Grozničava Jovovićeva potraga za saučesnikom u atentatu
Život mi je skrenuo ukoso i pretvorio se u nepodnošljivu nereću. Nesta blaga, nesta prijatelja! I kći je otišla od mene; da ti ne kažem svoju sramotu i stid, na koje grane je pala i kako zarađuje.”
Jovo Hanjević se zaletio s pričom, a da nije stigao udahnuti vazduh: “Ponavljam ti: pozove li me bilo ko da bilo šta uradim za Srbiju, učiniću to jedino za novac. Ovo s Pavelićem je opasan poduhvat. Red je da za toliki rizik i osjetim nešto opipljivo pod prstima. *******, ali tako je to. U praznom džepu svaki novčić je dobrodošao! Bez para ništa od posla!”
Uvidjevši kako je zagovarati ćudljivca Jova da ne iznuđuje novac i uvjeravati ga da su sveti i plemeniti srpski ideali iznad svih blaga svijeta ravno suludom pokušaju da u sandalama na bosim nogama, u majici bez rukava i u kratkim pantalonama trkom obiđe Južni pol – Jovović, već pokidanih živaca, podigne ruku, a to je bio znak neka umukne. Istoga trena precrtao ga je kao saradnika. Od razlaza sa ženom i nakon što mu nezahvalni zemljaci nisu pomogli, ogorčeni Jovo nepomirljivo kinji maltene svakog Srbina oko sebe. Blagoje mu na rastanku nepovratno dade nešto novca, uz ozbiljno upozorenje da ne zatupi i ne širi glas kako on steže krug oko poglavnika i sprema mu danse macabre. Mrtvački ples.
Jovović je skočio na dva dana do Mar del Plate i potražio najboljeg prijatelja Vladimira Ivaniševića. Iako ga je on uoči puta u Buenos Ajres – kad je polazio Hoseu Defrančeskiju da se raspita o Pavelićevoj adresi – ubio u pojam uvjeravanjima kako je iluzorno maštati o atentatu, ipak je odlučio da ga prizove u pomoć, i to nakon što ga je Jovo Hanjević naveo na razmišljanje da je sigurnije djelovati udvoje. Od svih četnika u Argentini Blagoje je najviše vjerovao Ivaniševiću. Vidio ga je kao najpouzdanijeg. Biće bolje da udružen s nekim, prije negoli sam, pripremi opelo poglavniku.
S Ivaniševićem se Blagoje upoznao 1945. u Rimu i o njemu naljepše mislio. Cijenio ga je kao čovjeka renesansnog duha i aristokratske prefinjenosti, nesalomljivog četnika, poštenog pravoslavca, odanog srpskog ultranacionalistu, vjernog monarhistu i neprijatelja komunizma, vazda ponosno uzdignute glave. Sempre testa alta, tako su o Vladimiru govorili i Italijani. Četiri ljeta potom, razdvojeni azilantski životi spojili su im se u Mar del Plati, gdje su se nastanili. Od tada su nerazdvojni. Promećući po prošlosti Blagoje se sjetio kako su se već prilikom prvog susreta u Argentini – dok nisu slutili da je i Pavelić, nekako istovremeno kad i oni, dobio utočište u njoj – zavjerenički dogovorali da moraju saznati u kojem se kutku svijeta skriva, upadnu mu u brlog i zdrobe ga kao ljudsku od jajeta. Vladimir se zagrijao i uvjerio ga da računa na njega:
“Ne sumnjaj u me, brate Blagoje, da ćemo nas dvojica učiniti nešto opipljivo! Makar se Pavelić izgubio negdje visoko i previsoko, gdje ga ni orlovi ne mogu otkriti, ali kad mi krenemo na njega, pronaći ćemo ga, pa skrivao se on i u raskolini planine!”
Ovoga januara 1957. Vladimir Ivan Ivanišević, u poređenju s onim negdašnjim fanatičnim i beskompromisnim Srbinom iz prošle decenije, nije prepoznatljiv. Razlikuje se kao vuna i katran. Na tu duboku karakternu promjenu, prosuđivao je Jovović, uticalo je što se brat Vlado mukotrpno razdire dirničeći i po petnaest sati dnevno na gradilištima, više nego što mu tijelo može podnijeti, samo da bi osigurao dostojan opstanak sebi, ženi i kćerki.
Blagoje ga je podsjetio na njihov davni plan da pronađu i ohlade Pavelića:
“Sada znamo gdje je poglavnik. Hoćemo li ga ucmekati, brate Vlado? Moramo pokazati ljudima da još postojimo!”
“Danas je drugo doba. Uveliko su se izmijenile i izmiješale negdašnje vrijednosti” – povjerio se tegobno Ivanišević: “Ja nemam novca na strani, kao što ga, srećom, imaš ti, brate. I šta ako u pokušaju atentata poginem ili me zatvore? Nesreća ne bira vrijeme i mjesto. Mogućnost pogibije, pričajmo otvoreno, vjerovatnija je od one da ću se izvući. To je hodanje po razapetoj žici iznad ponora, bez zaštitne mreže. Izglednije je da ću skrhati vrat negoli stići živ na drugu stranu. Od čega će mi onda živjeti žena i kći? Najtužnija utjeha koju bi mogle čuti bila bi im da sam pao za srpske ideale. Zato, ne ljuti se, ali u tu avanturu ne smijem. I nemoj je zahtijevati od mene. Ovo je loše izabran trenutak. Moje revolucionarno vrijeme je prošlo. Bilo bi nesavjesno prema mojim siroticama kad bih ti se priključio!” – odupro mu se i rezolutno prekinuo: “Nadajmo se da će se, prije ili kasnije, ova boljetica završiti.”
Blagoje se začudio svojoj blagostivosti. Kako to, pitao se, da mu se Vlado, uprkos povlačenju iz izazovnog projekta, nije doživotno zamjerio i prepilio mu srce? Štaviše, bratski ga je razumio i nije uzeo za zlo što ga je obzirno odbio:
“Molim te, brate Vlado” – rastreseno ga je zadužio na rastanku dok mu se vrelina lijepila na čelo, a sićušno napasne mušice titrale prorijeđenim vazduhom – “bude li božja volja da ne preživim, ti kaži koju oproštajnu riječ o meni iznad groba!”
Blagoje je došao Vladu sa suncem, a vratio se s burom.
Novi Blagojev uzdanik zvao se Milan Gaćeša, lički Srbin, uvredljivog nadimka Slina, s kojim se 1947. uselio u Argentinu. Patio je zbog dvaju brazgotina u duši. Zbog niskog rasta govorio je da ga, dok je rastao, kiša nije dovoljno zalivala. I što nije postao bokser, a za neuspijeh je krivio neukog trenera koji ga je otjerao zbog prekratkih ruku i staklene brade. Blagoje je označio Slinu kao sporomislećeg dobricu ne baš preobilne pameti (“S mozgom kao u muve!” – rekao je o njemu u veselom četničkom društvu) i nezrelog ponašanja (“Slina je sa zakašnjenjem ušao iz kratkih u duge pantalone” – zlonamjerno mu je nadogradio opis). Šiške prebačene preko čela doticale su mu obrve i činile Slinin pogled budalastijim. Taj površni, arlekinski odjeveni udovac, natopljen jeftinom mirišljavom vodicom, nepopravljivi je kockar. Iz Buenos Ajresa, gdje živi s kćerkom i sestrom, počesto zalazi u Mar del Platu, u kockarnicu. Kad ga rulet i bakara opljačkaju, posuđuje novac od Blagoja. Ali on je siguran kao grom da će mu pouzdani vratiša Slina podmirit dug u roku.
Rat je ostavio traumatične ožiljke na Gaćeši. Pričao je da su mu ličke ustaše naočigled ubili oca i bezobzirno se razmetao kako bi bez griže savjesti zaklao svakog Hrvata koji mu se ispriječi i protivrječi. Budili su ga grozomorni snovi, preznojen se tresao, vrištao i plakao nakon priviđenja koja su mu se ukazivala.
“Bi li ti, brate Milane, ubio Antu Pavelića kad bi mu se našao u blizini?” – iskušavao ga je Blagoje.
“Ma ne bih ga ubio iz puške” – nadglasao ga je Milan, a u glavi mu se zakovitlale opasne misli – “nego ga probo nožem! Bio bi to moj ujed osvete. I onda bih mu odrezanu glavu odnio na poslužavniku u Placa de Majo, u predsjedničku palatu!” – razgalamio se na sve strane kao seoski bubnjar.
Riječ po riječ, Jovović je smirio Gaćešine usplamtjele nerazborite strasti. Čim se ohladio, pristao je da mu postane pomagač u atentatu. Smekšao se kad mu je oprostio trista dolara kockarskog duga. I pride obećao da plati avionsku kartu za susjedni Urugvaj, kuda će se, o njegovom trošku, skloniti poslije akcije i pritajeno sačekati desetak dana dok se ne stišaju napetosti oko Pavelića u Buenos Ajresu. Po pravilu koje je nametnuo sve brži tempo življenja: juče je – već istorija! Tako će i poglavnikovo ubistvo sljedećeg dana postati prošlo vrijeme.
Dogovorili su se da na njega ne nasrću nožem nego će ga upucati. Milan je kod kuće pohranio svoj trofejni revolver iz rata. Ali kako ga nabaviti za Blagoja?
“Imaš li, brate Milane, neku vezu na crnom tržištu da ispod ruke kupimo za mene oružje koje nije zavedeno u policijskim knjigama?”
“Pitaću sestru Milevu. Da je do mene, ja bih je postavio za ministarku za dobre i pametne ideje” – gordeći se njome odgovori Milan. Kako je gotovo svaku svoju počinjao: sestra Mileva misli (kaže, smatra, tvrdi, poručuje, uvjerena je, pretpostavlja, želi, vjeruje, predlaže, savjetuje i slično) – Blagoju nije trebalo dugo da ukopča kako je Mileva, nasrtljivim nametanjem svojih kanona, samoživa vladarka koja čeličnom rukom gospodari porodicom Gaćeša, a da je blago retardirani brat pred njome beznačajni crv. Riječju, nikakav sabesjednik. I da je Milevina vazda posljednja.
U međuvremenu Blagoje Jovović je promijenio posao. Napustio je noćni klub i postao priučeni agent osiguravajuće firme Continental, u kojoj je više zarađivao. Nakon posla odlazio je u Nocturno, razastirao po stolu formulare i ugovore i uz bocu-dvije piva činovnički se udubljivao u njih. Želio je da ostavi utisak ozbiljnog prezauzetog poslovnog čovjeka, koji ne traći vrijeme ni u kafeteriji. Tako nije bio sumnjiv. Pognute glave kradom je posmatrao Antu Pavelića i okruženje njegovih galamdžija ustaša.
Milan Gaćeša mu se telefonski javio za tri dana. Kaže, doći će sa sestrom Milevom, a ona bi mogla pomoći da razriješi “onaj problem” koji ga tišti. Blagoje je lako preveo šifriranu poruku: “onome problemu” naziv je – revolver!
Milevina ljepota bijaše na zalasku, izgledala je kao izjahana plesačica iz lučkih barova. Teški srebrni krst na skandalozno otkrivenim štrčećim, zategnutim, davno iskorišćenim i omlohavelim grudima, mekim poput prezrelih smokava, dokazivao je svijetu da uredno odlazi u crkvu.