Adventisti ("subotari") bez maske

Elen Vajt.

Ova glava zasnovana je na Luki 2,1–20.

»JER VAM SE DANAS RODI SPAS«
Car slave duboko se ponizio da bi uzeo ljudsku prirodu. Njegova zemaljska životna sredina bila
je surova i neprivlačna. Njegova slava bila je obavijena velom, kako veličanstvenost Njegovog
spoljašnjeg oblika ne bi postala predmet privlačnosti. On je izbegavao svako spoljašnje razmetanje.
Bogatstva, čast ovoga sveta i ljudska veličina ne mogu nikada da izbave dušu od smrti. Isus je
odlučio da nikakva primamljivost svetovne prirode ne treba da poziva ljude na Njegovu stranu.
Jedino lepota nebeske istine treba da privuče one koji će Ga slediti. Mesijin karakter već mnogo
ranije predviđen je u proroštvu i On je želeo da Ga ljudi prihvate na osnovu svedočanstva Božje
reči.
Anđeli su bili zadivljeni veličanstvenim planom otkupljenja. Oni su posmatrali kako će Božji
narod prihvatiti Njegovog Sina, odenutog u ljudsku odeću. Došli su u zemlju izabranog naroda.
drugi narodi bavili su se mitovima i obožavanjem lažnih bogova. Anđeli su došli u zemlju u kojoj je
bila otkrivena slava samoga Boga i u kojoj je zasjala svetlost proroštva. Oni su nevidljivo došli u
Jerusalim, onima koji su bili određeni da objašnjavaju svete spise, slugama Božjeg doma. Već je
svešteniku Zahariji, dok je služio pred oltarom, bila objavljena blizina Hristovog dolaska. Preteča je
već bio rođen, a Njegova misija potvrđena čudom i proročanstvom. Vest o Njegovom rođenju i
veličanstvenom značenju Njegove misije širila se na sve strane. Ipak, Jerusalim se nije pripremao da
pozdravi dobrodošlicom svog Iskupitelja!
Nebeski vesnici su zapanjeno posmatrali ravnodušnost tog naroda koga je Bog pozvao da svetu
otkrije svetlost svete istine. Jevrejski narod je bio sačuvan kao svedok da Hristos treba da se rodi iz
Avramovog potomstva i Davidove loze, a ipak nije znao da je Njegov dolazak tako blizu. Jutarnja i
večernja žrtva svakodnevno su u Hramu ukazivale na Božje jagnje, ali ovde nije bilo priprema za
Njegov doček. Sveštenici i učitelji naroda nisu znali da najveći događaj svih vremena uskoro treba
da se zbude. Oni su ponavljali svoje besmislene molitve i vršili bogoslužbene obrede da ih ljudi
vide, ali u svojoj borbi za bogatstvima i svetovnom čašću, nisu bili spremni za otkrivenje Mesije.
Ista ravnodušnost prevladavala je u zemlji Izrailja. Radost koja je oduševljenjem ispunjavala celo
Nebo nije takla sebična srca obuzeta svetovnošću. Samo je nekolicina čeznula da vidi Nevidljivog.
Njima se poslani nebeski vesnici.
Anđeli su pratili Josifa i Mariju dok su putovali od svog doma u Nazaretu do Davidovog grada.
Naredba carskog Rima o popisu svih naroda u njegovoj prostranoj državi, obuhvatila je i stanovnike
galilejskih brda. Kao što je u davna vremena Kir bio pozvan na presto svetskog carstva da bi mogao
da Gospodnji narod oslobodi ropstva, tako je i Cezar Avgust postao ourđe za ispunjenje Božje
namere da Isusovu majku dovede u Vitlejem. Ona je od Davidove loze, i Davidov Sin mora da se
rodi u Davidovom gradu. Iz Vitlejema će, kaže prorok, »izaći koji će biti gospodar u Izrailju,
kojemu su izlasci od početka, od večnih vremena.« (Mihej 5,2) Međutim, u gradu njihove carske
loze, Josifa i Mariju ne poznaju niti ih poštuju. Umorni i bez doma, oni prolaze kroz usku ulicu, od
gradske kapije sve do istočnog kraja grada uzaludno tražeći mesto za noćni počinak. Za njih nema
mesta u pretrpanoj gostionici. U neuglednoj prostoriji koja je služila kao zaklon za stoku našli su
poslednje utočište, i u njoj je rođen Iskupitelj sveta.
Ljudi o tome nisu ništa znali, ali je ova vest ispunila Nebo radošću. Sveta bića iz carstva svetlosti
privučena su Zemlji još dubljim i nežnijim zanimanjem. Zbog Njegove prisutnosti ceo svet postao
je svetliji. Nad Vitlejemskim brežuljcima skupilo se bezbrojno mnoštvo anđela. Oni čekaju znak da objave radosne vesti svetu.
Da su izrailjske vođe bile verne poverenom zadatku, oni bi mogli da
učestvuju u radosti objavljivanja Isusovog rođenja. Sad ih je to mimoišlo.
Bog objavljuje: »Jer ću izliti vodu na žednoga i potoke na suvu zemlju.« »U tami sjaji videlo
pravednicima.« Isaija 44,3; Psalam 112,4) Onima koji traže svetlost i koji je radosno prihvataju,
zasjaće blistavi zraci s Božjeg presto
Znao sam da je Vajtova bila rasista, ali sada se vidi da je bila i antisemita.
 
Držiš li kod kuće žrtvenik Eleni Vajt?

Ocigledno nadahnutim recima proslavlja Hrista Spasitelja sveta i pomaze da bolje shfatimo Hristovu zrtvu na krstu i njen znacaj za nas danas i sra je on uvinio za nas.
Pogledajmo:


Jelena Vajt

HRISTOVA ZRTVA NA NA KRSTU GOLGOTE

»I kad dođoše na mesto koje se zvaše kosturnica, onde razapeše njega.«
»Da osveti narod krvlju svojom«, Hristos, »izvan grada postrada.« (Jevrejima 13, 12) Zbog
prekršaja Božjeg zakona Adam i Eva morali su izaći iz Edema. Hristos, naša zamena, trebao je da
pati izvan međa Jerusalima. On je umro izvan gradskih kapija, na mestu na kome su pogubljivani
zločinci i ubice. Sledeće reči imaju puno značenje: »Hristos je nas iskupio od kletve zakonske
postavši za nas kletva.« (Galatima 3, 13)
Veliko mnoštvo pratilo je Isusa od sudnice do Golgote. Vest o Njegovoj presudi proširila se po
celom Jerusalimu, i ljudi iz svih društvenih slojeva i položaja u gomilama su se sticali prema mestu
raspeća. Sveštenici i poglavari obavezali su se obećavajući da neće zlostavljati Hristove sledbenike
ako im On bude predan, pa su se učenici i verni iz grada i okoline pridružili mnoštvu koje je sledilo
Spasitelja.

Kad je Isus prošao kroz kapiju Pilatovog dvora, krst koji je bio pripremljen za Varavu, položen
je na Njegova ranjena i krvava pleća. Dva Varavina druga trebala su biti pogubljeni zajedno sa
Isusom, pa su i na njih položeni krstovi. Od pashalne večere sa svojim učenicima nije ništa jeo ni
pio. Bio je u samrtnim mukama boreći se sa sotonskim silama u Getsimanskom vrtu. Podneo je bol
izdaje i video svoje učenike kako Ga napuštaju i beže. Bio je vođen Ani, zatim Kajafi i onda Pilatu.
Podnosio je pogrdu za pogrdom, ismejavanje za ismejavanjem; dva puta bio je išiban – cele te noći
ređali su se prizori takve prirode koji su do krajnjih granica iskušavali čovekovu dušu. Hristos nije
popustio. Nije izgovorio nijednu reč koja ne bi bila na slavu Bogu. Tokom celokupne sramne
sudske farse držao se odlučno i dostojanstveno. Ali kad je nakon drugog šibanja na Njega položen
krst, ljudska priroda više nije mogla podneti. Onesvešćen je pao pod teretom.
Gomila koja je pratila Spasitelja videla je Njegove slabe i posrćuće korake, ali nije pokazala
saučešće. Ružili su Ga i grdili zato što nije mogao nositi taj teški krst. Ponovo je teret stavljen na
Njega i ponovo je pao onesvešćen na tlo. Njegovi mučitelji shvatili su da neće moći dalje nositi svoj
teret. Bili su zabrinuti tražeći nekoga ko bi poneo ponižavajuće breme. Jevreji tu nisu mogli
pomoći, zato što bi ih oskvrnuće sprečilo da svetkuju Pashu. Čak ni iz svetine koja Ga je pratila
niko se nije želeo sagnuti i poneti krst.

U to vreme neki stranac, Simon iz Kirene, vraćajući se iz polja, sreo je mnoštvo. Čuo je poruge i
prostačke uvrede iz gomile; čuo je ponavljanje prezrivih reči: Napravite prolaz za Cara jevrejskog!
Zastao je čudeći se ovom prizoru, i pošto je izrazio sažaljenje, zgrabili su ga i stavili krst na njegova
pleća.
Simon je slušao o Isusu. Njegovi sinovi poverovali su u Spasitelja, ali on sam nije bio učenik.
Nošenje krsta do Golgote bio je blagoslov za Simona i on je uvek nakon toga bio zahvalan za ovo
proviđenje. To ga je povelo da dragovoljno izabere Hristov krst i uvek radosno stoji pod njegovim
teretom.
Mnoge žene nalazile su se u mnoštvu koje je pratilo Onoga koji nije zaslužio surovu smrt.
Njihova pažnja bila je usredsređena na Hrista. Neke od njih videle su Ga ranije. Neke su dovodile k
Njemu svoje bolesnike i nevoljne. Neke su i same bile izlečene. Prepričavali su se prizori koji su se
zbivali. Čudile su se mržnji mnoštva prema Njemu za kojim su njihova srca bila ganuta i slomljena.
Uprkos ponašanju razjarene svetine i ljutitih reči sveštenika i poglavara, ove žene izrazile su svoje
saučešće. Kad je Hristos onesvešćen pao pod krstom, one su počele tužno da nariču.

Ovo je jedino privuklo Isusovu pažnju. Iako napaćen teretom greha sveta, nije bio ravnodušan
prema izrazu boli. S nežnim saučešćem pogledao je ove žene. One nisu verovale u Njega; znao je
da Ga ne oplakuju kao Poslanoga od Boga, već to čine pokrenute osećajem ljudske samilosti. Nije
prezreo njihovo saučešće, već je to u Njegovom srcu probudilo još dublje sažaljenje prema njima.
»Kćeri Jerusalimske!«, rekao je On, »ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za decom
svojom.« Od sadašnjeg prizora, Hristos je gledao u budućnost u vreme razorenja Jerusalima. U tom
strašnom prizoru, mnoge od onih koje sad plaču nad Njim poginuće zajedno sa svojom decom.
Od propasti Jerusalime Isusove misli usmerile su se jednom još značajnijem sudu.
 
Poslednja izmena:
Jelena Vajt

HRISTOVA ZRTVA NA NA KRSTU GOLGOTE

»I kad dođoše na mesto koje se zvaše kosturnica, onde razapeše njega.«
»Da osveti narod krvlju svojom«, Hristos, »izvan grada postrada.« (Jevrejima 13, 12) Zbog
prekršaja Božjeg zakona Adam i Eva morali su izaći iz Edema. Hristos, naša zamena, trebao je da
pati izvan međa Jerusalima. On je umro izvan gradskih kapija, na mestu na kome su pogubljivani
zločinci i ubice. Sledeće reči imaju puno značenje: »Hristos je nas iskupio od kletve zakonske
postavši za nas kletva.« (Galatima 3, 13)
Veliko mnoštvo pratilo je Isusa od sudnice do Golgote. Vest o Njegovoj presudi proširila se po
celom Jerusalimu, i ljudi iz svih društvenih slojeva i položaja u gomilama su se sticali prema mestu
raspeća. Sveštenici i poglavari obavezali su se obećavajući da neće zlostavljati Hristove sledbenike
ako im On bude predan, pa su se učenici i verni iz grada i okoline pridružili mnoštvu koje je sledilo
Spasitelja.

Kad je Isus prošao kroz kapiju Pilatovog dvora, krst koji je bio pripremljen za Varavu, položen
je na Njegova ranjena i krvava pleća. Dva Varavina druga trebala su biti pogubljeni zajedno sa
Isusom, pa su i na njih položeni krstovi. Od pashalne večere sa svojim učenicima nije ništa jeo ni
pio. Bio je u samrtnim mukama boreći se sa sotonskim silama u Getsimanskom vrtu. Podneo je bol
izdaje i video svoje učenike kako Ga napuštaju i beže. Bio je vođen Ani, zatim Kajafi i onda Pilatu.
Podnosio je pogrdu za pogrdom, ismejavanje za ismejavanjem; dva puta bio je išiban – cele te noći
ređali su se prizori takve prirode koji su do krajnjih granica iskušavali čovekovu dušu. Hristos nije
popustio. Nije izgovorio nijednu reč koja ne bi bila na slavu Bogu. Tokom celokupne sramne
sudske farse držao se odlučno i dostojanstveno. Ali kad je nakon drugog šibanja na Njega položen
krst, ljudska priroda više nije mogla podneti. Onesvešćen je pao pod teretom.
Gomila koja je pratila Spasitelja videla je Njegove slabe i posrćuće korake, ali nije pokazala
saučešće. Ružili su Ga i grdili zato što nije mogao nositi taj teški krst. Ponovo je teret stavljen na
Njega i ponovo je pao onesvešćen na tlo. Njegovi mučitelji shvatili su da neće moći dalje nositi svoj
teret. Bili su zabrinuti tražeći nekoga ko bi poneo ponižavajuće breme. Jevreji tu nisu mogli
pomoći, zato što bi ih oskvrnuće sprečilo da svetkuju Pashu. Čak ni iz svetine koja Ga je pratila
niko se nije želeo sagnuti i poneti krst.

U to vreme neki stranac, Simon iz Kirene, vraćajući se iz polja, sreo je mnoštvo. Čuo je poruge i
prostačke uvrede iz gomile; čuo je ponavljanje prezrivih reči: Napravite prolaz za Cara jevrejskog!
Zastao je čudeći se ovom prizoru, i pošto je izrazio sažaljenje, zgrabili su ga i stavili krst na njegova
pleća.
Simon je slušao o Isusu. Njegovi sinovi poverovali su u Spasitelja, ali on sam nije bio učenik.
Nošenje krsta do Golgote bio je blagoslov za Simona i on je uvek nakon toga bio zahvalan za ovo
proviđenje. To ga je povelo da dragovoljno izabere Hristov krst i uvek radosno stoji pod njegovim
teretom.
Mnoge žene nalazile su se u mnoštvu koje je pratilo Onoga koji nije zaslužio surovu smrt.
Njihova pažnja bila je usredsređena na Hrista. Neke od njih videle su Ga ranije. Neke su dovodile k
Njemu svoje bolesnike i nevoljne. Neke su i same bile izlečene. Prepričavali su se prizori koji su se
zbivali. Čudile su se mržnji mnoštva prema Njemu za kojim su njihova srca bila ganuta i slomljena.
Uprkos ponašanju razjarene svetine i ljutitih reči sveštenika i poglavara, ove žene izrazile su svoje
saučešće. Kad je Hristos onesvešćen pao pod krstom, one su počele tužno da nariču.

Ovo je jedino privuklo Isusovu pažnju. Iako napaćen teretom greha sveta, nije bio ravnodušan
prema izrazu boli. S nežnim saučešćem pogledao je ove žene. One nisu verovale u Njega; znao je
da Ga ne oplakuju kao Poslanoga od Boga, već to čine pokrenute osećajem ljudske samilosti. Nije
prezreo njihovo saučešće, već je to u Njegovom srcu probudilo još dublje sažaljenje prema njima.
»Kćeri Jerusalimske!«, rekao je On, »ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za decom
svojom.« Od sadašnjeg prizora, Hristos je gledao u budućnost u vreme razorenja Jerusalima. U tom
strašnom prizoru, mnoge od onih koje sad plaču nad Njim poginuće zajedno sa svojom decom.
Od propasti Jerusalime Isusove misli usmerile su se jednom još značajnijem sudu.
Sentimentalni tekstić. Imaš li šta ozbiljno?
 
Znao sam da je Vajtova bila rasista, ali sada se vidi da je bila i antisemita.
Pa ne moze dokazani antisemita nekome da prevacuje da je antusemita, ispada licemer.
Ako ima karakter, postidece se?
Egv govori o tadasnjem Izraelu ti o ovima sada.

JELENA VAJT.

Ocigledno nadahnutim recima proslavlja Hrista Spasitelja sveta i pomaze da bolje shfatimo Hristovu zrtvu na krstu i njen znacaj za nas danas i sra je on uvinio za nas.
Pogledajmo:


Nastavak:

U uništenju
nepokajanog grada video je znamenje konačnog uništenja koje će doći na svet. Rekao je: »tada će
početi govoriti gorama: padnite na nas; i bregovima: pokrijte nas. Jer kad se ovako radi od sirova
drveta, šta će biti od suva?« Živim, zelenim drvetom Isus je prikazao sebe, nevinog Otkupitelja.
Bog je dozvolio da Njegov gnev zbog prestupa padne na Njegovog ljubljenog Sina. Isus je zbog
ljudskih greha trebao da bude raspet. Kakve će tada patnje snositi grešnik koji i dalje nastavi
grešiti? Svi nepokajani i neverni iskusiće takvu žalost i bedu kakvu jezik ne može izraziti.
Mnogi iz mnoštva koje je pratilo Spasitelja do Golgote, dočekali su Ga radosnim hvalospevima i
mahanjem palmovim grančicama kad je svečano ujahao u Jerusalim. Ali s mnogih usana koje su
tada oduševljeno klicale Njemu u slavu, jer su to svi činili, sad se razlegao uzvik: »Raspni ga,
raspni!« Kad je Isus ujahao u Jerusalim, nade učenika bile su na vrhuncu. Okupljali su se oko svog
Učitelja, smatrajući velikom čašću povezanost s Njim. Sada, u Njegovom poniženju, izdaleka su Ga
pratili. Bili su ophrvani bolom i skršeni u svojim izneverenim nadama. Kako su se obistinile
Isusove reči: »Svi ćete se vi sablazniti o mene ovu noć; jer u pismu stoji: udariću pastira i ovce od
stada razbeći će se.« (Matej 26, 31)
Stigavši na gubilište, zarobljenike su vezali uz oruđa za mučenje. Dva razbojnika su se otimala iz
ruku onih koji su ih polagali na krst; ali Isus se nije opirao. Isusova majka oslanjajući se na Jovana,
ljubljenog učenika, stopama svog Sina išla je do Golgote. Videla Ga je kako se onesvestio pod
težinom krsta i čeznula da pridrži Njegovu ranjenu glavu i obriše to čelo koje se nekad naslanjalo na
njene grudi. Ali joj ova tužna prednost nije bila pružena. Zajedno s učenicima još uvek gajila je
nadu da će Isus pokazati svoju silu i osloboditi se od svojih neprijatelja. Klonula srca sećala se
Njegovih reči kojima je proricao svaki od prizora koji su se sad odigravali. Gledajući razbojnike
koje su vezivali za krst, u dubokoj boli pitala se: Zar će Onaj koji je mrtvima davao život dopustiti
da Ga raspnu? Zar će Božji Sin dopustiti da bude tako surovo ubijen? Da li mora napustiti svoju
veru da je Isus Mesija? Mora li biti očevidac Njegove sramote u boli, nemajući čak ni prednost da
Mu posluži u Njegovoj muci? Videla je Njegove ruke pružene po krstu; doneli su čekić i klinove i
dok su oštri vrhovi probijali nežno telo, ojađeni učenici poveli su dalje od ovog svirepog prizora
skoro onesveštenu Isusovu majku.
Spasitelju se nije oteo nijedan uzdah. Njegovo lice ostalo je mirno i pribrano, ali Mu je čelo bilo
orošeno krupnim kapljama znoja. Nije bilo milostive ruke da obriše samrtni znoj s Njegovog lica,
niti reči saučešća i nepokolebljive odanosti koja bi stala uz Njegovo ljudsko srce. Dok su vojnici
obavljali svoj strašni posao, Isus se molio za svoje neprijatelje: »Oče! oprosti im jer na znaju šta
čine!« Njegove misli prelazile su s sopstvenih patnji na greh Njegovih mučitelja i strašnu osvetu
koja će ih stići. Nikakvu kletvu nije uputio vojnicima koji su s Njim grubo postupali. Nikakvu
osvetu nije prizivao na sveštenike i poglavare koji su se naslađivali ostvarenjem svoje namere.
Hristos ih je sažaljevao zbog njihovog neznanja i krivice. Blago je prošaputao samo molitvu da im
e oprosti »jer ne znaju šta čine«.
Da su znali da muče Onoga koji je došao da spasi grešni ljudski rod od večne propasti, obuzela
bi ih griža savesti i užas. Međutim, njihovo neznanje nije uklonilo njihovu krivicu, jer su imali
prednost da upoznaju i prihvate Isusa kao svog Spasitelj. Neki od njih jednog dana uvideće svoj
greh, pokajati se i obratiti. Neki su svojom okorelošću onemogućili uslišenje Hristove molitve za
njih. Ipak, kraj svega toga, Božji plan je dostizao svoje ispunjenje. Isus je stekao pravo da postane
zastupnikom pred Božjim licem.
Ta Hristova molitva za svoje neprijatelje obujmila je ovaj svet. Ona prima svakog grešnika koji
je živeo ili koji će živeti od početka sveta do kraja vremena. Na svima njima počiva krivica za
raspeće Božjeg Sina. Svima se besplatno nudi oproštaj. »Ko god hoće može imati mir sa Bogom i
naslediti večni život.
 
Sentimentalni tekstić. Imaš li šta ozbiljno?
Jelena Vajt.

Ta Hristova molitva za svoje neprijatelje obujmila je ovaj svet. Ona prima svakog grešnika koji
je živeo ili koji će živeti od početka sveta do kraja vremena. Na svima njima počiva krivica za
raspeće Božjeg Sina. Svima se besplatno nudi oproštaj. »Ko god hoće može imati mir sa Bogom i
naslediti večni život.
Kad su Isusa prikovali, snažni ljudi podignuli su krst i s velikom silinom usadili ga na za to
ranije pripremljeno mesto. To je Božjem Sinu izazvalo neiskazane bolove. Pilat je tada na krst iznad
Isusove glave stavio natpis na jevrejskom, grčkom i latinskom. On je glasio: »Isus Nazarećanin car
Judejski.« Ovaj natpis je razljutio Jevreje. U Pilatovoj sudnici vikali su: »Raspni ga!« »Mi nemamo
cara osim ćesara.« (Jovan 19, 15) Izjavili su da je ko god nekog drugog priznaje za cara – izdajnik.
Pilat je napisao osećaj koji su mu izrazili. Nije spomenut nikakav prestup, osim da je Isus jevrejski
car. Natpis je u stvari bio priznavanje podaničke pokornosti Jevreja rimskoj sili. On je proglašavao
da će oni osuditi na smrt svakoga ko bi se usudio nazvati carem Izrailja. Sveštenici su se prevarili.
Kad su kovali zaveru kako da ubiju Hrista, Kajafa je izjavio da je dobro da jedan čovek umre da se
spasi narod. Sad je otkriveno njihovo licemerstvo. Da bi uništili Hrista, bili su spremni žrtvovati čak
i opstanak svog naroda.
Sveštenici su uvideli što u učinili, pa su zamolili Pilata da promeni natpis. Kazali su: »Ne piši:
car Judejski, nego da sam reče: ’ja sam car Judejski’.« Međutim, Pilat ljut na sebe zbog svoje ranije
slabosti, potpuno je prezirao ljubomorne i prepredene svešteničke vođe. Hladno je odgovorio: »Što
pisah pisah.«
Jedna sila viša od Pilata ili Jevreja upravljala je postavljanjem ovog natpisa iznad Isusove glave.
Po Božjem Proviđenju On je trebao probuditi ljude na razmišljanje i istraživanje Svetog pisma.
Mesto na kojem je Isus bio raspet bilo je blizu grada. U to vreme hiljade ljudi iz svih zemalja
nalazile su se u Jerusalimu pa je natpis kojim je Isus iz Nazareta proglašen za Mesiju privlačio
njihovu pažnju. To je bila živa istina ispisana rukom koju je vodio Bog.
U Hristovim stradanjima na krstu ispunilo se proročanstvo. Vekovima pre raspeća, Spasitelj je
prorekao kako će se postupati s Njim. Rekao je: »Opkoliše me psi mnogi; četa zlikovaca ide oko
mene, probodoše ruke moje i noge moje. Mogao bih izbrojati sve kosti svoje. Oni gledaju i od mene
načiniše stvar za gledanje. Dele haljine moje među sobom, i za dolamu moju bacaju ždrijeb.«
(Psalam 22, 16–18) Proročanstvo koje se odnosilo na Njegovu odeću ispunilo se bez saveta ili
uplitanja prijatelja ili neprijatelja Raspetoga. Njihove haljine dane su vojnicima koji su Ga položili
na krst. Hristos je čuo prepirku ljudi dok su između sebe delili odeću. Njegova dolama bila je
istkana bez ijednog šava i zato su kazali: »Da je ne deremo, nego da bacimo kocke za nju kome će
se dopasti.«
U drugom proročanstvu Spasitelj je izjavio: »Sramota satr srce moje, iznemogoh; čekam hoće li
se kome sažaliti, ali nema nikoga; hoće li me ko potešiti, ali ne nalazim. Daju mi žuč da jedem, i u
žeđi mojoj poje me octom.« (Psalam 69, 20, 21) Onima koji su umirali na krstu davali su neko
opojno sredstvo da bi se umrtvio osećaj boli. To je ponuđeno i Isusu, ali kad je okusio, On je to
odbio. Nije želeo prihvatiti ništa što bi moglo potamnjeti Njegov um. Njegova vera mora se dalje
čvrsto oslanjati na Boga. To je bila Njegova jedina snaga. Pomračiti Njegova čula značilo bi dati prednost Sotoni.

Isusovi neprijatelji iskaljivali su svoj gnev na Njemu dok je visio na krstu. Sveštenici, poglavari i
književnici pridružili su se svetini rugajući se Spasitelju koji je umirao. Prilikom krštenja i
preobraženja čuo se glas kojim je Bog objavio da je Hristos Njegov Sin. Ponovo, neposredno pre
Hristove izdaje, Otac je progovorio potvrđujući Njegovo božanstvo. Ali sada glas s neba je šutio.
Nije se čulo nijedno svedočanstvo u Hristovu korist. On je sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih
ljudi.
»Ako si sin Božij«
govorili su oni, »siđi s krsta.« »Neka pomože i sebi, ako je on Hristos,
izabranik Božij.« U pustinji kušanja Sotona je izjavio: »Ako si sin Božiji, reci da kamenje ovo
hlebovi postanu.« »Ako si sin Božiji skoči dole« s vrha Hrama. (Matej 4, 3.6) Sotona sa svojim
anđelima, u ljudskom obličju bio je prisutan kraj krsta.
 
Opet subota. Samo subota i Elen Vajt. Sve se vrti oko toga. Pravoslavni pop rekao da je nedelja uvedena vekovima kasnije. To je čista izmišljotina. Hulite na Presvetu Bogorodicu. Baš će vas njen sin lepo dočekati, umesto na spavanje u gejenu.

Jeleba Vajt.

Isusovi neprijatelji iskaljivali su svoj gnev na Njemu dok je visio na krstu. Sveštenici, poglavari i
književnici pridružili su se svetini rugajući se Spasitelju koji je umirao. Prilikom krštenja i
preobraženja čuo se glas kojim je Bog objavio da je Hristos Njegov Sin. Ponovo, neposredno pre
Hristove izdaje, Otac je progovorio potvrđujući Njegovo božanstvo. Ali sada glas s neba je šutio.
Nije se čulo nijedno svedočanstvo u Hristovu korist. On je sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih
ljudi.
»Ako si sin Božij«

govorili su oni, »siđi s krsta.« »Neka pomože i sebi, ako je on Hristos,
izabranik Božij.« U pustinji kušanja Sotona je izjavio: »Ako si sin Božiji, reci da kamenje ovo
hlebovi postanu.« »Ako si sin Božiji skoči dole« s vrha Hrama. (Matej 4, 3.6) Sotona sa svojim
anđelima, u ljudskom obličju bio je prisutan kraj krsta. Sotona sa svojim vojskama sarađivao je sa
sveštenicima i poglavarima. Učitelji naroda podsticali su neuku svetinu da izriče sud Onome koga
mnogi od njih nikada nisu videli, sve dok nisu bili nagovoreni da svedoče protiv Njega. Sveštenici,
poglavari, fariseji i okorela svetina ujedinili su se u sotonskoj izbezumljenosti. Verski poglavari
sjedinili su se sa Sotonom i njegovim anđelima. Izvršavali su njegove naloge.
Isus, koji je patio i umirao, čuo je svaku reč koju su izgovorili sveštenici: »Drugima pomože, a
sebi ne može pomoći. Hristos car Izrailjev neka siđe sad s krsta da vidimo, pa ćemo mu verovati.«
Hristos je mogao sići s krsta. Ali zato što nije želeo da spasi sebe, grešnik ima nadu u oproštenje
pred Bogom.
Podsmevajući se Spasitelju, ljudi koji su se smatrali tumačima proročanstava ponavljali su baš
one reči za koje je Nadahnuće prorekli da će ovom prilikom izgovarati. Ipak u svom slepilu nisu
videli da ispunjavaju proročanstvo. Oni koji su u podsmehu izgovarali reči: »Uzdao se u Boga; neka
mu pomože sad, ako mu je po volji, jer govoraše: ja sam sin Božiji«, nisu ni pretpostavljali da će
njihovo svedočanstvo odjeknuti kroz vekove. Međutim, iako podsmešljivo izgovorene, ove reči
navele su ljude da tako istražuju Pisma kao nikada ranije. Mudri ljudi su čuli, istraživali, razmišljali
i molili se. Bilo je i takvih koji nisu imali mira sve dok upoređujući tekstove Pisma nisu sagledali
značenje Hristove misije. Nikada ranije nije se tako široko rasprostranilo znanje o Isusu kao u
trenutku kad je visio na krstu. U srcima mnogih koji su posmatrali prizor raspeća i čuli Hristove
reči, zasjala je svetlost istine.
 
Jeleba Vajt.

Isusovi neprijatelji iskaljivali su svoj gnev na Njemu dok je visio na krstu. Sveštenici, poglavari i
književnici pridružili su se svetini rugajući se Spasitelju koji je umirao. Prilikom krštenja i
preobraženja čuo se glas kojim je Bog objavio da je Hristos Njegov Sin. Ponovo, neposredno pre
Hristove izdaje, Otac je progovorio potvrđujući Njegovo božanstvo. Ali sada glas s neba je šutio.
Nije se čulo nijedno svedočanstvo u Hristovu korist. On je sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih
ljudi.
»Ako si sin Božij«

govorili su oni, »siđi s krsta.« »Neka pomože i sebi, ako je on Hristos,
izabranik Božij.« U pustinji kušanja Sotona je izjavio: »Ako si sin Božiji, reci da kamenje ovo
hlebovi postanu.« »Ako si sin Božiji skoči dole« s vrha Hrama. (Matej 4, 3.6) Sotona sa svojim
anđelima, u ljudskom obličju bio je prisutan kraj krsta. Sotona sa svojim vojskama sarađivao je sa
sveštenicima i poglavarima. Učitelji naroda podsticali su neuku svetinu da izriče sud Onome koga
mnogi od njih nikada nisu videli, sve dok nisu bili nagovoreni da svedoče protiv Njega. Sveštenici,
poglavari, fariseji i okorela svetina ujedinili su se u sotonskoj izbezumljenosti. Verski poglavari
sjedinili su se sa Sotonom i njegovim anđelima. Izvršavali su njegove naloge.
Isus, koji je patio i umirao, čuo je svaku reč koju su izgovorili sveštenici: »Drugima pomože, a
sebi ne može pomoći. Hristos car Izrailjev neka siđe sad s krsta da vidimo, pa ćemo mu verovati.«
Hristos je mogao sići s krsta. Ali zato što nije želeo da spasi sebe, grešnik ima nadu u oproštenje
pred Bogom.
Podsmevajući se Spasitelju, ljudi koji su se smatrali tumačima proročanstava ponavljali su baš
one reči za koje je Nadahnuće prorekli da će ovom prilikom izgovarati. Ipak u svom slepilu nisu
videli da ispunjavaju proročanstvo. Oni koji su u podsmehu izgovarali reči: »Uzdao se u Boga; neka
mu pomože sad, ako mu je po volji, jer govoraše: ja sam sin Božiji«, nisu ni pretpostavljali da će
njihovo svedočanstvo odjeknuti kroz vekove. Međutim, iako podsmešljivo izgovorene, ove reči
navele su ljude da tako istražuju Pisma kao nikada ranije. Mudri ljudi su čuli, istraživali, razmišljali
i molili se. Bilo je i takvih koji nisu imali mira sve dok upoređujući tekstove Pisma nisu sagledali
značenje Hristove misije. Nikada ranije nije se tako široko rasprostranilo znanje o Isusu kao u
trenutku kad je visio na krstu. U srcima mnogih koji su posmatrali prizor raspeća i čuli Hristove
reči, zasjala je svetlost istine.
web-pope-francis-laughing-plane-press-mvd6548753_1-luca-zennaro-pool-afp.jpg
 
Jelena Vajt.

Ta Hristova molitva za svoje neprijatelje obujmila je ovaj svet. Ona prima svakog grešnika koji
je živeo ili koji će živeti od početka sveta do kraja vremena. Na svima njima počiva krivica za
raspeće Božjeg Sina. Svima se besplatno nudi oproštaj. »Ko god hoće može imati mir sa Bogom i
naslediti večni život.
Kad su Isusa prikovali, snažni ljudi podignuli su krst i s velikom silinom usadili ga na za to
ranije pripremljeno mesto. To je Božjem Sinu izazvalo neiskazane bolove. Pilat je tada na krst iznad
Isusove glave stavio natpis na jevrejskom, grčkom i latinskom. On je glasio: »Isus Nazarećanin car
Judejski.« Ovaj natpis je razljutio Jevreje. U Pilatovoj sudnici vikali su: »Raspni ga!« »Mi nemamo
cara osim ćesara.« (Jovan 19, 15) Izjavili su da je ko god nekog drugog priznaje za cara – izdajnik.
Pilat je napisao osećaj koji su mu izrazili. Nije spomenut nikakav prestup, osim da je Isus jevrejski
car. Natpis je u stvari bio priznavanje podaničke pokornosti Jevreja rimskoj sili. On je proglašavao
da će oni osuditi na smrt svakoga ko bi se usudio nazvati carem Izrailja. Sveštenici su se prevarili.
Kad su kovali zaveru kako da ubiju Hrista, Kajafa je izjavio da je dobro da jedan čovek umre da se
spasi narod. Sad je otkriveno njihovo licemerstvo. Da bi uništili Hrista, bili su spremni žrtvovati čak
i opstanak svog naroda.
Sveštenici su uvideli što u učinili, pa su zamolili Pilata da promeni natpis. Kazali su: »Ne piši:
car Judejski, nego da sam reče: ’ja sam car Judejski’.« Međutim, Pilat ljut na sebe zbog svoje ranije
slabosti, potpuno je prezirao ljubomorne i prepredene svešteničke vođe. Hladno je odgovorio: »Što
pisah pisah.«
Jedna sila viša od Pilata ili Jevreja upravljala je postavljanjem ovog natpisa iznad Isusove glave.
Po Božjem Proviđenju On je trebao probuditi ljude na razmišljanje i istraživanje Svetog pisma.
Mesto na kojem je Isus bio raspet bilo je blizu grada. U to vreme hiljade ljudi iz svih zemalja
nalazile su se u Jerusalimu pa je natpis kojim je Isus iz Nazareta proglašen za Mesiju privlačio
njihovu pažnju. To je bila živa istina ispisana rukom koju je vodio Bog.
U Hristovim stradanjima na krstu ispunilo se proročanstvo. Vekovima pre raspeća, Spasitelj je
prorekao kako će se postupati s Njim. Rekao je: »Opkoliše me psi mnogi; četa zlikovaca ide oko
mene, probodoše ruke moje i noge moje. Mogao bih izbrojati sve kosti svoje. Oni gledaju i od mene
načiniše stvar za gledanje. Dele haljine moje među sobom, i za dolamu moju bacaju ždrijeb.«
(Psalam 22, 16–18) Proročanstvo koje se odnosilo na Njegovu odeću ispunilo se bez saveta ili
uplitanja prijatelja ili neprijatelja Raspetoga. Njihove haljine dane su vojnicima koji su Ga položili
na krst. Hristos je čuo prepirku ljudi dok su između sebe delili odeću. Njegova dolama bila je
istkana bez ijednog šava i zato su kazali: »Da je ne deremo, nego da bacimo kocke za nju kome će
se dopasti.«
U drugom proročanstvu Spasitelj je izjavio: »Sramota satr srce moje, iznemogoh; čekam hoće li
se kome sažaliti, ali nema nikoga; hoće li me ko potešiti, ali ne nalazim. Daju mi žuč da jedem, i u
žeđi mojoj poje me octom.« (Psalam 69, 20, 21) Onima koji su umirali na krstu davali su neko
opojno sredstvo da bi se umrtvio osećaj boli. To je ponuđeno i Isusu, ali kad je okusio, On je to
odbio. Nije želeo prihvatiti ništa što bi moglo potamnjeti Njegov um. Njegova vera mora se dalje
čvrsto oslanjati na Boga. To je bila Njegova jedina snaga. Pomračiti Njegova čula značilo bi dati prednost Sotoni.

Isusovi neprijatelji iskaljivali su svoj gnev na Njemu dok je visio na krstu. Sveštenici, poglavari i
književnici pridružili su se svetini rugajući se Spasitelju koji je umirao. Prilikom krštenja i
preobraženja čuo se glas kojim je Bog objavio da je Hristos Njegov Sin. Ponovo, neposredno pre
Hristove izdaje, Otac je progovorio potvrđujući Njegovo božanstvo. Ali sada glas s neba je šutio.
Nije se čulo nijedno svedočanstvo u Hristovu korist. On je sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih
ljudi.
»Ako si sin Božij«
govorili su oni, »siđi s krsta.« »Neka pomože i sebi, ako je on Hristos,
izabranik Božij.« U pustinji kušanja Sotona je izjavio: »Ako si sin Božiji, reci da kamenje ovo
hlebovi postanu.« »Ako si sin Božiji skoči dole« s vrha Hrama. (Matej 4, 3.6) Sotona sa svojim
anđelima, u ljudskom obličju bio je prisutan kraj krsta.
Pope_Francis.jpg
 


POUKE SVETIH OTACA: Protiv rimokatolicizma i ekumenizma



(Из ,,Окружне Посланице ” Источних Патријараха 1848.год.)
Ви, пак, Латини, који сте измијенили и искварили не само онако изложено исповиједање Православне Вјере, но и многа њихова свештена Црквена Предања, достојни сте тога да вас називамо не само расколницима, него баш и јерстицима, као нарушитеље Апостолских и Отачких правила и Предања. Закон благочастивих царева и устав Црквени кажу: „Ако неко нешто најмање измијени у Православној Вјери, тај је јеретик и подлијеже казнама одређеним за јеретике“.
(Св. Максим Исповедник)

1. Отсекли смо Латине од нас ни због каквог другог разлога, но зашо што су не само шизматици, него су такође и јеретици. Због тога је потпуно неправилно ујединити се са њима“
(Св. Марко Ефески)


2. Сведочанства западних учитеља не признајем, нити прихватам. Педпостављам да су они покварени, јер у стварима православне вере не може бити компромиса.
(Св. Марко Ефески)

3. Треба да буде мира и љубави у Цркви, но до раздељења је дошло зато што је латинска Црква отступила од Православне Цркве и Православне вере, измисливши неке своје догмате, туђе Апостолима и св. Оцима. Ето то и јесте нарушење мира и љубави и јединства.
(Св. Марко Ефески)

4. Уколико се удаљујем од њих, утолико се сједињујем са Истином и са Светим Оцима, правим богословима Цркве; а који себе прибрајају унијатима (папистима) такви далеко стоје од Истине и од блажених Учитеља Цркве.
(Св. Марко Ефески)
…Папистичко-протестантски екуменизам са својом псевдоцрквом и својим псевдохришћанством нема излаза из својих смрти и мука без свесрдног покајања пред Богочовеком Господом Христом и Његовом Православном Црквом. …Без покајања и ступања у Истиниту Цркву Христову неприродно је и бесмислено говорити о неком уједињењу „цркава“, о дијалогу љубави и интерцоммунио..“
(Православна Црква и Екуменизам, Ава Јустин)
Расколници могу имати веру у Свету Тријицу, имати Свето писмо, и тајне, али не спасење.
(Блажени Августин)

У старом Риму постојала два сталежа: виши, привилеговани – ,,патрицији”, и нижи – ,,плебс”, ,,плебејци”. Oва подела била је пренесена и у христијанизовани Рим: духовништво – то су ти ,,патрицији”, виши привилеговани сталеж, и обични верујући хришћани – ,,плебс”, ,,плебејци”, нижи сталеж, бесправни, који обавезно само слуша, у свему се беспоговорно повинује, никада и ни у чему не смејући да се искаже.Треба ли говорити о томе колико је таква латинска концепција противна духу истанског Православља?……Никада у историји наше Парвославне хришћанске Цркве обични верујући нису били бесправни и безгласни ,,плебс”, него су врло често подизали свој глас против јеретика…
(Архиепископ Аверкије Џорданвилски, ,,Света Ревност” стр.131)


Много је таквих подвижника било у Западној цркви од онога доба када је упала у папизам, у коме се човеку богохулно приписују божанска својства и у коме се човеку одаје поклоњење које припада и доликује Богу Јединоме; ти су подвижници у стању распаљености написали мноштво књига у којима су помамно самопрелешћивање представљали као љубав божанску, и у којима је њихова растројена уобразиља стварала мноштво виђења што су годила самољубљу и гордости њиховој. Сине Цркве од Истока! уклони се од читања таквих књига, уклони се од идења за поукама самопрелешћених! Руководећи се Јеванђељем и Светим Оцима истините Цркве, са смирењем усходи ка духовној висини љубави Божије посредством чињења заповести Христових.
(Св. Игњатије Брјанчанинов)


До сада ми смо имали веру која ни у чему нема недостатака, и ми немамо потребу ни за сабором ни за актом неке уније, да би се научили било чему новијем, ми — који смо синови н ученици Васељенскнх Сабора, и на њима и после њих прослављених Отаца наших. Са том вером ми се надамо изаћи пред Бога и добити отпуштење грехова, а без ње ја не знам каква ће нас праведност ослободити од вечног мучења. Онај који хоће и покушава да ми одбацимо ову веру и уведемо другу, новију, макар он био и анђео с неба — нека буде анатема, и нек исчезне сваки спомен о њему и пред Богом и пред људима. Нека нико не господари у нашој вери — ни цар, ни епископ, ни лажни сабор, нити ико други, него само — једини Бог Који нам је и Сам и кроз Своје Ученике предао ту веру.
(Св. Марко Ефески – Послан. игуману Ватопеда)
„Љубим заповијести Твоје већма него злато и драго камење. Тога ради заповијести Твоје држим да су вјерне, на сваки пут лажни мрзим“ (Пс. 129, 127-128), казује Пророк. Овакво је владање неопходно за очувањс верности Богу. Верност је неизоставни услов љубави. Без тога услова љубав се раскида.
(Св. Игњатије Брјанчанинов)
Следујући Оцима нашим Источним и Западним, сматрамо за праведно, да се старо предпостави новом, јер примајући ни од чега прихваћеног у старини не треба одступити.
(Патријарх Јерусалимски Мелетије)


Никада се нећемо одрећи тебе, вољено Православље! Никада те нећемо издати, благочешће отаца! Никада те нећемо оставити, мајко побожности! У теби смо рођени, у теби живимо и у теби ћемо умрети. А ако времена то буду тражила и хиљаде пута умрећемо за тебе.“
(Јосиф Вријеније)

Налажем свом народу Божјем на Кипру, који сте истинска деца Католичанске Цркве, да бежите главом без обзира од свештеника који су пали у латинску обману и да не залазите у њихове цркве, нити да благослов из њихових руку случајно примате.Јер, боље је да се сами у кућама Богу молите, него ли да са латиномислећима заједно у цркве идете, да не бисте заједно са њима наследили пакао.
(Свети Герман Нови, Патријарх Цариградски (Јосиф Вријеније))


Одлично, одлично, пријатељу мој, друже Христов, верни мужу, подвижниче побожности, који си пре спреман да умреш у мукама, него да издаш поверено ти благочешће; у дан суда бићеш са Мученицима.
(Свети Јован Златоусти – Православна Црква и Екуменизам, Ава Јустин Поповић)
Бог је допустио апостасију (отпадништво). Немојте покушавати да је зауставите својом немоћном руком, већ бежите од ње, заштитите се од ње. То је за вас довољно да учините. Учите се да препознајете дух времена, проучавајте га, тако да ћете кад год је то могуће моћи да избегнете његов утицај…
(Свети Игњатије Брјанчанинов)


Шта? Зар то значи да се са Отпадништвом треба помирити и ,,прикључити се”? Наравно да не! Ево шта нам је чинити: ,,Удаљи се од њега и чувај – то ти је довољно. Упознај дух времена и проучи га, да би, ако је могуће, избегао његов утицај”. У наше време важно је упамтити и у уму и срцу ову драгоцену поруку великог руског светитеља!
Ето зашто је злочинство ћутати о Отпадништву, обмањивати и себе и друге да је све у реду и да се не треба узнемиравати. Без разлога. Ако и ми немамо снаге ,,да својом немоћном руком зауставимо Отпадништво”, дужност хришћанске љубави нам налаже не само да се ,,удаљимо” и да се ,,чувамо” него и наше ближње да заштитимо, да их упозоримо на оно што сами не увиђају. Овде се увек ваља сетити речи једног од највећих стубова наше Цркве – Светог Григорија Богослова: ,,ћутањем се издаје Бог”. Не смемо ћутати када је у питању дело од највеће важности, какво је дело спасења људских душа!
(Арх. Аверкије, Света Ревност, стр.23.)
Само посебна Божја милост може да заустави ову погубну моралну епидемију, да је одложи на неко време, јер је потребно да се све збуде што је проречено Писмима… Нема никога ко би могао да изврши обнову Хришћанства. Сасуди Светог Духа су посвуда пресахнули, чак и у манастирима, тим ризницама побожности и благодати…
(Свети Игњатије Брјанчанинов)
Sveti Ignjatije Brjančaninov

Со је изгубила свој укус. Код црквених пастира постоји само слабо, нејасно и недоследно разумевање ствари, и то по слову истине, што убија духовни живот у хришћанском друштву и уништава Хришћанство које је у делању, а не у речима. Страшно је када видимо коме је поверено спасење. Али, то је Бог допустио…
(Свети Игњатије Брјанчанинов)
 
Pa nije postao ateista i nije se odrekao svog uzvišenog čina. Otišao je sa porodicom u Nemačku zato što nesposobni političari nisu u stanju da poprave standard stanovništa.

Милостивно Божје дуготрпљење одлаже потпуни распад због малог остатка који се спашава, док они који су кренули путем пропасти или су већ пропали достижу врхунац покварености. Они који се спашавају морају то да разумеју и да искористе време које им је дато на спасење… Нека би милостиви Господ загатитио остатак оних који верују у њега. Али овај остатак је малобројан и сваким даном је мањи.“
(Свети Игњатије Брјанчанинов, цитат преузет из чланка епископа Аверкија џорданвилског.Чланак објављен у Ортходоџ Аустралиа, јануар-март 1990.)
Атанасије, онима који воде усамљенички живот и који су утврђени у вери у Бога, највољенијој браћи, поздрав у Господу!Благодарим Господу, који вам је дао да верујете у Њега, како бисте заједно са светитељима наследили живот вечни. Пошто има појединих који следују Арију и иду по манастирима, као да тобож желе да вас посете, а у ствари, одвративши се од нас (православних) намеравају да обману просте срцем; и пошто има оних који, иако се не слажу са Аријем, ипак снисходе му и опште са његовим следбеницима, присиљен сам, на захтев неке веома искрене браће, да вам одмах пишем, како, ви који чувате верно и без притворности благочестиву веру, коју вам је подарила Божанска благодат, не бисте дошли у прилику да постанете саблазан браћи. Јер, ако неко види вас, верну децу Христову, како се дружите и општите са таквим људима или чак заједно служите са њима, сигурно ће то (њихову јерес) сматрати неважном ствари и пашће у блато непобожности. Тако, да се то не би десило, љубљени „моји, избегавајте оне који следују непобожности (аријанизму) и штовише, избегавајте оне који, правећи се да се не слажу са Аријем, ипак заједно саслужују са непобожнима.
Заиста, посебно треба да избегавамо друштво људи чијих се ставова гнушамо. Ако, онда, неко дође вама, и као што каже блажени Јован, донесе са собом исправно веровање, поздравите га и примите га као брата. Али ако се неко претвара да исповеда праву веру, али ипак општи са онима који су у зловерју, позовите га да се удаљи од тога општења. Ако он обећа да ће то учинити, сматрајте га за брата. Али ако устраје у духу противљења, клоните га се. Могао бих још да продужим своје писмо, наводећи доказе за ово учење из Божанског Писма. Али пошто сте ви људи мудрости, можете да разумете онога који вам пише, и као устрајни у самоодрицању у стању сте да и друге поучите, те сам вам зато написао кратко писмо као вољени пријатељ пријатељу, верујући да ћете, живећи таквим животом, устрајати у чистој и искреној вери и да ће они људи, који вас виде да с њима не учествујете у молитви, из тога извући корист, у страху да и они не испадну зловерни као они којих се држе.
(Атанасије Велики, посланица)
Питање: “Заробљени Латини, и други, долазе у наше православне храмове и траже да буду препуштени Божанским светињама. Желимо да знамо, да ли то може бити допуштено?“ Теодоров одговор: „Ко није са Мном, против Мене је, и ко не сабира са Мном, расипа“ (Мт. 12:30). Како је пре много времена уследило одељивање западне цркве која се и римска зове, и велико нагомилавање њихових преступа, потпуно туђих православној католичанској Цркви, то ју је удаљило од зајеничарења, општења са четири света патријарха, како у односу обреда и учења, тако и осталих православних обреда, као и у уздизању папског звања; због тога Латини не могу бити освећивани из руку свештеника Божанским и пречистим тајнама док се не одрекну најпре латинских учења и обреда, и сагласно учењу канона не приступе правоелављу“.
(Теодор Валсамон, патријарх Антиохијски, у свом одговору свјатејшем Марку, Александријском патријарху)
Узалуд се неки међу православнима диве постојећој пропаганди римске цркве и тобожњој самопожртвованости и дјеловању њених мисионара и усрђу латинских милосрдних сестара и са неправом приписују латинској цркви такву важност да, наводно, послије њеног отпаднућа од Православне Цркве, ова посљедња више није то, него да има потребу да тежи сједињењу са црквом римском. Након строгог испитивања, ово мнење се показује лажним, а енергична латинска дјелатност не само да не побуђује дивљење, него, напротив, буди дубоко (са)жаљење у срцима људи добромислећих, који поимају Истину.
(Св. Амвросије Оптински)
Римска црква, пак, одавно је застранила у јерес и новотарије. Још је свети Василије Велики обличио у томе неке епископе римске у својој посланици Јевсевију Самосатскоме:“…Они истину не знају и не желе да знају Са онима који им истину проповиједају, они се споре, а саме утврђује јерес!…“
(Св. Амвросије Оптински)
Али, како једна грешка коју грешком не сматрамо, обично повлачи за собом и другу, тако и једно зло порађа друго – па се тако збило и са римском црквом. То што се на Западу јавило ово неисправно мудровање да Дух Свети просходи и од Сина, само је породило и други сличан зли накот и увело малопомало у њу и друге новотарије, које великим дијелом противурјече у Јеванђељима јасно изображеним заповијестима Спаситеља нашега.
(Св. Амвросије Оптински)
Ја сам с вама у све дане до свршетка века“ (Мт. 28, 20). Сам Господ свагда је у Својој Цркви. Чему онда намесник – папа? И може ли грешни човек бити намесник Господњи? – Не може. Намесника царевих или Патријархових у неком граду може бити и бива их, а намесник, заменик Господа, Беспочетног Цара и Главе Цркве, никако се не може бити. Заиста, католици се варају. Опомени их, Господе, како су не лепи они који тако говоре и охолошћу опточени, као огрлицом.“ Од тог погубног, лажног догмата, по мисли Светог Јована, происходи све зло папизма:
„Најштетнија ствар у Хришћанству, тој Богом откривеној, небеској религији је поглаварство човека у Цркви, на пример папе, и његова тобожња непогрешивост. Управо се у његовом догмату о непогрешивости и налази највећа погрешност, јер је папа човек грешан, и страшно је ако мисли за себе да је непогрешив. Колико је грешака отровних, по човека душегубних, измислила католичка, папска црква – у догматима, у обредима, у канонским правилима, у богослужењу, у подлим, злобним односима католика према православнима, у хулама и клеветама на Православну Цркву, у поругама упућеним Православној Цркви и православним Хришћанима! И свему томе крив је тобож непогрешиви папа, његово и језуитско учење, њин дух лажи, дволичњаштва, и свих недопустивих средстава (за већу славу Божју).
(Св. Јован Кронштадски)
 
КАТОЛИЦИ СУ ИЗМИСЛИЛИ НОВУ ГЛАВУ, понизивши Једину Истиниту Главу Цркве – Христа; лутерани су отпали и без главе остали; англиканци такође; код њих ЦРКВЕ НЕМА; савез са Главом је прекинут, нема свесилне помоћи, а Велијар војује свом снагом, лукавством и све држи у својој прелести и пропасти. Много је оних који пропадају у безбожништву и разврату.
(Св. Јован Кронштадски)

Узрок свих лажи римокатоличке цркве је гордост и признање папе за стварну главу Цркве, и то још непогрешиву. Одатле све ропство западне цркве. Ропство мисли и вере, лишеност истинске слободе у вери и животу, јер је папа на све ставио своју тешку руку: одатле – лажни догмати, одатле – дволичност и лукавство у мишљењу, речима и деловању, одатле – разна лажна правила и установе приликом исповедања греха, одатле индулгенције; одатле – унакажавање догмата; одатле – фабриковања светаца у западној цркви, као и непостојећих моштију, Богом непрослављених; одатле – устајање на познање Божје (2. Кор. 10, 5) и све врсте противљења Богу под видом борбе за „већу славу Божју.“
(Св. Јован Кронштадски)

Мржња према Православљу, фанатизам и прогони православних, убиства – то је црвена нит кроз све векове живота католицизма. По плодовима ћете их познати. Зар нам је такав дух заповедио Христос? Коме се, ако не католицима, лутеранима и реформаторима увек може рећи: „Не знате каквога сте ви духа! (Лк. 9, 55)“?
(Св. Јован Кронштадски)

Код католика глава Цркве уопште није Христос, него папа, и католици за папу ревнују, а на за Христа, и њихова ревност у вери увек прелази у страствени, човекомрзачки фанатизам, острвљени фанатизам, фанатизам крви и мача (ломаче), непомиривости, дволичности, лажи, лукавства.
Благодарим Господа, који је услишио и услишава молитве моје, пред свеспасоносним и страшном Жртвом Христовом (Тела и Крви Христове) за заблуделе у вери велике заједнице, које се хришћанским називају, али које су у суштини одступничке: католицизам, лутеранство, англиканство и друге.
(Св. Јован Кронштадски)

Sveti-Jovan-Kronstatski-ruski-svetitelj-svetac
Не желим да за сведока свакојаких католичких лажи приводим непристрасну хиљадугодишњу историју: она је довољно позната целом образованом свету.
(Св. Јован Кронштадски)

Још је свеж спомен на злосрећну унију у XVII веку код нас у Русији: свежа је успомена на фанатичну мржњу с којом су католици уништавали правослаавне храмове у западном крају; памтимо сва ужасна срамоћења и изругивања на рачун православне вере и Православне Цркве и несрећних православних хришћана. Сада су се опет обновила времена уније.
(Св. Јован Кронштадски)

Никаквих компромиса и никаквог општења с њим не може бити јер каква је заједница светлости и таме, каква је заједница правде и безакоња (2. Кор. 6,14)?
(Св. Јован Кронштадски)

Оно што су једни установили и узаконили, други да чувају и тим чуварима не чинити неправду, а ни безакоње над онима који не примају шта противно ономе што је установљено; и право би било, кад би сваки мислио и држао се онако како је одређено.
(Фотије, 3. писмо, т.6)
. …Пошто римска црква остаје при својим новачењима и не враћа се догамама Васељенски х Сабора, она узима потпуну одговорност пред једном, светом Саборном и Апостолском Христовом Црквом, која се тврдо држи старих одредаба и у свему чува предани јој завет вере, покоравајући се тако и апостолској заповести: „Добро завештање сачувај Духом Светим који обитава у нама; клони се поганих и празних разговора и спорова лажно названога знања, којему се неки приволеше и отпадоше од вере“. (2. Тим. 1,14-15; 1. Тим,. 6, 20).
(Цариградска посланица,1895)
Све ово ми добро знамо… учењима овим целосно умујемо… како се проповеда од светих апостола у Христово Еванђеље по свему свету, као и предања светих отаца Седам Васељенских Сабора. И све ово као оно што нам је познато чувамо, а ОД ВАС УЧЕЊА НЕ ПРИМАМО И РЕЧИ ВАШЕ НЕ СЛУШАМО“.
(Св.Александар Невски)

Ако унију проклету искорјените, а источну истиниту Цркву успокојите, поживјећете године своје у срећи, а ако не донесете успокојење истинитој Вјери грчкој и не пометете са лица земље проклету унију, уистину ћете познати страшни суд Божији.
(Св.преп.муч. Атанасије Брестски)
Због свих исказаних узрока Саборна Црква од Истока пресјекла је своје општење (заједничарење) са посебном римском црквом. А римски епископи, као што су са гордошћу почели, гордошћу и савршавају… Они се упињу да докажу како је Православна Саборна Црква, од њих отпала, посебна црква. То је нетачно и наопако. Истина свједочи да је римска црква отпала од Православне.
(Св. Амвросије Оптински)

Римска црква не би требало да се назива саборном црквом нарочито због тога што је она одбацила поставке Васељенских Сабора, поводећи се за сопственим умовањем.
(Св. Амвросије Оптински)
(svetisava1.blogspot.com)
 
Милостивно Божје дуготрпљење одлаже потпуни распад због малог остатка који се спашава, док они који су кренули путем пропасти или су већ пропали достижу врхунац покварености. Они који се спашавају морају то да разумеју и да искористе време које им је дато на спасење… Нека би милостиви Господ загатитио остатак оних који верују у њега. Али овај остатак је малобројан и сваким даном је мањи.“
(Свети Игњатије Брјанчанинов, цитат преузет из чланка епископа Аверкија џорданвилског.Чланак објављен у Ортходоџ Аустралиа, јануар-март 1990.)
Атанасије, онима који воде усамљенички живот и који су утврђени у вери у Бога, највољенијој браћи, поздрав у Господу!Благодарим Господу, који вам је дао да верујете у Њега, како бисте заједно са светитељима наследили живот вечни. Пошто има појединих који следују Арију и иду по манастирима, као да тобож желе да вас посете, а у ствари, одвративши се од нас (православних) намеравају да обману просте срцем; и пошто има оних који, иако се не слажу са Аријем, ипак снисходе му и опште са његовим следбеницима, присиљен сам, на захтев неке веома искрене браће, да вам одмах пишем, како, ви који чувате верно и без притворности благочестиву веру, коју вам је подарила Божанска благодат, не бисте дошли у прилику да постанете саблазан браћи. Јер, ако неко види вас, верну децу Христову, како се дружите и општите са таквим људима или чак заједно служите са њима, сигурно ће то (њихову јерес) сматрати неважном ствари и пашће у блато непобожности. Тако, да се то не би десило, љубљени „моји, избегавајте оне који следују непобожности (аријанизму) и штовише, избегавајте оне који, правећи се да се не слажу са Аријем, ипак заједно саслужују са непобожнима.
Заиста, посебно треба да избегавамо друштво људи чијих се ставова гнушамо. Ако, онда, неко дође вама, и као што каже блажени Јован, донесе са собом исправно веровање, поздравите га и примите га као брата. Али ако се неко претвара да исповеда праву веру, али ипак општи са онима који су у зловерју, позовите га да се удаљи од тога општења. Ако он обећа да ће то учинити, сматрајте га за брата. Али ако устраје у духу противљења, клоните га се. Могао бих још да продужим своје писмо, наводећи доказе за ово учење из Божанског Писма. Али пошто сте ви људи мудрости, можете да разумете онога који вам пише, и као устрајни у самоодрицању у стању сте да и друге поучите, те сам вам зато написао кратко писмо као вољени пријатељ пријатељу, верујући да ћете, живећи таквим животом, устрајати у чистој и искреној вери и да ће они људи, који вас виде да с њима не учествујете у молитви, из тога извући корист, у страху да и они не испадну зловерни као они којих се држе.
(Атанасије Велики, посланица)
Питање: “Заробљени Латини, и други, долазе у наше православне храмове и траже да буду препуштени Божанским светињама. Желимо да знамо, да ли то може бити допуштено?“ Теодоров одговор: „Ко није са Мном, против Мене је, и ко не сабира са Мном, расипа“ (Мт. 12:30). Како је пре много времена уследило одељивање западне цркве која се и римска зове, и велико нагомилавање њихових преступа, потпуно туђих православној католичанској Цркви, то ју је удаљило од зајеничарења, општења са четири света патријарха, како у односу обреда и учења, тако и осталих православних обреда, као и у уздизању папског звања; због тога Латини не могу бити освећивани из руку свештеника Божанским и пречистим тајнама док се не одрекну најпре латинских учења и обреда, и сагласно учењу канона не приступе правоелављу“.
(Теодор Валсамон, патријарх Антиохијски, у свом одговору свјатејшем Марку, Александријском патријарху)
Узалуд се неки међу православнима диве постојећој пропаганди римске цркве и тобожњој самопожртвованости и дјеловању њених мисионара и усрђу латинских милосрдних сестара и са неправом приписују латинској цркви такву важност да, наводно, послије њеног отпаднућа од Православне Цркве, ова посљедња више није то, него да има потребу да тежи сједињењу са црквом римском. Након строгог испитивања, ово мнење се показује лажним, а енергична латинска дјелатност не само да не побуђује дивљење, него, напротив, буди дубоко (са)жаљење у срцима људи добромислећих, који поимају Истину.
(Св. Амвросије Оптински)
Римска црква, пак, одавно је застранила у јерес и новотарије. Још је свети Василије Велики обличио у томе неке епископе римске у својој посланици Јевсевију Самосатскоме:“…Они истину не знају и не желе да знају Са онима који им истину проповиједају, они се споре, а саме утврђује јерес!…“
(Св. Амвросије Оптински)
Али, како једна грешка коју грешком не сматрамо, обично повлачи за собом и другу, тако и једно зло порађа друго – па се тако збило и са римском црквом. То што се на Западу јавило ово неисправно мудровање да Дух Свети просходи и од Сина, само је породило и други сличан зли накот и увело малопомало у њу и друге новотарије, које великим дијелом противурјече у Јеванђељима јасно изображеним заповијестима Спаситеља нашега.
(Св. Амвросије Оптински)
Ја сам с вама у све дане до свршетка века“ (Мт. 28, 20). Сам Господ свагда је у Својој Цркви. Чему онда намесник – папа? И може ли грешни човек бити намесник Господњи? – Не може. Намесника царевих или Патријархових у неком граду може бити и бива их, а намесник, заменик Господа, Беспочетног Цара и Главе Цркве, никако се не може бити. Заиста, католици се варају. Опомени их, Господе, како су не лепи они који тако говоре и охолошћу опточени, као огрлицом.“ Од тог погубног, лажног догмата, по мисли Светог Јована, происходи све зло папизма:
„Најштетнија ствар у Хришћанству, тој Богом откривеној, небеској религији је поглаварство човека у Цркви, на пример папе, и његова тобожња непогрешивост. Управо се у његовом догмату о непогрешивости и налази највећа погрешност, јер је папа човек грешан, и страшно је ако мисли за себе да је непогрешив. Колико је грешака отровних, по човека душегубних, измислила католичка, папска црква – у догматима, у обредима, у канонским правилима, у богослужењу, у подлим, злобним односима католика према православнима, у хулама и клеветама на Православну Цркву, у поругама упућеним Православној Цркви и православним Хришћанима! И свему томе крив је тобож непогрешиви папа, његово и језуитско учење, њин дух лажи, дволичњаштва, и свих недопустивих средстава (за већу славу Божју).
(Св. Јован Кронштадски)
Citiraš svete oce koje ionako vi subotaromani ne priznajete. To su za vas dede, imate vi svoju babu. Ja sa papom rimskim nemam ništa. To sam samo onako, ilustrativno postavio sliku.
 
Citiraš svete oce koje ionako vi subotaromani ne priznajete. To su za vas dede, imate vi svoju babu. Ja sa papom rimskim nemam ništa. To sam samo onako, ilustrativno postavio sliku.
pije-ix-papske-trupe.jpg

Папа Пије IX благосиља војнике Папске државе; у његове време проглашена је догма о папској непогрешивости (Фото: Викимедија)

Citati Jelene Vajt.

Screenshot_20250415_221517_Chrome.jpg
Screenshot_20250415_221546_Chrome.jpg
Screenshot_20250415_221553_Chrome.jpg
Screenshot_20250415_221620_Chrome.jpg
Screenshot_20250415_221351_Lite.jpg
Screenshot_20250415_221654_Chrome.jpg
Screenshot_20250415_221608_Chrome.jpg
 
Evo kako su izgledali ti 'večernji sastanci', koje je nakon tzv. 'velikog razočarenja' (zbog Isusova nedolaska na zemlju 22.10.1844.) upriličavalo društvo okupljeno oko Ellen White.

Jedan od takvih 'večernjih sastanaka' završio je hapšenjem i suđenjem jednom od prijatelja Ellen White, g. Israel Dammon-u, u subotu uvečer 15. veljače 1845. u Atkinsonu, malom gradu na istoku države Maine. G.Dammon bio je uhapšen jer je predsjedavao bučnim skupom koji je uznemirio građane.

Članak pod naslovom "Trial of Elder I. Dammon" ("Suđenje starešini I. Dammon-u"), objavljen je u časopisu "Piscataquis Farmer" 7. ožujka 1845, a izvjestitelj je bio g. George V. Edes, 58-godišnji mirovni sudac. Izveštaj časopisa "Piscataquis Farmer" o suđenju g. Israel Dammon-u je veoma precizan. Evo jednog dijela svjedočenja iz tog članka.

Svjedok Loton Lambert, pod zakletvom:

"Kada sam stigao oni su pjevali - nakon pjevanja sjeli su na pod - Dammon je rekao da je sestra imala viziju da saopšti - žena na podu [Ellen White] je priopćila svoju viziju. Dammon je rekao da su sve druge zajednice grešne - da su lažovi, svodnici, ubojice itd. On je također navaljivao na sve koji nisu vjernici kao on. Naređivao nam je da odemo, ali nismo otišli. Žena koja je ležala na podu i saopštavala vizije [Ellen White], nazivana je od starejšine Dammona i drugih, 'Kopija Krista'. Dammon nas je nazivao svinjama i đavlima i rekao da bi nas izbacio da je on vlasnik kuće - ona koju su nazivali 'Kopijom Krista', rekla je g-đi Woodbury i drugima da moraju ostaviti sve svoje prijatelje ili će otići u pakao. 'Kopija Krista', kako su je nazivali, je ležala na podu neko vrijeme, onda bi ustala, pokazala na nekoga i rekla da je imala viziju koju im ima priopćiti, koju bi potom priopćila. Bila je tu jedna djevojka za koju su rekli da mora biti krštena te noći ili će ići u pakao. Plakala je gorko i željela da prvo vidi svoju majku. Rekli su joj da mora staviti majku ili će ići u pakao - neko je rekao, 'pustite je neka ode u pakao'. Konačno je odlučila da bude krštena. 'Kopija Krista' priopćila je svoju viziju i mojoj rođakinji, da mora biti krštena te noći ili će ići u pakao - ona se usprotivila, pošto je već bila krštena. Za 'Kopiju Krista' su rekli da je iz Portlanda.

Žena koju su nazivali g-đica Baker, rekla je da je đavao prisutan i željela je da ga vidi - izabrala je mene i rekla, 'ti si đavao i ići ćeš u pakao'. Ja sam joj rekao da ona nije moj sudac. G. James Ayer (vlasnik kuće) me je onda zgrabio i pokušao me izbaciti kroz vrata. Rekao sam mu da nisam došao da ometam skup. Žena vizionarka je pozvala Joel Doore-a, rekla mu da je posumnjao i da neće biti kršten ponovo - rekla je, 'brate Doore ne idi u pakao'. Doore je klečao kraj njenih nogu i molio se. G-đica Baker i jedan čovjek su otišli u spavaću sobu - potom sam čuo da glas u sobi viče 'Oh!' Vrata su se otvorila - pogledao sam u sobu - ona je ležala na krevetu i držala ga. Izašli su iz spavaće sobe grleći se, ona je skakala i gurala noge između njegovih. G-đica Baker je otišla do G. Doore-a i rekla, 'odbio si me ranije', on je rekao da jeste - onda su se poljubili - ona je rekla 'ovo je dobar osećaj' - upravo prije nego što su otišli u vodu da se krste, G-đica Baker je otišla u spavaću sobu sa čovjekom koga su nazivali starešina White [James White] - vidio sam ga kako joj pomaže da se popne na krevet - svjetlo se ugasilo i vrata su se zatvorila. Nisam vidio ni jedno od njih kasnije. Jednom sam bio u drugoj sobi i razgovarao sa svojom rođakinjom, Dammon i drugi su ušli u sobu i prekinuli naš razgovor i nazvali njenu sestru i mene đavlima. 'Kopija Krista' [Ellen White] je ležala na podu za vrijeme kada su odlazili u vodu krstiti se i nastavila ležati do mog odlaska, što je bilo između 12 i 1 posijle ponoći."
-----------------------------------------

Evo što su bili i kako su izgledali ti 'večernji sastanci'. Oni su zapravo 'kolijevka - rodilište' sekte adventista sedmog dana, a vidjesmo ovdje da to bijahu orgijališta. Koje li bogohulnosti, od adventista sedmog dana, tvrditi da im je 'duhovne roditelje' Bog vodio na ovim njihovim 'večernjim sastancima'. Orgijališta i orgije organizira i vodi ... znamo tko.
Stvar je u tome da ta grupa nema nista sa adventistima.
Egw je evabdjeoski radila sa tom grupom hriscana koja je vremenom prestala da praktikuje neke stvari koje je sama Egw praktikovala.

Ti kritikujes navodno neke bucne dogadjaje i padanja a koji su danas u tvojoj crkvi naveliko praksa..Pa i samo prizivanje lucifera.
Sto pokazuje da su vecina radikalnih vernika tih otpqlih velikih crkava sve licemeri.
A licemerje je najveci znak da u stvari nisu hriscani niti njihove ustanove.

Valjanja i vristanja po podu kod katolika.
Screenshot_20250415_231014_YouTube.jpg
Screenshot_20250415_231029_YouTube.jpg
 
Poslednja izmena:
Nisam ti ja kriv što ne poznaješ istoriju. I onda bez opšteg znanja uhvatite se da tumačite ni manje ni više nego samu Bibliju. Pa i Elen Vajt je bila neobrazovana domaćica, čitala nešto. Gde su škole, gde su univerziteti? Ništa.
Jelena Vajt.

GLAS U PUSTINJI
Među vernima u Izrailju koji su dugo očekivali Mesijin dolazak, pojavio se Hristov preteča. Ostareli
sveštenik Zarija i njegova žena Jelisaveta »behu oboje pravedni pred Bogom« i u njihovom tihom i svetom
životu svetlost vere zasjala je kao zvezda u tami tih zlih dana. Ovom bogougodnom bračnom paru dato je
obećanje o sinu koji će ići pred licem Gospodnjim i »poravnati staze njegove«.
Zarija je živeo u »gornjoj Judeji«, ali otišao je u Jerusalim da sedam dana služi u Hramu; bila je to
dužnost koja se od svih sveštenika zahtevala dva puta godišnje. »I dogodi se, kad on služaše po svome
redu pred Bogom, da po običaju sveštenstva dođe na njega da izađe u crkvu Gospodnju da kadi.«
On je stajao ispred zlatnog oltara na svetom mestu u Svetinji. Oblak tamjana s molitvama Izrailja
uzdizao se pred Bogom. Iznenada je postao svestan božanskog prisustva. Anđeo Gospodnji »stajaše s
desne strane oltara kadionoga«. Položaj anđela označavao je naklonost, ali Zarija to nije zapazio.
Godinama se molio za dolazak Otkupitelja; sada je Nebo poslalo svog vesnika da objavi da će ove molitve
 
Jelena Vajt.

GLAS U PUSTINJI
Među vernima u Izrailju koji su dugo očekivali Mesijin dolazak, pojavio se Hristov preteča. Ostareli
sveštenik Zarija i njegova žena Jelisaveta »behu oboje pravedni pred Bogom« i u njihovom tihom i svetom
životu svetlost vere zasjala je kao zvezda u tami tih zlih dana. Ovom bogougodnom bračnom paru dato je
obećanje o sinu koji će ići pred licem Gospodnjim i »poravnati staze njegove«.
Zarija je živeo u »gornjoj Judeji«, ali otišao je u Jerusalim da sedam dana služi u Hramu; bila je to
dužnost koja se od svih sveštenika zahtevala dva puta godišnje. »I dogodi se, kad on služaše po svome
redu pred Bogom, da po običaju sveštenstva dođe na njega da izađe u crkvu Gospodnju da kadi.«
On je stajao ispred zlatnog oltara na svetom mestu u Svetinji. Oblak tamjana s molitvama Izrailja
uzdizao se pred Bogom. Iznenada je postao svestan božanskog prisustva. Anđeo Gospodnji »stajaše s
desne strane oltara kadionoga«. Položaj anđela označavao je naklonost, ali Zarija to nije zapazio.
Godinama se molio za dolazak Otkupitelja; sada je Nebo poslalo svog vesnika da objavi da će ove molitve
Nije Zarija nego Zaharija.
 
Pobegli ste bato odmh nakon mojih pitanja,jedan ih je proglasio glupavim,ti si se kao salio pa se izvinjvao za neki tvoj propratni ispad i onda ste se trkom sakrili u prve misje rupe koje ste nacekali slobodnim.
BRUKA par excellence.
Dokazali smo da je opsednuta baba naveliko prepisivala, a istovremeno se pozivala na Boga - ni manje ni više nego 2000 vizija od Boga. Čista prelest i demonske prikaze.
 
Stvar je u tome da ta grupa nema nista sa adventistima.
Egw je evabdjeoski radila sa tom grupom hriscana koja je vremenom prestala da praktikuje neke stvari koje je sama Egw praktikovala.

Ti kritikujes navodno neke bucne dogadjaje i padanja a koji su danas u tvojoj crkvi naveliko praksa..Pa i samo prizivanje lucifera.
Sto pokazuje da su vecina radikalnih vernika tih otpqlih velikih crkava sve licemeri.
A licemerje je najveci znak da u stvari nisu hriscani niti njihove ustanove.

Valjanja i vristanja po podu kod katolika.
Pogledajte prilog 1715042Pogledajte prilog 1715043
Dr fra Ivo Pavić je puno ljudi približio Gospodu Bogu. I neki pravoslavni koji su bili kod njega su počeli ići u svoju pravoslavnu parohijsku crkvu (hram), moliti se Bogu, ozdravili....
+++
Izbija subotarska ljubomora iz vas.
 

Back
Top