Benediktinski opat iz Dubrovnika Mavro Orbini (1563-1610). Istine i zablude

[Pumpaj Pumpanović Pumpanov]

Ponovo prelistah temu; pola nje, rasprava oko ničega.

 

[Pumpaj Pumpanović Pumpanov]

Ako je dosta bilo kokošinjca, da se konačno i vratimo na temu.

O ovome je bilo već diskusije, pa i prilično opširno, na temama De administrando imperio i Zabranjeni protestantski klasičar iz Holandije Johan van Meurs (1579-1639) zvani "Batavac", neizbežno je na temi o Orbinu pomenuti i jednu dezinformaciju koja se pojavila nedavno, vezano za tzv. „Spis o narodima“ (De administrando imperio) vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (913-959) iz sredine X stoleća, a iz čije 29. glave postoji jedan maleni citat u Il regno de gli slavi. Naime, na str. 181 „Kraljevstva Slovena“ stoji sledeće:

Pogledajte prilog 1673355

Prevod S. Husić:

Pogledajte prilog 1673357
Pogledajte prilog 1673358

​

Grad Dubrovnik, odnosno Ragusa (kaže on), dobi to ime po grčkoj riječi Xas, što znači kamen, te njegovi stanovnici isprva bjehu prozvani Lausei , što zatim promjenom slova posta Rausei i Ragusei. Bijahu oni prije toga stanovnici grada Epidaura, koji zajedno s ostatkom Dalmacije zauzeše Slaveni, poubijavši jedan dio građana i odvevši drugi dio u zarobljeništvo. Oni koji bijahu pobjegli iz gradskih ruševina povukavši se u obližnja mjesta, sagradiše potom mjestance koje kasnije bje prošireno i opasano zidinama opsega od pola milje. Prvi njegovi začetnici bijahu Grgur, Arsacije, arhiđakon Valentin i Faventin, svećenik iz crkve Svetog Stjepana. Prošio je petsto godina otkako napustivši Salonu izgradiše rečeni grad, u kojem se nalazi Sv. Pankracije smještenspomenutoj crkvi Sv. Stjepana u središtu grada. Pomanjkanje i jalovost zemlje prisiljavaju Dubrovčane da se trgovini i pomorstvu posvete revnije no obrađivanju polja i općenito poljodjelstvu. ​

Evo i relevantnog segmenta (izvorno poreklo) iz najstarijeg prepisa koji sadrži DAI, codex Parisinus graecus 2009 iz druge polovine XI stoleća, nalazeći se na 77. listu, kao i folio 78 recto.

https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b10722809z/f84.item.zoom

​

Ὅτιτὸ κάστρον τοῦ Ῥαουσίου οὐ καλεῖται Ῥαούσι τῇ Ῥωμαίων διαλέκτῳ, ἀλλ´ ἐπεὶ ἐπάνω τῶν κρημνῶν ἵσταται, λέγεται ῥωμαϊστὶ ‘ὁ κρημνὸς λαῦ’· ἐκλήθησαν δὲ ἐκ τούτου Λαυσαῖοι, ἤγουν ‘οἱκαθεζόμενοι εἰς τὸν κρημνόν’. Ἡ δὲ κοινὴ συνήθεια, ἡ πολλάκις μεταφθείρουσα τὰ ὀνόματα τῇἐναλλαγῇ τῶν γραμμάτων, μεταβαλοῦσα τὴν κλῆσιν Ῥαουσαίους τούτους ἐκάλεσεν. Οἱ δὲ αὐτοὶ Ῥαουσαῖοι τὸ παλαιὸν ἐκράτουν τὸ κάστρον τὸ ἐπιλεγόμενον Πίταυρα, καὶἐπειδή, ἡνίκα τὰ λοιπὰἐκρατήθησαν κάστρα παρὰ τῶν Σκλάβων τῶν ὄντων ἐν τῷ θέματι, ἐκρατήθη καὶ τὸ τοιοῦτονκάστρον, καὶ οἱ μὲν ἐσφάγησαν, οἱ δὲ ᾐχμαλωτίσθησαν, οἱ δὲ δυνηθέντες ἐκφυγεῖν καὶ διασωθῆναιεἰς τοὺς ὑποκρήμνους τόπους κατῴκησαν, ἐν ᾧ ἐστιν ἀρτίως τὸ κάστρον, οἰκοδομήσαντες αὐτὸπρότερον μικρόν, καὶ πάλιν μετὰ ταῦτα μεῖζον, καὶ μετὰ τοῦτο πάλιν τὸ τεῖχος αὐτοῦ αὐξήσαντες μέχρι † δʹἔχειν † τὸ κάστρον διὰ τὸ πλατύνεσθαι αὐτοὺς κατ´ ὀλίγον καὶ πληθύνεσθαι. Ἐκδὲ τῶν μετοικησάντων εἰς τὸ Ῥαούσιον εἰσὶν οὗτοι· Γρηγόριος, Ἀρσάφιος, Βικτωρῖνος, Βιτάλιος,Βαλεντῖνος, ὁ ἀρχιδιάκων, Βαλεντῖνος, ὁ πατὴρ τοῦ πρωτοσπαθαρίου Στεφάνου. Ἀφ´ οὗ δὲ ἀπὸΣαλῶνα μετῴκησαν εἰς τὸ Ῥαούσιον, εἰσ ὶνἔτη φʹ μέχρι τῆς σήμερον, ἥτις ἰνδικτιὼν ζʹ ἔτους, ϛυνζʹ. Ἐν δὲ τῷ αὐτῷ κάστρῳ κεῖται ὁ ἅγιος Παγκράτιος ἐν τῷ ναῷ τοῦ ἁγίου Στεφάνου, τῷ ὄντιμέσον τοῦ αὐτοῦ κάστρου.​

Grad Raguza se ne naziva Raguza na jeziku Rimljana, već, pošto stoji na liticama, naziva se na rimskom jeziku „litica, lau“. Otuda se nazivaju „Lausaioi“, tj. „oni koji imaju svoje sedište na litici“. No, uobičajena upotreba, koja često kvari imena promenom slova, izmenila je naziv i prozvala ih Rausaioi. Ti isti Rausaioi su nekada posedovali grad koji se zove Epidaur; i pošto je, kada su Sloveni koji su bili u provinciji zauzeli ostale gradove, i ovaj grad bio zauzet, jedni su bili pobijeni, drugi zarobljeni, a oni koji su uspeli da pobegnu i pronađu utočište naselili su se na gotovo nepristupačnom mestu gde se danas nalazi grad. Isprva su ga sagradili malim, zatim ga proširili, a kasnije dodatno produžili njegov zid dok grad nije dostigao sadašnju veličinu, usled njihovog postepenog širenja i porasta stanovništva. Među onima koji su se doselili u Raguzu su: Grigorije, Arsafije, Viktorin, Vitalije, Valentin Arhiđakon, Valentin otac Stefana protospatarija. Od njihove seobe iz Salone u Raguzu prošlo je 500 godina do današnjeg dana, koji je sedme indikcije, godine 6457. U ovom istom gradu leži Sveti Pankratije, u Crkvi Svetog Stefana, koja se nalazi u sredini ovog istog grada.​

 

[Pumpaj Pumpanović Pumpanov]

Ako je dosta bilo kokošinjca, da se konačno i vratimo na temu.



Evo i relevantnog segmenta (izvorno poreklo) iz najstarijeg prepisa koji sadrži DAI, codex Parisinus graecus 2009 iz druge polovine XI stoleća, nalazeći se na 77. listu, kao i folio 78 recto.

Pogledajte prilog 1681505Pogledajte prilog 1681506
Pogledajte prilog 1681507

https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b10722809z/f84.item.zoom

​

​

Ὅτιτὸ κάστρον τοῦ Ῥαουσίου οὐ καλεῖται Ῥαούσι τῇ Ῥωμαίων διαλέκτῳ, ἀλλ´ ἐπεὶ ἐπάνω τῶν κρημνῶν ἵσταται, λέγεται ῥωμαϊστὶ ‘ὁ κρημνὸς λαῦ’· ἐκλήθησαν δὲ ἐκ τούτου Λαυσαῖοι, ἤγουν ‘οἱκαθεζόμενοι εἰς τὸν κρημνόν’. Ἡ δὲ κοινὴ συνήθεια, ἡ πολλάκις μεταφθείρουσα τὰ ὀνόματα τῇἐναλλαγῇ τῶν γραμμάτων, μεταβαλοῦσα τὴν κλῆσιν Ῥαουσαίους τούτους ἐκάλεσεν. Οἱ δὲ αὐτοὶ Ῥαουσαῖοι τὸ παλαιὸν ἐκράτουν τὸ κάστρον τὸ ἐπιλεγόμενον Πίταυρα, καὶἐπειδή, ἡνίκα τὰ λοιπὰἐκρατήθησαν κάστρα παρὰ τῶν Σκλάβων τῶν ὄντων ἐν τῷ θέματι, ἐκρατήθη καὶ τὸ τοιοῦτονκάστρον, καὶ οἱ μὲν ἐσφάγησαν, οἱ δὲ ᾐχμαλωτίσθησαν, οἱ δὲ δυνηθέντες ἐκφυγεῖν καὶ διασωθῆναιεἰς τοὺς ὑποκρήμνους τόπους κατῴκησαν, ἐν ᾧ ἐστιν ἀρτίως τὸ κάστρον, οἰκοδομήσαντες αὐτὸπρότερον μικρόν, καὶ πάλιν μετὰ ταῦτα μεῖζον, καὶ μετὰ τοῦτο πάλιν τὸ τεῖχος αὐτοῦ αὐξήσαντες μέχρι † δʹἔχειν † τὸ κάστρον διὰ τὸ πλατύνεσθαι αὐτοὺς κατ´ ὀλίγον καὶ πληθύνεσθαι. Ἐκδὲ τῶν μετοικησάντων εἰς τὸ Ῥαούσιον εἰσὶν οὗτοι· Γρηγόριος, Ἀρσάφιος, Βικτωρῖνος, Βιτάλιος,Βαλεντῖνος, ὁ ἀρχιδιάκων, Βαλεντῖνος, ὁ πατὴρ τοῦ πρωτοσπαθαρίου Στεφάνου. Ἀφ´ οὗ δὲ ἀπὸΣαλῶνα μετῴκησαν εἰς τὸ Ῥαούσιον, εἰσ ὶνἔτη φʹ μέχρι τῆς σήμερον, ἥτις ἰνδικτιὼν ζʹ ἔτους, ϛυνζʹ. Ἐν δὲ τῷ αὐτῷ κάστρῳ κεῖται ὁ ἅγιος Παγκράτιος ἐν τῷ ναῷ τοῦ ἁγίου Στεφάνου, τῷ ὄντιμέσον τοῦ αὐτοῦ κάστρου.


​

Grad Raguza se ne naziva Raguza na jeziku Rimljana, već, pošto stoji na liticama, naziva se na rimskom jeziku „litica, lau“. Otuda se nazivaju „Lausaioi“, tj. „oni koji imaju svoje sedište na litici“. No, uobičajena upotreba, koja često kvari imena promenom slova, izmenila je naziv i prozvala ih Rausaioi. Ti isti Rausaioi su nekada posedovali grad koji se zove Epidaur; i pošto je, kada su Sloveni koji su bili u provinciji zauzeli ostale gradove, i ovaj grad bio zauzet, jedni su bili pobijeni, drugi zarobljeni, a oni koji su uspeli da pobegnu i pronađu utočište naselili su se na gotovo nepristupačnom mestu gde se danas nalazi grad. Isprva su ga sagradili malim, zatim ga proširili, a kasnije dodatno produžili njegov zid dok grad nije dostigao sadašnju veličinu, usled njihovog postepenog širenja i porasta stanovništva. Među onima koji su se doselili u Raguzu su: Grigorije, Arsafije, Viktorin, Vitalije, Valentin Arhiđakon, Valentin otac Stefana protospatarija. Od njihove seobe iz Salone u Raguzu prošlo je 500 godina do današnjeg dana, koji je sedme indikcije, godine 6457. U ovom istom gradu leži Sveti Pankratije, u Crkvi Svetog Stefana, koja se nalazi u sredini ovog istog grada.​

Sličnu legendu nalazimo i pri kraju 26. gl. dela Popa Dukljanina, latinske recenzije:

Folio 60 verso rkp Vat. lat. 6958:

https://digi.vatlib.it/view/MSS_Vat.lat.6958

Accepit post haec Petrislavus uxorem puellam nobilem Romanam de qua genuit filium quem Paulomirum vocavit. Post haec vivens annis plurimis cum parentibus suis Romanis et ipse mortuus est. Post mortem vero eius parentes eius coeperunt habere inimicitias cum ceteris Romanis et coeperunt dura bella facere in civitate, sicuti saepe solent facere. Paulomirus iam iuvenis effectus coepit esse valde robustus et fortis bellator ita ut in civitate Romana nullus ei esset similis. Unde parentes eius, nec non et alii Romani, coeperunt eum valde diligere immutaveruntque nomen eius et imposuerunt ei nomen Bello, eo quod bellum facere valde delectabatur. Eo tempore exivit stolum a Sicilia multitudo copiosa navium Saracenorum, quod stolum vocatur miria armeni Graece, id est Latine decem milia vella. Omnes civitates maritimas destru xerunt. Latini autem fugientes montana petebant, quo Sclavi habitabant. Revertentes autem Saraceni in terram suam Latini volebant revertere in suas civitates, sed Sclavi comprehendentes illos pro servis tenuerunt. Post haec plurimi Latinos dimiserunt tali pacto ut omni tempore tributa eis redderent et servitia exercerent. Sicque coeperunt reaedificare civitates maritimas a Saracenis destructas. Per idem tempus Romani parentes Belli, qui et Bellimirus, quod non possent sustinere magnatum Romanorum insidias atque inimicitias, eo quod nollent se humiliare ac pacem cum inimicis facere, exeuntes omnes de civitate una cum Bello, uxoribus et filiis ac filiabus, milites numero quingenti exceptis parvulis et mulieribus venerunt Apuliam. Inde intrantes naves transfretaverunt in partes Dalmatiae, venerunt ad portum qui Gravosa dicitur et Umbla, miserunt enim Sclavi Bello, qui et Paulimirus, nuncios ut veniret accipere regnum patrum suorum et hac de causa secuti sunt illum. Parentes eius igitur descendentes de navibus construxerunt castellum et habitaverunt ibi. Audientes homines Epidauriae civitatis, qui per silvas et montana manebant, quod Bellus cum Romanis venissent et castellum fecissent, congregantes se venerunt et una cum ipsis aedificaverunt civitatem supra mare inripis marinis quas Epidaurii lingua sua Laus dicunt. Unde eacivitas Lausium vocata est, quae postea L posita Ragusium appellata est. Sclavi vero Dubrovnich apellaverunt, id est Sylvester, sive Sylvestris, quoniam, quando eam aedificaverunt, desilva venerunt. ​

Potom se Petrislav oženio plemenitom Rimljankom od koje je dobio sina koga je nazvao Pavlomir. Potom je živeo mnogo godina sa svojim rođacima Rimljanima i onda je umro. Posle njegove smrti njegovi rođaci su imali nevolja sa ostalim Rimljanima i počeli su da vode žestoke bitke u gradu, kako već to obično biva u gradu. Pavlomir, koji se već zamomčio, postao je veoma jak i hrabar ratnik, tako da mu Rimu niko nije bio ravan. Zbog toga su ga njegovi rođaci, kao i drugi Rimljani veoma zavoleli i promenili su mu ime i nazvali su ga Belo (Ratko), zato što je veoma voleo da ratuje. U to vreme sa Sicilije je isplovila flota - veliki broj arabljanskih lađa, a takvu flotu nagrčkom nazivaju miria armeni, što na latinskom znači ‘hiljadu jedara’. I sve velike gradove su razorili. Latini su pak pobegli u zagorje, gde su živeli Sloveni. Međutim, kada su se Arabljani vratili u svoju zemlju, Latini su želeli da sevrate u svoje gradove, ali Sloveni su ih hvatali i pretvarali u svoje robove. Potom su mnogi Latine oslobodili, pod uslovom da im plaćaju danak i vrše službu. I tako su oni počeli da obnavljaju primorske gradove koje su Arabljani uništili. U to vreme Rimljani, rođaci Bela, kome je drugo ime bilo Belimir, pošto nisu mogli da podnesu smicalice rimskih velikaša i njihovo neprijateljsko ponašanje i zato što nisu hteli da se ponize i sa neprijateljima sklope mir, svi su otišli iz grada zajedno sa Belom, ženama, sinovima i kćerima, i došli su u Apuliju sa ukupno petsto vojnika, akose izuzmu žene i deca. Odatle su se ukrcali na lađe i prešli su u Dalmaciju i došli su do luke koja se zove Gruža i Ombla i Sloveni su poslali izaslanike Belu, kome je drugo ime bilo Pavlomir, da dođe i primi kraljevstvo svojih otaca i rekli su da su ga zbog toga sledili. A njegovi rođaci su se iskrcali sa lađa i sagradili su utvrđenje i u njemu su počeli da žive. Kada su stanovnici Epidaura, koji su živeli po šumama i gorama, saznali da je Belo sa Rimljanima došao i sagradio utvrđenje, sakupili su se, došli su i sagradili zajedno sa njima grad na morskoj obali, a obala se na jeziku Epidaurana kaže laus. Zbog toga je grad nazvan Lauzij, a posle, kada je ‘l’ odbačeno, nazvan je Raguzij. A Sloveni su ga nazvali Dubrovnik, to jest ‘šumovit’ ili ‘šumski’, zato što su, kada su ga sagradili, došli iz šume.​

http://rih.iib.ac.rs/574/1/Dragana_Kuncer_Gesta_regum_Sclavorum.pdf