Benediktinski opat iz Dubrovnika Mavro Orbini (1563-1610). Istine i zablude

Poruka
98.025
Donekle povezano, na susednoj temi posvećenoj holandskom klasičaru Johanu van Meursu, vodila se pomalo diskusija o ovom benediktinskom opatu. Orbini je vrlo često tema na ovom potforumu tema. I ne samo na našem forumu, već se o njemu često postavljaju i pitanja po razmim kanalina na društvenim mrežama. Među najčešćim je pitanjima zašto je Orbini, navodno „zapostavljan“ izvor, pored onih kao što je pitanje „zašto je samo pola knjige na srpski prevedeno 1968. godine“ i slična pitanja, većina od kojih uglavnom imaju odgovore, ali ih ljudi koji postavljaju ta pitanja najčešće ne traže.

O Mavru Orbiniju (u naturalizovanoj varijanti, kako su ga stari Hrvati nazivali Mavar Orbin), van svake sumnje, postoji nekoliko vrlo krupnih zabluda koje su posledice nedovoljno dobrog poznavanja njegovog lika i dela, a i činjenice da se mnoge stvari samo prepričavaju i ponavljaju u krug, bez nekog proveravanja šta bi bila istina, a šta ne. Među brojnim zabludama koje se kao glasina prepričavaju u novije vreme o Orbinu, nekoliko krupnijih i češće ponavljanih se može izdvojiti. Pa, hajde da ih pređemo na putu da rasvetlimo i približimo ko je zaista bio Mavar Orbin. Počnimo prvo od 6 zabluda ili vrlo slabo poznatih činjenica o Orbinovom delu:

I) Nivo učenosti
Danas postoje u izvesnom smislu loše percepcije o Orbinovim razmerama učenosti.
U stvarnosti, Orbin nije bio posebno obrazovan čovek svog vremena. Nešto sitnijeg plemićkog i uglednog porekla jeste bio, iz porodice sredinom XVI st. doseljene u Dubrovnik iz Kotora. Ali nije nikada pohađao neki od univerzitetskih centara. On se zamonašio u benediktinskoj opatiji Sv. Marije na Mljetu i tamo naučio čitanju i pisanju, uklj. i latinskom jeziku. Orbini je posedovao prilično skromno obrazovanje i nije mogao da se meri ni u kakvom smislu sa najučenijim ljudima svog vremena, kao što je bio pomenuti Van Meurs, Žan Boden (1530-1596) i brojni drugi. Grčki jezik (ne samo starogrčki, nego nikakav) nije znao.

Italijanskim jezikom kojim se u njegovo vreme u Dubrovačkoj republici služio najučeniji sloj stanovništva, a koji mu je bio potreban i za svakodnevnu komunikaciju u gradovima-državama severne Italije, poznavao je na jedan rudimentaran način. Njegovo kapitalno delo, koje je napisao na italijanskom jeziku, sa stanovišta književne recepcije nije bilo najbolje primljeno. Nije bio dobar pisac i njegov italijanski nije se mogao meriti ni izbliza ondašnjim klasicima rane moderne epohe.

II) Nastanak Il regno de gli slavi (1601) i izvori

Ponekad se mogu čuti prilično ozbiljne zablude o tome kako je nastalo famozno „Kraljevstvo Slovena“. Postoji nekakva percepcija o Orbinu kao nekome ko marljivo istražuje levo i desno, pokušavajući da prikupi izvore o Slovenima kroz prošlost, kopajući po različitim arhivima i slično, ali takva slika Orbina je uglavnom značajno udaljena od realnosti. Čast pojedinim izuzecima, Orbini uglavnom nikada nije imao uvid u veliku većinu starih (antičkih i srednjovekovnih) spisa. On ih je (one koje je poznavao) čitao isključivo u štampanim prevodima na zapadnjačke jezike (pre svega, na latinski) kroz razne sažetke, prepričavanja, najčešće iz druge ruke (citirane posredno, tako što su ih citirali drugi autori).

Svoju knjigu napisao je, pre svega, godinama sredeći u biblioteci Vojvodstva Urbino, čitajući tamo štampana dela. Knjige koje nije uspeo pronaći tamo, pronalazio je po univerzitetskim bibliotekama drugih nekoliko centara po severnoj Italiji, koje je nekoliko puta obilazio, tražeći to što mu fali.

Grčki jezik nije poznavao i zapravo većinu grčkih autora, koji do 1601. godine još uvek nisu prevedeni i objavljeni, Orbini nije poznavao spise Ane Komnine (Aleksijadu), Nikifora Vrijenija, Teofilakta Simokate, Teofana Ispovednika, Lava Đakona, Georgija Hamartola, Georgija Akropolite, Jovana Kantakuzena, Duku, Georgija Sfrancesa i ostatak, koji sačinjava veliku većinu vizantijskih pisanih izvora. Ništa od toga još uvek nije bilo prevedeno na latinski ili italijanski jezik, tako da ništa od toga nije bilo dostupno Orbinu tokom pisanja svoje knjige.

Pripovedačke izvore i dr. građu pravoslavnih zemalja, ćirilicom pisane, nije koristio ama baš ništa (nikakva žitija, rodoslove, letopise, zapise, natpise,..).

III) (Ne)originalnost dela i (proto)romantične ideje
Orbinov spis u suštini ne poseduje neke doze originalnosti. Jedini njegov specfikum jeste što je prvo takvo delo koje se pojavilo u ovom regionu, u čemu je on probio led. On je pisao pod inspiracijom Vinka Pribojevića, koji je pak doneo iz Poljske panslovenske ideje. Te ideje su bile u najvećoj meri kopije pangermanskih ideja ondašnjeg perioda, u kojima su pisci pokušavali, smešteno u kontekst ondašnjeg turbulentnog perioda velikih (i to pre svega verskih) ratova, da na temelju ideja humanizma i renesanse ispripovedaju drevnu i slavnu prošlost sopstvenog naroda. Kod velike većine evropskih naroda mogu se pronaći slični pisci, koji su bili izvesna inspiracija Orbinovoj megalomanskoj i romantičnoj predstavi stare slovenske prošlosti.

IV) Štampanje pola knjige 1968.
Srpsko izdanje iz 1968. godine, koje je priredio Sima Ćirković, sadrži samo jedan deo knjige. Ono ne sadrži celi prvi segment, u kojem Orbin govori o najdrevnijoj prošlosti, niti drugi, koji je u suštini samo italijanska redakcija famoznog spisa Popa Dukljanina (po dominantnom stanovištu istoriografije, Orbinov prevod latinske recenzije uz izvesne izmene, jer je konsultovao i hrvatsku — po mišljenju nekih, originalno delo odnosno falsifikat koji je sam Orbin izvorno napravio). Razlog zašto su prvi delovi izostavljeni jeste što oni nemaju suštinski nikakvog značaja za istoriografiju. Ne postoji gotovo ništa što je tamo vredno kao istorijski izvor, izvan isključivo strogo pitanja proučavanja samog dela Orbina kao takvog, a ne uz upotrebnu vrednost kao istorijski izvor. Orbin se u medievistici koristi kritički kao izvor isključivo za period relativno blizak njegovom vremenu, kada imamo nešto opipljivije podatke koji mogu biti od značaja za proučavanje srpske (ili regionalne, ali pre svega srpske) prošlosti pri kraju srednjovekovlja.

V) Ubica kao mecena i uzroci popularnosti
Orbinov mecena bio je plemić Marin Bobaljević (1556-1605), vrlo kontroverzna ličnost (i očigledno preke naravi) iz istorije Dubrovačke republike. On je glavni razlog zašto je Orbinovo delo i nastalo i zbog čega je bilo štampano u toliko mnogo primeraka, u tako luksuznom izdanju, pa i postalo toliko poznat spis sve ove vekove, do današnjeg dana sačuvano u dosta lepih primeraka.

Bobaljević je bio višestruki ubica, koji je nekoliko puta bio osuđivan i prognavan iz Dubrovnika. Nakon što je u jednoj čarki umro vlastin Marinko Tudisi, Bobaljević se krio u Napulju od 1584. godine sve do njegovog pomilovanja 1588. godine. Potom je i ubio Frana Gundulića (rođaka čuvenog Džive Gundulića) i to na dosta jeziv način, u sred crkve (ubio ga je u sred Crkve Sv. Križa u Gružu). Kao jedan od izuzetno imućnih Dubrovčana svog vremena, koristio je svoja sredstva da se izvlači, potkupljuje ljude i pridobije oproštajnice za svoje grehe, svaki put kada bi otišao iz Dubrovnika, pokušavajući da se vrati.

Bobaljević je očigledno bio svestan svoje loše reputacije i njegova prilično ozbiljna finansijska podrška najbitniji razlog je tome što je Kraljevstvo Slavena nastalo, i to u ovakvom formatu kakvo je očuvano, te je popularnost tog dela bila uveliko propagirana. Možemo reći da to do izvesne mere dugujemo Bobaljeviću, kao i da je on bio u svojoj zamisli uspešan. Svi znamo za Kraljevsto Slovena i možemo da vidimo veliki panegirik i posvetu Bobaljeviću na početku, a podaci iz mračnih stranica Bobaljevićeve biografije uglavnom su pali u zaborav i danas su poznati jedino predanim proučavaocima lika i del starih Dubrovčana.

VI) Vatikanski Popis zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum)
Ova je zabluda o Orbinovom delu, na krajum, možda i najpopularnija. Najčešće se upravo ona može čuti i predstavlja se kao da je za Vatikan bilo, navodno, problematično ono što se nalazilo u tom spisu što se tiče prošlosti starih Slovena.

U stvarnosti, delo se našlo na spisku zabranjenih dela zbog toga što pominje nekoliko jeretičkih autora, koji su bili zabranjeni. To i sam M. Orbini u sopstvenoj knjizi piše. Kaže da je pominjao zabranjene autore, iz razloga što nije hteo ništa da ostavi, tako da je bilo vrlo lako identifikovati da će njegova knjiga biti problem i staviti je na listu. Postoje danas primerci Orbinove koji sadrže izvršenu vatikansku cenzuru, gde su imena tih pojedinaca zatamnjena i oni su, po odluci, dopušteni. Knjiga nije bila problematična zbog toga što je prikazivala drevne Ilire kao Slovene ili Slovenima prikazivala drevnu prošlost, što je bila prilično uobičajena pojava u ono vreme i što je bilo i u skladu sa politikom i ideologijom samog Vatikana.

Orbinov u dobroj meri nastavljač, Ivan Tomko Mrnavić, i sam počasni građanin Rima i vrlo omiljen u Papskoj državi, imao je slične stavove Orbinu što se tiče porekla Slovena i njih je bez ikakvih problema i uz podršku Vatikana prikazivao.

Mnogi drugi pisci, a koji su bili pristalice alohtonističke tradicije o poreklu Slovena (njihove seobe u ranom srednjem veku) su isto tako bili našli zbog istih razloga kao i Orbini, na Popisu zabranjenih knjiga Rimokatoličke crkve (kao npr. Ludovik Crijević zvani Tuberon). Na istom popisu našlo se i prvo izdanje Spisa o narodima vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita, štampano u Lajdenu 1611. godine, a među zabranjene autore prve klase (kao jeretičke, najgore neprijatelje rimske Crkve) našao se i njegov pomenuti izdavač, Van Meurs.
 
V) Ubica kao mecena i uzroci popularnosti
Orbinov mecena bio je plemić Marin Bobaljević (1556-1605), vrlo kontroverzna ličnost (i očigledno preke naravi) iz istorije Dubrovačke republike. On je glavni razlog zašto je Orbinovo delo i nastalo i zbog čega je bilo štampano u toliko mnogo primeraka, u tako luksuznom izdanju, pa i postalo toliko poznat spis sve ove vekove, do današnjeg dana sačuvano u dosta lepih primeraka.

Bobaljević je bio višestruki ubica, koji je nekoliko puta bio osuđivan i prognavan iz Dubrovnika. Nakon što je u jednoj čarki umro vlastin Marinko Tudisi, Bobaljević se krio u Napulju od 1584. godine sve do njegovog pomilovanja 1588. godine. Potom je i ubio Frana Gundulića (rođaka čuvenog Džive Gundulića) i to na dosta jeziv način, u sred crkve (ubio ga je u sred Crkve Sv. Križa u Gružu). Kao jedan od izuzetno imućnih Dubrovčana svog vremena, koristio je svoja sredstva da se izvlači, potkupljuje ljude i pridobije oproštajnice za svoje grehe, svaki put kada bi otišao iz Dubrovnika, pokušavajući da se vrati.

Bobaljević je očigledno bio svestan svoje loše reputacije i njegova prilično ozbiljna finansijska podrška najbitniji razlog je tome što je Kraljevstvo Slavena nastalo, i to u ovakvom formatu kakvo je očuvano, te je popularnost tog dela bila uveliko propagirana. Možemo reći da to do izvesne mere dugujemo Bobaljeviću, kao i da je on bio u svojoj zamisli uspešan. Svi znamo za Kraljevsto Slovena i možemo da vidimo veliki panegirik i posvetu Bobaljeviću na početku, a podaci iz mračnih stranica Bobaljevićeve biografije uglavnom su pali u zaborav i danas su poznati jedino predanim proučavaocima lika i del starih Dubrovčana.

Detalji o ovome mogu se pročitati u dodatku koji je napisao Miroslav Pantić o biografskim crtama Orbina u srp. izdanju: https://istorijabl.weebly.com/uploads/9/8/3/5/9835868/mavro_orbini_kraljevstvo_slavena.pdf

Jedan odabrani citat:

Bila je to velika scena osvete i mrţnje, po renesansnim obiĉajima i po španskom ukusu; i takođe su se mnoga i bitna svojstva dubrovaĉkog života iz onih decenija verno odslikala u njoj. Evo šta je toj sceni prethodilo i kako je ona protekla. Ogorĉen što Gundulić, koji mu je bio i neki rođak (''Ali je to žalostan rođak!'', govorili su Bobaljevići), merama koje preduzima u senatu protiv poroĉne omladine oĉigledno cilja na njega i — kao razlog još trivijalnije! — što ga svojim uticajem spreĉava da drži nekakvog slugu do koga mu je silno bilo stalo, Bobaljević je samo ĉekao svoj trenutak. Našao ga je 15. oktobra 1589, kadase Gundulić s prijateljima i ženom uputio u crkvu dominikanskog manastira Sveti Krst u Gružu. Saĉekavši Gundulića pred samim manastirom, prišao mu je s namerom da ga ponizi i uvredi, ali je naišao na otpor, inastala je surova borba: Gundulić je na Bobaljevićeve nasrtaje odgovarao batinom koja mu se odjednom stvorila u rukama, i nije bio nimalo nežan, ali je bio slabiji, i ne mogavši da izdrži, pokušao je da se skloni bežeći u crkvu; izbezumljeni Bobaljević stigao ga je i tamo, i udarcima noža u grudi usmrtio ga je baš pred oltarom Svetog sakramenta. ''Hajme, Maro, što ovoj uĉini,?'' jadikovali su prijatelji Bobaljevićevi posle događaja. ''Uĉinjena stvar ne ima ĉela'', uzvraćao je ovaj poznatom srpskohrvatskom poslovicom67, i dodavao: ''Da me nije udario batinom po uhu, ne bih se tako razbesneo.'' Iz tih stopa, on je barkom sa osam vesala, otpre spremljenom i dobro naoružanom, krenuo put Napulja, a za njim je ostao strah u gradu, kod obeju strana.

Ispred crkve su se Bobaljević i Gundulić (tada čuveni advokat i diplomata) potukli, Gundulić (jedan od potomaka te familije biće i Frano Getaldić Gondola, gradonačelnik Dubrovnika krajem XIX stoleća, u vreme vlasti Srpske stranke u Dubrovniku) je pokušao da spasi svoju živu glavu bežeći od Bobaljevića u crkvu, valjda očekujući da ga tamo ovaj neće ubiti. No, Bobaljević (tada već pomilovan za jedno ubistvo koje je ranije izvršio) ušao je u crkvu, nasrnuo na njega (očigledno slabijeg) i zaklao ga doslovno pred oltarom crkve, uz gomilu svedoka.

Da podvučemo, ovo je tako jeziva stvar ogromnih razmera, ekvivalentna npr. kada bi u gostovanju na jednoj emisiji kod Jovane Jeremić na TV Pink došao Željko Mitrović i u uživo programu rasporio utrobu Dragoslavu Bokanu na oči svih.
 
Detalji o ovome mogu se pročitati u dodatku koji je napisao Miroslav Pantić o biografskim crtama Orbina u srp. izdanju: https://istorijabl.weebly.com/uploads/9/8/3/5/9835868/mavro_orbini_kraljevstvo_slavena.pdf

Jedan odabrani citat:

Bila je to velika scena osvete i mrţnje, po renesansnim obiĉajima i po španskom ukusu; i takođe su se mnoga i bitna svojstva dubrovaĉkog života iz onih decenija verno odslikala u njoj. Evo šta je toj sceni prethodilo i kako je ona protekla. Ogorĉen što Gundulić, koji mu je bio i neki rođak (''Ali je to žalostan rođak!'', govorili su Bobaljevići), merama koje preduzima u senatu protiv poroĉne omladine oĉigledno cilja na njega i — kao razlog još trivijalnije! — što ga svojim uticajem spreĉava da drži nekakvog slugu do koga mu je silno bilo stalo, Bobaljević je samo ĉekao svoj trenutak. Našao ga je 15. oktobra 1589, kadase Gundulić s prijateljima i ženom uputio u crkvu dominikanskog manastira Sveti Krst u Gružu. Saĉekavši Gundulića pred samim manastirom, prišao mu je s namerom da ga ponizi i uvredi, ali je naišao na otpor, inastala je surova borba: Gundulić je na Bobaljevićeve nasrtaje odgovarao batinom koja mu se odjednom stvorila u rukama, i nije bio nimalo nežan, ali je bio slabiji, i ne mogavši da izdrži, pokušao je da se skloni bežeći u crkvu; izbezumljeni Bobaljević stigao ga je i tamo, i udarcima noža u grudi usmrtio ga je baš pred oltarom Svetog sakramenta. ''Hajme, Maro, što ovoj uĉini,?'' jadikovali su prijatelji Bobaljevićevi posle događaja. ''Uĉinjena stvar ne ima ĉela'', uzvraćao je ovaj poznatom srpskohrvatskom poslovicom67, i dodavao: ''Da me nije udario batinom po uhu, ne bih se tako razbesneo.'' Iz tih stopa, on je barkom sa osam vesala, otpre spremljenom i dobro naoružanom, krenuo put Napulja, a za njim je ostao strah u gradu, kod obeju strana.


Ispred crkve su se Bobaljević i Gundulić (tada čuveni advokat i diplomata) potukli, Gundulić (jedan od potomaka te familije biće i Frano Getaldić Gondola, gradonačelnik Dubrovnika krajem XIX stoleća, u vreme vlasti Srpske stranke u Dubrovniku) je pokušao da spasi svoju živu glavu bežeći od Bobaljevića u crkvu, valjda očekujući da ga tamo ovaj neće ubiti. No, Bobaljević (tada već pomilovan za jedno ubistvo koje je ranije izvršio) ušao je u crkvu, nasrnuo na njega (očigledno slabijeg) i zaklao ga doslovno pred oltarom crkve, uz gomilu svedoka.

Da podvučemo, ovo je tako jeziva stvar ogromnih razmera, ekvivalentna npr. kada bi u gostovanju na jednoj emisiji kod Jovane Jeremić na TV Pink došao Željko Mitrović i u uživo programu rasporio utrobu Dragoslavu Bokanu na oči svih.

Jedan zanimljivi rad Nenada Vekarića koji Bobaljevićevo ubistvo Gundulića smešta u politički obračun dveju struja u Dubrovačkoj repulici („sorboneza“, kojima je pripadao i Frano Gundulić i koji su dominirali dubrovačkom scenom još od Zadarskog mira 1358. godine, i „salamankeza“, kojima je Bobaljević pripadao i koji su posle Orbinove smrti i tzv. Velike zavere srušili „sorboneze“): Držićeva firentinska urotnička epizoda: Dio plana Bobaljevićeva klana da razvlasti Gundulićev klan.

A to nas, donekle, dovodi i do sledeće tačke vezano za Orbina

VII) Raskorak između književne ideje i prakse
Kao i kod većine starih dubrovačkih pisaca onog vremena, Orbinov panslavizam bio je književna pojava. To je bilo nešto što je živelo u njegovom peru, a ne u stvarnom životu. U stvarnosti, sadržaj Kraljevstva Slovena mnogo je više odgovarao tadašnjoj ideologiji i koncepciji naručioca tog dela Marina Bobaljevića, koji je u tom momentu bio na čelu antiosmanske struje. U praksi, Orbini je bio zapravo dubrovački nacionalista (tako i jezik kojim govori naziva, dubrovačkim jezikom) koji je, pre svega, posmatrao interese Dubrovačke republike, a ne slovenskih naroda. U praksi, nakon što se vratio u Dubrovnik, Orbin je bio više naklonjen drugom klanu (u to vreme turkofilskom, uslovno govoreći). Čak je i radio na razotkrivanju urote, jer je pronašao pisma jednog od mljetskih kaluđera, fra Santa, a koji je morao zbog toga da beži (Santo je bio u aktivnoj prepisci sa ljudima savojskog vojvode Karla Emanuela, iz afera oko sabora u Moračkom manastiru, za kojeg je bilo predviđeno da preuzme srpsku kraljevsku krunu).
 
Задњих неколико деценија, додуше не од стране историка него од стране разних шарлатана и равноземљаша (гдје циљна група то олако прихвата) полкушава се прогурати убјеђење да је Орбинов урадак "краљевство Словена" dugo био потиснут, маргимнализован због тога што крије којекакве чињенице које не иду у прилог "званичноиј историографији".
Но српски историци су се осврталки и прије 1968. године када је издат превод "краљевства Словена", истина тада само треће поглавље.

Тако имамо урадак историка Николе Радојчића Српска историја Мавра Орбинија из 1947.године кроз који даје критички осврт на цјелокупно дјело укључујући и друго поглавље (историју краљева Далмације познарије као ЉПД)
 
U stvarnosti, Orbin nije bio posebno obrazovan čovek svog vremena. Nešto sitnijeg plemićkog i uglednog porekla jeste bio, iz porodice sredinom XVI st. doseljene u Dubrovnik iz Kotora. Ali nije nikada pohađao neki od univerzitetskih centara. On se zamonašio u benediktinskoj opatiji Sv. Marije na Mljetu i tamo naučio čitanju i pisanju, uklj. i latinskom jeziku. Orbini je posedovao prilično skromno obrazovanje i nije mogao da se meri ni u kakvom smislu sa najučenijim ljudima svog vremena, kao što je bio pomenuti Van Meurs, Žan Boden (1530-1596) i brojni drugi. Grčki jezik (ne samo starogrčki, nego nikakav) nije znao.
Мавро Орбин није био посебно учен равнајући се да није завршио неке од тадашњих уницерзитетских центара, но свакако је био изузетно "начитан" лик равнајући се према времену у којем је битисао и када до списа и грађе није било лако доћи. Иако су то често били преведени и тада публиковани радови аутора из разнијх времена, некад вјероватно само фрагменти радова или би проичитао рад аутора који је цитирао античке ауторе, опет је ту мноштво грађе са којом се Орбин морао упознати да би завршио свој урадак. вјероватно је био нека варијанта књичког мољца.

То је посебно примјетно у првом поглављу гдје цитира или се позива на бројне античке и средњовјековне ауторе, познати су му радови (или могуће дијелови радова који су му били доступни), Апијамна, Полибија, Касија Диона Кокејана, Плутарха, Овидија, Дидодора Сицилијског, Прокопија, Јорданеса, Овидија, Плинија, Птолемеја, Павла Орозија, Тацита, Зосима, Зонаре и бројних других античких и средњоивјековних аутора чије писаније повремено цитира, некас преноси или се позива на те наводе, При томе су ти наводи у првом поглављу гдје се бави историјо,м од нахстаријих времена често доста прецизни, одговарају наводима у спису.

Оно што је Орбину својствено и у првом и у трећем поглављу (друго је и тако препис ЉПД гдје се не позива ни на један извор и које је мање више углавном фикција) јесте, када би се само позвао на античке и средњовјековнед ауторе, произвољан, комотан, некад и прекомотан приказ личности и догађаја,, уз свакако подоста и фикције. "Тумачењу" историјскоих процеса и догађаја склон је кроз читав рад. Имамо рецимо овдје примкјетно у опису готских похода честе примјере позивања на античке и средњовјековне ауторе, ммалтене у свакој другој, трећој реченици, али и примјетно "тумачења" (тумачење Тацитових мотива или шта је знао или није готски кнез Ситалк) историјских процеса и догађаја.
Kraljevstvo Slavena - Mavro Orbini 171-172.jpg

Оваквих примјера имамо лроз читаво прво поглавље.
 
Мавро Орбин није био посебно учен равнајући се да није завршио неке од тадашњих уницерзитетских центара, но свакако је био изузетно "начитан" лик равнајући се према времену у којем је битисао и када до списа и грађе није било лако доћи. Иако су то често били преведени и тада публиковани радови аутора из разнијх времена, некад вјероватно само фрагменти радова или би проичитао рад аутора који је цитирао античке ауторе, опет је ту мноштво грађе са којом се Орбин морао упознати да би завршио свој урадак. вјероватно је био нека варијанта књичког мољца.

То је посебно примјетно у првом поглављу гдје цитира или се позива на бројне античке и средњовјековне ауторе, познати су му радови (или могуће дијелови радова који су му били доступни), Апијамна, Полибија, Касија Диона Кокејана, Плутарха, Овидија, Дидодора Сицилијског, Прокопија, Јорданеса, Овидија, Плинија, Птолемеја, Павла Орозија, Тацита, Зосима, Зонаре и бројних других античких и средњоивјековних аутора чије писаније повремено цитира, некас преноси или се позива на те наводе, При томе су ти наводи у првом поглављу гдје се бави историјо,м од нахстаријих времена често доста прецизни, одговарају наводима у спису.

Оно што је Орбину својствено и у првом и у трећем поглављу (друго је и тако препис ЉПД гдје се не позива ни на један извор и које је мање више углавном фикција) јесте, када би се само позвао на античке и средњовјековнед ауторе, произвољан, комотан, некад и прекомотан приказ личности и догађаја,, уз свакако подоста и фикције. "Тумачењу" историјскоих процеса и догађаја склон је кроз читав рад. Имамо рецимо овдје примкјетно у опису готских похода честе примјере позивања на античке и средњовјековне ауторе, ммалтене у свакој другој, трећој реченици, али и примјетно "тумачења" (тумачење Тацитових мотива или шта је знао или није готски кнез Ситалк) историјских процеса и догађаја.
Pogledajte prilog 1670373
Оваквих примјера имамо лроз читаво прво поглавље.

Razne stvari, doduše, pogrešno navodi. Primera radi, str. 33:

1000020163.jpg


Ovde Porfirogenitov Život cara Vasilija I pripisuje Georgiju Kedrinu.
 
При томе су ти наводи у првом поглављу гдје се бави историјо,м од нахстаријих времена често доста прецизни, одговарају наводима у спису.

Što se tiče ovog delića, ja sam stekao malčice drugačiji utisak. Kada sam uzeo da proveravam autore na koje se poziva, dešava se više puta da se loše poziva. I to ne u smislu da otvoriš i vidiš da je promašio stranu, već da je turio negde nešto samo sa ciljem da ostvari određeni privid postojanja izvora.

Primera radi, da se osvrnemo na poreklo i migracije Srbe po narativu kod Orbina. Naime, on kaže na 67. str. sledeće:

aimons.PNG


Prevod Snježane Husić:

OrbinSeoba.png


Po Orbinu, Srbi su se spustili sa severa i zauzeli veliki deo Dalmacije (Srbi, koji drže veliki deo Dalmacije — neodoljivo podseća na Ajnhardov upis u malim kraljevskim franačkim analima iz manastira Lorš). Očigledno je da Orbini smatra da su se u prvoj polovini VII stoleća (Ajnhardovi) Srbi spustili iz Panonije, pozivajući se na Aimoina iz Flerija, specifično 4. knj. tj. 1. glavu.

U ovom delu Aimoin pripoveda o epohi izgona Brunhilde i vremenu kralja Teodorika II (612/613) i Klotara II (613-629) i nigde ne donosi podatke o tome da se Srbi sele u Dalmaciju. Tako nešto ne postoji. Da postoji, odavno bi ga istoričari citirali i ovde bismo postavljali taj tobožnji Aimoinov citat da novoromantičarima dižemo kosu na glavi.

Na ovom linku se može videti relevantni deo Aimoinove Istorije Franaka s kraja X stoleća (Historia Francorum): https://archive.org/details/bub_gb_Ucx6gk3JA5EC/page/152/mode/2up

Aimoincina.png


Aimonci.png

Ovo je primer Orbinovog slobodašnog tumačenja i pozivanja na izvore. On želi da prikaže da Srbi dolaze na ove prostore početkom VII stoleća, ali nema izvor (da je imao uvid u DAI, nesumnjivo bi se pozvao na Porfirogenita, kojeg zaista citira, ali na jednom sasvim drugom mestu, vezano za legendu o nastanku Dubrovnika, navodeći segment koji je od ranije bio poznat Dubrovčanima i stoga sasvim sigurno nije Orbini preuzeo od DAI). I to što nema izvor o doseljavanju Srba početkom VII stoleća, Orbini nadomešćuje tako što se (netačno) poziva na Aimoina i piše u zagradi, tako izveštava Aimon u IV knjizi, poglavlju 1.

Orbini konstruiše podatak iz prve polovine IX stoleća, iz jednog drugog franačkog spisa, o Srbima koji drže veliki deo Dalmacije, da bi napravio tu svoju tu svoju konstrukciju i na taj način prikazao kao da o doseljavanju Srba na ove prostore VII stoleća, tobože, ima izvor.
 
Poslednja izmena:
Što se tiče ovog delića, ja sam stekao malčice drugačiji utisak. Kada sam uzeo da proveravam autore na koje se poziva, dešava se više puta da se loše poziva. I to ne u smislu da otvoriš i vidiš da je promašio stranu, već da je turio negde nešto samo sa ciljem da ostvari određeni privid postojanja izvora.

Primera radi, da se osvrnemo na poreklo i migracije Srbe po narativu kod Orbina. Naime, on kaže na 67. str. sledeće:

Pogledajte prilog 1670443

Prevod Snježane Husić:

Pogledajte prilog 1670442

Po Orbinu, Srbi su se spustili sa severa i zauzeli veliki deo Dalmacije (Srbi, koji drže veliki deo Dalmacije — neodoljivo podseća na Ajnhardov upis u malim kraljevskim franačkim analima iz manastira Lorš). Očigledno je da Orbini smatra da su se u prvoj polovini VII stoleća (Ajnhardovi) Srbi spustili iz Panonije, pozivajući se na Aimoina iz Flerija, specifično 4. knj. tj. 1. glavu.

U ovom delu Aimoin pripoveda o epohi izgona Brunhilde i vremenu kralja Teodorika II (612/613) i Klotara II (613-629) i nigde ne donosi podatke o tome da se Srbi sele u Dalmaciju. Tako nešto ne postoji. Da postoji, odavno bi ga istoričari citirali i ovde bismo postavljali taj tobožnji Aimoinov citat da novoromantičarima dižemo kosu na glavi.

Na ovom linku se može videti relevantni deo Aimoinove Istorije Franaka s kraja X stoleća (Historia Francorum): https://archive.org/details/bub_gb_Ucx6gk3JA5EC/page/152/mode/2up

Pogledajte prilog 1670451


Ovo je primer Orbinovog slobodašnog tumačenja i pozivanja na izvore. On želi da prikaže da Srbi dolaze na ove prostore početkom VII stoleća, ali nema izvor (da je imao uvid u DAI, nesumnjivo bi se pozvao na Porfirogenita, kojeg zaista citira, ali na jednom sasvim drugom mestu, vezano za legendu o nastanku Dubrovnika, navodeći segment koji je od ranije bio poznat Dubrovčanima i stoga sasvim sigurno nije Orbini preuzeo od DAI). I to što nema izvor o doseljavanju Srba početkom VII stoleća, Orbini nadomešćuje tako što se (netačno) poziva na Aimoina i piše u zagradi, tako izveštava Aimon u IV knjizi, poglavlju 1.

Orbini konstruiše podatak iz prve polovine IX stoleća, iz jednog drugog franačkog spisa, o Srbima koji drže veliki deo Dalmacije, da bi napravio tu svoju tu svoju konstrukciju i na taj način prikazao kao da o doseljavanju Srba na ove prostore VII stoleća, tobože, ima izvor.

Pravi izvor (a što Orbini nije znao) za jedan deo ove ovde Orbinove rečenice, gde govori o dolasku Srba sa severa početkom VII stoleća (posle zagrade), jeste ova rečenica iz Annales regni Francorum koja se odnosi na 822. godinu; folio 120r i 120v rukopisa:

Izvolirga.png


Exercitus de Italia propter Liudewiticum bellum conficiendum in Pannoniam missus est, ad cuius adventum Liudewitus Siscia civitate relicta ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem optinere dicitur, fugiendo se contulit et uno ex ducibus eorum, a quo receptus est, per dolum interfecto civitatem eius in suam redegit dicionem. Missis tamen ad exercitum imperatoris legatis suis ad eius praesentiam se velle venire promisit.
Iz Italije je u Panoniju poslata vojska da dokrajči rat s Ljudevitom. Suočen sa vojskom, Ljudevit je napustio grad Sisak i potražio zaklon kod Srba; narod za koji se kaže se da taj narod obuhvata veliki deo Dalmacije, gde je na prevaru ubio jednog od njihovih vojvoda koji ga je bio prihvatio, a njegov je grad doveo pod svoju vlast. Ipak je k carevoj vojsci uputio svoje poslanike i obećao da je će se pojaviti pred carem.
Dotični podatak se kod Aimoina pominje nešto kasnije, 110. glavi iste knjige:

Sorabos1.png

https://archive.org/details/bub_gb_Ucx6gk3JA5EC/page/249/mode/2up

Po svemu sudeći, Orbin je od Aimoina saznao za nama dosta dobro poznati citat od Ajnharda, ali pogrešno naveo glavu. Ajnhard (to mi znamo, po Orbinovom mišljenju, tobože, Aimoin iz Flerija) je tako poslužio Orbinu da pruži neki vid potkovanosti njegovom tumačenju doseljavanja Srba u Dalmaciju.
 
Poslednja izmena:
Ne zna se ko je autor Vita Basili 😁
Zar si vec zaboravio na moj kritički osvrt tim povodom?

Ne, ne sećam se šta si ti spomenuo. Koliko je meni poznato, to delo je nastalo negde pre sredine X stoleća i njegov naručilac je Porfirogenit.

Ali to uopšte nije ni bitno. Ono što je bitno jeste da autor nije Georgije Kedrin. Kako je Viljem Ksilander preveo i objavio Kedrina 1566. godine, to je delo Orbinu bilo dostupno i otud ta zabuna (sam Životopis cara Vasilija prirediće tek 1653. godine Lav Alatije).
 
Како сам у објави примијетио
Оно што је Орбину својствено и у првом и у трећем поглављу (друго је и тако препис ЉПД гдје се не позива ни на један извор и које је мање више углавном фикција) јесте, када би се само позвао на античке и средњовјековнед ауторе, произвољан, комотан, некад и прекомотан приказ личности и догађаја,, уз свакако подоста и фикције. "Тумачењу" историјскоих процеса и догађаја склон је кроз читав рад. Имамо рецимо овдје примкјетно у опису готских похода честе примјере позивања на античке и средњовјековне ауторе, ммалтене у свакој другој, трећој реченици, али и примјетно "тумачења" (тумачење Тацитових мотива или шта је знао или није готски кнез Ситалк) историјских процеса и догађаја.
Орбину је својствено и у првом и у трећем поглављу (друго је и тако препис ЉПД гдје се не позива ни на један извор и које је мање више углавном фикција) када би се само позвао на античке и средњовјековнед ауторе, произвољан, комотан, некад и прекомотан приказ личности и догађаја,, уз свакако подоста и фикције. То важи и код реконструкције историје неких народа укључујући и реконструкцију историје Срба, односно Сораба и констатације (овдје стр 129-130) да су насаљавали и дошли из пропстора око мочбаре Меотис (данас Азовско море).

Уз то и код реконструкције историје и код приказа догађаја примјетна је тенденциозност, код приказа изабрао би од више аутора садржај или дијелове који ће дати потврду задатом оквиру и потребама наручиоца списа, а ако би то тешко било извести, некад би присзпио ко,мотном "тумачењу" навода у неким списима, већ сам у претзходној објави приложио садржај у којем имамо таква "тумачења" чињења личности и догађаја. Рукопис обилује таквим "тумачењима" гдје је присутна и тенденциозност у корист тадашњег пожељнијег вјерског опредјељења гдје ће као католички духовник догађаје и уопште околности наводити у корист католичког угла дледања.
 
Имајући у виду написано у претходној објави, помало ме љути перцепција коју натурају неки шарлатани и која некад наилази на плодно тло, да је Орбинов рукопис нешто посебно афирмативан за српску историју. Он се доста бави тада њему знаном српском историјом не због неке привржености Србима него зато што имајући у виду сврху списа и нема избор. Сврха рукописа јесте да спис ојача свијест о поријеклу словенских народа те слободарско расположење на самом почетку XVII и чињења против потенцијалног непријатеља, на таласу којег би могуће профитирао наручилац списа. У тако задатом оквиру немогуће је заобићи репутацију и значај који су имале у развијеном и позном средњем вијеку српске земље.

Но иако би уважавао величину, репутацију и значај српских земаља, владара и личности, опет кроз рукопис провејава пристрасност и нагињање католичком углу гледања. Како "гријех" Срба тада бјеше што нису католици, убацивањем неких детаља сумњиве поузданости или измишљених факата омаловажио би или укаљао неке епизоде из српске историје или личности. Тако пише (овдје стр 339) о врло вјероватно измишљеној бици на Косову 1369.године и срамној бјежанији кнеза Лазара. Прилично је изгрдио Николу Алтомановића (додуше постоје извори који дају потврду неким наводима. рецимо животопис Лазара. али је Мавро то у свом стилу "болдовао"), приписујући му рђаве особине и нека непочинства (стр 345-6). И Мрњавчевиће је рђаво приказао (стр 340-341) приписујући им непромишљеност и немар, истина ту се позива на такође непоуздан извјештај Лаоника Халкокондила који има бројне нетачности, но и ту је Мавро додао и измислио неке детаље и ликове попут неког Николе Хрсојевића како би истакао неке рђаве особине и појаве.

Како год. код читања Орбиновог списа итекако ваља имати на уму пристрасност, склоност комотнијем приказу, свакако не треба занемарити чињеницу да бјеше католички духоивник, и иако у доста случајева само преноси сазнања и писаније аутора на које се позива, није лоше повремемно провјерити тврдње на које смо се фокусирали.
 
Poslednja izmena:
Имајући у виду написано у претходној објави, помало ме љути перцепција коју натурају неки шарлатани и која некад наилази на плодно тло, да је Орбинов рукопис нешто посебно афирмативан за српску историју. Он се доста бави тада њему знаном српском историјом не због неке привржености Србима него зато што имајући у виду сврху списа и нема избор. Сврха рукописа јесте да спис ојача свијест о поријеклу словенских народа те слободарско расположење на самом почетку XVII и чињења против потенцијалног непријатеља, на таласу којег би могуће профитирао наручилац списа. У тако задатом оквиру немогуће је заобићи репутацију и значај који су имале у развијеном и позном средњем вијеку српске земље.

Но иако би уважавао величину, репутацију и значај српских земаља, владара и личности, опет кроз рукопис провејава пристрасност и нагињање католичком углу гледања. Како "гријех" Срба тада бјеше што нису католици, убацивањем неких детаља сумњиве поузданости или измишљених факата омаловажио би или укаљао неке епизоде из српске историје или личности. Тако пише (овдје стр 339) о врло вјероватно измишљеној бици на Косову 1369.године и срамној бјежанији кнеза Лазара. Прилично је изгрдио Николу Алтомановића (додуше постоје извори који дају потврду неким наводима. рецимо животопис Лазара. али је Мавро то у свом стилу "болдовао"), приписујући му рђаве особине и нека непочинства (стр 345-6). И Мрњавчевиће је рђаво приказао (стр 340-341) приписујући им непромишљеност и немар, истина ту се позива на такође непоуздан извјештај Лаоника Халкокондила који има бројне нетачности, но и ту је Мавро додао и измислио неке детаље и ликове попут неког Николе Хрсојевића како би истакао неке рђаве особине и појаве.

Како год. код читања Орбиновог списа итекако ваља имати на уму пристрасност, склоност комотнијем приказу, свакако не треба занемарити чињеницу да бјеше католички духоивник, и иако у доста случајева само преноси сазнања и писаније аутора на које се позива, није лоше повремемно провјерити тврдње на које смо се фокусирали.

Da ne bih svojim opet formulisao reči govoreći isto, kopiraću deo svoje objave sa jedne susedne teme, a vezano za suštinu Orbinovog dela (smeštenu u širi kontekst tadašnjih procesa i zavera):

Jasno je meni da je Bitka kod Lepanta u kojoj je Sveta liga nanela Osmanskom carstvu 1571. godine težak poraz bila ozbiljna prekretnica, koja je postavila sliku kao da je širenju Turaka došao kraj i otvorila vrata rimokatoličkim silama da pokrenu novi Krstaški pohod protiv muslimana. Jasno mi je da nakon izgradnje velike luke u Splitu 1580-1592 imamo aktivni rad u tom smeru, posebno u vreme pape Klimenta VIII (1592-1605) za čijeg je mandata izašlo i delo o Osmanskom carstvu, Osmanlija mletačkog spisatelja Lazara Soranca (pobuna nikšićkog vojvode Grdana i tzv. ustanci u Banatu samo su bili potvrda slici Turskog carstva koje se urušava). Soranco svoje delo piše 1596. godine, štampa 1598. i munjevitom brzinom se i prevodi na tadašnje evropske jezike, svega par godina pre Orbinijevog dela. Jasno je da se sve to odvija u vreme 13-godišnjeg rata između Habzburga i Osmanlija, tj. u vreme cara Rudolfa II (1576-1612) i posebno sultana Mehmeda III (1595-1603) i da Kraljevstvo Slovena izlazi upravo u to vreme. I jasno je da je postojala ideja, zasnovana još na nekim idejama oko kojih se Rimokatolička crva doba Protivreformacije složila u vreme Tridentskog koncila (1545-1563), a koja je u svom korenu imala ideju isterivanja Turaka sa Balkana i uspostavu nove države, koja bi bila obnova stare države Nemanjića (sa Srbima kao borcima u prvim redovima tj. topovskim mesom protivu muhamedanaca), na čelu sa nekom od zapadnih dinastija i koja bi izvršila pokatoličavanje pravoslavnih podanika.

Svako delo se može razumeti samo kroz prizmu šireg konteksta i mecene. U slučaju Kraljevstva Slovena, to je bio imućni dubrovački vlastelin Marin Bobaljević (1556-1605). On je, višestruki i osuđeni ubica koji je tada bio u izgnanstvu, pripadao opoziciji u Dubrovačkoj republici (salamankezima) u kojoj su kolo tada vodili sorbonezi (kojima je pripadao i Frano Gundulić, kojeg je Bobaljević svirepo ubio bodežom ispred oltara Crkve Sv. Križa u Gružu) još od Zadarskog mira 1358. godine. Ideja salamankeza, odnosno Bobaljevića (tj. glavnog čoveka iza Orbinove knjige) specifično, bila je da se priključi tzv. Velikoj zaveri dvorova i uticajnih centara moći, kako bi iskoristili da na poletu velikog krstaškog rata (za čije je ideje bilo da započne i iskrcavanjem krstaša u sam Dubrovnik) oni sruše sorboneze (što na kraju, zapravo, zaista i jesu učinili) i okoriste se prilikama da zauzmu ključne položaje u Dubrovačkoj republici. U toj zaveri, finalni kandidat da zauzme presto obnovljene srpskedržave nakon pada sredinom XV stoleća, bio je savojski vojvoda Karlo Emanuel I (1580-1630) koji je i na srpskom crkveno-narodnom zboru održanom u Morači 1608. godine bio izabran od strane crkvenih i narodnih prvaka, za vreme stolovanja patrijarha srpskog Jovana I Kantula (1592-1614) za budućeg srpskog monarha.

Tako da je potpuno jasno kada, kako i zašto (sa kojim ciljem) nastaje Orbinova famozna knjiga (nastala u dobroj meri inspirisana govorom Vinka Pribojevića), koja smešta srednjovekovnu srpsku državu u centralno mesto, koja je pisana na italijanskom jeziku, kako bi bila čitana od strane što je više moguće ljudi u sev. Italiji (umesto na uobičajenom latinskom za dela koja pretenduju da budu istoriografska) i potpuno je jasno zašto Srbe Orbini što je više moguće odvaja od pravoslavlja i prikazuje kao nekoga ko bi vrlo lako prihvatio papu (za sve loše strane srpskih vladara, Orbini krivi druge; u slučaju cara Dušana, nije on kriv ni za šta nego njegova šizmatička Bugarka koju je izmao za ženu, itd) zato što je cela poenta bila da bude jasno da će Srbi lako postati katolici i prihvatiti autoritet pape i katoličkog monarha kojeg bi on postavio. Ideja (koja je barem delimično bila inspirisana i zamišlju da katolici i protestanti treba da prestanu da se kolju, zato što je zeleni polumesec za sada veći prioritet od toga) je bila u prikazu drevnog i slavnog naroda, koji sad ima savršenu prliku da istutnja agarjane natrag u Aziju, dok bi Bobaljević slavodobitno ušetao u Dubrovnik, dobio aboliciju zločina za koji je osuđen, a možda postao čak i dubrovački knez.
 
би по правилу требао цитирати много њига Лаоника Халкокондила

Vezano za Halkokondila, interesantna stvar koja zapada za oči jeste da ga Orbini vrlo retko konsultuje. Svega nekoliko puta ga u knjizi pominje, ne prihvata Halkokondilovu asocijaciju Srba sa antičkim Tribalima i nešto ga ni ne miriše baš, kao pravoslavca. Generalno pravoslavcima Orbini nije bio previše naklonjen (sa izolovanim izuzetkom Srba). Rusi ga ne zanimaju nešto baš, zato što su takmaci onome gde Orbini i Pribojević vide spas za slovenske narode, odosno kralja Žigmunda III (1587-1632), fanatičnog katolika na čelu Poljsko-litvanskog komonvelta koji je vodio opsežne krstaške ratove i za čije vlasti je Poljska bila najveća u svojoj istoriji i jedna od najvećih država tadašnjeg sveta.

Obično se smatra da Orbini nikada nije imao uvid u Halkokondilov spis, a s obzirom da je spis bio preveden na latinski jezik i objavljen u jednom protestantskom Bazelu 1556. godine, a prevod načinio Konrad Klauzer, i sam protestant, verovatno je da tu ima istine. U toj sredini tadašnje Italije kasnog XVI stoleća, Halkokondilov spis je bio relativno slabo poznat i slabo čitan, tako da je, s obzirom na provenijenciju prevoda, Orbini verovatno vrlo teško mogao doći do Halkokondila i najverovatnije ga zna posredno, iz druge ruke.

No, nešto drugo ovde, jako interesantno zapada za oči. Pogledajmo Orbinijev popis izvora:

Caldoc.png


Piše Orbini, Laonico Calcondila, damnato aut.

Za Halkokondila navodi da je proklet autor, istu kao i za one protestantske pisce koji su bili osuđeni.

Halkokondil nije tamo neki neki pisac Reformacije kojeg je Crkva osudila. Orbini Halkokondila zove damnato autore zato što je „pogani šizmatik“.

https://archive.org/details/ilregnodeglislav00orbi/page/n15/mode/2up

@Khal Drogo
 
Piše Orbini, Laonico Calcondila, damnato aut.

Za Halkokondila navodi da je proklet autor, istu kao i za one protestantske pisce koji su bili osuđeni.

Halkokondil nije tamo neki neki pisac Reformacije kojeg je Crkva osudila. Orbini Halkokondila zove damnato autore zato što je „pogani šizmatik“.
Да, ово је баш занимљиво. И хрватски историлчар Фрањо Шањек у критичком уводу (овдје стр.20)
Kraljevstvo Slavena - Mavro Orbini 020.jpg

Примјећује да се "грешни син" Лаоник једини успио утрпати у одабрано друштво проклетих са још 12 протестантских "грешника!". И то ваља завриједити.

Малчице сам бацио поглед,
Vezano za Halkokondila, interesantna stvar koja zapada za oči jeste da ga Orbini vrlo retko konsultuje. Svega nekoliko puta ga u knjizi pominje, ne prihvata Halkokondilovu asocijaciju Srba sa antičkim Tribalima i nešto ga ni ne miriše baš, kao pravoslavca.
Позива се више од неколико пута Орбин на Халкокондила. но то је у правилу заједно са још неколико аутора па оно да "болдује" ваљаност неких тврдњи ако наведе више имена аутора на које се позива тако да тврдња суштински стоји.

У прилог тврдњи а што је важно за нашу српслку историју
Obično se smatra da Orbini nikada nije imao uvid u Halkokondilov spis, a s obzirom da je spis bio preveden na latinski jezik i objavljen u jednom protestantskom Bazelu 1556. godine, a prevod načinio Konrad Klauzer, i sam protestant, verovatno je da tu ima istine.
иде чињеница да се у случају битке на Марици 1371.године гдјје се позива на Лаоника Халкокондила (овдје стр 276-277)
Il regno de gli Slavi 276.jpg

Превод Сњежане Хусић (овдје стр 340-341)
Kraljevstvo Slavena - Mavro Orbini 340.jpg

И код описа битке и догађаја који су претходили, осим што је Орбин подоста тога домислио како би нагласио немар Мрњавчецића, у причу убацио епизоду са овим измишљеним Николом Хрсојевићем како би нагласио неке ниске пориве и рђаве појаве, постоје разлике и одступања у односу на опис који је дао Халкокондил (преузети овдје стр. 46-49).
Што казује да је Орбин посредно имао сазнања о Лаониковом рукопису преко неког аутора који је могуће и комотније препричао садржај тог списа

Оно што је важно за нашу српску историографију, да код осврта на ту за нас значајну битку на Марици 1371.године, јесте да и у рукопису Лаоника а посебно Орбина са својим ван сваке сумње домишљеним тврдњама, упоређујући са другим (турским који су кудикамо поузданији у овом случају) изворима, има неколико нетачности. Нетачан је и најважнији податак да је турску војску у бици на Марици 1371.године предводио Сулејман, старији Муратов брат, који то никако није ни могао јер је према доста поузданим турским изворима био почивши већ 14 године прије те битке.
 
Poslednja izmena:
Видно да Бугаре и Србе третира као досељенике а Рашане (Московљане) или Трачане да су дошли п.н.е на Балкан.

Već si ovo pisao i već sam ti o ovome pojasnio; ne brka Orbini Rašane sa Tračanima, niti kaže da su došli pre nove ere na Balkan.

1000020224.jpg


Upadaju Roksolani 69. godine nove ere - nove, a ne stare - razbijaju dve čete rimskih vojnika, ubijaju rimskog upravnika i nastanjuju Meziju, gde su prozvani potom Rašanima.

Te provale Roksolana je našao kod Tacita (I knj. njegove Istorije):

Conversis ad civile belluni animis externa sine cura habebantur. Eo audentius Rhoxolani Sarmatica gens, priore hieme caesis duabus cohortibus, magna spe Moesiam inruperant, ad novem milia equitum, ex ferocia et suecessu praedae magis quam pugnae intenta.

https://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Tacitus/Histories/1B*.html

Dok su misli svih ljudi bile zaokupljene građanskim ratom, interes za spoljne poslove nije postojao. To je inspirisalo Roksolane, narod iz Sarmatije koji je prethodne zime masakrirao dve kohorte, da sa velikim nadama izvrše invaziju na Meziju.

Дакле према Орбину ти Трибали или Трачани су Рашани.

Ne vidi Orbini nikakvu asocijaciju Rašana sa Tračanima ili Tribalima, o kojima donosi podatke i koje pominje i pre doseljavanja Rašana/Roksolana na Balkansko poluostrvo.
 
Već si ovo pisao i već sam ti o ovome pojasnio; ne brka Orbini Rašane sa Tračanima, niti kaže da su došli pre nove ere na Balkan.

Pogledajte prilog 1671949

Upadaju Roksolani 69. godine nove ere - nove, a ne stare - razbijaju dve čete rimskih vojnika, ubijaju rimskog upravnika i nastanjuju Meziju, gde su prozvani potom Rašanima.

Te provale Roksolana je našao kod Tacita (I knj. njegove Istorije):

Conversis ad civile belluni animis externa sine cura habebantur. Eo audentius Rhoxolani Sarmatica gens, priore hieme caesis duabus cohortibus, magna spe Moesiam inruperant, ad novem milia equitum, ex ferocia et suecessu praedae magis quam pugnae intenta.

https://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Tacitus/Histories/1B*.html

Dok su misli svih ljudi bile zaokupljene građanskim ratom, interes za spoljne poslove nije postojao. To je inspirisalo Roksolane, narod iz Sarmatije koji je prethodne zime masakrirao dve kohorte, da sa velikim nadama izvrše invaziju na Meziju.



Ne vidi Orbini nikakvu asocijaciju Rašana sa Tračanima ili Tribalima, o kojima donosi podatke i koje pominje i pre doseljavanja Rašana/Roksolana na Balkansko poluostrvo.
Не има тезу да су Рашани Московљани који ду доспели пре нове ере ту и да су их звали Трачанима.
 
Не има тезу да су Рашани Московљани који ду доспели пре нове ере ту и да су их звали Трачанима.

Ne, nema. Konfabulirao si.

Roksolani dolaze 69. godine (naše ere) u vreme Godine 4 cara i Gaj Fontej Agripa gine u sukopu sa tim sarmatskim plemenom.
Da bi objasnio postanak Rašana, Orbini koristi taj podatak što je pronašao kod Tacita i sl. i analogijom Roksolani-Rašani (tj. Rusi) to razrešava.

Nema to nikakve veze sa niti Tračanima, niti Tribalima i nije pre nove ere, već u našoj eri, koji su po Orbinu stari, predrimski žitelji.
 
Poslednja izmena:
Ne, nema. Konfabulirao si.

Roksolani dolaze 69. godine (naše ere) u vreme Godine 4 cara i Gaj Fontej Agripa gine u sukopu sa tim sarmatskim plemenom.
Da bi objasnio postanak Rašana, Orbini koristi taj podatak što je pronašao kod Tacita i sl. i analogijom Roksolani-Rašani (tj. Rusi) to razrešava.

Nema to nikakve veze sa niti Tračanima, niti Tribalima i nije pre nove ere, već u našoj eri, koji su po Orbinu stari, predrimski žitelji.
Хајде постави ту целу страницу ако је имаш?
(О Рашанима)
 
Немој наћичу сам кад ми насечеш ко сланину тако не чита ми се ништа.

Postavljam ti samo ono gde se pominje. Šta želiš da radim, da ti postavljam zidove teksta koje nikakve veze nemaju sa tvojim pitanjem?

Nema šta da nađeš.

https://archive.org/details/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/page/n73/mode/2up

https://archive.org/stream/KraljevstvoSlavenaMavroOrbini/Kraljevstvo Slavena - Mavro Orbini_djvu.txt
 
Poslednja izmena:
O ovome je bilo već diskusije, pa i prilično opširno, na temama De administrando imperio i Zabranjeni protestantski klasičar iz Holandije Johan van Meurs (1579-1639) zvani "Batavac", neizbežno je na temi o Orbinu pomenuti i jednu dezinformaciju koja se pojavila nedavno, vezano za tzv. „Spis o narodima“ (De administrando imperio) vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (913-959) iz sredine X stoleća, a iz čije 29. glave postoji jedan maleni citat u Il regno de gli slavi. Naime, na str. 181 „Kraljevstva Slovena“ stoji sledeće:

181 Orbin.jpg


Prevod S. Husić:

Pijevi1.png

Orbini2.png


Grad Dubrovnik, odnosno Ragusa (kaže on), dobi to ime po grčkoj riječi Xas, što znači kamen, te njegovi stanovnici isprva bjehu prozvani Lausei , što zatim promjenom slova posta Rausei i Ragusei. Bijahu oni prije toga stanovnici grada Epidaura, koji zajedno s ostatkom Dalmacije zauzeše Slaveni, poubijavši jedan dio građana i odvevši drugi dio u zarobljeništvo. Oni koji bijahu pobjegli iz gradskih ruševina povukavši se u obližnja mjesta, sagradiše potom mjestance koje kasnije bje prošireno i opasano zidinama opsega od pola milje. Prvi njegovi začetnici bijahu Grgur, Arsacije, arhiđakon Valentin i Faventin, svećenik iz crkve Svetog Stjepana. Prošio je petsto godina otkako napustivši Salonu izgradiše rečeni grad, u kojem se nalazi Sv. Pankracije smještenspomenutoj crkvi Sv. Stjepana u središtu grada. Pomanjkanje i jalovost zemlje prisiljavaju Dubrovčane da se trgovini i pomorstvu posvete revnije no obrađivanju polja i općenito poljodjelstvu.

Pre par godina, istoričar Aleksandar Mitić i medijski ekspert Aleksandar Šargić, vlasnik kanala SrbijaGLOBAL, napisali su knjigu Nije bilo seobe Srba na Balkan. U toj knjizi, Mitić i Šargić iznose sledeće, str. 12:

str12.png


Slična je tvrdnja ponovljena još jednom, na str. 201:

Orbin3.png


Miić i Šargić zaključuju, da su poglavlja 31 i 32 postojala u spisu, Orbini ih bi „bez sumnje“ pomenuo. Ova pretpostavka je u suštini čista proizvoljnost, koja se ne zasniva na logičkom zaključivanju.

Naime, knjiga koju je Orbin napisao ne sadrži nikakve druge informacije iz DAI sem isključivo kratkog ispisa iz 29. gl. DAI. Ista logika koju Šargić i Mitić primenjuju, mogla bi se primeniti i na čitavo delo. Orbin je napisao istoriju koja obuhvata sve što bi se i u najširem kontekstu, u teoriji, moglo povezati sa Sloveima, u koje on ubraja i Norvežane, Šveđane, Fince, Estonce, Dance, Burguđane, pored mnogih drugih evropskih naroda. Naime, DAI sadrži sveukupno 53 glave (iliti, još 52 pored one iz koje se nalazi izvod u Orbinovoj knjizi): „O Pečenezima“, „O Pečenezima i Rusima“, „O Pečenezima i Turcima“, „O Pečenezima, Rusima i Turcima“, „O Pečenezima i Bugarima“, „O Pečenezima i Hersonitima“, „O Crnoj Bugarskoj i Hazariji“, „O Hazariji“, „O Moravskoj“, „O Peloponeskim Slovenima“ i još brojna druga.

Orbini iz DAI nije uzeo ništa sem isključivo vrlo malenog citata vezanog za legendu o postanku Raguze (iz 29. gl.). O Pečenezima, kojima je Porfirogenit posvetio izuzetno veliki broj glava i koje je Orbini ubrajao u slovenske narode, Orbini nije uzeo ništa, niti iz ma koje od drugih glava koje se nalaze u DAI.
To nam otvara, prirodno, sledeće pitanje: otkud, onda, ovaj Porfirogenitov citat? Orbini je oko 1599. godine obilazio bibliotekama Italije, dok je sakupljao građu za svoj monumentalni spis, pored Pezara u kojem je provodio najveći deo vremena. Znamo za 3 različita celovita prepisa DAI u to vreme:
* Parisinus 2009 (rukopis P, s kraja XI stoleća)
* Parisinus 2967 (rukopis F, nastao između 1509. i 1529. godine)
* Palatinus 126 (rukopis V, nastao 1509. godine)
Rukopisi P i F su se u to vreme nalazili u Parizu, dok se rukopis V nalazio u Hajdelbergu. Jedini rukopis za koji znamo da se u to vreme nalazio jeste Modenski prepis (rkp M). Međutim, to nije celoviti prepis. On sadrži samo na nekoliko folija kratak izvod, iz poglavlja 15-20. Taj prepis ni od kakvog koristi ne bi bio Orbinu čak ni za ovaj ispis koji je napravio, zato što on ne sadrži uopšte ništa iz 29. glave. Nemamo nikakve podatke o tome da je Orbini ikada odlazio dalje van Italije. Njegove same reči i drugi izvori svedoče o njegovom životu u ovo vreme i u njima ne postoje nikakvi podaci o tome da je bio u Parizu, čime bi se Orbini gotovo sigurno hvalisao, a od toga je još i manje izvesno zamisliti da se jedan fanatični benediktinac kakav je Orbini bio zapustio u protestantski Hajdelberg, da konsultuje rukopis koji se tada tamo nalazio i koje će holandski klasičar Johan van Meurs prevesti i prirediti 1611. godine godine u Lajdenu.

Ako bismo se i otvorili, hipotetički govoreći, opciji da je Orbini imao uvid u možda neki prepis DAI, a koji bi sticajem okolnosti bio izgubljen (možda neki prepis nastao u vreme dok su rukopisi boravili na tlu Italije, ili da pretpostavimo da je nekako došao do nekog novog prepisa nekim čudom iz Pariza ili Hajdelberga) potraga za rešenjem postaje sve hladnija, zato što se nove prepreke samo nižu. Ne postoje nikakve indicije da je Mavro Orbini ikada znao grčki jezik, tako da je vrlo teško moguće da je Orbini koristio stare grčke rukopise, čije je čitanje samo po sebi umeće čitanja tada bilo izuzetno redak i visoko cenjen dar. Naprotiv, mogli bismo reći i da je tako nešto skoro pa nezamislivo, zato što Orbini, kao što je već bilo pomenuto na početku teme, nije posedovao nikakvo posebno obrazovanje. Bilo bi prililčno iznenađujuće da je običan sitni monah jednog manastira sa Mljeta znao grčki jezik, i do čak do te mere da bi bio u stanju da aktivno čita rukopise starije od preko polovine milenija.

Stoga, smer u kojem treba da razmišljamo jeste da je Orbini u svojim rukama imao neki prevod. Međutim, pomenuli smo već prvo izdanje, koje je priredio Van Meurs, 1611. godine u Holandiji. To je prvi poznati prevod DAI na latinski — i uopšteno, bilo koji drugi strani jezik. Ne znamo ni postojanje ni jednog drugog, a nesumnjivo je da se prevođenja tog dela Meursije ne bi uhvatio, da je neki raniji prevod postojao. Tako da je najizvesniji smer u kojem bi trebalo dalje da tragamo, odgoor da su postojali neki parcijalni prevodi iz DAI — u izvodima. I da je Orbini upravo iz jednog od takvih izvoda napravio ispis.

Odgovor koji nam misteriju razrešava jesu Annali di Ragusa dubrovačkog analiste Nikole Ranjine (1492-1582), napisani i pre Orbinovog rođenja. Naime, Ranjina u njima donosi sličan izvod iz potpuno identičnog mesta u DAI (gl. 29), u dve iteracije. Jednom u latinskoj, a drugi put u italijanskoj varijanti:

Oppidum Rhagusinum dictum a saxo, quod graece las dicitur, unde prius Lausaei, quasi in praecipitibus locis et saxosis positi, postea vero per immutationem litterae Rhagusaei, quia ante Epidaurii nuncupati sunt. Hoc oppidum a Slavis cum reliqua Dalmatia captum oppugnatumque est, civesque ipsi, pars interfecti, pars in servitutem abacti; qui vero calamitatem aufugere potuerunt, altissima petentes loca oppidulum in vici formam construxere, quod postea in majus auctum cinxere moenibus quattuor stadiorum ambitu. Condendae urbis auctores hi celebres habentur, Gregorius, Arsatius, Victorinus, Vitalis, Valentinus archidiaconus, Faventinus pater s. Stephani. Quingenti sunt anni ad meam aetatem, ex quo Salonis profecti oppidum condidere; in quo oppido positus est divus Pancratius in divi Stephani aede, quae hodie in medio urbis posita conspicitur.

La città di Ragusa è ditta da sasso, che in greco Las s’appella; unde in prima Lausei, quasi in elli precipiti et sassosi lochi posti, poi veramente per la immutation delle litere Ragusei sono chiamati, quali antiquamente Epidaurini si nominavano. Questa città dalli Slavi, o vero Goti, con tutta la Dalmatia, fu expugnata; li cittadini di quella, parte furno ammazzati, et parte in servitù menati. Et quali veramente la calamità poterono fuggire, alli altissimi lochi fuggirono, castello in forma di casale edificarono, quale poi, in maggior augumento, cinsero con li muri, quattro stadj quasi el circuito. Fra li auctori della città questi celeberrimi furono: Gregorio, Arsatio, Victorino, Vitale, Valentino archidiacono, Faventino. 500 furno anni, fino all’ età mia, che quivi dalla città di Salona sono venuti e questa città hanno edificato.

Ovo nam prilično jasno ukazuje da je davno pre Orbina u formi izvoda kružio prevod nekih delića iz 29. gl. DAI. Izvod koji je, s obzirom da ga Ranjina donosi u dve različite recenzije, i to između ostalog i na italijanskom jeziku (tadašnjem živom jeziku, te — posebno — jeziku inteligencije Dubrovačke republike) vrlo bio prisutan u celom nizu prepisa. Ono što je najlogičniji zaključak jeste da je Orbini, najverovatnije u samom Dubrovniku, imao uvid u jedan od tih izvoda i njega uključio u svoju knjigu.

Osim rečenog, poznato je da je delove 29. gl. DAI čitao i Ludovik Crijević Tuberon (1459-1527), negde između 1522. i 1527. godine, te delove uključio u svoj spis „Komentari o mojem vremenu“ (Commentarii de temporibus suis). Neke stvari je poznati srpski istoričar Tibor Živković pokušao razrešiti, kao i predložio određene teze, u raspravi Constantine Porphyrogenitus and the Ragusan Authors before 1611.

No, da zaključimo: vrlo kratak citat iz jednog delića 29. glave DAI, a koji je očigledno već bio poznat i pre Orbina (1601) starim Dubrovčanima, ne može biti dokaz o tome da je bilo koji sadržaj ma koje od preostale 52 glave Spisa bio naknadno dodat ili drastično drugačiji (nakon 1601. godine, navodno). Ne samo zbog svega što je iznad rečeno, već i zbog mnogobrojnih drugih stvari, između ostalog i proste činjenice da je to u suštoj koliziji sa apsolutno svim saznanjima koja imamo o rukopisnoj tradiciji različitih prepisa (počev od onog koji je izvršio najverovatnije negde između 1059. i 1073. godine Mihailo Roicait, pisar kesara Jovana Duke u vreme vlasti careva iz dinastije Duka (Konstantina X (1059-1067), Romana IV (1068-1071) ili Mihaila VII (1071-1078), do onog koji je u Veneciji izvršio u najvećoj meri Konstantin Mesovot između 1533. i 1539. godine). Stoga, iznesena tvrdnja se mora odbaciti kao proizvoljna tvrdnja koja, između ostaloga, ne prolazi ni osnovne logičke postulate deduktivnog zaključivanja.
 
O ovome je bilo već diskusije, pa i prilično opširno, na temama De administrando imperio i Zabranjeni protestantski klasičar iz Holandije Johan van Meurs (1579-1639) zvani "Batavac", neizbežno je na temi o Orbinu pomenuti i jednu dezinformaciju koja se pojavila nedavno, vezano za tzv. „Spis o narodima“ (De administrando imperio) vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (913-959) iz sredine X stoleća, a iz čije 29. glave postoji jedan maleni citat u Il regno de gli slavi. Naime, na str. 181 „Kraljevstva Slovena“ stoji sledeće:

Pogledajte prilog 1673355

Prevod S. Husić:

Pogledajte prilog 1673357

Ovde postoji još jedna interesantna stvar, donekle povezana i sa pređašnje navedenom neutemeljnom tvrdnjom o odsustvu drugih glava DAI. Naime, Orbini imenuje Porfirogenitov Spis ovako (na latinskom jeziku): Foedera, iura, ac societates Imperii Romani (po prevodu S. Husić, „Savezi, prava i društva Rimskog carstva“).

Naziv De administrando imperio („O upravljanju carstvom“) potiče od Van Meursa koji je priredio editio princeps 1611. godine, dodelivši mu na osnovu zapisa na pročelju rukopisa koji je grčki humanista Antonije Eparh (1491-1571) izvršio na Krfu 1509. godine (na osnovu najstarijeg prepisa, donetog iz same Vizantije, koja je pala pod Turke 1453. godine u vreme Mehmeda II „Osvajača“). Eparhov zapis na kraju teksta možemo videti na folio 127 recto:

folio 127r.jpg


δόξα τῷ θεῷ τῷ λόγον καὶ γνῶσιν τοῖς ἀνθρώποις δωρουμένῳ:
,αφθ': ἰουνίῳ ε' ἐτελειώθη:

Slava Bogu, koji je ljude obdario razumevanjem i znanjem

završeno 5. juna 1509. godine
Ovaj prepis sačuvan je u Veneciji, u privatnoj biblioteci mletačkog humaniste Đovanija Batiste Ćipelija (1478-1553), poznatijeg kao Enjacio. To je, ujedno, i početak prodora informacija iz DAI u sferu dela zapadnih pisaca, i Enjacio ga pominje 1516. godine u II knjizi svog spisa „O carevima“ (De caesaribus), na 29. i 30. str. u kojem navodi da je Porfirogenit u tom spisu ostavio opširne podatke o Mlečanima:

Hic à literis, optimisque disciplinis non abhorrens, quas penè extinctas ab interitu uindicauit, librum Romano filio reliquit. In quo summam totius imperii, sociorum omnium foedera, hostium uires, rationes, consilia explicuit. quem nos in bibliotheca nostra tanquam thesaurum seruamus. In quo multa de Venetis etiam nostris imperator ipse disserat.

No, šta ovde primećujemo, kada uporedimo tekstove Orbina i Enjacija? Vidimo sledeće:

orbo3.png


Sličnosti su vrlo velike. Enjacijev opis pri kraju životopisnih crta u glavi posvećenoj romejskom caru Konstantinu VII Porfirogenitu, očigledno se prenosio i postao klica naziva dela koje će u svojoj knjizi navesti Orbin. Da je sasvim izvesno to po sredi, vidimo i o tome što se ovaj Enjacijev opis dalje prenosio, kao npr. u slučaju prvog izdanja jednog drugog Porfirogenitovog dela, „Spisa o temama“ (De thematibus) koje je izašlu Lajdenu 1588. godine humanista Bonaventura Vulkanije (1538-1614), jedan raniji Meursijev kolega:

bonaventura.png


Dve stvari, stoga, možemo ovde zaključiti:
1) Vidimo vrlo indikativno izvor za naziv ispisa, koji je očigledno bio na latinskom jeziku (te kojeg je Orbini preveo na italijanski)
2) Ovo nas upućuje na to da je izvod koji je Orbini citirao, po svemu sudeći potekao iz Venecije, gde se Eparhov prepis (drugi najstariji sačuvani prepis DAI) čuvao sve dok nije Enjacio preminuo, nakon čega je bio (skupa sa Enjacijevom celokupnom zaostavštinom grčkih rukopisa) prodat augzburškim luteranima.

Dakle, mi imamo jedan ispis koji je kružio u dubrovačkim učenim krugovima u celom nizu različitih prepisa, na latinskom i italijanskom jeziku, i koje je, kao što smo već pomenuli, Nikša Ranjina prepisao 1550. godine. Ovde rešenje dobijamo u Tuberonu, koji je „karika koja nedostaje“. Ludovik Cerva je bio izuzetno obrazovan čovek. Studirao je na prestižnom univerzitetu u Parizu i tamo je, još za vreme studija, dobio nadimak „Tuberon“, po antičkom pravniku i istoriografu Kvintu Ajliju Tuberonu, Kikeronovom savremeniku, veteranu građanskog rata koji je služio Pompeju u borbama protiv Kajsara, te koji je napisao istoriju Rima u 14 knjga. Njega je kao izvor koristio kasnije Tit Livije za svoj istoriografski spis. On je znao grčki i bio u prilici da čita na grčkom jeziku.

Dakle, šta možemo da zaključimo? Očigledno je Enjacijev podatak da se u spisu nalaze podaci o Mlečanima (1516) bio zapažen. Analogijom da ako ima nešto o Veneciji, nesumnjivo je da postoje barem neki podaci i o Dubrovačkoj republici, sličnoj trgovačkoj pomorskoj državici duž obala Jadranskog mora. To znači da je jedan ispis napravljen i maleni izvod preveden, koji je potom bio dostupan Dubrovčanima i koji je tako stigao do Orbina. Vrlo je moguće da je Tuberon ta karika koja spaja rukopis sa Orbinom, a ako bismo pretpostavljali, cenim da je možda moguće de je umešan dubrovački plemić Mario Nikolin Bunić, Tuberonov prijatelj sa kojim se dopisivao i koji je živeo u Veneciji. Tako je negde, u ovo vreme u prvoj polovini XVI stoleća, nastao ispis koji će biti citiran i u Orbinovom „Kraljevstvu Slovena“.
 

Back
Top