Aleksandar Šmeman - misli i dela

Pretvoriti Oce u čisto formalni i nepogrešivi autoritet
kada procesuiramo necije ideje, naravno bez uskakanja u brzoplete zakljucke, mi idemo rediom rec po rec i analiziramo, a mozemo i odmah imati spremljeni zakljucak - Bog ce se postarati.
Dakle, pitamo se sta je sustinsko, i kako se slaze pogresivost sa autoritetima.
TRazimo sustinsko, i trazimo greske, da bi ih ispravili [kod prevodioca npr.], a ne da bi rusili autoritete, hijerarhiju koju sam pominjao ranije.
Trzimo argumente, ne da bi argue-ovali, vec imali potvrdu istinitosti... itd. U taj posao moramo da se upustimo kod svakog ponaosob, a ne da razglabamo imajuci unapred pripremljeni generalni/opsti zakljucak, cak i ako je on ispravan, a znamo da jeste. JER, ako mi unapred znamo resenje, onda cemu gluma, ili cemu rasprava, da radimo na resenju, a ne na problemu, jer ko je lud da se petlja u probleme, ako vec ima resenje?
 
Poslednja izmena:
kada procesuiramo necije ideje, naravno bez uskakanja u brzoplete zakljucke, mi idemo rediom rec po rec i analiziramo, a mozemo i odmah imati spremljeni zakljucak - Bog ce se postarati.
Dakle, pitamo se sta je sustinsko, i kako se slaze pogresivost sa autoritetima.
TRazimo sustinsko, i trazimo greske, da bi ih ispravili [kod prevodioca npr.], a ne da bi rusili autoritete, hijerarhiju koju sam pominjao ranije.
Trzimo argumente, ne da bi argue-ovali, vec imali potvrdu istinitosti... itd. U taj posao moramo da se upustimo kod svakog ponaosob, a ne da razglabamo imajuci unapred pripremljeni generalni/opsti zakljucak, cak i ako je on ispravan, a znamo da jeste. JER, ako mi unapred znamo resenje, onda cemu gluma, ili cemu rasprava, da radimo na resenju, a ne na problemu, jer ko je lud da se petlja u probleme, ako vec ima resenje?
Dobro, ok, ovo je opšte tačno
 
Problem EON-a, prevodioci su vas prevarili, preveli zedne preko sve vode koju sam naveo, videti originalno znacenje reci EON

Dakle, citati u Mateju 13, koji se odnose na žetvu ne mogu nikako biti kraj sveta, kako prevodi zapad ili reč vek (ili eon) tumači istok, jer bi se tada radilo o kraju više svetova. Reč Gospodnja o žetvi referiše o poslanju čak 70-orice, pa je i to bilo malo poslanika, jer je žetve bilo mnogo i onda (LUKA 10,1-2), jer su se već njive žutele za žetvu, a ne posle čak 4 meseca (JOVAN 4,35...).

ne mozete sve eone da trpate u vecnost, vec morate da ih razlikujete, vecnost je jedna, a eoni su mnogi, svaka generacija zivi u svom eonu, veku, tj, svaka generacija je poseban eon, a vecnost je samo jedna [nema plural reci vecnost, to prevodioci nema sanse da slazu]
For example, Paul refers to this eon (age) and the one to come (Ephesians 1:21), to eons (ages) to come (Ephesians 2:7), and to the eons (ages) in which the mystery of Christ has been hidden, which refers to previous eons (Ephesians 3:9).

ne dajte da vam mute vodu, tj. vreme koje tece, od eona do eona, od generacije do generacije, a onaj koji preti da vremena vise nece biti, on je rekoh vam osudjen, za vreme 1. eona.
Ovde si previše dao značaja jednom izrazu, iz njega izvukao čitavu konstrukciju koja tu nije postojala i onda se baviš razgradnjom te dekonstrukcije.
Zbog toga, nemam šta ovde da kažem
 
to je generalan/uopsten zakljucak, koji nije diskutabilan, koji stoji odvajkada, i treba da stoji uvek, ali moja replika je bila razrada pojedinih/posebnih ideja o pojmovima koje sam nasao u tekstu, te ih predstavio u drugacijem svetlu, cak pokusavajuci da ti nacrtam da bi shvatio koncept koji sprva nisi razumeo.
Pa, upravo nije.
OBrati pažnju šta se zaista piše, pa ćeš to videti.
Upravo guranje u stranu Evharistije (tj. Liturgije i Pričešća) ili u najboljem slučaju, svođenje Pričešća na jednu od Svetih Tajni, umesto njeno viđenje kao tajne nad tajnama, to je ono o čemu se piše.

Vidim da hvataš pojedinačne pojmove iz teksta i da ih izolovano analiziraš i izvlačiš konstrukcije iz toga. Ja u tome ne mogu učestvovati, jer takav nepotrebni partikularizam, potpuno zaklanja osnovnu poruku.
 
Iz teksta “STARO PROĐE, SVE NOVO POSTADE

...Mač koji je Hristos doneo na zemlju ne razdeljuje narod od naroda, niti rasu od rase, već pravednost od greha, dobro od zla, vernost od izdaje, i to unutar svakoga naroda, baš kao i unutar svakoga čoveka. Zato u istinitom Predanju Crkve nema mesta za mesijansko samouznošenje, niti za “pohvalu telu i krvi”, koja je, nažalost, svojstvena gotovo svim narodima. Mi nismo pozvani na istoriosofska maštanja, niti nagađanja o “tajni istorije”, već na beskrajno težak podvig razlikovanja duhovâ – da li su oni od Boga ili pak nisu, na borbu protiv “tela i krvi” radi njihovoga prosvetljivanja i preobražavanja. Sve zasvagda ostaje otvoreno. Bog nikoga nije odbacio, svi su pozvani, ali ne prihvataju svi taj poziv. Svima je darovano spasenje, ali se ne spasavaju svi. Na sve se izliva ljubav Hristova, ali ne otvara svako svoje srce za tu ljubav. I nema nikakve druge “tajne istorije” koja nam je otkrivena osim upravo te otvorenosti istorije ili za pogibelj ili za spasenje, za slobodu, izbor, poslušnost...
 
Ovde si previše dao značaja jednom izrazu, iz njega izvukao čitavu konstrukciju koja tu nije postojala i onda se baviš razgradnjom te dekonstrukcije.
Zbog toga, nemam šta ovde da kažem
Pa, upravo nije.
OBrati pažnju šta se zaista piše, pa ćeš to videti.
Upravo guranje u stranu Evharistije (tj. Liturgije i Pričešća) ili u najboljem slučaju, svođenje Pričešća na jednu od Svetih Tajni, umesto njeno viđenje kao tajne nad tajnama, to je ono o čemu se piše.

Vidim da hvataš pojedinačne pojmove iz teksta i da ih izolovano analiziraš i izvlačiš konstrukcije iz toga. Ja u tome ne mogu učestvovati, jer takav nepotrebni partikularizam, potpuno zaklanja osnovnu poruku.
ja razumem tvoje stanoviste, zato diskutujemo, ... i shvatam da si sad razumeo i ti moje o hijerarhiji [tajna nad tajnama, evharistija kao eshatoloska tj. vremenska kategorija u kontekstu hijerarhije], bez obzira sto si preskocio ovu moju repliku https://forum.krstarica.com/threads/aleksandar-smeman-misli-i-dela.896816/page-4#post-38756143 ovu moju repliku si sad razumeo [na tvoja 4 ''ne razumem''], samo se ne slazes sa mnom... valjda smo se razjasnili sad, u sustini za tebe nema znacaja da li je eon 1 generacija, 1 ograniceno vreme, ili je vecnost, jer kada se saberu svi eoni, na kraju dobijamo vecnost [ima logike tvoje stanviste, samo se eto ne slazemo, jer ja do vecnosti ne dolazim sabirajuci vremenske intervale... setices se onog 1 casa, kada sam preterao sa kritikom tebe, na onoj temi rekavsi da su 2 razlicita - eona, prvi i poslednji]
10 Gledate na dane i mesece, i vremena i godine.
11 Bojim se za vas da se ne budem uzalud trudio oko vas. https://wwwyu.com/biblija/48gal004.htm
 
Poslednja izmena:
ponovno bogoslovsko otkriće same Evharistije.
...
Upravo u Evharistiji Crkva prestaje da bude [samo] “institucija, učenje i sistem” i postaje Život, Viđenje, Spasenje; upravo se u Evharistiji ostvaruje Reč Božija i čovekov um postaje kadar da izražava um Hristov.
...
“Ponovo otkriti” Evharistiju znači, kao što smo to pokušali da pokažemo, obnoviti eklisiološku i eshatološku “punotu” Evharistije, iznova poznati Evharistiju kao Svetu Tajnu Crkve. To, sa svoje strane, znači da svedenost Evharistije na mnoštvo veštački izolovanih “pitanja” (Sveta Tajna, Žrtva, ričešćivanje, itd.) mora da se prevlada kroz ponovno ucelovljenje viđenja i opita. Takvo ponovno ucelovljenje je moguće jedino kada prestanemo da Eharistiju kao “Svetu Tajnu”, “Žrtvu ili Pričešće” izdvajamo iz evharistijske Liturgije (leitourg’a), tj. iz čina u kome svi ovi aspekti jedino i mogu da se shvate u njihovoj pravoj perspektivi i u njihovoj organskoj uzajamnoj povezanosti. Pravilo moljenja (lex orandi) mora da se obnovi kao pravilo verovanja (lex credendi). Ponovno otkrivanje Evharistije kao Svete Tajne same Crkve jeste, drugim rečima, ponovno otkrivanje Crkve in actu, Crkve kao Svete Tajne Hrista, Svete Tajne Njegove Parusije, Dolaska i Prisustvovanja Carstva koje će doći.
...
Evharistija jeste trenutak Istine koji nam omogućava da vidimo stvarne “objekte” bogoslovlja – Boga, čoveka i svet – u istinitom svetlu. Drugim rečima, Evharistija nam i otkriva predmete bogoslovlja onakvi kakvi oni jesu, i daje nam neophodno svetlo za njihovo poimanje. “Videsmo Svetlost istinitu, primismo Duha Nebeskoga...” Bogoslovlje, poput svake druge hrišćanske službe ili “liturgije”, jeste blagodatni dar (harizma), dar Duha Svetoga. Ovaj dar se daruje u Crkvi, to jest u činu u kome Crkva ispunjava sebe kao zajedničenje Duha Svetoga, u kome ona prinosi u Hristu i prinosi Hrista, i u kome ona biva prihvaćena Hristom i primljena od Hrista; u činu koji je, stoga, istočnik svih blagodatnih darova i službi u Crkvi.

Evharistija je, zaista, trenutak istine, jer u njoj stojimo pred Bogom, u Hristu Koji jeste Kraj, Eshaton, Punota svekolike čovečanske prirode naše. I mi u Hristu prinosimo Bogu jedinu “slovesnu službu” (logiki latreia) iskupljenoga sveta – Evharistiju, i u svetlosti Evharistije sagledavamo i poimamo i vozglavljujemo u Hristu istinu o Bogu, svetu i čoveku, o Stvaranju i Padu, Grehu i Iskupljenju, o čitavom kozmosu i njegovom krajnjem preobraženju u Carstvo Božije. I mi ovu istinu primamo kroz pričešćivanje Telom i Krvlju Hristovom, u beskrajnoj Pedesetnici koja nas uvodi u svekoliku Istinu i javlja nam ono što će doći (Jn. 16, 13). Zadatak bogoslovlja je da svedoči ovu istinu i ovome zadatku nema kraja. Svaki bogoslov vidi ovu Istinu tek delimično i delimično je izražava, i svako, zaista, ostaje slobodan datu Istinu izrazi u skladu sa svojim naročitim blagodatnim darom i prizvanjem. No, kao što svi blagodatni darovi imaju jedan i isti izvor, tako i sva prizvanja u krajnjem ishodu doprinose sazdavanju jednog katoličanskog [sabornog] bogoslovlja Crkve.

Povratak Bibliji, povratak Ocima... Ovo, pre svega, znači povratak Crkvi kroz Evharistiju i Evharistiji kroz Crkvu: u Evharistiji nam se “tekstovi” Svetoga Pisma daju uvek, opet i iznova, kao živa i životvorna Reč Božija – tu se zaista srećemo sa našim Ocima, i to ne u “knjigama” već u Stvarnosti, u onoj Stvarnosti o kojoj su Oci svedočili u svoje vreme na svom jeziku, a o kojoj smo mi prizvani da svedočimo u naše vreme na našem jeziku. “Jer jezici su različiti”, kako veli Sv. Irinej, “ali je sila Predanja jedna i istovetna” (Adv. Haeres. 1, 10, 2), i dodaje: “Naše učenje je saglasno Evharistiji i Evharistija potvrđuje naše učenje”.
 
Evharistija kao Otkrivenje i Zajedničenje



Liturgija počinje svečanim slavoslovljem: “Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvek i u vekove vekova”. Simvol Carstva Božijeg Na sličan način i Spasitelj započinje Svoje služenje objavljujući da je Carstvo došlo: Dođe Isus u Galileju, propovedajući Evangelije o Carstvu Božijemu, i govoreći: Ispunilo se vreme i približilo se Carstvo Božije; pokajte se i verujte u Evangelije (Mk. 1, 14-15). I upravo tom željom za Carstvom započinje prva i najprevashodnija od svih hrišćanskih molitava: “Neka dođe Carstvo Tvoje”.

Prema tome, Carstvo Božije je sadržaj hrišćanske vere – cilj, smisao i sadržaj hrišćanskoga života. Carstvo Božije je poznanje Boga, ljubav prema Bogu, jedinstvo sa Bogom i život u Bogu. Carstvo Božije je jedinstvo sa Bogom kao Istočnikom svekolikoga života, sa Bogom kao samim Životom. Carstvo Božije je Život večni: A ovo je Život večni da poznaju Tebe, jedinoga istinitoga Boga (Jn. 17, 3). Čovek je stvoren upravo za ovaj večni Život u punoti ljubavi, jedinstva i poznanja: U NJemu beše Život i Život beše svetlost ljudima (Jn. 1, 14). Ali, čovek je ovo izgubio u Grehopadu, i čovekovim Grehopadom su zlo, stradanje i smrt zagospodarili svetom. “Knez ovoga sveta” je zavladao svetom: svet je odbacio svoga Boga i Cara. Ali, Bog nije odbacio svet. “I nije odustao sve da čini dok nas nije uzveo na Nebo, i darovao nam Svoje Carstvo koje će doći” (Anafora Liturgije Sv. Jovana Zlatoustog). Proroci Staroga Zaveta su čeznuli za ovim Carstvom, molili se za njega, prorokovali o njemu. Carstvo Božije je sami cilj i ispunjenje ka kome je bila usmerena čitava sveštena istorija Staroga Zaveta, istorija koja je bila sveta ne ljudskom svetošću (jer ta je istorija bila prepuna padova, izdaja i greha!), već svetošću koja je dolazila od toga što je ta istorija bila Božija priprema za dolazak NJegovoga Carstva.


A sada se ispunilo vreme i približilo se Carstvo Božije (Mk. 1, 15). Jednorodni Sin Božiji postao je Sin Čovečiji da bi objavio i da bi ljudima dao oproštaj greha, izmirenje sa Bogom i novi život. On se zacario Svojom Smrću na Krstu i Svojim Vaskrsenjem iz mrtvih. Bog je Hrista posadio Sebi s desne strane na Nebesima, iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena... I sve pokori pod noge NJegove, i NJega postavi iznad svega za Glavu Crkvi (Efes. 20, 22). Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog NJega, ovoga Isusa, Koga vi raspeste (Del. ap. 2, 36). Hristos caruje i svako ko veruje u NJega i koji se rodio iznova vodom i Duhom pripada NJegovome Carstvu i ima NJega u sebi. “Hristos je Gospod”. Ovo je najdrevnije hrišćansko ispovedanje vere, i ovaj svet, u obliku Rimske imperije, tri stoleća je progonio Hrišćane koji su izgovarali ove reči, odbijajući da priznaju ikoga na zemlji za Gospoda osim Jednoga Gospoda i Jednoga Cara.


Carstvo Hristovo se prihvata verom i skriveno je “u nama”. Sâm Car je došao u obličju sluge i zacario se isključivo kroz Krst. Nema spoljašnjih znakova ovoga Carstva na zemlji. To je Carstvo “sveta koji će doći” i svi ljudi će prepoznati istinskoga Cara sveta isključivo u slavi NJegovoga Drugoga dolaska. Ali, to Carstvo za one koji veruju i koji ga prihvataju već jeste ovde i sada, i to kao očiglednije od svih “stvarnosti” koje nas okružuju. “Gospod je došao, Gospod dolazi, Gospod će doći...” Ovaj trijedni smisao aramejskoga usklika “Maranata!” sadrži celinu hrišćanske pobedne vere, protiv koje su se svi progoni pokazali kao nemoćni.

Sve ovo, na prvi pogled, može da zvuči kao neka vrsta pobožnih oveštalih fraza. Ali, ako iznova pročitate ono što smo upravo rekli i uporedite to sa verom i “iskustvom” ogromne većine Hrišćana, uverićete se da je Carstvo Božije prestalo da bude središnji sadržaj i unutarnja motivacija hrišćanske vere. Za razliku od ranih Hrišćana, Hrišćani kasnijih razdoblja su, malo po malo, izgubili svoj opit Carstva Božijeg “koje se približilo”. Oni su počeli da poimaju Carstvo isključivo kao Carstvo koje će doći – na kraju i posle kraja. O “ovom svetu” i “Carstvu Božijem”, koje Evangelije sapostavlja jedan uz drugi i u napetosti i uzajamnom borenju, počelo je da se misli u smislu hronološkog sleda: sada je – isključivo svet, tada će biti – isključivo Carstvo Božije. Za prve Hrišćane je sveoubuhvatna radost, istinski zapanjujuća novina njihove vere ležala u činjenici da se Carstvo približilo. Carstvo se javilo i premda je ostalo skriveno i nevidivo za “ovaj svet”, ono je već bilo prisutno, njegova svetlost je već zasijala, ono je već počelo da dejstvuje u svetu. A onda, kako je Carstvo [sve više] bilo “premeštano” na kraj sveta, na tajanstvenu i nedokučivu granicu vremena, Hrišćani su postepeno gubili svoju svest o Carstvu kao o onome čemu treba da se nadaju, kao o prečeznutom i radosnom ispunjenju svih nadanja, svih želja, samoga života, svega onoga što je rana Crkva uključivala u reči: “I da dođe Carstvo Tvoje”. Karakteristično je da naši akademski i obimni uxbenici dogmatičkoga bogoslovlja (koji, naravno, ne mogu da prećute rano učenje [Crkve]) govore o Carstvu veoma oskudnim, nejasnim i, čak, dosadnim rečima. Ovde je eshatologija (tj. učenje o “konačnoj sudbini sveta i čoveka”) bukvalno svedena na učenje o “Bogu kao Sudiji i Osvetniku”. Kada je reč o pobožnosti, tj. o ličnom iskustvu pojedinačnih vernika, zanimanje [za eshatologiju] je suženo na pitanje lične sudbine “posle smrti”. U isto vreme, “ovaj svet”, čije obličje – po rečima Sv. ap. Pavla – prolazi (1. Kor. 7, 31), a koji je, u svesti ranih Hrišćana, bio otvoren za Carstvo, iznova zadobija svoju sopstvenu vrednost i postojanje nezavisno od Carstva Božijeg.


Ovo postepeno sužavanje, ako ne i korenita metamorfoza hrišćanske eshatologije, njen neobični raskid sa temom i opitom Carstva Božijeg, imao je ogroman značaj u razvoju liturgijske svesti u Crkvi. Vraćajući se na ono što smo malopre rekli o simvolizmu hrišćanskog bogosluženja, sada možemo da potvrdimo da se bogosluženje Crkve rodilo prvenstveno kao simvol Carstva i kao simvol Crkve koja jeste ulaženje u Carstvo. U “ovome svetu”, Crkva jeste dar, epifanija i predzbivanje Carstva. Čitava novina, jedinstvenost hrišćanskoga kulta bila je u njegovoj eshatološkoj prirodi: taj kult je bio prisustvovanje već ovde i sada onoga što će doći, epifanija onoga što će doći, zajedničenje sa “svetom koji će doći”. Kao što sam to napisao u svome Uvodu u liturgijsko bogoslovlje, “Dan Gospodnji” je rođen kao simvol, tj. kao projavljenje Carstva – sada! – upravo iz ovog eshatološkog iskustva. Ovo iskustvo je odredilo hrišćansku “recepciju” jevrejskih praznika Pashe i Pedesetnice upravo kao praznika “izlaženja” iz sadašnjega “eona” u “Eon” koji će doći i, na taj način, kao simvola Carstva Božijeg.


Ali, naravno, simvol Carstva par excellence, onaj koji ispunjava sve ostale simvole – Dan Gospodnji, Krštenje, Pashu, itd. – kao i svekoliki hrišćanski život koji je skriven Hristom u Bogu (Kol. 3, 3), bila je Evharistija – Sveta Tajna dolaska Vaskrsloga Gospoda, našeg susretanja i zajedničenja sa NJim za Trpezom NJegovom u Carstvu NJegovome (Lk. 22, 30). Tajno, daleko od očiju sveta, “iza zatvorenih vrata”, Crkva – to “malo stado” kome je Otac blagoizvoleo da daruje... Carstvo (Lk. 12, 32) – ispunjavala je u Evharistiji svoje ushođenje i ulaženje u svetlost i radost i trijumf Carstva. I možemo, bez ikakvog preterivanja reći, da se hrišćanski lex orandi rodio i razvio upravo iz ovog potpuno jedinstvenog i neuporedivog iskustva, iz ovog potpuno ostvarenog simvola. Koristeći se pojmovima koje smo upotrebili na početku ovoga poglavlja, možemo reći da Evharistija, kao krajnje ispunjenje simvola, nije bila “izobražavanje” ovoga ili onoga već pre otkrivenje svega i zajedničenje sa svime
 
O prvoj prvoj rečenici kojom počinje Liturgija:

Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvek i u vekove vekova.

AMIN




Šta znači blagosiljati Carstvo? To znači da priznajemo i ispovedamo da je Carstvo Božije naša najviša i krajnja vrednost, predmet naše želje, naše ljubavi i naše nade. To znači da mi objavljujemo da je Carstvo Božije cilj ove Svete Tajne – pokloništva, ushođenja i ulaženja – koja sada započinje. To znači da moramo da usredsredimo našu pažnju, naš um, dušu i srce, to jest sveceli naš život na ono što je jedino potrebno. Konačno, to znači da već sada, u “ovome svetu”, potvrđujemo mogućnost zajedničenja sa Carstvom, mogućnost ulaska u njegovo sijanje, istinu i radost.


Svaki put kada se sabiraju u crkvi, Hrišćani svedoče pred čitavim svetom da Hristos jeste Car i Gospod, da je NJegovo Carstvo već otkriveno i dato čoveku, i da je novi i besmrtni život već započeo. Upravo zbog toga Liturgija započinje ovim svečanim ispovedanjem i slavoslovljenjem Cara Koji dolazi sada, ali Koji će obitavati zanavek i carevati u vekove vekova.

Amin – odgovara verni narod. Ova reč se obično prevodi kao “neka bude”, ali njen smisao je, zaista, snažniji od ovoga. Ova reč označava ne samo saglasnost, već i aktivno prihvatanje: “Da, to jeste tako i neka bude tako!”. Ovom rečju crkveno sabranje zaključuje i, zapravo, zapečaćuje svaku molitvu koju proiznosi sveštenoslužitelj, izražavajući time svoje organsko, odgovorno i svesno učestvovanje u svakoj sveštenoradnji i svim sveštenoradnjama Crkve. Blaženi Avgustin piše: “Onome što [vi] jeste – recite ’Amin’ i na taj način ga zapečatite vašim odgovorom. Jer, kada čujete – ’Telo Hristovo’, vi odgovarate: ’Amin’. Budite udovi Tela Hristovoga, koje se ostvaruje vašim ’Amin’... Ispunjavajte ono što [vi] jeste”.
 
Poslednja izmena:
6BC02B15-F3EA-4A1A-BB35-AA0C54883857.jpeg
 
Iz teksta Liturgija i Eshatologija

Radost Carstva Božijeg


Ne možemo odgovoriti na probleme sveta ni tako što ćemo kapitulirati pred njima, niti tako što ćemo pobeći od njih. Mi na probleme sveta možemo da odgovorimo jedino tako što ćemo da ih preinačimo, poimajući ih iz drugačije perspektive. Potrebno je da se obratimo onom izvoru energije, u najdubljem smislu te reči, koji je imala Crkva kada je pobeđivala svet. Crkva je donela u svet ne ideje koje su naprosto bile prilagođene potrebama čoveka, već istinu, pravdu i radost Carstva Božijeg.

Radost Carstva! Svagda me je obespokojavalo to što se u nasleđenim mnogotomnim sistemima dogmatičkoga bogoslovlja objašnjavaju i razmatraju gotovo svi pojmovi izuzev jedne reči kojom počinje i kojom se završava hrišćanska Blagovest. “Ne bojte se, jer vam javljam radost veliku !” (Lk. 2, 10) – ovim angelskim pozdravom počinje Evangelije. “Oni Mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom” (Lk. 24, 52) – tako se završava Evangelije. Nema (u dogmatičkom bogoslovlju) bogoslovske definicije radosti. To je zato što se ne može (pojmovno) definisati smisao radosti koju niko neće uzeti od nas (Jn. 16, 22). Tu zamuknjuju sve definicije. I sve dok se to i takvo proživljavanje radosti Carstva u svoj njegovoj punoti ne bude vratilo u središte bogoslovlja, bogoslovlje neće moći da se bavi svetom u njegovim zaista kozmičkim dimenzijama, i neće moći da se bavi istorijskom stvarnošću borbe između Carstva Božijeg i carstva “kneza ovoga sveta”, niti će moći da se bavi Iskupljenjem kao punotom, pobedom i prisustvovanjem Boga Koji je postao sve u svemu.

Nama nije neophodna puka “liturgijska pobožnost”. Naprotiv, “liturgijska pobožnost” je jedan od najžešćih neprijatelja Liturgije. Liturgiju ne treba objašnjavati kao estetički doživljaj, niti kao terapeutsku praksu. Jedina svrha Liturgije jeste – da nam objavljuje Carstvo Božije. I to je ono što mi neprestano naglašavamo. Spominjanje, anamnisis Carstva Božijeg je istočnik svega ostaloga u Crkvi. Bogoslovlje se trudi da upravo to donese u svet. To spominjanje Carstva ulazi, čak, i u “post–hrišćanski” svet, kao dar isceljenja, iskupljenja i radosti.
 
Utorak 11. mart 1980.

Moje glavno i postojano osećanje jeste osećanje života. Rečima je to teško izraziti. Možda je tom osećanju najbliža reč “divljenje”, prihvatanje svakoga trenutka i svakoga stanja kao dara (za razliku od [prihvatanja trenutka i stanja] kao “onoga što se sâmo po sebi podrazumeva”, kao nečega što je “samoočigledno”). Sve je svagda – novo, sve je svagda ne naprosto život, već i – susret sa životom i, stoga, neko otkrivenje... Pišem i svestan sam da to nisu baš prave reči, ali druge ne nalazim. Znam samo da taj dar traži pažnju, odgovor. I da je, drugim rečima, život neprestano “prihvatanje” dara života... Možda svi ljudi to tako osećaju. Ali, meni se ponekad čini da nije tako, [već] da mnogi ljudi, a možda čak i preovlađujuća većina živi ne primećujući život. Život je za njih kao nekakav neutralni, bezlični “okvir” njih samih, “substrat,” a ne susret i ne dar. Oni ne vide život, kao što ne vidimo ogledalo kada se ogledamo u njemu. Kao što u ogledalu vidimo sebe, ali ne vidimo ogledalo, tako je i u životu moguće (i, čak, sasvim lako) ne videti sâm život. Ili, drugačije govoreći: život je kao neka providna vreća, ispunjena mnome – mojom delatnošću, mojim brigama, mojim interesima, itd. Ponekad ta ispunjenost daje osećanje “života” (“život vri...”), a ponekad – u trenucima jasnoga sagledavanja – osećanje potpunoga očajanja (“dar slučajni, dar izlišni...”)1...
 
Pročitao sam...
Prilično neubedljiva i plitka kritika.
Nijedan od ponuđenih argumenata mi nije ni zaintrigirao pažnju.
Kritičar je bukvalno onog raspoloženja koje Šmeman i opisuje kao jednu od stavki svoje dijagnoze.

Uostalom, zna li se ime pisca?
I zašto je članak objavljen u kategoriji "Jeres ekumenizma" na ovom sajtu pravoslavlje.net? Ko je urednik sajta?
Sve mi to zaudara na jedno opšte poznato revniteljstvo, ne po razumu, ali zato vrlo nadobudno u olakom merenju, sečenju i osuđivanju
 
Uostalom, zna li se ime pisca?
I zašto je članak objavljen u kategoriji "Jeres ekumenizma" na ovom sajtu pravoslavlje.net? Ko je urednik sajta?
Sve mi to zaudara na jedno opšte poznato revniteljstvo, ne po razumu, ali zato vrlo nadobudno u olakom merenju, sečenju i osuđivanju
Ma, zato se ja i ti raspravljamo, kao citamo jedan drugoga, ali na jedno uvo udje, a na drugo izadje, i onda ostanu samo olake kvalifikacije, kao neko pravilo. Autor

Критика литургијскoг богословља Александра Шмемана
прот. Михаил Помазански

sajt je napravio jedan moj prijatelj internetski, nije saglasan sa mnom, ali ga cenim, ne znam sta je sa njim sada
 
Veliki Petak, 24. april 1981.
Juče – na Veliki Četvrtak! – između dve službe dugi, teški, mučni razgovor sa N.

.............Budući da “ja sve sudim sa hrišćanske tačke gledišta”, onda sam “ja uvek u pravu”. I tu se svaki razgovor pretvara u košmar zbog potpune nemogućnosti da se išta objasni, da se išta oseti. Ispada da je moguće čitav svoj život posvetiti “izučavanju Boga” (a to je ono što N. tvrdi za sebe) i pritom ništa, potpuno ništa ne shvatiti ni o životu, ni o ljudima...

I tu je, naravno, koren opet u gordosti. U datom slučaju, gordost je upravo taj početni izbor svog pristupa Bogu i “izučavanju” Boga, tj. izbor metoda. A kada između Boga i čoveka stoji metod, onda se i Bog vidi iskrivljeno u krivom ogledalu... Metod – to je gordost razuma, to je nametanje Bogu mojih kategorija. Metod – to je idol...

Lepo je skapirao tzv. ''proučavaoce'' Biblije''. Kakvi nam ovde neumorno sipaju citate.
JS i slični. (1 je priznao da je 5 sati proveo trudeći se da povadi relevantne citate,
pa se umorio, te moli da se večeras obustavi dalja diskusija jer mora na spavanje...)

A vidiš sad, takav je i ovaj Pravoslavac N. kog je Šmeman opisao.
Jeste, u osnovi je gordost i odsustvo radosti.
*
(Pozdrav svima,
tek sam se sada bliže upoznao sa temom.)
 
Ma, zato se ja i ti raspravljamo, kao citamo jedan drugoga, ali na jedno uvo udje, a na drugo izadje, i onda ostanu samo olake kvalifikacije, kao neko pravilo. Autor

Критика литургијскoг богословља Александра Шмемана
прот. Михаил Помазански

sajt je napravio jedan moj prijatelj internetski, nije saglasan sa mnom, ali ga cenim, ne znam sta je sa njim sada
Mogao bih sad da idem stavku po stavku na tu kritiku, ali zaista nemam vremena. JEdna od najočiglednijih činjenica jeste deo o kritici Šmemanovog shvatanaj Proskomidije. To, naprosto, nije tačno. U svom delu "Evharistija", čitavo prvo poglavlje posvećeno je upravo Proskomidiji i kroz afirmativno izlaganje istican je veliki značaj tog čina koji prethodi Liturgiji.
Ok, ako Evharistija i dolazi hronološki kasnije u odnosu na tekst Pomazanskog, to bi onda svakako obavezalo nešto više (trebalo bi da je tako) onog ko postavlja tu kritiku da zna celinu onoga što se kritikuje. Naročito, ako je anonimni urednik sajta tako pretenciozno uzeo sebi za pravo koje pripada vaseljenskom ili pomesnog saboru (ili bar redovnom crkvenom sudu) da jednog tako priznatog i pravoslavnog bogoslova i mislioca, podvede pod "jeres ekumenizma". Sramota! 👎
 
10.03.1982

Vreme je da priznam samom sebi: ja osećam kao svoj upravo taj “sekularizovani” svet, a osećam kao tuđ i neprijateljski onaj svet koji je sâm sebe prozvao “hrišćanskim”. Jer taj sekularni svet jeste jedini stvarni svet. U sekularni svet je došao Hristos, njemu je govorio Hristos, u njemu i radi njega je ostavljena Crkva. Ako bi se reklo na jedan paradoksalan način, onda se može kazati da se svaki “religijski svet”, uključujući tu i “hrišćanski”, lako snalazi bez Boga, ali zato ni za trenutak ne može da živi bez “bogova”, to jest idolâ. Takvim idolima postepeno mogu da postanu i Crkva, i pobožnost, i crkveni način života, i sama vera... Sekularizovani svet samim svojim odricanjem vapije za Bogom. Ali, očarani sopstvenom “sakralnošću”, mi taj vapaj ne čujemo. Očarani svojom “pobožnošću” mi taj svet preziremo, odvajamo se od njega popovskim smicalicama i licemerno “žalimo” ljude koji ne poznaju čari naše crkvenosti. I ne primećujemo da smo sami pali i da padamo na svim ispitima – i duhovnosti, i pobožnosti, i crkvenosti. I pokazuje se da ništa u tom “sekularizovanom” svetu nije u toj meri iznutra potčinjeno upravo tom svetu kao što mu je potčinjena sama Crkva...
 
Ovo je molitva blagodarenja sa poslednje Liturgije koju je odslužio u svom životu.


Svako ko je kadar za blagodarenje, kadar je za spasenje i večnu radost.
Blagodarim Ti, Gospode, što si prihvatio ovu Evharistiju,
koja se prinosi Svetoj Trojici – Ocu, Sinu i Duhu Svetome, i koja
je preispunila srca naša
“radošću, mirom i pravednošću u Duhu
Svetome”!


Blagodarim Ti, Gospode, što si nam otkrio Sebe i darovao
nam da predokušamo od Carstva Tvoga!

......................................

Radost...
Čemu? Kome? Zašto? i još pitanja... svako može naći.
A tumačiti tek.... na mnogo načina.
*
Ja mislim da je Aleksandar mislio na onu radost kako ju je Apostol Pavle opisao u svojoj prvoj poslanici 14.17:
''Jer carstvo Božije nije jelo i piće, nego pravda i mir i RADOST u Duhu svetome.''
Pravda i mir i RADOST, ali ne bilo kakva, već samo onakva kakva je u Duhu Svetome.
Carstvo nebesko...
o kome opet stoji negde u nz da je tamo takva krasota... i to što naše oči
(duhovne, do vaskrsenja) i duša ne videše, i u um čoveku ne dođe.
TOME npr. .... kako se ne bi radovali?
Carstvu nebeskom...
za koga se molimo da dođe u molitvi Oče naš.
*
Jer...
Hristos Voskrese
RADOST donese.


 
Iz teksta o Sergiju Bulgakovu

Naravno, svi mi na rečima ispovedamo veru u Drugi Dolazak Hristov, u kraj sveta, svi mi svakodnevno ponavljamo: “I da dođe Carstvo Tvoje”. Ali, koliko Hrišćana zaista čeka Gospoda i zaista živi tim iščekivanjem?
Koliko je Hrišćana koji se nisu naprosto “pomirili” sa smrću, već koji su smrt uistinu pretvorili u svetlu tajnu susreta sa Gospodom, u put “prisnijeg pričešćivanja NJime u Nevečernjem Danu Carstva”? Naravno, u svakoj epohi, a naročito u našoj, ima svih mogućih “apokaliptičara” koji najavljuju kraj sveta, koji su obuzeti svim mogućim vrstama strahova, koji nagađaju o “vremenima i rokovima” o kojima, po Svetome Pismu, ne znaju ni Angeli na Nebu ni Sin [Božiji] (Mt. 13, 32). Ali, ovde nije o njima reč, jer takva apokaliptička i mračna panika nema ničeg zajedničkog sa svetlom verom Prvohrišćanstva. O toj veri smo čitali u knjigama o ranoj Crkvi, ali kako takve svetle vere malo ima u našoj savremenoj crkvenosti! U bogoslovskim uxbenicima eshatologija se već poodavno svela na učenje o “pravednoj plati”, a u pobožnosti – na domišljanja o “zagrobnoj sudbini upokojenih”.
 
11.02.1978

(...) Dan pre toga – piramide. Hteo sam da ih vidim, ne može se biti u Kairu a ne videti piramide. Međutim, one iznutra na mene “nisu dejstvovale”. Umom shvatam njihovu zanimljivost, grandioznost, svojevrsnu lepotu. Ali, za dušu – sve je to mrtvo, nije moje, [sve je to] prošlo, daleko, turističko. Živa, istinita jeste jedino pustinja. A piramide i Sfinga – mrtvi spomenik mrtve gordosti
 
Radost...
Čemu? Kome? Zašto? i još pitanja... svako može naći.
A tumačiti tek.... na mnogo načina.
*
Ja mislim da je Aleksandar mislio na onu radost kako ju je Apostol Pavle opisao u svojoj prvoj poslanici 14.17:
''Jer carstvo Božije nije jelo i piće, nego pravda i mir i RADOST u Duhu svetome.''
Pravda i mir i RADOST, ali ne bilo kakva, već samo onakva kakva je u Duhu Svetome.
Carstvo nebesko...
o kome opet stoji negde u nz da je tamo takva krasota... i to što naše oči
(duhovne, do vaskrsenja) i duša ne videše, i u um čoveku ne dođe.
TOME npr. .... kako se ne bi radovali?
Carstvu nebeskom...
za koga se molimo da dođe u molitvi Oče naš.
*
Jer...
Hristos Voskrese
RADOST donese.
Upravo to :ok:

Sve u svetu je “dosadno” dok ga se ne prikosne zrak Duha, radosti, slobode... Dok ga taj zrak ne učini potpuno “prozračnim”, i tada duša “poje”: “Tebi se raduje...”

A sada dolazim tebi, i ovo govorim na svetu, da imaju radost Moju ispunjenu u sebi.
;)
 
To, naprosto, nije tačno. U svom delu "Evharistija", čitavo prvo poglavlje posvećeno je upravo Proskomidiji i kroz afirmativno izlaganje istican je veliki značaj tog čina koji prethodi Liturgiji.
znas kako se kaze, ako koza laze, rog ne laze, to njegovo ''afirmativno'' citamo na ovom forumu svaki dan od kojekakvih denominacija protestantskih

То је замена еклисиолошког доживљаја Евхаристије сликовито-симболичким, и она најочигледније изражава мистеријално одрођавање литургијске побожности. С тим одрођавањем повезан је настанак читавог новог дела Евхаристије – Проскомидије, која је у целини и искључиво симболичка (?) и у том смислу она 'дуплира' Евхаристију (симболичка жртва приликом резања хлеба, изливања вина у чашу итд.). И најзад, ни у чему се снажније не разоткрива тај прелазак ка 'освећујућем' разумевању Тајинстава и богослужења, као у промени праксе причешћивања - ка њеном склизнућу од идеје саборног литургијског чина који 'запечаћује' (?) евхаристијско претварање хлеба, до идеје индивидуалног, ocвeћyjyћeг чина, који има однос према личној побожности, а не према еклисиолошком статусу причесника. У односу на праксу причешћивања може се заиста говорити о 'револуцији'“

kad vec branis smemana, mozemo li saznati datum te revolucije, kada se ona desila?
 
Poslednja izmena:

Back
Top