali El Titino. Ali Ćipović mi nije tolika teška briga da od nje ne bih mogao zaspati, vjerujte mi don Hose. Bog mu platio za ovo. I neka ga vrag odnese!” – zaduvao se rastrzan od sveprožimajuće žestine: “Kad mu učine nešto nažao, Srbin kaže: prosto ti bilo! – Tako ću i ja odbrusiti onom gamizoviću i ništavilu od konzula, budemo li se ikada pogledali u oči. Po vama, don Hose, poručujem ambasadoru da neću odustati od svoga nauma. Kad me ponese bujica, nezaustavljiv sam kao rijeka ponornica. To će biti pobjeda moje volje. A nakon što bude čuo divnu vijest da je smrt iznenadila Antu Pavelića onda kad je nije očekivao i da ga je snašla zahvaljujući meni – ambasador će biti taj ko će zažaliti što se preumio i odbio mi pomoć. Blagoje Jovović će se snaći i bez ambasadora Slavoljuba Petrovića. Blagoje Jovović svima vama garantuje sjajnu zabavu!” – hladnim patosom, guslarski uzvišeno nizao je nesuvisle riječi.
Defrančeski se neporjecivo uvjerio da je Jovović svoj nadolazeći sumnjivi čin umišljeno podigao na istorijski postament i proglasio ga misionarski.
“Neće umrijeti od skromnosti. Sebe vidi kako stoji pred vratima vječnosti, dok mu zahvalni Srbi klešu mermerni stepenik po kome će zakoračiti u slavu!” – uočio je.
Jovovićev rastanak s Hoseom Defrančeskijem ne bijaše ni izbliza srdačan kao sastanak. U odlasku mu nije odgovorio na pozdrav i užurbano se udaljio od njega.
Sljedeće nedjelje Blagoje Jovović trošio je vrijeme tragajući za revolverom i prateći kretanja Ante Pavelića.
Suhotrti, dosadno odjeveni Jovo Hanjević iz Podgorice, ražalovani ženskaroš umornih pokreta koga je prežvakalo vrijeme, od prije rata doseljen u Buenos Ajres, rvao se sa sudbinom i preživljavao na ivici bede, ali je gospodski nosio svoju sirotinju. Godine i boginje su mu mrkim pjegama, oteklinama i izraslinama utisnule sumorne tragove na isušenim maljavim rukama i licu. Odveo je Jovovića do Nocturna, stjecišta ustaša. Rekao mu je da predveče u tu kafeteriju među njih zađe i poglavnik. U pet dana, koliko su zaredom svraćali, Pavelića su vidjeli dvaput. Kad je Blagoju brzopleto izletjelo da ga slijedi zato što je odlučio da ga smakne, Hanjević se spremno ponudio da mu se pridruži kao pomagač. Uz uslov da bogato naplati uslugu:

“Pobogu, brate Jovo, od koga misliš da zatražiš novac?” – začudio mu se Jovović.
“Od četnika, brate Blagoje.”
“Kako od četnika, brate Jovo?”
“Napišimo pisma Srpskoj narodnoj odbrani u Americi i Kanadi i obavijestimo ih da ćemo ubiti Antu Pavelića, a oni neka nam za to fino plate. Ima bogatih četnika, eno Jovana Đonovića, popa Momčila Đujića, vojvode Dobroslava Jevđevića… Svi bi oni crkvenim zvonima pozdravili da poglavnik otegne noge. To je nama jedinstvena prilika da odlično zaradimo!” – dokazivao mu je Jovo.
“Kakva neprovarljiva misao, brate Jovo! Pa ja želim ubiti Pavelića kako bih osvetio pobijene Srbe” – plane Blagoje: “Neću pogaziti srpski ponos zbog novca!”
“E moj brate, tu se nas dvojica ne nalazimo. Obojica želimo isto, ali na različite načine” – prašnjavim glasom odbrusi Jovo preko sitnih zuba: “Argentinci kažu da bebe plaču jer ako se ne oglase, majka će zaboraviti da ih podoji.”
“Boguti, brate Jovo, reci mi, no bez izmotavanja, što ti se mota u glavi?”
“I ja sam ranije bio spreman prkositi sudbini i žrtvovati se za srpstvo, ali sam se ozlojedio. Zarekao sam se da ako odsele bilo što budem činio za srpsku stvar, onda mi to treba skupo platiti. Ni kod stare babe nema više džabe! U svijetu se sve plaća, osim sira u mišolovci koji je besplatan.”
“Buncaš i ne razmišljaš valjano. Priberi se i dođi k sebi, tako ti svetoga Vasilija Ostroškog” – proključali Blagoje se natčovječanski naprezao da ne odvali Jova i razbije mu mrkvasti nos.
“Ne buncam, brate Blagoje. Reći ću ti i zašto. Zasitio sam se kad sam koncem 1943. vidio holivudski film Luisa Kinga Chetniks – The fighting guerilla Draja Mihailovitsch, pa sam potom iz Buenos Ajresa poneseno otplovio u Kairo, gdje je bilo sjedište jugoslovenske kraljevske vlade. Odanle sam se želio prebaciti u okupiranu Srbiju i pristupiti kao dobrovoljac četnicima đenerala Draže Mihailovića i njegovoj Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Ali oni izopačeni ministarski dembelani, taj skup bijednika – koji su, umjesto da rade štogod korisno za kralja, otadžbinu i srpstvo, povazdan grijali lenje guzice u kafani Kasr el Nil, oholili se, prdomeljali i ogovarali poštene Srbe – nisu pokazali ni mrvine mrve volje da iskoriste moj patriotski zanos i pošalju me u rat. Znaš li ko su oni? Krdo i čopor, eto to su! Brzo sam shvatio da nisu moj svijet i zbog njih sam se odalečio i od borbe za srpstvo i s rasjelinom u srcu suvratio se razočaran u Argentinu”.
“I zatim?”
“Ovdje sam imao što zateći, brate Blagoje. Žena mi se spajtala s nekim posrancem, Srbinom, istrunuo da Bog da, koji je amo stigao iz neke pustojebine o kojoj nikad nisam čuo, i ostavila me, a pri tom odnijela svu ušteđevinu. Istrošio sam se nakon puta do Kaira i natrag i ostao švorc, bez crvljiva pezosa. Pitao sam bar pedeset ovdašnjih Srba da mi posude koju stoticu dok se ne snađem, ali redom su me odbijali kao prosjaka, niko da se smiluje, prikrati mi muke i dade mi za čašu vode. Od tada sam u stalnome stečaju i životinjarim više gladan nego sit.


- - - - - - - - - -

eto i u emigraciji popa djujića je pratio nadimak srebroljubac.....

- - - - - - - - - -

kao i za vreme ww2

- - - - - - - - - -

zato je prvi pobegao iz logora za "predate neprijateljske vojnike" u eboli i ostavio svu svoju vojsku na cedilu sledece 4 godine koje su oni porveli u logoru
 
pavelić je bio šećeraš sa punih 70 godina, njega bi svaka rana dotukla, pa da je i zanokticu imao, a ovako je umro od rane u nozi i okrznut kuk, od blagojevih metaka u 71 godini, ili dve ipo godine posle ranjavanja damskim pištoljem kome se meci od drvo odbijaju...........

Pa što mu onda te rane nisu naneli komunisti, nego čekali da umre od šećera?
 
lepo piše u knjizi, samo je treba pročitati :D

- - - - - - - - - -

Grozničava Jovovićeva potraga za saučesnikom u atentatu


Život mi je skrenuo ukoso i pretvorio se u nepodnošljivu nereću. Nesta blaga, nesta prijatelja! I kći je otišla od mene; da ti ne kažem svoju sramotu i stid, na koje grane je pala i kako zarađuje.”
Jovo Hanjević se zaletio s pričom, a da nije stigao udahnuti vazduh: “Ponavljam ti: pozove li me bilo ko da bilo šta uradim za Srbiju, učiniću to jedino za novac. Ovo s Pavelićem je opasan poduhvat. Red je da za toliki rizik i osjetim nešto opipljivo pod prstima. *******, ali tako je to. U praznom džepu svaki novčić je dobrodošao! Bez para ništa od posla!”
Uvidjevši kako je zagovarati ćudljivca Jova da ne iznuđuje novac i uvjeravati ga da su sveti i plemeniti srpski ideali iznad svih blaga svijeta ravno suludom pokušaju da u sandalama na bosim nogama, u majici bez rukava i u kratkim pantalonama trkom obiđe Južni pol – Jovović, već pokidanih živaca, podigne ruku, a to je bio znak neka umukne. Istoga trena precrtao ga je kao saradnika. Od razlaza sa ženom i nakon što mu nezahvalni zemljaci nisu pomogli, ogorčeni Jovo nepomirljivo kinji maltene svakog Srbina oko sebe. Blagoje mu na rastanku nepovratno dade nešto novca, uz ozbiljno upozorenje da ne zatupi i ne širi glas kako on steže krug oko poglavnika i sprema mu danse macabre. Mrtvački ples.
Jovović je skočio na dva dana do Mar del Plate i potražio najboljeg prijatelja Vladimira Ivaniševića. Iako ga je on uoči puta u Buenos Ajres – kad je polazio Hoseu Defrančeskiju da se raspita o Pavelićevoj adresi – ubio u pojam uvjeravanjima kako je iluzorno maštati o atentatu, ipak je odlučio da ga prizove u pomoć, i to nakon što ga je Jovo Hanjević naveo na razmišljanje da je sigurnije djelovati udvoje. Od svih četnika u Argentini Blagoje je najviše vjerovao Ivaniševiću. Vidio ga je kao najpouzdanijeg. Biće bolje da udružen s nekim, prije negoli sam, pripremi opelo poglavniku.
S Ivaniševićem se Blagoje upoznao 1945. u Rimu i o njemu naljepše mislio. Cijenio ga je kao čovjeka renesansnog duha i aristokratske prefinjenosti, nesalomljivog četnika, poštenog pravoslavca, odanog srpskog ultranacionalistu, vjernog monarhistu i neprijatelja komunizma, vazda ponosno uzdignute glave. Sempre testa alta, tako su o Vladimiru govorili i Italijani. Četiri ljeta potom, razdvojeni azilantski životi spojili su im se u Mar del Plati, gdje su se nastanili. Od tada su nerazdvojni. Promećući po prošlosti Blagoje se sjetio kako su se već prilikom prvog susreta u Argentini – dok nisu slutili da je i Pavelić, nekako istovremeno kad i oni, dobio utočište u njoj – zavjerenički dogovorali da moraju saznati u kojem se kutku svijeta skriva, upadnu mu u brlog i zdrobe ga kao ljudsku od jajeta. Vladimir se zagrijao i uvjerio ga da računa na njega:
“Ne sumnjaj u me, brate Blagoje, da ćemo nas dvojica učiniti nešto opipljivo! Makar se Pavelić izgubio negdje visoko i previsoko, gdje ga ni orlovi ne mogu otkriti, ali kad mi krenemo na njega, pronaći ćemo ga, pa skrivao se on i u raskolini planine!”
Ovoga januara 1957. Vladimir Ivan Ivanišević, u poređenju s onim negdašnjim fanatičnim i beskompromisnim Srbinom iz prošle decenije, nije prepoznatljiv. Razlikuje se kao vuna i katran. Na tu duboku karakternu promjenu, prosuđivao je Jovović, uticalo je što se brat Vlado mukotrpno razdire dirničeći i po petnaest sati dnevno na gradilištima, više nego što mu tijelo može podnijeti, samo da bi osigurao dostojan opstanak sebi, ženi i kćerki.
Blagoje ga je podsjetio na njihov davni plan da pronađu i ohlade Pavelića:
“Sada znamo gdje je poglavnik. Hoćemo li ga ucmekati, brate Vlado? Moramo pokazati ljudima da još postojimo!”
“Danas je drugo doba. Uveliko su se izmijenile i izmiješale negdašnje vrijednosti” – povjerio se tegobno Ivanišević: “Ja nemam novca na strani, kao što ga, srećom, imaš ti, brate. I šta ako u pokušaju atentata poginem ili me zatvore? Nesreća ne bira vrijeme i mjesto. Mogućnost pogibije, pričajmo otvoreno, vjerovatnija je od one da ću se izvući. To je hodanje po razapetoj žici iznad ponora, bez zaštitne mreže. Izglednije je da ću skrhati vrat negoli stići živ na drugu stranu. Od čega će mi onda živjeti žena i kći? Najtužnija utjeha koju bi mogle čuti bila bi im da sam pao za srpske ideale. Zato, ne ljuti se, ali u tu avanturu ne smijem. I nemoj je zahtijevati od mene. Ovo je loše izabran trenutak. Moje revolucionarno vrijeme je prošlo. Bilo bi nesavjesno prema mojim siroticama kad bih ti se priključio!” – odupro mu se i rezolutno prekinuo: “Nadajmo se da će se, prije ili kasnije, ova boljetica završiti.”
Blagoje se začudio svojoj blagostivosti. Kako to, pitao se, da mu se Vlado, uprkos povlačenju iz izazovnog projekta, nije doživotno zamjerio i prepilio mu srce? Štaviše, bratski ga je razumio i nije uzeo za zlo što ga je obzirno odbio:
“Molim te, brate Vlado” – rastreseno ga je zadužio na rastanku dok mu se vrelina lijepila na čelo, a sićušno napasne mušice titrale prorijeđenim vazduhom – “bude li božja volja da ne preživim, ti kaži koju oproštajnu riječ o meni iznad groba!”
Blagoje je došao Vladu sa suncem, a vratio se s burom.
Novi Blagojev uzdanik zvao se Milan Gaćeša, lički Srbin, uvredljivog nadimka Slina, s kojim se 1947. uselio u Argentinu. Patio je zbog dvaju brazgotina u duši. Zbog niskog rasta govorio je da ga, dok je rastao, kiša nije dovoljno zalivala. I što nije postao bokser, a za neuspijeh je krivio neukog trenera koji ga je otjerao zbog prekratkih ruku i staklene brade. Blagoje je označio Slinu kao sporomislećeg dobricu ne baš preobilne pameti (“S mozgom kao u muve!” – rekao je o njemu u veselom četničkom društvu) i nezrelog ponašanja (“Slina je sa zakašnjenjem ušao iz kratkih u duge pantalone” – zlonamjerno mu je nadogradio opis). Šiške prebačene preko čela doticale su mu obrve i činile Slinin pogled budalastijim. Taj površni, arlekinski odjeveni udovac, natopljen jeftinom mirišljavom vodicom, nepopravljivi je kockar. Iz Buenos Ajresa, gdje živi s kćerkom i sestrom, počesto zalazi u Mar del Platu, u kockarnicu. Kad ga rulet i bakara opljačkaju, posuđuje novac od Blagoja. Ali on je siguran kao grom da će mu pouzdani vratiša Slina podmirit dug u roku.
Rat je ostavio traumatične ožiljke na Gaćeši. Pričao je da su mu ličke ustaše naočigled ubili oca i bezobzirno se razmetao kako bi bez griže savjesti zaklao svakog Hrvata koji mu se ispriječi i protivrječi. Budili su ga grozomorni snovi, preznojen se tresao, vrištao i plakao nakon priviđenja koja su mu se ukazivala.
“Bi li ti, brate Milane, ubio Antu Pavelića kad bi mu se našao u blizini?” – iskušavao ga je Blagoje.
“Ma ne bih ga ubio iz puške” – nadglasao ga je Milan, a u glavi mu se zakovitlale opasne misli – “nego ga probo nožem! Bio bi to moj ujed osvete. I onda bih mu odrezanu glavu odnio na poslužavniku u Placa de Majo, u predsjedničku palatu!” – razgalamio se na sve strane kao seoski bubnjar.
Riječ po riječ, Jovović je smirio Gaćešine usplamtjele nerazborite strasti. Čim se ohladio, pristao je da mu postane pomagač u atentatu. Smekšao se kad mu je oprostio trista dolara kockarskog duga. I pride obećao da plati avionsku kartu za susjedni Urugvaj, kuda će se, o njegovom trošku, skloniti poslije akcije i pritajeno sačekati desetak dana dok se ne stišaju napetosti oko Pavelića u Buenos Ajresu. Po pravilu koje je nametnuo sve brži tempo življenja: juče je – već istorija! Tako će i poglavnikovo ubistvo sljedećeg dana postati prošlo vrijeme.
Dogovorili su se da na njega ne nasrću nožem nego će ga upucati. Milan je kod kuće pohranio svoj trofejni revolver iz rata. Ali kako ga nabaviti za Blagoja?
“Imaš li, brate Milane, neku vezu na crnom tržištu da ispod ruke kupimo za mene oružje koje nije zavedeno u policijskim knjigama?”
“Pitaću sestru Milevu. Da je do mene, ja bih je postavio za ministarku za dobre i pametne ideje” – gordeći se njome odgovori Milan. Kako je gotovo svaku svoju počinjao: sestra Mileva misli (kaže, smatra, tvrdi, poručuje, uvjerena je, pretpostavlja, želi, vjeruje, predlaže, savjetuje i slično) – Blagoju nije trebalo dugo da ukopča kako je Mileva, nasrtljivim nametanjem svojih kanona, samoživa vladarka koja čeličnom rukom gospodari porodicom Gaćeša, a da je blago retardirani brat pred njome beznačajni crv. Riječju, nikakav sabesjednik. I da je Milevina vazda posljednja.
U međuvremenu Blagoje Jovović je promijenio posao. Napustio je noćni klub i postao priučeni agent osiguravajuće firme Continental, u kojoj je više zarađivao. Nakon posla odlazio je u Nocturno, razastirao po stolu formulare i ugovore i uz bocu-dvije piva činovnički se udubljivao u njih. Želio je da ostavi utisak ozbiljnog prezauzetog poslovnog čovjeka, koji ne traći vrijeme ni u kafeteriji. Tako nije bio sumnjiv. Pognute glave kradom je posmatrao Antu Pavelića i okruženje njegovih galamdžija ustaša.
Milan Gaćeša mu se telefonski javio za tri dana. Kaže, doći će sa sestrom Milevom, a ona bi mogla pomoći da razriješi “onaj problem” koji ga tišti. Blagoje je lako preveo šifriranu poruku: “onome problemu” naziv je – revolver!
Milevina ljepota bijaše na zalasku, izgledala je kao izjahana plesačica iz lučkih barova. Teški srebrni krst na skandalozno otkrivenim štrčećim, zategnutim, davno iskorišćenim i omlohavelim grudima, mekim poput prezrelih smokava, dokazivao je svijetu da uredno odlazi u crkvu.

 
Grozničava Jovovićeva potraga za saučesnikom u atentatu

Život mi je skrenuo ukoso i pretvorio se u nepodnošljivu nereću. Nesta blaga, nesta prijatelja! I kći je otišla od mene; da ti ne kažem svoju sramotu i stid, na koje grane je pala i kako zarađuje.”
Jovo Hanjević se zaletio s pričom, a da nije stigao udahnuti vazduh: “Ponavljam ti: pozove li me bilo ko da bilo šta uradim za Srbiju, učiniću to jedino za novac. Ovo s Pavelićem je opasan poduhvat. Red je da za toliki rizik i osjetim nešto opipljivo pod prstima. *******, ali tako je to. U praznom džepu svaki novčić je dobrodošao! Bez para ništa od posla!”
Uvidjevši kako je zagovarati ćudljivca Jova da ne iznuđuje novac i uvjeravati ga da su sveti i plemeniti srpski ideali iznad svih blaga svijeta ravno suludom pokušaju da u sandalama na bosim nogama, u majici bez rukava i u kratkim pantalonama trkom obiđe Južni pol – Jovović, već pokidanih živaca, podigne ruku, a to je bio znak neka umukne. Istoga trena precrtao ga je kao saradnika. Od razlaza sa ženom i nakon što mu nezahvalni zemljaci nisu pomogli, ogorčeni Jovo nepomirljivo kinji maltene svakog Srbina oko sebe. Blagoje mu na rastanku nepovratno dade nešto novca, uz ozbiljno upozorenje da ne zatupi i ne širi glas kako on steže krug oko poglavnika i sprema mu danse macabre. Mrtvački ples.
Jovović je skočio na dva dana do Mar del Plate i potražio najboljeg prijatelja Vladimira Ivaniševića. Iako ga je on uoči puta u Buenos Ajres – kad je polazio Hoseu Defrančeskiju da se raspita o Pavelićevoj adresi – ubio u pojam uvjeravanjima kako je iluzorno maštati o atentatu, ipak je odlučio da ga prizove u pomoć, i to nakon što ga je Jovo Hanjević naveo na razmišljanje da je sigurnije djelovati udvoje. Od svih četnika u Argentini Blagoje je najviše vjerovao Ivaniševiću. Vidio ga je kao najpouzdanijeg. Biće bolje da udružen s nekim, prije negoli sam, pripremi opelo poglavniku.
S Ivaniševićem se Blagoje upoznao 1945. u Rimu i o njemu naljepše mislio. Cijenio ga je kao čovjeka renesansnog duha i aristokratske prefinjenosti, nesalomljivog četnika, poštenog pravoslavca, odanog srpskog ultranacionalistu, vjernog monarhistu i neprijatelja komunizma, vazda ponosno uzdignute glave. Sempre testa alta, tako su o Vladimiru govorili i Italijani. Četiri ljeta potom, razdvojeni azilantski životi spojili su im se u Mar del Plati, gdje su se nastanili. Od tada su nerazdvojni. Promećući po prošlosti Blagoje se sjetio kako su se već prilikom prvog susreta u Argentini – dok nisu slutili da je i Pavelić, nekako istovremeno kad i oni, dobio utočište u njoj – zavjerenički dogovorali da moraju saznati u kojem se kutku svijeta skriva, upadnu mu u brlog i zdrobe ga kao ljudsku od jajeta. Vladimir se zagrijao i uvjerio ga da računa na njega:
“Ne sumnjaj u me, brate Blagoje, da ćemo nas dvojica učiniti nešto opipljivo! Makar se Pavelić izgubio negdje visoko i previsoko, gdje ga ni orlovi ne mogu otkriti, ali kad mi krenemo na njega, pronaći ćemo ga, pa skrivao se on i u raskolini planine!”
Ovoga januara 1957. Vladimir Ivan Ivanišević, u poređenju s onim negdašnjim fanatičnim i beskompromisnim Srbinom iz prošle decenije, nije prepoznatljiv. Razlikuje se kao vuna i katran. Na tu duboku karakternu promjenu, prosuđivao je Jovović, uticalo je što se brat Vlado mukotrpno razdire dirničeći i po petnaest sati dnevno na gradilištima, više nego što mu tijelo može podnijeti, samo da bi osigurao dostojan opstanak sebi, ženi i kćerki.
Blagoje ga je podsjetio na njihov davni plan da pronađu i ohlade Pavelića:
“Sada znamo gdje je poglavnik. Hoćemo li ga ucmekati, brate Vlado? Moramo pokazati ljudima da još postojimo!”
“Danas je drugo doba. Uveliko su se izmijenile i izmiješale negdašnje vrijednosti” – povjerio se tegobno Ivanišević: “Ja nemam novca na strani, kao što ga, srećom, imaš ti, brate. I šta ako u pokušaju atentata poginem ili me zatvore? Nesreća ne bira vrijeme i mjesto. Mogućnost pogibije, pričajmo otvoreno, vjerovatnija je od one da ću se izvući. To je hodanje po razapetoj žici iznad ponora, bez zaštitne mreže. Izglednije je da ću skrhati vrat negoli stići živ na drugu stranu. Od čega će mi onda živjeti žena i kći? Najtužnija utjeha koju bi mogle čuti bila bi im da sam pao za srpske ideale. Zato, ne ljuti se, ali u tu avanturu ne smijem. I nemoj je zahtijevati od mene. Ovo je loše izabran trenutak. Moje revolucionarno vrijeme je prošlo. Bilo bi nesavjesno prema mojim siroticama kad bih ti se priključio!” – odupro mu se i rezolutno prekinuo: “Nadajmo se da će se, prije ili kasnije, ova boljetica završiti.”
Blagoje se začudio svojoj blagostivosti. Kako to, pitao se, da mu se Vlado, uprkos povlačenju iz izazovnog projekta, nije doživotno zamjerio i prepilio mu srce? Štaviše, bratski ga je razumio i nije uzeo za zlo što ga je obzirno odbio:
“Molim te, brate Vlado” – rastreseno ga je zadužio na rastanku dok mu se vrelina lijepila na čelo, a sićušno napasne mušice titrale prorijeđenim vazduhom – “bude li božja volja da ne preživim, ti kaži koju oproštajnu riječ o meni iznad groba!”
Blagoje je došao Vladu sa suncem, a vratio se s burom.
Novi Blagojev uzdanik zvao se Milan Gaćeša, lički Srbin, uvredljivog nadimka Slina, s kojim se 1947. uselio u Argentinu. Patio je zbog dvaju brazgotina u duši. Zbog niskog rasta govorio je da ga, dok je rastao, kiša nije dovoljno zalivala. I što nije postao bokser, a za neuspijeh je krivio neukog trenera koji ga je otjerao zbog prekratkih ruku i staklene brade. Blagoje je označio Slinu kao sporomislećeg dobricu ne baš preobilne pameti (“S mozgom kao u muve!” – rekao je o njemu u veselom četničkom društvu) i nezrelog ponašanja (“Slina je sa zakašnjenjem ušao iz kratkih u duge pantalone” – zlonamjerno mu je nadogradio opis). Šiške prebačene preko čela doticale su mu obrve i činile Slinin pogled budalastijim. Taj površni, arlekinski odjeveni udovac, natopljen jeftinom mirišljavom vodicom, nepopravljivi je kockar. Iz Buenos Ajresa, gdje živi s kćerkom i sestrom, počesto zalazi u Mar del Platu, u kockarnicu. Kad ga rulet i bakara opljačkaju, posuđuje novac od Blagoja. Ali on je siguran kao grom da će mu pouzdani vratiša Slina podmirit dug u roku.
Rat je ostavio traumatične ožiljke na Gaćeši. Pričao je da su mu ličke ustaše naočigled ubili oca i bezobzirno se razmetao kako bi bez griže savjesti zaklao svakog Hrvata koji mu se ispriječi i protivrječi. Budili su ga grozomorni snovi, preznojen se tresao, vrištao i plakao nakon priviđenja koja su mu se ukazivala.
“Bi li ti, brate Milane, ubio Antu Pavelića kad bi mu se našao u blizini?” – iskušavao ga je Blagoje.
“Ma ne bih ga ubio iz puške” – nadglasao ga je Milan, a u glavi mu se zakovitlale opasne misli – “nego ga probo nožem! Bio bi to moj ujed osvete. I onda bih mu odrezanu glavu odnio na poslužavniku u Placa de Majo, u predsjedničku palatu!” – razgalamio se na sve strane kao seoski bubnjar.
Riječ po riječ, Jovović je smirio Gaćešine usplamtjele nerazborite strasti. Čim se ohladio, pristao je da mu postane pomagač u atentatu. Smekšao se kad mu je oprostio trista dolara kockarskog duga. I pride obećao da plati avionsku kartu za susjedni Urugvaj, kuda će se, o njegovom trošku, skloniti poslije akcije i pritajeno sačekati desetak dana dok se ne stišaju napetosti oko Pavelića u Buenos Ajresu. Po pravilu koje je nametnuo sve brži tempo življenja: juče je – već istorija! Tako će i poglavnikovo ubistvo sljedećeg dana postati prošlo vrijeme.
Dogovorili su se da na njega ne nasrću nožem nego će ga upucati. Milan je kod kuće pohranio svoj trofejni revolver iz rata. Ali kako ga nabaviti za Blagoja?
“Imaš li, brate Milane, neku vezu na crnom tržištu da ispod ruke kupimo za mene oružje koje nije zavedeno u policijskim knjigama?”
“Pitaću sestru Milevu. Da je do mene, ja bih je postavio za ministarku za dobre i pametne ideje” – gordeći se njome odgovori Milan. Kako je gotovo svaku svoju počinjao: sestra Mileva misli (kaže, smatra, tvrdi, poručuje, uvjerena je, pretpostavlja, želi, vjeruje, predlaže, savjetuje i slično) – Blagoju nije trebalo dugo da ukopča kako je Mileva, nasrtljivim nametanjem svojih kanona, samoživa vladarka koja čeličnom rukom gospodari porodicom Gaćeša, a da je blago retardirani brat pred njome beznačajni crv. Riječju, nikakav sabesjednik. I da je Milevina vazda posljednja.
U međuvremenu Blagoje Jovović je promijenio posao. Napustio je noćni klub i postao priučeni agent osiguravajuće firme Continental, u kojoj je više zarađivao. Nakon posla odlazio je u Nocturno, razastirao po stolu formulare i ugovore i uz bocu-dvije piva činovnički se udubljivao u njih. Želio je da ostavi utisak ozbiljnog prezauzetog poslovnog čovjeka, koji ne traći vrijeme ni u kafeteriji. Tako nije bio sumnjiv. Pognute glave kradom je posmatrao Antu Pavelića i okruženje njegovih galamdžija ustaša.
Milan Gaćeša mu se telefonski javio za tri dana. Kaže, doći će sa sestrom Milevom, a ona bi mogla pomoći da razriješi “onaj problem” koji ga tišti. Blagoje je lako preveo šifriranu poruku: “onome problemu” naziv je – revolver!
Milevina ljepota bijaše na zalasku, izgledala je kao izjahana plesačica iz lučkih barova. Teški srebrni krst na skandalozno otkrivenim štrčećim, zategnutim, davno iskorišćenim i omlohavelim grudima, mekim poput prezrelih smokava, dokazivao je svijetu da uredno odlazi u crkvu.

 
Tebi i dalje nije jasno da nastupaš sa pozicije nekoga ko ništa nije učinio (odnosno, ništa nisu učinili oni koje podržavaš), a pljuješ onoga koji je nešto (ne nešto, nego ogromnu stvar) učinio?

пази, није да ништа нису учинили, имали су план да ухвате живог Павелића због злата :mrgreen: све то прока лепо поставио...иначе, Павелић и усташе су одрадили велики посао за Јосипа Броза и комунисте, па наравно да се његова смрт није доводила у обзир...ал злато, то је већ нешто друго...:D

ма ко још обраћа пажњу на овог несретника, он и сам више не зна шта и одакле поставља ;)
 
Poslednja izmena:
Iz torbice od konoplje Mileva je izvukla majušni ženski revolver, smotan u trgovačku omotnicu. Kupila ga je bagatelno, a on će ga otkupiti po istoj cijeni:
“Jeste da je sićušan, ali ako iz njega naciljaš iz blizine, s desetak metara, meci su mu smrtonosni. Nema bojazni da poglavnik ne završi u aleji vodoravnih!” – s osjećajem naglašene prijatnosti, poderanog hrapavog glasa, kao u islužene kokete iz polusvijeta koja se nagutala duvanskoga dima, alkohola i još ponečeg, rekne živahno raspoložena Mileva. Začuđenom Blagoju je očijukajući zanosnim pogledom čedomorke objasnila da je to mangupski naziv za groblje.
 
пази, није да ништа нису учинили, имали су план да ухвате живог Павелића због злата :mrgreen: све то прока лепо поставио...иначе, Павелић и усташе су одрадили велики посао за Јосипа Броза и комунисте, па наравно да се његова смрт није доводила у обзир...ал злато, то је већ нешто друго...:D

ма ко још обраћа пажњу на овог несретника, он и сам више не зна шта и одакле поставља ;)

Moderator na forumu, a ne ume da formuliše sopstvenu misao, već postavlja kilometarske tekstove. Gospode Bože :roll:
 
Srpski i ruski pop odrješuju ruke crnogorskom urotniku

Sljedećih dana Blagoje i Milan otišli su najprije u ulicu Monte 2065, u utočište ustaša; zatim su ponovo popili pivo u Nocturnu i posmatrali poglavnika; a najviše su se vrzmali oko njegove kuće u Lomas del Palomaru, u Gran Buenos Ajresu:
“Ubićemo ga predveče ispred kućnog ulaza. Ti ćeš, brate Milane, pucati u tjelohranitelja, a ja u Pavelića. Ovdje je on najopušteniji, ovuda kao malogdje ne prolazi puno svijeta, a zaštićeni sumrakom brzo ćemo umaći u park i odatle na autobusku stanicu!” – isplanirao je Blagoje. Milan se bespogovorno složio.
Ali sljedećeg poslijepodneva, kad je Blagoje namjeravao da mu objavi dan i sat skorašnjeg obračuna, pošlo je naopako. Milan, u tankoj svilenoj košulji vrlo drečećih boja, kakve se vide na crncima u njujorškom Harlemu, kvarno je stavio nogu u vrata i dotle obećavajuća ideja očas je isparila:
“Sestra Mileva mi je rekla kako si od četnika iz Amerike dobio gomilu para nakon što si ih uvjerio da ćeš ubiti Pavelića!”
Blagoju se tog blistavog jutra učinilo kao da se survao u provaliju:
“Brate, niti sam tražio, a još manje dobio bilo kakav novac. Ni od četnika, ni od bilo koga!” – poricao je, a skupljene usne bile su spremne da se naljute.
“Jesi, dobio si!” – Milan ga je gledao sve čvršće i nije popuštao ni za stopu: “Kad moja sestra Mileva kaže da si dobio, onda je tako i nikako drugačije!”
Iz ošamućenog Blagoja samo što nije prokuljala pjena. Milanove riječi su ga ožarile kao šibanje koprivama:
“I šta ti je sestra još rekla?” – mučno se nagnuo nad njime.
“Rekla mi je da od tebe zaištem pet hiljada dolara, koje ću ostaviti svojoj kćerki da joj se nađe ako mi se nešto dogodi!” – Slina se upecao u nedoličnom kopanju nosa, pa žurno izvuče ukopani mali prst iz duplje.
“Brate Milane, pa ja ti nemam otkud dati tih pet hiljada dolara!”
“Sestra Mileva je rekla da si stekao mnogo novca. I rekla je da ako mi ne daš tih pet hiljada, onda dogovor ne vrijedi!” – šmokljavo ga je gledao Milan.
“Ali, brate Milane…” – odugovlačio je Blagoje.
“Biće kako kaže sestra Mileva.”
Našao se između poplave i požara. Bio je pri novcu i daleko je od toga da će bankrotirati i ako Milanu izbroji pet hiljada dolara. Ali šta ako je ta svota uvertira u beskonačnu ucjenu, smišljenu po bezdušnom mizanscenu gramzive smradne gadure Mileve? Nagađa kako će sekica prevarantkinja (proučavajući joj kukasti nos i prodorne oči Blagoje cijeni da, ako je u prošlom životu živjela nečiji život, onda je garantovano bila ptica grabljivica), u kratkim razmacima nalagati pokornom braci da izmamljuje još, pa još i opet još dolara? Teledirigovani otimač Milan, u ulozi Luciferovog glasnika Demjana, muzao bi ga sve dok mu se imovina ne bi rasula kao šaka pepela na buri, a njemu ostale bijedne mrvice. Ostaci ostataka. Reliquiae reliquiarum. Njegovo vrelo bi se, po Milevinoj blatnoj zamisli, preusmjerilo u vodotok Gaćešinih.
Jovovićeva pitalica koja ga uznemiruje glasi: otjera li Gaćešu u tri lijepe materine, hoće li ga on, koliki je buzdovan, poslije ovakvog razlaza osvetnički nepromišljeno prijaviti policiji i podrezati mu krila? Sve izgleda da hoće. Dakle, ako ga ne ućutka – gotov je! Zato je iz opreza izabrao najmanje bolno rješenje. Gurnuo mu je u šaku hiljadu pezosa:
“Onaj dug od trista dolara” – počeo je opominjački uz prijeteću poruku, dok je Milan halapljivo brojao novac – “koji sam ti onomad izbrisao zato što si pristao da sarađuješ sa mnom, ne treba da mi vraćaš, iako su se prilike izokrenule i na moju štetu. A ovih deset stotina pezosa ti je plata za izgubljeno vrijeme.” Krvnički ga je gledao, da se Milanova zadnjica orosila i zubi mu zazveckali: “Budeš li tražio nevolju, ona će pronaći tebe! Upamti: progutaćeš živog ježa budeš li me izdao. Kunem ti se Bogom, ustrijeliću te, I to iz onog ženstvenog pištolja koji mi je prodala tvoja ludoglava sestra. Ne stignem li te ukantati ja, onda će se moji četnici – kojima ću ostaviti zapečaćenu poruku, a na kojoj ću napisati da je otvore onda kad budu čuli da sam u neprilici s policijom – pobrinuti da isiječen na komade i upakovan u vreću s mlinskim kamenom potoneš u La Platu. Da uz klokot rijeke budeš poslužen ribama kao mrsna ponoćna večera. Zauvijek ćeš nestati, kao da te je progutala vlastita sjenka. Biće to tvoja smrt iz prve ruke, olupino od Gaćeše!” – Blagoje se pohvalio u sebi koliko je očaravajuće ovladao umijećem nekromantskog blefiranja. Toliko da je obezličeni Milan Gaćeša u pomutnji napunio gaće slijepim strahom.
Okrenuli su se tiho po povjetarcu i ne osvrnuvši se, gnjevno.
Od kada ga je prvi put ugledao ispred porodične kuće u Lomas del Palomaru, Jovović je bivao sve skloniji ideji kako ne sme krenuti sam u lov na poglavnika, zato što će mu izgledi za uspeh biti umnogome umanjeni. Postalo mu je kristalno jasno da mu je kao nasušni hljeb potreban još jedan pouzdan strijelac. Kako je obrazložio Gaćeši, taj broj dva će obezglaviti čuvara i tako njemu stvoriti brisani prostor da u sljedećim sekundama nacilja svoju glavnu metu u glavu. Faktor iznenađenja pomoći će mu da lakše skine Pavelića dok ovaj još ne stigne da se sabere i shvati šta ga je snašlo. Ali nije mu se posrećilo da nađe pomoćnika. Sva trojica izabranih, kojima je namijenio asistentsku ulogu – naprije tragična figura Jovo Hanjević, pa bezvoljni depresivni oportunista Vladimir Ivanišević i napokon neoprostivi debil Milan Gaćeša – otklonivši saradnju obrijali su ga bez britve i sapuna i izbezumili ga. Jednostavno, nije mu išlo. Četnička veza nije proradila. S njima je zabrljao i taj grdni poraz žestoko ga je zabolio i nudio mu nemirne snove. Ali neće posustati. Ako je izgubio tri bitke, rat još nije završen! Poznavao je sebe. Koliko se puta do sada izvukao i iz najbezizlaznijih stanja. Poput vodene bujice pronalazio bi rupu u brani i umakao.
Potražiće savjet u crkvi: šta da učini s teretom koji nosi u sebi, podnosi ga za sve besanijih, praznih noći i pati kao rak na plitkom dnu?
Sunce je osušilo ljetnju kišu i upilo ljepljivu kašastu maglu kad je u toplo predvečerje preko zaparloženog zatravljenog puteljka ušao u pravoslavni hram Svete Trojice.
Portenovski svijet zove ga ruskim jer je novac za izgradnju darovao ruski car Nikolaj II Aleksandrovič Romanov. U njemu su bogoslužili ruski i srpski sveštenici.
U vrtu oivičenom propupjelim ružama, iz kojih su se razlivali nadražljivi miomirisi, zatekao je popa nenaboranog mladalačkog lica i privlačne spoljašnjosti, Radojicu Popovića. Odnedavno je u Buenos Ajresu i jedva da ga je poznavao.
Blagoje je stegnuto krenuo s okolišnim pričama. Nikako da istrgne šta mu leži na srcu i šta ga je navelo da ga posjeti. Pop Radojica je to predosjetio:
“Muči li te štagod?” – u hodu je obuhvatio preko struka od brige zboranog Blagoja: “Ne usteži se i ne napinji se nego mi otvoreno kaži šta ti je na pameti”.
“Muči me, strašno me muči, oče proto…” – stezalo ga je u grudima.
“Kako ti mogu pomoći? Mogu li ti olakšati gorku tugu i veliku muku?”
“Ne znam možeš li, želiš li i smeš li mi pomoći. Zbunjen sam, proto, i pitam se imam li pravo da zatražim tu vrstu pomoći od tebe. A znam da ti se moram povjeriti.”
“Onda govori, Blagoje!” – znatiželjno će pop Radojica.
“Oče proto, namjeran sam da ubijem Antu Pavelića!” – napokon odvali Blagoje Jovović. Očekivao je da u pogledu i u pokretima bogočasnog sluge ugleda neodobravanje, zgranutost i nevjericu. Ali umjesto da se sablazni, pop Radojica ga je, baš kao da mu je poželio “pomoz\’ Bog”, najobičnijim glasom upitao:
“Imaš li pištolj, Blagoje?” – pop ga lecne ledenom smirenošću.
“Imam. Mali damski revolver.”
“Jesi li ga ponio?”
“Jesam” – nesigurno je otključao torbu za spise i izvukao ga iz ovoja.
Upravo dok je krišom pokazivao revolver, Blagoje se oduzeo. Kao da je iz zemlje iskočio, iz nigdine iskrsao, bešumno se stvorio drugi pop zlatarskih očiju i visokog zaobljenog čela, za dobru glavu viši od njih. Ne zatomivši nevjericu, zatečen neprimjerenom scenom koja se nadnaravno i nebogougodno odigravala u crkvenoj porti, snebivljivo se zaustavio. Nelagodnost je raznio pop Radojica upoznavši Blagoja s ruskim sveštenikom Ivanom Bratoljubovim.
“Nu, a čto djelajete s etoj igruškoj, pravoslavnije, vo imja atca?” – progovori Rus potresenog lica. “Nemojte mi reći da s revolverom pucate po čvorcima…”
“Pop Radojica se nije zbunio:
“Jesi li ti, oče Ivane” – pogledao ga je ispitivački – “čuo ko je Ante Pavelić?”
“Čepuha! Kakva li pitanja! Jasno da sam čuo. Ataman hrvatskih ustaša.”
“Bravo, bravo” – pohvali ga pop Radojica i nastavi: “A znaš li, oče Ivane, da Pavelić živi ovdje u Buenos Ajresu?”
“Pročitao sam u argentinskim novinama…”
“Pa kad znaš, onda ću ti reći” – pop Radojica teatralno široko pokaže rukom na smetenog Blagoja Jovovića – “da će ovaj čovjek ubiti Pavelića!”
Blagoje iskrivi usta koliko se bio zaprepastio pri pomisli da će, nastavi li pop Radojica ovako neskriveno i bučno talambasati, cijeli Buenos Ajres saznati kako on namjerava da ukoka poglavnika. Ujedno pokušava da provari još jedno božje čudo nad čudima. Evo, ni ruski sveštenik, baš kao maloprije ovaj njegov, srpski, na spomen ubistva nije podigao sumanuto ruke da mahanjem otjera sotonu i prosvijetli pamet budućem Pavelićevom krvniku. Štaviše, obojica mu drže stranu i uzvikuju: Ubij ga! – a Blagoje je hiljadama puta izmolio molitvu gospodnju: “… I oprosti nam dugove naše; kao što i mi praštamo našim dužnicima; ne daj da padnemo u iskušenje, nego nas izbavi od zla…
“Maladjec!” – zadivljeni Rus ga je nazvao junakom, kozački mu čvrsto stegao ruku, srdačno ga zagrlio i triput sočno cjelivao, bratski, slavjanski.

 
Moderator na forumu, a ne ume da formuliše sopstvenu misao, već postavlja kilometarske tekstove. Gospode Bože :roll:

rekao sam da blagoje sa metar dva udaljenosti nije ubio pavelića, nego ga je samo ranio nogu i okrznuo kuk, nije ga dokrajčio nego je poplašen pobegao da ga je u bekstvu sam pavelić pogodio iz pištolja

- - - - - - - - - -

a ovi citati su samo dokaz navedenog

- - - - - - - - - -

ili bolje rečeno, takav se zaključak sam nameće kad se knjiga pročita..........
 
evo vam još neki citat da vidite da nije blagoje ubio pavelića

- - - - - - - - - -

Prišunjati se poglavniku i pucati mu u glavu iz blizine

“Ruski pop, otac Ivan, budi uvjeren, Blagoje, ćutaće kao grob. Nije poput nekih naših Srba, koji bi se prije raspukli kao žabe negoli sačuvali svetu tajnu” – umirivao ga je pop Radojica.

A onda zapovijedno pruži ruku: “Deder, dodaj mi taj ženski revolver da ga ispitam, valja li čemu.”

Pozvao je Bratoljubova i Jovovića da se spuste u podrum gdje su iza neherenih vrata naslagana četiri reda suvih drva. S desetak metara pop Radojica, kao da je u streljani, znalački nacilja i ispali dva metka. Onda se približi drvima i s prebacivanjem razmaše glavom: “Revolver ti je isprdak i ne vrijedi ni pet para, prijatelju. Em što je slab kalibar, a istrošena mu je i cijev… Prvi je metak jedva prodro u drvo, a drugi nije ni ušao, nego se odbio.”
“Imaš li, oče proto, neki bolji, snažniji revolver?” – ucviljeno zavapi Blagoje.
“Odakle mi, čovječe božji… Pa tek sam došao u Argentinu. Kad bih prije stigao da ga nabavim!” – gotovo da mu se izvinjavao pop Radojica.
Ruski po Ivan Bratoljubov je nemoćno dodao da ni on nema vatrenog oružja.
Blagoje Jovović uzme svoj revolver, zavuče kažiprst u polukrug s okidačem i počne ga kaubojski okretati.
“Ne brini se, oče proto. Ako ne domognem kvalitetnijeg kalibra, neće mi biti izbora, pucaću iz ovog…”
Pop Radojica sumnjičavo šmrcne:
“Teško da ćeš uspjeti s tim ženskim prcoljkom…”
“Prišunjaću se Paveliću na dva do tri metra, a od metaka ispaljenih izbliza u glavu on neće preživjeti!” – oštrio se Blagoje: “Ako jedan ne uđe, drugi mora!”
“Mislim da od pucnja izbliza neće preživjeti!” – prihvati ruski pop.
“S dva-tri metra možeš ga dokrajčiti!” – pop Radojica sada nabolje izmijeni raspoloženje i potapša Blagoja: “Najvažnije je da budeš miran. Znam da ćeš to izvesti muški! I zato ću ti dati svoj blagoslov!” Još ga je i posavjetovao: “Kad ga vidiš, nemoj razmišljati. Razmišljaćeš nakon što ga ukokaš, razumiješ li, prijatelju?”
Na drveni sto ispod erkera u dvorištu pop Radojica je iznio iz spremnika šljivovicu u boci začepljenu zašiljenom komiljkom, duvan, čvarke i tanke ljutkaste kobasice, a iz frižidera pihtije. Te đakonije mu je poslao brat od strica iz Mionice po susjedu koji je sinoć doletio u Buenos Ajres. Potom je odlomio vruću bijelu pogaču, koju je upravo izvukao ispod sača, stavio luk, krastavce i paradajz, nasuo so u drveni tanjirić i dozvao ruskoga popa i Blagoja da najprije popiju iz čokanja, za srećan završetak operacije u Lomas del Palomaru.
Prekrstili su se i bacili slatko na gozbu:
„Pogača je topla ko duša dobrog čovjeka. A probajte i najbolje pihtije u Srbiji!” – isticao je pop Radojica pihtije posute crvenom paprikom, koje su se drhtavo talasale u zemljanoj posudi.
„Bratskij želaju uspjeha!” – usporeno se pridigne pop Ivan, kucne se najpre s Blagojem, a potom i s Radojicom, i izjedna iskapi čokanj do dna.
„S božjom pomoći!” – nagne i Radojica, ali ne ispije ni približno koliko Rus.
„Za kralja i otadžbinu! Tako nam Bog pomogao!” – napadno naglašeno poviče Blagoje i dohvati se šljivovice. Ni on nije mogao slijediti ruskog popa u naiskapu.
Pop Ivan je umio dobro da popije a da se to ne primijeti. I poslije četvrtog čokanja čvrsto se držao na nogama. Blagoja i popa Radojicu razdragao je nedavnom zgodom iz svoje pastve:
„Na porodičnoj proslavi, kako priliči nama Rusima, svi su se redom, i gosti i domaćini, ponapijali votke. I zatim su dobro naliveni zapjevali. Moralna komšinica, Ukrajinka, ne žaleći da domaćinov sin, petogodšnji Ženja, gleda taj raspašoj, odluči da ga poštedi bahanalija i odvede ga u crkvu. Sjutradan otac upita malog: Kako je bilo u crkvi, sine? – Ženja mu odgovori: I tamo su svi bili pijani, kao i vi ovdje! – Ne razumijem… – u čudu će otac, a Ženja će na to: I u crkvi su svi pjevali!”
Blagoje Jovović se s pravom pribojavao da će njegova divovska tajna o atentatu na Antu Pavelića postati vrlo javna zato što je previše ljudi iz crnogorske i srpske zajednice u Argentini već saznao šta mu on priprema. Ne prođe dan, a da ga neko ne zaustavi i pita je li istina ono što smjera da učini. Kao da je glupa koka koja je zakokodakala prije nego što je snela jaje. Tješio se da ga većina nije shvatila ozbiljno i nije povjerovala njegovom zavjetu. Ali ga je zaboljelo i satrlo, dok je letio u budnim sanjarenjima, kad su do njega dorpli glasovi da mu se neki sunarodnici podsmjehuju i o njemu govore kao o neopjevanom lažljivcu i hodajućoj ludnici, idiotu koji tvrdoglavno tjera na svoju, izmišljajući očajničke budalaštine. Vele, šenuo Blagoje i isprazno se hvališe. Puno zuji, a meda ne daje. Da svrati pažnju na se, umara srpski rod nebuloznim prozirnim tričarijama.
Prije će vepar zapjevati ariju Rigoleta u operi Colon, nego što će on zataknuti poglavnika u mulj. A i ako je i odlučan da otvori sezonu ubijanja pucanjem u njega (U šta, između nas govoreći, čisto sumnjam!” – ogovarala ga je Mileva Gaćeša), to je bezglavo, sljepačko srljanje u nepovrat, suluda hitnja u neminovni poraz, objava boja za koji se zna da će biti izgubljen. I koji ne bi dobili i razumniji umovi od landarala Blagoja. Izgledi da uspije jednaki su mu kao kad bi preživeo skačući iz aviona s dvije hiljade metara – bez padobrana! Time što vjeruje u tu svoju glupost (Ako će je uopšte izvesti” – dodala je Mileva) ispisao je vlastiti kraj i upisao se među skorašnje mrtvace. Posprdne dojave iz Buenos Ajresa, La Plate, Mar del Plate, Rosarija, Santa Fea, Kordobe, Salte, Mendoze i ostalih krajeva gde je Srba, Blagoje prima turobno, kao bezdušne udarce bičem, kao da mu klupko pijavica isisava krv. Kao pakost, zavist i zlobu.
„Srbi naprosto nepodnošljivo doživljavaju uspješne i ne opraštaju im uspjeh. A mene su pokopali unaprijed, prije nego je išta počelo! Zagraktali su kao jata zloslutnih gavrana i sijeku me u korijenu, dok drvo još nije niklo iz zemlje. Neka komšiji crkne krava! Ruže me i osporavaju ženskoliki, prekasno sazreli kompleksaši koje su kao kržljave oslobodili gimnastike u školi, a na regrutaciji ih proglasili nesposobnjakovićima za vojsku. Neke od tih naših Srba – u kojih je umjesto srca trula jabuka i s kojima se ne bih rukovao iz higijenskih razloga – ništa ne može više obradovati od ćupa govana na tuđoj glavi, da prostiš oče proto” – Blagoje se očajnički, ali ipak sabrano, žalosno potužio popu Radojici nakon što mu je ovaj telefonirao i pitao ga kako napreduje plan (za obračun zna se s kime).
„Sačuvaj spokoj i sklad i ne dopusti da te skoli šaka brbljivih neradnika i poluobrazovanih geaka koji te svojom kulturom ponižavanja i vrijeđanja svetogrdno hule. U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi” – sapatnički ga je smirivao pop. „Mi Srbi u Argentini nemamo nikoga osim jedni druge i zato bismo se morali držati jedni drugih. „Ali ne! Gubimo se, gubimo i gubimo, sve dok se jednom ne izgubimo za vjeke vjekova!”
„Zašto je tako, oče proto?” – procvili Blagoje.
„Na moju žalost neki od naših uhvatili su se u đavolje kolo s prepredenim Latinima, lašcima i licemjerima koji gaze sve pred sobom. Kao da ti sprski kukavci od njih već nisu ispili mnogo čaše čemera. Ali se ipak prave slijepi da ne vide kako se u ovoj zemlji – gdje nas pravoslavne gledaju kao krivovjerce i tretiraju kao unakažene nitkove iz nekog lijevog sokaka – suočavaju s odbacivanjima, razočaranjima i sakaćenjima ličnosti. Zabludjeli Srbi, koji ne znaju šta bi sa sobom, u svojoj praznini smišljaju najbjednije podvale protiv braće po vjeri. Preplavljuju naš živalj velikim količinama mržnje, nezadovoljstva, netrpeljivosti i jetkosti. Duševni prostakluk te paorske rulje umobolnika nedostojan je našeg razgovora. Čitam zapise crnogorskog vladike Danila: „Uzjahao čovjek na čovjeka. Zli čine što im je drago, dok i njih zlo ne stigne! – primijetio je. „Zatim pop obodri Blagoja rukovetom lijepih riječi: „Čim završiš s onim – a siguran sam kao u vojsku da hoćeš – postaćeš najsvetiji ures Srbije, ovjenčana ikona ovoga vijeka. O tebi će pjevati guslari na vašarima, saborima, krštenjima i svadbama, slaviće te kao Miloša Obilića i vožda Karađorđa Petrovića. Neka bude što biti ne može! – napisao je veliki vladika Njegoš u Gorskom vijencu, sjećaš li se, Blagoje? Slava je namijenjena onima koji se za nju bore. I zato, neka se to što si naumio – dogodi što prije.”
„Preporodio si me, oče proto! Dao si krila meni zakletom anarhisti, koji živi nekoliko sati prije ostalih” – ozareno reče Blagoje: „Dok se pitam, jesam li vrijedan tvoje blagosti, molim te, ne hvali me više ako me ne želiš rasplakati od ganljivosti!”
„Lopta je u tvom dvorištu, prijatelju!”
Blagoje spusti i zapjevušu pjesmicu koju je onomad čuo: Da ne bješe prokletog Čerčila, Srbija bi kraljevina bila.

 
Poslednja izmena:

Back
Top