Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.988
S tim što ovaj deo o Vlasima nije od Laze. Lazo je bio pametniji. Ovo što je ponovio u emisiji sa Zukorlićem one su iste frankovske ideje (" fonetski, naš jezik je tvrđi, liči na italijanski, nije kao ostali slovenski jezici") iz pristupne besede Ljube Stojanovića štono je Tandoori postavljao.
Ma sve su to iste gluposti odnosno završi na istoj vodenici kada se amateri bave tim pitanjima. Naravno, uvek ima izuzetaka, pa se tako i nađe po koji pravnik (ne, ne mislim na Šešelja) koji je istinski vrsni poznavalac istorijske tematike, što je i razumljivo imajući u vidu strukturu i kontekst pravnih studija i profesije, ali toga u današnjem svetu nema ni u promilima. Što je i razumljivo; nije ni za očekivati da bude drugačije.
A što se tiče mog komentara, on znači da sam digao ruke od ove priče. Dugi niz godina slušam i diskutujem sa istoriografskim alternativcima (kako sam se sam i upoznao sa istorijom, lično započinjući kao deretićevac; kao malo dete pročitao sam Milojevića i to mi je bila skoro pa prva knjiga iz nacionalne istorije koju sam pročitao u životu; dao mi je i nju i Bilbiju jedan čovek kome sam se puno divio i za koga sam kao i svako naivno malo dete mislio da je jedan od najpametnijih ljudi na svetu; danas nikada nisam prežalio izgubljeno vreme i samo se nadam da što manje dece prođe kroz istu torturu mozga kroz koju sam ja prošao, zahvaljujući nadmenim pametnjakovićima koji misle da ako pročitaju jednu rečenicu ih to čini genijima van svh kategorija) i ova tema je bila i otvorena (iako nije započelo sa njom) da se ojača ovaj dijalog. Pročitao sam skoro sve knjige koje je ikada napisao ijedan alternativac; pobogu, pročitao sam i Slavišu $%&"# Miljkovića. Nebrojeno puta sam pružao ruku, koliko god puta bih bio tom prilikom ujeden od strane ljudi kojima manjka kućnog obrazovanja, a neretko čak i osnovne pristojnosti.
Sve prilike koje su mogle iole zamislivo biti pružene, dao sam. Mislim da sam posle svih ovih godina razvio i svojevrsnu varijantu Stokholmskog sindroma, u kojem koliko god da me neko siluje, ja praštam iznova i iznova. Verovao sam uvek u dijalog i njegove rezultate, u to da diskusija sa neistomišljenicima jača, a ko zna, možda nekim malenim dečačkim delom mene i održavao neku nadu da ima tu možda nečeg u celoj priči srpskih autohtonista. Nekako, da se odstrani kukolj od žita, da se ljudima koji ne razumeju neke osnovne stvari objasni, da neko ko razmišlja izvan postavljenih zidova kutije koje obrazovni sistem nameće i skuči um može postaviti genijalna pitanja, od kojih neka i prodru do srži...ali ne, nema ničeg. Kod srpskih autohtonista, u gotovo stoprocentnoj meri, nema ni pameti, ni sposobnosti, i znanja, pa niti dobre volje. Radi se o popu koji krsti jariće; o mantri iza koje ima manje ičeg opipljivog nego kad ludak koji se dere na autobuskoj stanici i ponekad ubode (nenamerno) nešto što je zaista pametno; o ispraznoj priči koja se vrti u konstantnom ponavljaju stotinu leta istih stvari bez novih informacija, preispitivanja, ili čak i nameri da se jedan takav iskorak napravi. Radi se o udaru na sive ćelije; krstaškom pohodu protiv čoveka i zdrave pameti, zbog kojeg nije ni čudno što se upravo toliko veliki broj ljudi sa psihičkim poremećajima tu i zbio.
