Tu ima zrna istine, ali je slika mnogo složenija od "namagarčene Evrope".
Evropa je sama sebe dovela u problem time što je godinama zapostavljala sopstvenu snagu i samostalnost. Uživali su u miru, gradili vrhunski socijalni standard, a zanemarili osnovne stubove stabilnosti: energetsku i vojnu bezbednost, efikasne institucije, rešavanje unutrašnjih konflikata. Klasičan primer one mudrosti: "Dobra vremena stvaraju slabe lidere." I eto, svet uđe u burnu eru, a Evropa se probudi iz udobne letargije.
Međutim, to ne znači da je "poražena". Naprotiv, baš ovo vreme ih tera da se trgnu, ojačaju industriju, energetiku, bezbednost, transatlantske veze…
Što se Rusije tiče, partnerstvo je poželjno, ali tek kad prestane da rešava politike bombama i shvati da stabilna Evropa nije njen neprijatelj. Niko u EU nema interes da Rusija bude izolovana, ali isto tako niko normalan neće da se druži sa komšijom koji puca kroz ogradu.
Dakle, nije ovo "evropski poraz", već vrlo bolno ali nužno buđenje iz dekadencije. A ko se probudi na vreme, taj na kraju i pobedi