20.10.1981.
(...) Pobeda socijalista u Grčkoj, na čelu sa zakletim demagogom Papandreuom. I opet isto objašnjenje: “želja za promenama”. Objasnili su i umirili se: znači, nije stvar u ljubavi prema socijalizmu, već u “zamoru” od prošlosti. Umirili su se i ne shvataju da sâm socijalizam, u najvećoj meri, upravo pljuje na to da li ga oni vole ili ne... Da je prihvatanje socijalizma – prihvatanje zla, jer je [prihvatanje] laži o svetu, o čoveku, o Bogu, o smislu života, o smislu bukvalno svega. To je prihvatanje idola, lažnoga boga i klanjanje njemu.
U tiraninu se zlo javlja kao zlo, a u samom prepoznavanju tiranina kao tiranina to zlo već biva razrušeno. Socijalizam je, pak, dobar antihristovskim dobrom, i zato ga ljudi ne prepoznaju kao zlo. Jer, zlo socijalizma je u zameni cilja života. Govore da je socijalizam protiv “individualne svojine”, a da je to učio i Hristos. Ali, upravo to i jeste “fokus” socijalističkog zla. Jer Hristos nije učio tome da je svet “kolektivna svojina”, već tome da je svet – Božiji. Da ne govorimo o tome da je pojam “kolektivne svojine” – apsurdan, jer je protivrečan. Svojina može da bude jedino lična. I otkrivenje Hristovo je u tome što svakome daruje svet u “svojinu” i, na taj način svakoga čini savladarem sveta sa Bogom. Istinska svojina jeste u priznanju da je sve – Božiji dar, put ka opštenju sa Bogom. Vlasnik sveta, car sveta može da bude samo ličnost. I svaki kolektiv je svagda, u ovoj ili onoj meri, krađa. Krađa od Boga. Krađa od čoveka.
Ali, da li je, onda, kapitalizam – to umnožavanje novca iz sebe samog, to ostrašćeno “bogaćenje” – hrišćanski? Ne, nije “hrišćanski” u meri u kojoj nema ničeg “hrišćanskog” u ovom palom i grešnom svetu. No, ma koliko kapitalizam bio nakazan i karikaturalan, on je nakazna karikatura, izopačenje nečega što je svojstveno tvorevini Božijoj. Jer, Bog nam daruje svet upravo kao kapital – da bismo ga umnožili i vratili Bogu sa “procentima”. Sama ideja umnožavanja, nakupljanja, povećanja jeste, ako možemo tako da se izrazimo, “Božija ideja”, svojstvena Božijoj zamisli o svetu. Život je to neprestano “investiranje”. To je i obrazovanje, i kultura, i zemljoradnja, i svako “obdelavanje” koje je zapoveđeno čoveku. I jedina zapovest Božija jeste isključivo u pogledu toga da se mi “ne bogatimo u sebi, već u Bogu”, a to znači: da se bogatimo zajedno sa NJim, da bi svako umnoženje bilo u slavu Božiju, da bi bilo nakupljanje onoga što je “nepropadivo”. Zato je “instinkt” kapitalizma pravilan, iako sâm kapitalizam, kao i kultura, kao i sve u svetu, jeste pad istinskoga bogaćenja, istinskoga obrazovanja, istinskoga “umnožavanja” [u Bogu].
Socijalizam ništa ne obdelava. On je statičan kao što je statična i smrt: on je smrtonosan. Sve treba jednom zasvagda “raspodeliti” na sve ljude i sve ljude izravnati u toj “sreći”. Nema ni cilja, ni rizika, niti u suštini truda, to jest svega onoga što je založeno u samoj prirodi čovekovoj. Potpuna “zagarantovanost”. Ne, to više nije, čak, ni karikatura, niti izopačenje: to je kolektivna smrt. Socijalizam je prihvatanje paloga sveta, nesvesnost o svetu kao palom svetu. Socijalizam je smrtonosna zaraza, odgovor antihrista Bogu..