@kentaur Nesh mora postojati neka svrha naučne zajednice. Ako ne postoje standardi, onda se postavlja pitanje čemu uopšte ona?
Naučnik mora biti čovek koji svojim autoritetom i iskustvom uliva poverenje; neko koga ne moramo stalno proveravati, već se možemo osloniti da je ono što govori utemeljeno.
Zašto je to bitno? Evo, primer Đorđa Jankovića ti je najslikovitiji koji je razlog. Ne postoji niti jedan jedini argument za njegovu priču o
caru Upravdi i Mrnavićevom žitiju rečenog rimskog cara. Tačno: 0. To se moglo videti i na temi posvećenoj ovom istorijskom problemu. Ali, šta se onda događa? Postoje ljudi koji
veruju u njega. Oni ne proveravaju njegove tvrdnje, već se oslanjaju na njegov (percipirani) autoritet. I to važi za, kad ih već pomenu, i forumaše Aranko i Kole11. Iako
ne postoji apsolutno niti jedan jedini razlog, oni svejedno zauzimaju stanovište da je Janković bio u pravu, a sva pitanja da odbrane i obrazlože Jankovićevo mišljenje, konzistentno izbegavaju. Zašto izbegavaju, jasno je (zato što je dotično
fizički nemoguće). I služe se
ad hominem taktikom da skrenu diskusiju sa samog pitanja.
I šta su posledice? Krupne? Postoje ljudi u Srbiji koji danas sede, pričaju i razgovaraju, i šire uverenje, da je on nekakvim "arheološkim istraživanjima" kakva se nikada uopšte nisu ni desila, dokazao autentičnost Marnavićevog falsifikata. Ja sam video Aleksandra Mitića i druge koji to tvrde. Moram priznati da se ne stiče utisak da to rade samo radi para i pažnje; čini se kao da ti ljudi u to zaista i
veruju, iako nikako ne može biti istina (nikada nije bilo tačno, nije tačno, niti će ikada ni u budućnosti biti tačno, osim ako ne zađemo u neku orvelovsku 1984. godine pa se odluči da to bude neka nova istina).
Eto, to je jedan vrlo jasan primer štete koja nastaje kada se pseudonaučnicima pruža prostor. Štete koja, ukoliko nema ograde, biva prenošena i na ostatak zajednice (na kolege, na udruženja, na radno mesto, na čitavu zajednicu, i na kraju krajeva, i čitavu zemlju; u kontekstu narušavanja ugleda).