Jedna digresija:
Na Vikipediji, u članku o Andersenu, doslovce piše:
"Andesen nije „cmizdrav“, već romantik, a iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene (nema surovosti- kopanje očiju i sl.)."
Kao prvo, SVE bajke su romantičarske forme; štaviše, sakupljanje folklornih priča i jeste bio prvi impuls romantizma (buđenje nacionalnog duha). SVI romantičari su bili "cmizdravi" a ponekad – iz današnjeg ugla – i do granica patetike. Romantizam i "cmizdravost" idu pod ruku, što nikako ne umanjuje značaj bilo Andersenovih, ili bajki koji su zapisivali i napisali drugi autori.
Tvrdeći da u Andersenovim bajkama nema surovosti (

)autor članka je napravio kardinalnu grešku: zar u Devojčici sa šibicama nema surovosti? Zar u Maloj Sireni nema surovosti? Ili u bajci „Crvene cipelice“, gde devojčica Karen nosi začarane cipele koje plešu same od sebe pa zbog svoje opsednutosti magičnim cipelicama i jedne, naoko, sitne neposlušnosti, biva kažnjena. Pred njom je užasan izbor: da li da joj odrube glavu ili odseku stopala? Karen bira ovo drugo, jer čarobne cipele mogu da je nose umesto nogu. Zar to nije (dovoljno) surovo?
Pisac članka na Vikipediji očigledno je upoređivao Andersena sa braćom Grim, čije su bajke eksplicitnije mračne, odnosno strašne.. Možda su reakcije jednog deteta deteta na Grimove bajke – strah, užas, a na Andersenove – tuga; pouka u prvom slučaju: "Pazi, ovo će ti se desiti ako ne budeš dobar/poslušan", a u drugom:" Tvoja sudbina je u tvojim rukama, samo se rukovodi načelom Dobrog i veruj u božansku pravdu." Međutim, razlika u motivima i stilu pisanja ne umanjuje činjenicu da i u Andersenovim bajkama ima surovosti – ne toliko ogoljene, ali svakako prisutne.
Ono što me je takođe šokiralo, to je što isti autor kaže kako u Andersenovim bajkama nema previše fantastike. Pa da nema fantastike, to i ne bi bile bajke! Fantazija ili, jednostavno rečeno, sanjarija, maštarija, u osnovi je psihološki svesni preobražaj pojmova u neke nove, koji nisu dati u opažanju. Produktivna fantazija je ona koja prozvodi nove tvorevine i ima dalekosežan značaj u umetnosti, a posebno u bajkama.
Možemo o "Maloj sireni".

Btw, mnogi kritičari tumačili su lik male sirene kao Andersenovu autoprojekciju, tj. odraz njegove biseksualnosti ... a tumačenje umetničkog dela isključivo pomoću autorovih biografskih podataka, kao neku njegovu mračnu tajnu koju je negde morao da ispovedi, predstavlja sakaćenje i autora i dela.