Evharistija kao Otkrivenje i Zajedničenje
Liturgija počinje svečanim slavoslovljem: “Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvek i u vekove vekova”. Simvol Carstva Božijeg Na sličan način i Spasitelj započinje Svoje služenje objavljujući da je Carstvo došlo: Dođe Isus u Galileju, propovedajući Evangelije o Carstvu Božijemu, i govoreći: Ispunilo se vreme i približilo se Carstvo Božije; pokajte se i verujte u Evangelije (Mk. 1, 14-15). I upravo tom željom za Carstvom započinje prva i najprevashodnija od svih hrišćanskih molitava: “Neka dođe Carstvo Tvoje”.
Prema tome, Carstvo Božije je sadržaj hrišćanske vere – cilj, smisao i sadržaj hrišćanskoga života. Carstvo Božije je poznanje Boga, ljubav prema Bogu, jedinstvo sa Bogom i život u Bogu. Carstvo Božije je jedinstvo sa Bogom kao Istočnikom svekolikoga života, sa Bogom kao samim Životom. Carstvo Božije je Život večni: A ovo je Život večni da poznaju Tebe, jedinoga istinitoga Boga (Jn. 17, 3). Čovek je stvoren upravo za ovaj večni Život u punoti ljubavi, jedinstva i poznanja: U NJemu beše Život i Život beše svetlost ljudima (Jn. 1, 14). Ali, čovek je ovo izgubio u Grehopadu, i čovekovim Grehopadom su zlo, stradanje i smrt zagospodarili svetom. “Knez ovoga sveta” je zavladao svetom: svet je odbacio svoga Boga i Cara. Ali, Bog nije odbacio svet. “I nije odustao sve da čini dok nas nije uzveo na Nebo, i darovao nam Svoje Carstvo koje će doći” (Anafora Liturgije Sv. Jovana Zlatoustog). Proroci Staroga Zaveta su čeznuli za ovim Carstvom, molili se za njega, prorokovali o njemu. Carstvo Božije je sami cilj i ispunjenje ka kome je bila usmerena čitava sveštena istorija Staroga Zaveta, istorija koja je bila sveta ne ljudskom svetošću (jer ta je istorija bila prepuna padova, izdaja i greha!), već svetošću koja je dolazila od toga što je ta istorija bila Božija priprema za dolazak NJegovoga Carstva.
A sada se ispunilo vreme i približilo se Carstvo Božije (Mk. 1, 15). Jednorodni Sin Božiji postao je Sin Čovečiji da bi objavio i da bi ljudima dao oproštaj greha, izmirenje sa Bogom i novi život. On se zacario Svojom Smrću na Krstu i Svojim Vaskrsenjem iz mrtvih. Bog je Hrista posadio Sebi s desne strane na Nebesima, iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena... I sve pokori pod noge NJegove, i NJega postavi iznad svega za Glavu Crkvi (Efes. 20, 22). Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog NJega, ovoga Isusa, Koga vi raspeste (Del. ap. 2, 36). Hristos caruje i svako ko veruje u NJega i koji se rodio iznova vodom i Duhom pripada NJegovome Carstvu i ima NJega u sebi. “Hristos je Gospod”. Ovo je najdrevnije hrišćansko ispovedanje vere, i ovaj svet, u obliku Rimske imperije, tri stoleća je progonio Hrišćane koji su izgovarali ove reči, odbijajući da priznaju ikoga na zemlji za Gospoda osim Jednoga Gospoda i Jednoga Cara.
Carstvo Hristovo se prihvata verom i skriveno je “u nama”. Sâm Car je došao u obličju sluge i zacario se isključivo kroz Krst. Nema spoljašnjih znakova ovoga Carstva na zemlji. To je Carstvo “sveta koji će doći” i svi ljudi će prepoznati istinskoga Cara sveta isključivo u slavi NJegovoga Drugoga dolaska. Ali, to Carstvo za one koji veruju i koji ga prihvataju već jeste ovde i sada, i to kao očiglednije od svih “stvarnosti” koje nas okružuju. “Gospod je došao, Gospod dolazi, Gospod će doći...” Ovaj trijedni smisao aramejskoga usklika “Maranata!” sadrži celinu hrišćanske pobedne vere, protiv koje su se svi progoni pokazali kao nemoćni.
Sve ovo, na prvi pogled, može da zvuči kao neka vrsta pobožnih oveštalih fraza. Ali, ako iznova pročitate ono što smo upravo rekli i uporedite to sa verom i “iskustvom” ogromne većine Hrišćana, uverićete se da je Carstvo Božije prestalo da bude središnji sadržaj i unutarnja motivacija hrišćanske vere. Za razliku od ranih Hrišćana, Hrišćani kasnijih razdoblja su, malo po malo, izgubili svoj opit Carstva Božijeg “koje se približilo”. Oni su počeli da poimaju Carstvo isključivo kao Carstvo koje će doći – na kraju i posle kraja. O “ovom svetu” i “Carstvu Božijem”, koje Evangelije sapostavlja jedan uz drugi i u napetosti i uzajamnom borenju, počelo je da se misli u smislu hronološkog sleda: sada je – isključivo svet, tada će biti – isključivo Carstvo Božije. Za prve Hrišćane je sveoubuhvatna radost, istinski zapanjujuća novina njihove vere ležala u činjenici da se Carstvo približilo. Carstvo se javilo i premda je ostalo skriveno i nevidivo za “ovaj svet”, ono je već bilo prisutno, njegova svetlost je već zasijala, ono je već počelo da dejstvuje u svetu. A onda, kako je Carstvo [sve više] bilo “premeštano” na kraj sveta, na tajanstvenu i nedokučivu granicu vremena, Hrišćani su postepeno gubili svoju svest o Carstvu kao o onome čemu treba da se nadaju, kao o prečeznutom i radosnom ispunjenju svih nadanja, svih želja, samoga života, svega onoga što je rana Crkva uključivala u reči: “I da dođe Carstvo Tvoje”. Karakteristično je da naši akademski i obimni uxbenici dogmatičkoga bogoslovlja (koji, naravno, ne mogu da prećute rano učenje [Crkve]) govore o Carstvu veoma oskudnim, nejasnim i, čak, dosadnim rečima. Ovde je eshatologija (tj. učenje o “konačnoj sudbini sveta i čoveka”) bukvalno svedena na učenje o “Bogu kao Sudiji i Osvetniku”. Kada je reč o pobožnosti, tj. o ličnom iskustvu pojedinačnih vernika, zanimanje [za eshatologiju] je suženo na pitanje lične sudbine “posle smrti”. U isto vreme, “ovaj svet”, čije obličje – po rečima Sv. ap. Pavla – prolazi (1. Kor. 7, 31), a koji je, u svesti ranih Hrišćana, bio otvoren za Carstvo, iznova zadobija svoju sopstvenu vrednost i postojanje nezavisno od Carstva Božijeg.
Ovo postepeno sužavanje, ako ne i korenita metamorfoza hrišćanske eshatologije, njen neobični raskid sa temom i opitom Carstva Božijeg, imao je ogroman značaj u razvoju liturgijske svesti u Crkvi. Vraćajući se na ono što smo malopre rekli o simvolizmu hrišćanskog bogosluženja, sada možemo da potvrdimo da se bogosluženje Crkve rodilo prvenstveno kao simvol Carstva i kao simvol Crkve koja jeste ulaženje u Carstvo. U “ovome svetu”, Crkva jeste dar, epifanija i predzbivanje Carstva. Čitava novina, jedinstvenost hrišćanskoga kulta bila je u njegovoj eshatološkoj prirodi: taj kult je bio prisustvovanje već ovde i sada onoga što će doći, epifanija onoga što će doći, zajedničenje sa “svetom koji će doći”. Kao što sam to napisao u svome Uvodu u liturgijsko bogoslovlje, “Dan Gospodnji” je rođen kao simvol, tj. kao projavljenje Carstva – sada! – upravo iz ovog eshatološkog iskustva. Ovo iskustvo je odredilo hrišćansku “recepciju” jevrejskih praznika Pashe i Pedesetnice upravo kao praznika “izlaženja” iz sadašnjega “eona” u “Eon” koji će doći i, na taj način, kao simvola Carstva Božijeg.
Ali, naravno, simvol Carstva par excellence, onaj koji ispunjava sve ostale simvole – Dan Gospodnji, Krštenje, Pashu, itd. – kao i svekoliki hrišćanski život koji je skriven Hristom u Bogu (Kol. 3, 3), bila je Evharistija – Sveta Tajna dolaska Vaskrsloga Gospoda, našeg susretanja i zajedničenja sa NJim za Trpezom NJegovom u Carstvu NJegovome (Lk. 22, 30). Tajno, daleko od očiju sveta, “iza zatvorenih vrata”, Crkva – to “malo stado” kome je Otac blagoizvoleo da daruje... Carstvo (Lk. 12, 32) – ispunjavala je u Evharistiji svoje ushođenje i ulaženje u svetlost i radost i trijumf Carstva. I možemo, bez ikakvog preterivanja reći, da se hrišćanski lex orandi rodio i razvio upravo iz ovog potpuno jedinstvenog i neuporedivog iskustva, iz ovog potpuno ostvarenog simvola. Koristeći se pojmovima koje smo upotrebili na početku ovoga poglavlja, možemo reći da Evharistija, kao krajnje ispunjenje simvola, nije bila “izobražavanje” ovoga ili onoga već pre otkrivenje svega i zajedničenje sa svime