Kad sedim u gradskom prevozu, i neka devojka sedne do mene, ako mi odgovara vizuelno, diskretno je odmerim i onda pretim njeno ponašanje. I tako, sve do momenta, dok ne progovori. Kad progovori, druže moj, automatski je opisala sebe, i tu se moj krug u vezi nje zatvara. Neke i ne progovore. Ispade da je bolje, da ne pričaju ništa. Pričom odmah dokažu, da su teške seljančure. Odmah mi se sruši, sve ono, što sam u tim kratkim momentima razmišljao o njoj. O ne, opet isto,kažem sebi. Nisu sve na isti kalup. Ima i odmerenih i vrlo kulturnih. Ali, po njima se vidi, da žele distancu i da ih ne treba dirati, iz samo njima znanih razloga. I to poštujem. Ja bih nešto pitomo pored sebe, jer sam i ja takav. To je teško uloviti. Pitomost je isčezla, kao rosa na suncu. Ima je samo u tragovima.