ko je za..bo one pisce u Srbiji 14. veka da pisu kako su Srbi autohtoni? Pije se nije ni rodio tada.
Ne znam o čemu pričaš. Ako je ovo opet o tobožnjem poreklu Nemanjića od Likinija, ne shvatam kakve veze ima to sa Pikolominijem.
nisam bas siguran da je Pije pisao pre Halkokondila, bili su savremenici. Kako se to Halkokondil upeca tako brzo na papsku laz?
Dopisao sam; nema sumnje da je Pikolomini pisao pre Halkokondila. I u razgovoru sam ti već pisao, takođe, koliko strašno neobično izgledaju podaci u kojima Pikolomini citira Skenderbegovo pismo o poreklu Albanaca, dok Halkokondil sam tvrdi da su Albanci najsrodniji Makedoncima. Kaldelis tvrdi da nema dovoljno dokaza da Pikolominija definitivno uvrstimo u spisak Halkokondilovih izvora, ali i sam ističe tu vrlo upadljivu komplementarnost koja nam, rekao bih, otvara vrata mogućnosti da je,
makar posredno, Halkokondil mogao učiniti nešto što je potpuno nesvojstveno grčkim autorima i preuzeti to
Ilirstvo Slovena od Pikolominija. No, šta ja znam.
ko je pre Pija pisao da su Sloveni migrirali, pa je onda Pije morao da se bavi falsifikovanjem?
Kao prvo, prestani da tako slobodašno koristiš reč
falsifikovanje.
U predmodernoj istoriji postojale su hajdemo reći dve škole misli, koliko ja razumem stvari. Jedna od njih, starija, temeljila se na prvenstveno Barskom rodoslovu. Prema njoj, Sloveni su se doselili iz Poljske i Sarmatije negde krajem V ili početkom VI stoleća, tj. za vlasti cara Anastasija I. Kako je ta priča dosta stara, vrlo je teško ili gotovo nemoguće utvrditi autografa. Možda bi bi bilo presmelo pripisati izvorno autorstvo Tomi Arhiđakonu. Tu su priču Popa Dukljanina dalje prenosili svi drugi, kao npr. mletački dužd Andrija Dandolo.
Drugu teoriju uspostavio je, nešto malo pre Pikolominijevog pisanja, Flavio Bjondo. Bjondova škola misli (nastala na osnovu analize vizantijskih izvora) pomerila je hronologiju slovenskog doseljavanja malčice u mlađi period, odnosno k vremenu vlasti careva Foke i Mavrikija, krajem VI i početkom VII stoleća. Kroz naredne vekove u istoriografiji će se javiti izvesni dualizam jer će neki autori favorizovati jednu od ove dve teorije više, ili isticati obe paralelno, dok neće prva postepeno u potpunosti otpasti, do XIX stoleća.
Odmah za Bjondom, Pikolomini predstavlja treću, autohtonističku interpretaciju, koja isključuje i Dukljaninov i Bjondov narativ i obrće stvari u potpunosti naopačke. Izvan vatikanskog kružoka, ovo tumačenje ostaje u graničnom položaju u odnosu na prve dve i biva citirano tek od strane ponekog stranog pisca, najčešće vrlo tesno povezanog sa Rimskom crkvom. Od nje će Vatikan definitivno odustati tek negde u XX stoleću.