Temelji npr. vizantologije, došli su sa istoka. Duhovni otac Radivoja Radića i cele te katedre jeste Georgije Ostrogorski, autor istorije koja je čak i dan-danas, iako je nekim svojim delovima definitivno zastarela, osnovni udžbenik za učenje istorije Vizantije. Dimitrije Obolenski je u izvesnom smislu imao možda i još veći značaj.
Da li je tebi poznato da savremenu istoriju Evrope na Filozofskom fakultetu Univerziteta predaje jedan Rus, rođen u Moskvi (i obrazovan na univerzitetu Lomonosova)?
Pa ako si ga čitao, video bi da se tako i sam predstavlja. Njegovo primarno polje je arheologija; on piše i razmatra iz aspekta arheologije, ostalo tretirajući kao pomoćno. Nije stvar prosto moje sumnje u neka njegova poznavanja istorijskih činjenica, već opšte slike kako se on sam predstavlja (pa i samoidentifikuje, ako hoćeš) i težnji njegovih radova. Uvek bih ga konsultovao (i konsultujem) kada treba da proverim neke arheološke zaključke i teze; za istorijske ne držim ga kao prioritet, izvan (krajnje izvrsne) kompilacije izvora (uz grafikone) koje redovno koristim kao referencu da se podsetim ko je o čemu i kada pisao.
To ne znači da smatram da nema pojma o istoriji, a ti možeš slobodno reći zašto te interesuje moj stav u vezi Kurte.
Zavisi od citata do citat. Razni citati koji se u toj knjizi nalaze nisu autentični, odnosno dosta su korumpirani, kao posledica korišćenja
prevoda prevoda prevoda. Tako da se ni ne radi o
činjenicama, već o nusproduktima gluvih telefona, da se tako izrazim. Prilično je čudno to što na nekim momentima ona smatra da su prevodioci na latinski iz XVI stoleća znali bolje nego autor šta su hteli reći (?) pa onda tako dolazimo do toga da i preferira prevod, umesto izvornika, što je prilično neshvatljivo u ovoj situaciji.
Tako da, zaista zavisi od citata do citata. Situacija drastično varira, od adekvatno prenešenih stavova do netačnih citata nastalih upotrebom više različitih instanci, preskačući originale.