Благоје Јововић - Атентатор на Павелића

proka

Legenda
Poruka
57.100
Buenos Ajres, sreda, 10. april 1957, uveče Blagoje Jovović navratio je u Nocturno desetak minuta posle šest. S vrata je ugledao poglavnika, sedeo je u sredini za širokim stolom složenim u obliku slova L s tridesetak slavljenika.

ShHktkpTURBXy85MTZhMjk4ZDM3ZmE3MzIxNDQ2MTc3YWY2MGM5YzUwNS5qcGeTlQLNAxQAwsOVAs0B1gDCw5UH2TIvcHVsc2Ntcy9NREFfLzFkNzRjYjQxNzA1OTUwNDM2NjI5Y2FiZDYwNmY1MGY2LnBuZwfCAA
Ante Pavelić prima verske poglavare

Zato se okrenuo i izašao da prošeta. Utući će vreme do osam, kad će otići na stanicu colectiva, a tamo ga sačekati i krenuti za njim dok se bude zaputio kući u Lomas del Palomar. Često je uvlačio ruku u desni džep pantalona i milovao sa šest metaka napunjen i zakočen mali damski revolver kojim će ga ukokati. Kad je ostao bez pomoći kukavice Mila, Blagoje se stegnuto pita: treba li nakon što prvi metak uvali u Pavelića, potrošiti i drugi na pratioca? Bezuslovno, zaključio je, jer mrtva usta ne govore. U bistrou preko puta Obeliska naručio je cortado i sladoled. Na nekoliko časaka odvratiće misli od onoga što će učiniti večeras.

Na nezatomljeno razočaranje svojih idolopoklonika poglavnik im je poremetio savršen ugođaj, zadržavši se jedva sat u Nocturnu. Trebalo bi još da navrati i u Hrvatski dom, u Ulicu Salta, i onde takođe čestita okupljenima praznik - 10. april.
Kad je nekoliko minuta pre osam stigao na početnu stanicu colectiva Blagoju se najpre učinilo da vidi utvaru. Bio je to Milo, koji mu je prethodno veče rekao da odustaje.
„Šta ćeš ovde, bedniče. Došao si da me rgaš i slomiš mi volju, je li?”
„Biću s tobom, brate.” - šaputao je Milo.
„Više mi ne trebaš, zloćo! Sam ću ga rastreskati!”
Uto je naišao Ante Pavelić s čuvarom. Ušli su pre Pavelića i mladog telohranitelja.
Pre nego što se autobus zaustavio na poslednjoj stanici, na Uglu ulica Perira Ivaola i Alas Argentinas, Blagoje podseti Mila da krene ispred njega. Pratio ga je kako silazi i utapa se u gomilu koja je izašla. Ali kad je došao nadomak puteljka u parku koji vodi do Pavelićeve kuće, u Ulicu Avijador Mermoz, Mila više ni od korova. Kao da ga je zemlja progutala. Opet ga je izdao.
Na sto pedesetak metara daleko od ulaza čuvar se obrati poglavniku, koji je dahtao od sparine:
„Poglavniče, eto vas blizu... Mogu li svratiti do kluba De Fomente?”
„Pođi, Jure, pođi...” - otpusti ga i uzme torbu koju mu je čuvar dotle nosio.
Oni su se razdvojili, a Blagoje se zaklonio iza najvećeg stabla u drvoredu. Prekrstio se i mičući usnama zahvalio Bogu i Vasiliju Ostroškom što su mu pomogli u pravom trenu. Da je Ante Pavelić ostao bez čuvara. Nesvesno je pogledao na sat, bilo je 21.06.
Blagoje ubrzano krene za njim. Približivši mu se na oko četiri metra, izvuče revolver da ga s leđa nacilja u glavu. A tada se Pavelić, nagonski predosetivši opasnost, naglo okrene:
„Stani, mater ti komunističku! Jesi li pobudalio...” - preplanulo zaurla na visokog, suvonjavog neznanca koji je upirao cev u njega. Dok mu je mračni park gutao glas, Pavelić je potrčao.
Blagoje Jovović je delovao poput zbunjenog glumca koga su izgurali na pozornicu a da nije uvežbao zahtevnu ulogu. Uzdrhtale ruke, iz neposredne blizine u transu je ispalio pet metaka. Poglavnik je bolno jauknuo i ispustio torbu. Krvareći, posrtao je i teturao po neugaženoj travi kao da je bačen u prazan prostor bez naslona. I posle šest-sedam sve usporenijih koraka, srušio se.
Blagoje je u izgužvanoj beležnici koju je nosio uz sebe, iz gerilskog opreza da neko nezvan ne pogleda šta je u njoj napisano, treperavim rukopisom smeteno opisao svoje viđenje događaja 10. aprila 1957, nakon što je u 21.08 pucao u poglavnika:
Pao je, ne miče se. Ne mogu da verujem da se pravi mrtav ako su mu meci u telu. Toga časa pomislim kako je bolje da taj krvopilac ostane živ. Nakon što ga odvedu u bolnicu, ljudi će ga videti i onda mu se mora suditi. Ili da ga ipak pribijem?
Sa strane ugledam ručnu torbu. Pitam se jesu li u njoj dokumenti? Bilo bi dobro da ih se dokopam. Ali šta ako je u torbi novac? Uhvate li me, proglasiće me lupežom. Okriviće me za grabežno umorstvo, da sam ubio zbog novca. Ostavim i Pavelića i torbu. Počnem bežati oko zgrada Ulicom Imelman...
Paveliću je krv još šikljala kad se pridigao. Osećao se kao da je snažno udaren šakom po grbači. Osvrnuo se i videvši da je pognuti strelac, s kapom natučenom do kapaka, odleteo kao raketa, žilavo otporni poglavnik se zaputio kući.


- - - - - - - - - -

http://www.blic.rs/vesti/reportaza/jovovic-pogada-pavelica-sa-dva-metka/bt9tzzc

- - - - - - - - - -

da li je pavelic umro dve godine posle ranjavanja od posledica antentata ili je umro od starosti u 71 godini ??

- - - - - - - - - -

Анте Павелић (Брадина, 14. јул 1889 — Мадрид, 28. децембар 1959)
 
Место рођења Косић код Даниловграда

- - - - - - - - - -

Рођен је у племену Бјелопавловића, од оца Јова и мајке Радуше (девојачко Делибашић)

- - - - - - - - - -

Благоје Благо Јововић (Косић код Даниловграда, 1922 — Росарио, 2. јуна 1999

Па српско племе Бјелопавлићи, потомци Бијелог Павла.
Једно од ретких места у миловој прћији где се народ доминантно изјашњава Србима.
 
У Архиву Србије је неко пронашао документ, записник са састанка из 1957. године. На том састанку у канцеларији С. П. Крцуна, нашли су се водећи удбаши Србије, попут Крстића, Капичића, Видаковића, амбасадора у Аргентини и других. У записнику стоји да је тема састанка елиминисање Павелића. Амбасадор Југославије у Аргентини је поменуо извесног емигранта , четника Благоја Јововића за кога зна да би био спреман да убије Павелића и да за то не тражи ништа, осим да га УДБ-а подржи логистички, односно да му омогући бег и скривање након убиства. Даље, у записнику не помиње се више ништа о овом амбасадоровом предлогу, нити се више помиње Благоје Јововић.
 
pa i nije baš

pavelić je umro u 71 godini tj preko dve godine posle atentata

- - - - - - - - - -

fakat je da ga blagoje nije ubio nego samo ranio i to relativno lakše......

On se nakon tog ranjavanja nije više pojavljivao na dnevnoj svetlosti i celo to vreme je proveo u krevetu. Dva metka u grudi su odradila svoje, budući da sigurno nije umro od kijavice.
 
On se nakon tog ranjavanja nije više pojavljivao na dnevnoj svetlosti i celo to vreme je proveo u krevetu. Dva metka u grudi su odradila svoje, budući da sigurno nije umro od kijavice.

prvo nije dobio ni jedan metak u grudi, blagoje je pucao PET puta sa ledja i pogodio ga iz "damskog" pištolja samo DVA puta i to u nogu i kuk

- - - - - - - - - -

Blagoju svaka čast za hrabrost i patriotizam,
ali se mora reći da je bio prilično nevešt i neutreniran !

upravo tako :rtfm:

- - - - - - - - - -

image.png

Црногорски четници, Мило Б. Кривокапић (син пуковника ВКЈ Баја Кривокапића) и Благоје Јововић у Аргентини 1955 године.
 
павелић је умро од последица рањавања,то је изјавила и његова вишња и сви који су га знали.

Благоје је пуцао из пиштоља калибра 6.35 мм јер никакав бољи пиштољ није у Аргентини могао набавити,тамо је врло ригорозан закон о оружју...

Штета ...фамозна удба му није хтела помоћи макар набавком оружја што је могла...
 
Мало ме разочарао, јер је стајао изнад рањеног Павелића и није хтео да га убије.

То му не верујем да је стајао изнад Павелића........Већ су тад почели из куће да истрчавају телохранитељи Павелића, ваљда четворица. Али , Благоје се већ дао у бег.

Уосталом, и Павелић је пуцао на њега.
 
Poslednja izmena:
:hahaha::hahaha::hahaha:

ваљда је свима јасно која је поента ове теме...још једна провокација проке...

а не пита се зашто његови комунисти нису прстом мрднуле да ухвате Павелића или спрече његово бекство (наравно сав напор су уложили у хватање ђенерала Михаиловића), зашто му нису судили у одсуству...да ли су га уопште прогласили за ратног злочинца???

Да, проко, један Србин, четник је пресудио Павелићу...не твоји комунисти...

п.с. постоји књига па не морамо да слушамо прокине провокације ...тема може под кључ

https://www.scribd.com/document/153272545/Dva-metka-za-Pavelica-pdf
 
Poslednja izmena od moderatora:
А и Хрвати потврђују да је умро од последица рањавања

Na kraju je u Pavelića pet hitaca ispalio četnički emigrant crnogorskog porijekla Blagoje Jovović. On je sam isplanirao atentat i pritom čak tri puta promašio. Dva metka pogodila su metu. Pavelić je preminuo poslije dvije godine od posljedica ranjavanja, rekao je Zlatar. Njegova unuka Ivana Sheridan Pšeničnik ovako opisuje njegovu smrt. “Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. travnja 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga tko pratiti, tko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano sleđa, kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio reagirati. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije pucao. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je unatoč teškim ozljedama uspio doći kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kralježnicu i koji ga je paralizirao, a od tih ozljeda je i umro u Madridu dvije godine poslije..”

Pročitajte više na: https://www.express.hr/top-news/raspad-ndh-kako-je-propao-lov-na-pavelica-952 - www.express.hr

- - - - - - - - - -

Проко несретниче, на помен Јововића да се поклониш....а ова питања би требала да те занимају

TITOVE IGRE OKO PAVELIĆA
Poglavniku nije suđeno ni u odsustvu
Ustaškom poglavniku, čiji je beg plaćen otetim srpskim i jevrejskim blagom, nije suđeno ni u odsustvu. Ozna znala gde se u Austriji nalazio zločinac. Nestalo 27 sanduka sa dragocenostima


KATOLIČKI sveštenik Krunoslav Draganović bio je ključna ličnost „pacovskih kanala“ za evakuisanje ustaša i nacista u Južnu Ameriku. Zbog basnoslovne zarade na tom poslu od hrvatske emigracije dobio je nadimak Zlatni Pop. On je rukovodio Papskim hrvatskim zavodom Svetog Jeronima, vatikanskom eksteritorijom u koju nisu imali pristup lovci na naciste. Tu je, po svedočenjima aganata američkog kontraobaveštajnog korpusa, čuvan i ustaški poglavnik Ante Pavelić, koji ne samo što do smrti nije izručen Jugoslaviji, već mu nikada nije suđeno.

Iako je rukovodio genocidom nad srpskim i jevrejskim narodom u NDH, nesumnjivom zločincu Anti Paveliću jugoslovenski sudovi nikada nisu sudili čak ni u odsustvu. Ozna je u svakom trenutku znala gde se Pavelić nalazio u Austriji, o čemu i danas postoje izveštaji naših vojnih izaslanika, ali se ništa nije preduzimalo. Direktivu Ozni da ne dira Pavelića mogao je da da samo najviši vrh FNRJ, a zna se da se za sve tada pitao - Tito. On je jedini mogao da otkaže i kasnije planove o otmici Pavelića iz Argentine - ukazuje istoričar, prof. dr Veljko Đurić.

Pavelić je postao nedodirljiv kad se našao u Zavodu Svetog Jeronima, gde se nalazio štab „pacovskih kanala“, štamparija lažnih dokumenata i sigurna kuća za najtraženije zločince dok su čekali da pomoću vatikanske ustanove „Asistenca pontifika“ odu u Argentinu. Ustaški poglavnik je iz Austrije u Rim došao preobučen u fratra sredinom 1946. godine, a sa njim je, po svedočenju američkog agenta Vilijama Gauena, u Rim stiglo i deset kamiona punih dragocenosti. Njihova dalja sudbina nije poznata, a Draganović je Pavelića premestio u vatikansku vilu u Kastel Gandolfu, kraj papskog letnjikovca, odakle rukovode organizovanjem „križara“, fanatičnih ustaša koji treba da se vrate u Hrvatsku i podignu ustanak.

Komandant operacije bio je Božidar Kavran, koji je prilikom bega 1945. u samostan u Volsfbergu sklonio 500 kilograma zlata opljačkanog od Srba i Jevreja. To blago kasnije je nestalo i uzrokovalo razdor među ustašama, koji su sumnjičili Draganovića i Pavelića za krađu. U nedavno otkrivenoj autobiografiji Draganović tvrdi da je iz Volfsberga uzeo samo 40 kilograma zlata da ih „spase od Britanaca i gramzivih Hrvata“.

Nekoliko sanduka ustaškog zlata, po navodima američkog kontraobaveštajnog korpusa, uzele su britanske okupacione vlasti u Austriji, kad su u 1946. godine pomogle Paveliću da pobegne u Italiju. U to vreme je u pećini kraj Salcburga nađena je još jedna riznica, otkrio je 1990. godine Danilo Mićunović, nekadašnji član komisije vlade FNRJ, koja je u najvećoj tajnosti popisivala ustaško blago u 27 ogromnih sanduka. U njima je bilo izuzetno mnogo skupocenih predmeta i neprocenjivo vrednih umetničkih dela.

- Sedam sanduka bilo je toliko teško da su vojnici morali da ih istovaraju pomoću čeličnih sajli. Generalni sekretar vlade FNRJ Mitar Bakić rekao je da nema potrebe da se otvaraju - otkrio je Mićunović. - Pretpostavljao je da su u njima bili zlato i srebro, ali nije mogao da dokaže jer je popisna dokumentacija nestala s arhivama OZNE.

U Arhivu Jugoslavije ostao je i izveštaj iz 1946. da je u rudniku soli u austrijskom Bad Auzeu pronađeno 18 sanduka s vrednim predmetima, među kojima i četiri kovčega sa srebrnim posuđem i kristalom. Većinu dragocenosti u Argentinu je, kako se sumnja, odneo Pavelić, uz pomoć Draganovića.

- Jugoslovenska služba je, preko Izraelaca, uvek znala gde je Pavelić. U vreme Krcuna i Ćeće Stefanovića postojao je plan da ga Mosad kidnapuje i da nam ga kasnije preda. Njih je interesovalo zlato i „pacovski kanali“, a nas da napravimo suđenje Paveliću, da bismo napravili ravnotežu sa suđenjem Mihailoviću. To se nije ostvarilo jer su se oko Pavelića pravile kombinacije i ovde i u inostranstvu. On je kontrolisao ustašku blagajnu koja je bila mnogima zanimljiva - kaže Boža Spasić, bivši visoki funkcioner jugoslovenske Službe državne bezbednosti.


Da je postojao plan otmice Pavelića pričao je i visoki oficir Ozne i Udbe Slobodan Krstić Uča, čuvenoi „lovac na Dražu Mihailovića“. Pred smrt on je otkrio kako je 1952. stopirana akcija otmice Pavelića u Argentini, kojom je trebao lično da rukovodi. Dvojica otmičara i jedan argentinski oficir bili su spremni da za 500.000 dolara otmu Pavelića i hidroavionom ga prebace na jugoslovenski teretni brod na pučini. Međutim, akcija je otkazana.

- Ja sam poslat na mesto generalnog konzula u Grac, a operacija hvatanja Ante Pavelića je, navodno, prekinuta zbog velikih troškova, a mogla je da se izvede - priznao je Uča.

Ustaški poglavnik je u Argentini postao savetnik za bezbednost predsednika države generala Huana Perona. Pavelić je formirao jedinice ustaških emigranata koji su terorisali Peronove političke protivnike. Kad je 1955. Peron zbačen s vlasti, sve se promenilo. Novine su počele da pišu o zločinima hrvatskih odreda smrti u Argentini, ali i o genocidu koji je Pavelićev režim počinio nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH. Na Pavelića je pritisak vršila i ustaška emigracija, optužujući ga za krađu zlata.

Jugoslovenske vlasti su ponovo tražile njegovo izručenje, ali nada da će zločinca stići pravda izjalovila se posle atentata 9. aprila 1957. godine. Anonimni revolveraš upucao je Pavelića nedaleko od njegove luksuzne vile u hrvatskom predgrađu Buenos Ajresa, a kasnije se spekulisalo da je umro od zadobijenih rana.

- Bezbroj puta su me pitali ko je ubio Pavelića. Odgovor je - smrt, dve godine posle atentata. Ustaške novine odmah su izvestile da su rane lake, ako je uopšte ranjen. Kako objasniti da je Pavelić, navodno s metkom u vratu, odmah posle atentata održao konferenciju za štampu i optužio jugoslovensku ambasadu da je poslala ubice. Već sledećeg dana je nestao. Sklonio se u franjevački samostan u Frankovoj Španiji, gde je bio nedodirljiv. Atentat na Pavelića bio je obmana da bi čuvar tajni ustaške riznice i „pacovskih kanala“ bio sklonjen na bezbednije mesto - tvrdi Spasić.

On sumnja u priču Blagoja Jovovića, koji se 1999. pojavio na Ostrogu i predstavio kao nekadašnji partizan, a zatim četnik Bjelopavlićke brigade. On se ispovedio mitropolitu Amfilohiju i novinarima kao organizator i izvršilac atentata na Pavelića. S druge strane, emigrant Vladimir Ivanišević potvrđuje da je Blagoje pucao, a kao organizatora atentata imenuje nekadašnjeg komandanta četničke Bjelopavlićke brigade Jakova Jovovića. Ovaj kraljevski oficir bio je član Simovićevog pučističkog kruga koji je 27. marta izveo državni udar u Beogradu i pred mikrofonima Radio Beograda pročitao zaverenički proglas, glumeći mladog kralja Petra Drugog.
- Ako je Jakov Jovović bio saradnik Simovića, onda je sigurno radio za Engleze. Engleske službe su spasavale Pavelića i iz Austrije i iz Italije, pa zašto ne i iz Buenos Ajresa. Čudna je ta grupa crnogorskih četnika koji 1944. samostalno dolaze u Italiju, a zatim, zajedno s ustašama, odlaze u Argentinu. To nisu mogli da izvedu bez pomoći popa Draganovića, koji je bio saradnik britanske službe - kaže Spasić.


POGLAVNIK KAO PABLO

AMERIČKI kontraobaveštajni korpus pripremao se 1948. godine da uhapsi Pavelića u Italiji, a dokumenti Stejt departmenta navode da su britanske tajne službe obavestile Draganovića o toj akciji. Zlatni Pop se odmah ukrcao na brod za Argentinu s peruanskim fratrom Pablom Aranhosom, što je bio Pavelićev novi identitet.

Argentinski dosijei otkrivaju da je poglavnik u fratarskom prtljagu nosio 200 kilograma zlata, a izveštaji agenata CIA 250 kilograma zlata i 1.100 dijamanata, opljačkanih od Srba i Jevreja u NDH. Zbog jevrejskog blaga i tajnih „pacovskih kanala“ Pavelića su sve vreme pratili obaveštajci Mosada.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovn...:477392-Poglavniku-nije-sudjeno-ni-u-odsustvu
 
Poslednja izmena:

:ok:

лепо признање да су све време знали где је Павелић али се тражила "згодна прилика да се он шчепа" :mrgreen: не да се убије, него да се доведе... јер Павелић им је био "интересантан" пре свега због злата и државних интереса...било некад и неко клање Срба ако се не варам...:bljak::bljak::bljak:


а на Павелића пуцао "убица" :eek:
еее, која багра црвена...
 
Poslednja izmena:

Jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih novinara na južnoslovenskom prostoru, Pero Zlatar, nedavno je objavio obimnu knjigu, dokumentarni roman “Meta Pavelić: Živ ili mrtav”. Ovo dvotomno djelo koje se čita kao najbolji američki trileri nastalo je nakon Zlatarovog višedecenijskog istraživanja posljednjih godina jednog od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata, poglavnika NDH, Ante Pavelića.



Naracija u romanu Pera Zlatara kreće od nepobitnih činjenica: godine 1956. svemoćni komunistički funkcioner i Titov intimus, Ivan Krajačić Stevo, okuplja grupu Udbinih najpouzdanijih operativaca sa jednim jedinim zadatkom – oteti ili ubiti Pavelića, koji se, nakon bjekstva iz Hrvatske, obreo u Peronovoj Argentini, koja je tih godina bila omiljena destinacija evropskih ratnih zločinaca, zloglasnih fašista sa svih strana Starog kontinenta.

Kroz upoznavanje sa zadatkom, Zlatar daje sugestivnu sliku čitave jedne epohe – kako je Pavelić došao na vlast, kakve su igre bile u pozadini svega, ko su bili ključni ljudi ustaškog pokreta i slično.

No, da sve bude kao u američkom filmu, potrudio se – “komedijant slučaj”.

Naime, istovremeno sa hrvatskom Udbom (koja samostalno vodi akciju, budući da je i Dražu uhvatila srpska, a ne savezna Udba), u akciju iz svojih razloga kreću i – izraelski Mossad, ali, do istog cilja želi i srpska Udba. Tako, da, maltene u nekoliko mjeseci te 1956. godine, u Buenos Ajres, sa istim zadatkom, kreću tri ekipe koje i ne znaju jedna za drugu.


No, sve će to “pokvariti” svojim neuspješnim pokušajem jedan – Crnogorac. Četnik Blagoje Jovović, takođe emigrant u Argentini, potpuno sam, bez podrške ne samo nekih službi, već i svojih četnika u Argentini kreće da ubije Pavelića. I to damskim pištoljem, malog kalibra. Jovović se za atentat odlučuje samo dan prije nego što je to trebalo da urade znatno ozbiljnije ekipe, i da samim tim pokvari posao i hrvatskoj, i srpskoj Udbi, ali i – Mossadu.
 
prvo nije dobio ni jedan metak u grudi, blagoje je pucao PET puta sa ledja i pogodio ga iz "damskog" pištolja samo DVA puta i to u nogu i kuk

Vidi ovako, činjenica ostaje da je Pavelić umro od posledica tog ranjavanja, i da je to uradio crnogorski četnik Blagoje Jovović. Ne UDBA, ne partizani, ne komunisti i ne Mosad, crnogorski ČETNIK Blagoje Jovović, slava mu i hvala!
 
sve će to “pokvariti” svojim neuspješnim pokušajem jedan – Crnogorac. Četnik Blagoje Jovović, takođe emigrant u Argentini, potpuno sam, bez podrške ne samo nekih službi, već i svojih četnika u Argentini kreće da ubije Pavelića. I to damskim pištoljem,

- - - - - - - - - -

nije ga ubio, samo ga je ranio, a mogao ga je da i dokrajči ali se uspaničio i pobegao...

- - - - - - - - - -

............Колико знам, приметио је Павелић у последњим тренуцима, да га неко прати. Окренуо се, опсовао му мајку комунистичку ( не и српску), извадио пиштољ и пуцао. Благоје је морао да му приђе , јер је у атентат пошао са дамским пиштољем малог калибра, па да не би промашио. Тај пиштољ је добио преко проте буеносајреског , који је , опет, пиштољ набавио од жене једног усташког официра.

Тек по Павелићевим пуцњевима, један или два, припуцао је и Благоје и погодио поглавника у руку, па у пределу карлице. На други погодак, Павелић се савио у чучањ, али није пао.

Већ су тад почели из куће да истрчавају телохранитељи Павелића, ваљда четворица. Али , Благоје се већ дао у бег.

Тако да, Павелић га је , сигурно, погодио............

- - - - - - - - - -

btw pavelić je bio dijabetičari umro je u svojoj 71 godini - više od dve godine nakon ranjavanja....

- - - - - - - - - -

od rane u ruku i karlicu niko nikada nije umro.......
 
što jes jes, pucao je ali ga na žalost nije ubio........

- - - - - - - - - -

bilo je još takvih atentatora dole, evo još jednog:

- - - - - - - - - -

Spominješ li se da je prije dvije godine ovdje, u Buenos Ajresu, boravio onaj crnogorski izrod, general Peko Dapčević, ministar u Titovoj banditskoj vladi?

Poslije savjetovanja s braćom iz četničkog pokreta u Americi i njihovog pristanka, prihvatio sam se organizacije atentata na Peka.

Odredio sam da će najpovoljniji tren za to biti kad se bude vraćao iz Casa Rosada, s audijencije kod predsjednika Perona. Kao za nevolju, od trojice suženog kruga kandidata uzeo sam Mila Krivokapića da ubije Peka, a on se oduševio mojim povjerenjem.

Rekao mi je tada Milo da je, kao i ja, alergičan na salonske komunjare, na crvenu buržoaziju. Kupio sam mu onaj nesretni pištolj i unaprijed mu dao tri hiljade dolara, uz obećanje da će dobiti još pet hiljada čim zgotovi posao do kraja.

Nuter kad tamo, nećeš vjerovati, dan uoči Pekovog dolaska, eto meni policije na prag. Dvojica stražara privela me u zatvor. Osumnjičen sam, objavio mi je načelnik policijske stanice, za pripremu i podsticanje atentata na jugoslovenskog ministra koji će kao visokog gosta stići u posjetu Argentini.

Odveli me i na suočenje s Milom, a on sjedi zgrčen u sobici kao pečeno prase u tepsiji i zuri odsutno, hipnotisan i u transu. Ugleda me i rasplače se kao crna godina. I ja bih, rođače, tada zaplakao s njime no nisam moga.

Na našem jeziku – a policajci nas, naravno, nisu razumjeli – daveći se u suzama, Milo mi pokunjeno reče da sebi ne može objsniti kako mu se odjedanput posumračilo u glavi.

Usro se od straha. Tako se bio jako uzbudio da je iz čista mira potegao u policiju i sam sebe prijavio. Mada ga nisu silili, potpisao je zapisnik s priznanjem o tome šta smo on i ja smjerali učiniti Peku Dapčeviću.


- - - - - - - - - -

navedeno je iz knjige:
PERO ZLATAR:
BLAGOJE JOVOVIĆ, CRNOGORAC KOJI JE HTIO DA PRESUDI PAVELIĆU



- - - - - - - - - -

veza;

Захваљујући једном бившем италијанском генералу, Павелић је откривен почетком 1957. године. Подаци нису садржали информацију о правом идентитету Анта Павелића, већ где се налазио и куда се кретао. Планом убиства руководио је Јаков Јововић, а добровољно се пријавио његов рођак Благоје. Касније им се придружио Мило Кривокапић.
 
Buenos Ajres, petak, 11. januar 1957.U stanu slobodnog novinara Hosea Defrančeskija, predsjednika Društva Jugoslovena u Argentini, zazvonio je telefon:
“Hola, senor Defrančeski. Zove vas Blagoje Jovović…”
“Živjeli, gospodine Jovoviću. Kad ste došli iz Mar del Plate?”
“Preselio sam se nedavno za stalno u Buenos Ajres.”
“Je li? A šta je s vašim lijepim hotelom u Mar del Plati?”
“Dočekao sam, najzad, krajem prošle godine, argentinsko državljanstvo. Trećinu svog vlasništva hotela, kao što sam vam najavio, prodao sam povoljno dvojici suvlasnika. Sada sam ovde upravnik noćnog kluba u Bolivarovoj ulici. Vlasnik mu je moj Srbin, Boško Marjanović, mislim da ga znate…”
“Šta vas je navelo, Jovoviću, da se ostavite hotelijerskog posla kad vam je izvanredno donosio?”
“Navelo me je ono o čemu smo lane razgovarali, sjećate li se?”
“Naravno da se sjećam.”
“Zato vas i zovem. Ima li novosti o tome? Čekao sam, ali niste mi se javili…”
“Ne bih volio da govorim preko telefona. Najbolje je u četiri oka. Danas nisam u gužvi i mogli bismo negde sjesti. Recimo u pola šest…”
“Odgovara mi. Tamo gdje smo se i prošli put vidjeli. U Pappa Deus, na San Telmu, na trgu Dorego…”
“Dogovoreno, gospodine Jovoviću. Stižem u pola šest.”
Blagoje Jovović trošio je trideset petu. Dvadeset drugo godište, rođen u selu Kosiću kod Danilovgrada, u Crnoj Gori, iz bratstva Bjelopavlića. Zanesen prosrpskim i monarhističkim opredjeljenjem, borio se u četničkim dobrovoljačkim jedinicama. Kad je u spletu ratnih događanja naslutio da će se uskoro naći na strani potučene vojske, prebjegao je krajem 1944. u Italiju, a dva ljeta potom obreo se u Engleskoj. Iz Londona se u jesen 1947, kao raseljenik, iselio u Argentinu. Brzo se snašao, uzdigao se kao uspješan trgovac, industrijalac i hotelijer te dopro na glas snalažljivog preduzetnika koji umije da stvori novac. U Mar del Plati oženio se Gladom, Argentinkom, koja mu je rodila sina Gavrila i kćerke Mariju i Gabrijelu. Iz Crne Gore povukao je mladu sestru Anu, koja se u Rosariju udala za Argentinca.
Blagoje je povezan sa srpskim pravoslavnim klerom u Argentini i novčano, široke ruke, pomaže crkvenu opštinu Sveti Sava. Nije skrivao da je uprkos ratnoj propasti ostao vjeran četničkom pokretu pa je osnovao boračko udruženje koje je nazvao po generalu Draži Mihailoviću. Još je i mecena crnogorskog društva Njegoš. Odlično je savladao kastiljanski pa i ne prepoznaju da nije izvorni Argentinac.
Sredinom prošle godine u tiražnom dnevniku La Prensa iz Buenos Ajresa raširio mu je zenice prilog Hosea Defrančeskija, koji je napao ustaške emigrante zato što su kao plaćenici, predvođeni svojim poglavnikom Antom Pavelićem, obavljali prljave poslove za prošlog predsjednika Huana Perona, a i da su njihove “trojke” ucjenjivale, zlostavljale, pa i ubijale protivnike zbačenog poretka:
– Buenos Ajres je doživljavao crne dane kad su mu građani danonoćno strijepili od terorista i terorističkih hordi koje su prijetile opozicionim strankama. Tim organizacijama pripadali su doseljenici s tla Jugoslavije. Iskusni ratnici, koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu, osnovali su dobro naoružane i obučene bande, odane svome vođi Anti Paveliću. U njima je vladala stroga vojnička stega, a izvodili su akcije po načelima vojne strategije i taktike – pripomenuo je Hose i dodao kako se, uprkos tome što je hunta svrgla Perona, Pavelić i dalje slobodno kreće Buenos Ajresom, a troši novac koji je opljačkao od Srba i Jevreja. O poglavniku je napisao da je na vlast u Hrvatskoj 1941. došao kao pulen fašističkog dučea Benita Musolinija, ali nakon što je Italijanima prodao Dalmaciju, a Mađarima Baranju; da je za njegove strahovlade poubijao više od 700.000 Srba i 30.000 Jevreja; i da je u Argentinu ušao pod lažnim imenom, u habitu franjevačkog sveštenika.
 

Back
Top