Pumpaj Pumpanović Pumpanov
Stara legenda
- Poruka
- 98.025
Donekle povezano, na susednoj temi posvećenoj holandskom klasičaru Johanu van Meursu, vodila se pomalo diskusija o ovom benediktinskom opatu. Orbini je vrlo često tema na ovom potforumu tema. I ne samo na našem forumu, već se o njemu često postavljaju i pitanja po razmim kanalina na društvenim mrežama. Među najčešćim je pitanjima zašto je Orbini, navodno „zapostavljan“ izvor, pored onih kao što je pitanje „zašto je samo pola knjige na srpski prevedeno 1968. godine“ i slična pitanja, većina od kojih uglavnom imaju odgovore, ali ih ljudi koji postavljaju ta pitanja najčešće ne traže.
O Mavru Orbiniju (u naturalizovanoj varijanti, kako su ga stari Hrvati nazivali Mavar Orbin), van svake sumnje, postoji nekoliko vrlo krupnih zabluda koje su posledice nedovoljno dobrog poznavanja njegovog lika i dela, a i činjenice da se mnoge stvari samo prepričavaju i ponavljaju u krug, bez nekog proveravanja šta bi bila istina, a šta ne. Među brojnim zabludama koje se kao glasina prepričavaju u novije vreme o Orbinu, nekoliko krupnijih i češće ponavljanih se može izdvojiti. Pa, hajde da ih pređemo na putu da rasvetlimo i približimo ko je zaista bio Mavar Orbin. Počnimo prvo od 6 zabluda ili vrlo slabo poznatih činjenica o Orbinovom delu:
I) Nivo učenosti
Danas postoje u izvesnom smislu loše percepcije o Orbinovim razmerama učenosti.
U stvarnosti, Orbin nije bio posebno obrazovan čovek svog vremena. Nešto sitnijeg plemićkog i uglednog porekla jeste bio, iz porodice sredinom XVI st. doseljene u Dubrovnik iz Kotora. Ali nije nikada pohađao neki od univerzitetskih centara. On se zamonašio u benediktinskoj opatiji Sv. Marije na Mljetu i tamo naučio čitanju i pisanju, uklj. i latinskom jeziku. Orbini je posedovao prilično skromno obrazovanje i nije mogao da se meri ni u kakvom smislu sa najučenijim ljudima svog vremena, kao što je bio pomenuti Van Meurs, Žan Boden (1530-1596) i brojni drugi. Grčki jezik (ne samo starogrčki, nego nikakav) nije znao.
Italijanskim jezikom kojim se u njegovo vreme u Dubrovačkoj republici služio najučeniji sloj stanovništva, a koji mu je bio potreban i za svakodnevnu komunikaciju u gradovima-državama severne Italije, poznavao je na jedan rudimentaran način. Njegovo kapitalno delo, koje je napisao na italijanskom jeziku, sa stanovišta književne recepcije nije bilo najbolje primljeno. Nije bio dobar pisac i njegov italijanski nije se mogao meriti ni izbliza ondašnjim klasicima rane moderne epohe.
II) Nastanak Il regno de gli slavi (1601) i izvori
Ponekad se mogu čuti prilično ozbiljne zablude o tome kako je nastalo famozno „Kraljevstvo Slovena“. Postoji nekakva percepcija o Orbinu kao nekome ko marljivo istražuje levo i desno, pokušavajući da prikupi izvore o Slovenima kroz prošlost, kopajući po različitim arhivima i slično, ali takva slika Orbina je uglavnom značajno udaljena od realnosti. Čast pojedinim izuzecima, Orbini uglavnom nikada nije imao uvid u veliku većinu starih (antičkih i srednjovekovnih) spisa. On ih je (one koje je poznavao) čitao isključivo u štampanim prevodima na zapadnjačke jezike (pre svega, na latinski) kroz razne sažetke, prepričavanja, najčešće iz druge ruke (citirane posredno, tako što su ih citirali drugi autori).
Svoju knjigu napisao je, pre svega, godinama sredeći u biblioteci Vojvodstva Urbino, čitajući tamo štampana dela. Knjige koje nije uspeo pronaći tamo, pronalazio je po univerzitetskim bibliotekama drugih nekoliko centara po severnoj Italiji, koje je nekoliko puta obilazio, tražeći to što mu fali.
Grčki jezik nije poznavao i zapravo većinu grčkih autora, koji do 1601. godine još uvek nisu prevedeni i objavljeni, Orbini nije poznavao spise Ane Komnine (Aleksijadu), Nikifora Vrijenija, Teofilakta Simokate, Teofana Ispovednika, Lava Đakona, Georgija Hamartola, Georgija Akropolite, Jovana Kantakuzena, Duku, Georgija Sfrancesa i ostatak, koji sačinjava veliku većinu vizantijskih pisanih izvora. Ništa od toga još uvek nije bilo prevedeno na latinski ili italijanski jezik, tako da ništa od toga nije bilo dostupno Orbinu tokom pisanja svoje knjige.
Pripovedačke izvore i dr. građu pravoslavnih zemalja, ćirilicom pisane, nije koristio ama baš ništa (nikakva žitija, rodoslove, letopise, zapise, natpise,..).
III) (Ne)originalnost dela i (proto)romantične ideje
Orbinov spis u suštini ne poseduje neke doze originalnosti. Jedini njegov specfikum jeste što je prvo takvo delo koje se pojavilo u ovom regionu, u čemu je on probio led. On je pisao pod inspiracijom Vinka Pribojevića, koji je pak doneo iz Poljske panslovenske ideje. Te ideje su bile u najvećoj meri kopije pangermanskih ideja ondašnjeg perioda, u kojima su pisci pokušavali, smešteno u kontekst ondašnjeg turbulentnog perioda velikih (i to pre svega verskih) ratova, da na temelju ideja humanizma i renesanse ispripovedaju drevnu i slavnu prošlost sopstvenog naroda. Kod velike većine evropskih naroda mogu se pronaći slični pisci, koji su bili izvesna inspiracija Orbinovoj megalomanskoj i romantičnoj predstavi stare slovenske prošlosti.
IV) Štampanje pola knjige 1968.
Srpsko izdanje iz 1968. godine, koje je priredio Sima Ćirković, sadrži samo jedan deo knjige. Ono ne sadrži celi prvi segment, u kojem Orbin govori o najdrevnijoj prošlosti, niti drugi, koji je u suštini samo italijanska redakcija famoznog spisa Popa Dukljanina (po dominantnom stanovištu istoriografije, Orbinov prevod latinske recenzije uz izvesne izmene, jer je konsultovao i hrvatsku — po mišljenju nekih, originalno delo odnosno falsifikat koji je sam Orbin izvorno napravio). Razlog zašto su prvi delovi izostavljeni jeste što oni nemaju suštinski nikakvog značaja za istoriografiju. Ne postoji gotovo ništa što je tamo vredno kao istorijski izvor, izvan isključivo strogo pitanja proučavanja samog dela Orbina kao takvog, a ne uz upotrebnu vrednost kao istorijski izvor. Orbin se u medievistici koristi kritički kao izvor isključivo za period relativno blizak njegovom vremenu, kada imamo nešto opipljivije podatke koji mogu biti od značaja za proučavanje srpske (ili regionalne, ali pre svega srpske) prošlosti pri kraju srednjovekovlja.
V) Ubica kao mecena i uzroci popularnosti
Orbinov mecena bio je plemić Marin Bobaljević (1556-1605), vrlo kontroverzna ličnost (i očigledno preke naravi) iz istorije Dubrovačke republike. On je glavni razlog zašto je Orbinovo delo i nastalo i zbog čega je bilo štampano u toliko mnogo primeraka, u tako luksuznom izdanju, pa i postalo toliko poznat spis sve ove vekove, do današnjeg dana sačuvano u dosta lepih primeraka.
Bobaljević je bio višestruki ubica, koji je nekoliko puta bio osuđivan i prognavan iz Dubrovnika. Nakon što je u jednoj čarki umro vlastin Marinko Tudisi, Bobaljević se krio u Napulju od 1584. godine sve do njegovog pomilovanja 1588. godine. Potom je i ubio Frana Gundulića (rođaka čuvenog Džive Gundulića) i to na dosta jeziv način, u sred crkve (ubio ga je u sred Crkve Sv. Križa u Gružu). Kao jedan od izuzetno imućnih Dubrovčana svog vremena, koristio je svoja sredstva da se izvlači, potkupljuje ljude i pridobije oproštajnice za svoje grehe, svaki put kada bi otišao iz Dubrovnika, pokušavajući da se vrati.
Bobaljević je očigledno bio svestan svoje loše reputacije i njegova prilično ozbiljna finansijska podrška najbitniji razlog je tome što je Kraljevstvo Slavena nastalo, i to u ovakvom formatu kakvo je očuvano, te je popularnost tog dela bila uveliko propagirana. Možemo reći da to do izvesne mere dugujemo Bobaljeviću, kao i da je on bio u svojoj zamisli uspešan. Svi znamo za Kraljevsto Slovena i možemo da vidimo veliki panegirik i posvetu Bobaljeviću na početku, a podaci iz mračnih stranica Bobaljevićeve biografije uglavnom su pali u zaborav i danas su poznati jedino predanim proučavaocima lika i del starih Dubrovčana.
VI) Vatikanski Popis zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum)
Ova je zabluda o Orbinovom delu, na krajum, možda i najpopularnija. Najčešće se upravo ona može čuti i predstavlja se kao da je za Vatikan bilo, navodno, problematično ono što se nalazilo u tom spisu što se tiče prošlosti starih Slovena.
U stvarnosti, delo se našlo na spisku zabranjenih dela zbog toga što pominje nekoliko jeretičkih autora, koji su bili zabranjeni. To i sam M. Orbini u sopstvenoj knjizi piše. Kaže da je pominjao zabranjene autore, iz razloga što nije hteo ništa da ostavi, tako da je bilo vrlo lako identifikovati da će njegova knjiga biti problem i staviti je na listu. Postoje danas primerci Orbinove koji sadrže izvršenu vatikansku cenzuru, gde su imena tih pojedinaca zatamnjena i oni su, po odluci, dopušteni. Knjiga nije bila problematična zbog toga što je prikazivala drevne Ilire kao Slovene ili Slovenima prikazivala drevnu prošlost, što je bila prilično uobičajena pojava u ono vreme i što je bilo i u skladu sa politikom i ideologijom samog Vatikana.
Orbinov u dobroj meri nastavljač, Ivan Tomko Mrnavić, i sam počasni građanin Rima i vrlo omiljen u Papskoj državi, imao je slične stavove Orbinu što se tiče porekla Slovena i njih je bez ikakvih problema i uz podršku Vatikana prikazivao.
Mnogi drugi pisci, a koji su bili pristalice alohtonističke tradicije o poreklu Slovena (njihove seobe u ranom srednjem veku) su isto tako bili našli zbog istih razloga kao i Orbini, na Popisu zabranjenih knjiga Rimokatoličke crkve (kao npr. Ludovik Crijević zvani Tuberon). Na istom popisu našlo se i prvo izdanje Spisa o narodima vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita, štampano u Lajdenu 1611. godine, a među zabranjene autore prve klase (kao jeretičke, najgore neprijatelje rimske Crkve) našao se i njegov pomenuti izdavač, Van Meurs.
O Mavru Orbiniju (u naturalizovanoj varijanti, kako su ga stari Hrvati nazivali Mavar Orbin), van svake sumnje, postoji nekoliko vrlo krupnih zabluda koje su posledice nedovoljno dobrog poznavanja njegovog lika i dela, a i činjenice da se mnoge stvari samo prepričavaju i ponavljaju u krug, bez nekog proveravanja šta bi bila istina, a šta ne. Među brojnim zabludama koje se kao glasina prepričavaju u novije vreme o Orbinu, nekoliko krupnijih i češće ponavljanih se može izdvojiti. Pa, hajde da ih pređemo na putu da rasvetlimo i približimo ko je zaista bio Mavar Orbin. Počnimo prvo od 6 zabluda ili vrlo slabo poznatih činjenica o Orbinovom delu:
I) Nivo učenosti
Danas postoje u izvesnom smislu loše percepcije o Orbinovim razmerama učenosti.
U stvarnosti, Orbin nije bio posebno obrazovan čovek svog vremena. Nešto sitnijeg plemićkog i uglednog porekla jeste bio, iz porodice sredinom XVI st. doseljene u Dubrovnik iz Kotora. Ali nije nikada pohađao neki od univerzitetskih centara. On se zamonašio u benediktinskoj opatiji Sv. Marije na Mljetu i tamo naučio čitanju i pisanju, uklj. i latinskom jeziku. Orbini je posedovao prilično skromno obrazovanje i nije mogao da se meri ni u kakvom smislu sa najučenijim ljudima svog vremena, kao što je bio pomenuti Van Meurs, Žan Boden (1530-1596) i brojni drugi. Grčki jezik (ne samo starogrčki, nego nikakav) nije znao.
Italijanskim jezikom kojim se u njegovo vreme u Dubrovačkoj republici služio najučeniji sloj stanovništva, a koji mu je bio potreban i za svakodnevnu komunikaciju u gradovima-državama severne Italije, poznavao je na jedan rudimentaran način. Njegovo kapitalno delo, koje je napisao na italijanskom jeziku, sa stanovišta književne recepcije nije bilo najbolje primljeno. Nije bio dobar pisac i njegov italijanski nije se mogao meriti ni izbliza ondašnjim klasicima rane moderne epohe.
II) Nastanak Il regno de gli slavi (1601) i izvori
Ponekad se mogu čuti prilično ozbiljne zablude o tome kako je nastalo famozno „Kraljevstvo Slovena“. Postoji nekakva percepcija o Orbinu kao nekome ko marljivo istražuje levo i desno, pokušavajući da prikupi izvore o Slovenima kroz prošlost, kopajući po različitim arhivima i slično, ali takva slika Orbina je uglavnom značajno udaljena od realnosti. Čast pojedinim izuzecima, Orbini uglavnom nikada nije imao uvid u veliku većinu starih (antičkih i srednjovekovnih) spisa. On ih je (one koje je poznavao) čitao isključivo u štampanim prevodima na zapadnjačke jezike (pre svega, na latinski) kroz razne sažetke, prepričavanja, najčešće iz druge ruke (citirane posredno, tako što su ih citirali drugi autori).
Svoju knjigu napisao je, pre svega, godinama sredeći u biblioteci Vojvodstva Urbino, čitajući tamo štampana dela. Knjige koje nije uspeo pronaći tamo, pronalazio je po univerzitetskim bibliotekama drugih nekoliko centara po severnoj Italiji, koje je nekoliko puta obilazio, tražeći to što mu fali.
Grčki jezik nije poznavao i zapravo većinu grčkih autora, koji do 1601. godine još uvek nisu prevedeni i objavljeni, Orbini nije poznavao spise Ane Komnine (Aleksijadu), Nikifora Vrijenija, Teofilakta Simokate, Teofana Ispovednika, Lava Đakona, Georgija Hamartola, Georgija Akropolite, Jovana Kantakuzena, Duku, Georgija Sfrancesa i ostatak, koji sačinjava veliku većinu vizantijskih pisanih izvora. Ništa od toga još uvek nije bilo prevedeno na latinski ili italijanski jezik, tako da ništa od toga nije bilo dostupno Orbinu tokom pisanja svoje knjige.
Pripovedačke izvore i dr. građu pravoslavnih zemalja, ćirilicom pisane, nije koristio ama baš ništa (nikakva žitija, rodoslove, letopise, zapise, natpise,..).
III) (Ne)originalnost dela i (proto)romantične ideje
Orbinov spis u suštini ne poseduje neke doze originalnosti. Jedini njegov specfikum jeste što je prvo takvo delo koje se pojavilo u ovom regionu, u čemu je on probio led. On je pisao pod inspiracijom Vinka Pribojevića, koji je pak doneo iz Poljske panslovenske ideje. Te ideje su bile u najvećoj meri kopije pangermanskih ideja ondašnjeg perioda, u kojima su pisci pokušavali, smešteno u kontekst ondašnjeg turbulentnog perioda velikih (i to pre svega verskih) ratova, da na temelju ideja humanizma i renesanse ispripovedaju drevnu i slavnu prošlost sopstvenog naroda. Kod velike većine evropskih naroda mogu se pronaći slični pisci, koji su bili izvesna inspiracija Orbinovoj megalomanskoj i romantičnoj predstavi stare slovenske prošlosti.
IV) Štampanje pola knjige 1968.
Srpsko izdanje iz 1968. godine, koje je priredio Sima Ćirković, sadrži samo jedan deo knjige. Ono ne sadrži celi prvi segment, u kojem Orbin govori o najdrevnijoj prošlosti, niti drugi, koji je u suštini samo italijanska redakcija famoznog spisa Popa Dukljanina (po dominantnom stanovištu istoriografije, Orbinov prevod latinske recenzije uz izvesne izmene, jer je konsultovao i hrvatsku — po mišljenju nekih, originalno delo odnosno falsifikat koji je sam Orbin izvorno napravio). Razlog zašto su prvi delovi izostavljeni jeste što oni nemaju suštinski nikakvog značaja za istoriografiju. Ne postoji gotovo ništa što je tamo vredno kao istorijski izvor, izvan isključivo strogo pitanja proučavanja samog dela Orbina kao takvog, a ne uz upotrebnu vrednost kao istorijski izvor. Orbin se u medievistici koristi kritički kao izvor isključivo za period relativno blizak njegovom vremenu, kada imamo nešto opipljivije podatke koji mogu biti od značaja za proučavanje srpske (ili regionalne, ali pre svega srpske) prošlosti pri kraju srednjovekovlja.
V) Ubica kao mecena i uzroci popularnosti
Orbinov mecena bio je plemić Marin Bobaljević (1556-1605), vrlo kontroverzna ličnost (i očigledno preke naravi) iz istorije Dubrovačke republike. On je glavni razlog zašto je Orbinovo delo i nastalo i zbog čega je bilo štampano u toliko mnogo primeraka, u tako luksuznom izdanju, pa i postalo toliko poznat spis sve ove vekove, do današnjeg dana sačuvano u dosta lepih primeraka.
Bobaljević je bio višestruki ubica, koji je nekoliko puta bio osuđivan i prognavan iz Dubrovnika. Nakon što je u jednoj čarki umro vlastin Marinko Tudisi, Bobaljević se krio u Napulju od 1584. godine sve do njegovog pomilovanja 1588. godine. Potom je i ubio Frana Gundulića (rođaka čuvenog Džive Gundulića) i to na dosta jeziv način, u sred crkve (ubio ga je u sred Crkve Sv. Križa u Gružu). Kao jedan od izuzetno imućnih Dubrovčana svog vremena, koristio je svoja sredstva da se izvlači, potkupljuje ljude i pridobije oproštajnice za svoje grehe, svaki put kada bi otišao iz Dubrovnika, pokušavajući da se vrati.
Bobaljević je očigledno bio svestan svoje loše reputacije i njegova prilično ozbiljna finansijska podrška najbitniji razlog je tome što je Kraljevstvo Slavena nastalo, i to u ovakvom formatu kakvo je očuvano, te je popularnost tog dela bila uveliko propagirana. Možemo reći da to do izvesne mere dugujemo Bobaljeviću, kao i da je on bio u svojoj zamisli uspešan. Svi znamo za Kraljevsto Slovena i možemo da vidimo veliki panegirik i posvetu Bobaljeviću na početku, a podaci iz mračnih stranica Bobaljevićeve biografije uglavnom su pali u zaborav i danas su poznati jedino predanim proučavaocima lika i del starih Dubrovčana.
VI) Vatikanski Popis zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum)
Ova je zabluda o Orbinovom delu, na krajum, možda i najpopularnija. Najčešće se upravo ona može čuti i predstavlja se kao da je za Vatikan bilo, navodno, problematično ono što se nalazilo u tom spisu što se tiče prošlosti starih Slovena.
U stvarnosti, delo se našlo na spisku zabranjenih dela zbog toga što pominje nekoliko jeretičkih autora, koji su bili zabranjeni. To i sam M. Orbini u sopstvenoj knjizi piše. Kaže da je pominjao zabranjene autore, iz razloga što nije hteo ništa da ostavi, tako da je bilo vrlo lako identifikovati da će njegova knjiga biti problem i staviti je na listu. Postoje danas primerci Orbinove koji sadrže izvršenu vatikansku cenzuru, gde su imena tih pojedinaca zatamnjena i oni su, po odluci, dopušteni. Knjiga nije bila problematična zbog toga što je prikazivala drevne Ilire kao Slovene ili Slovenima prikazivala drevnu prošlost, što je bila prilično uobičajena pojava u ono vreme i što je bilo i u skladu sa politikom i ideologijom samog Vatikana.
Orbinov u dobroj meri nastavljač, Ivan Tomko Mrnavić, i sam počasni građanin Rima i vrlo omiljen u Papskoj državi, imao je slične stavove Orbinu što se tiče porekla Slovena i njih je bez ikakvih problema i uz podršku Vatikana prikazivao.
Mnogi drugi pisci, a koji su bili pristalice alohtonističke tradicije o poreklu Slovena (njihove seobe u ranom srednjem veku) su isto tako bili našli zbog istih razloga kao i Orbini, na Popisu zabranjenih knjiga Rimokatoličke crkve (kao npr. Ludovik Crijević zvani Tuberon). Na istom popisu našlo se i prvo izdanje Spisa o narodima vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita, štampano u Lajdenu 1611. godine, a među zabranjene autore prve klase (kao jeretičke, najgore neprijatelje rimske Crkve) našao se i njegov pomenuti izdavač, Van Meurs.