Adventisti ("subotari") bez maske

(8) Adventisti koriste taktiku visokog pritiska

Zbog isključive prirode Adventističke crkve, i zato što vjeruju da su vjerni i pravi „ostatak“, kada neko napusti crkvu, za njih se govori da napuštaju „istinu“ i biraju da budu „otpadnici“. Za mnoge adventiste je nedokučivo da bi neko mogao napustiti pravu crkvu. Već pomenuti evanđelista O’Fil objašnjava zašto ljudi napuštaju adventističku crkvu:

„Ljudi navode mnoge razloge za otpad od crkve: licemjeri u crkvi, nepravedno postupanje, jeres, nedostatak ljubavi, dosada. Ali ovo su samo izgovori. Pravi razlog zašto su otpali je taj što nisu razumjeli zašto su uopšte adventisti sedmog dana.“[6]

Bolje rečeno, nisu im uspjeli sasvim isprati mozak ili ih kupiti određenim privilegijama.

Ako napustite adventističku crkvu, zapazićete da se za vama obrušava lavina ogovaranja i raznih komentara, kao da ste poludjeli, „izgubljen“, „otpadnik“, da slijedite „Sotonu“, da ste „neprijatelj istine“, da ste se vratili „nazad u Vavilon“ i tako dalje. Preko noći postajete „neprijatelj“ na koga će gledati sa podozrenjem, iako se kod vas faktički ništa nije promijenilo. Ovo je tipično za kultne religije.

Ako se neko usudi da dovede u pitanje autoritet Elen Vajt, govori mu se da ispunjava proročanstvo Elen Vajt da će u poslednjim danima neki adventisti biti dio konačne Sotonine prevare da se uništi povjerenje u „duh proroštva“. Ovo stvara veliki pritisak na osobu, jer na kraju krajeva, ko želi biti dio Sotonine konačne prevare?

Napuštanje Crkve je često vrlo teška opcija za adventistu jer bi lako mogla uključiti gubitak prijatelja, voljenih, a možda čak i porodice. U nekim slučajevima to može značiti gubitak posla ili karijere u instituciji ASD. Kada adventista razmišlja o napuštanju crkve, može biti pod pritiskom drugih adventista da zadrži svoje prigovore za sebe, da ne „talasa“ javno ili da treba po svaku cijenu da ostane u „Nojevoj barci“ i „poslednjoj crkvi“. Drugim riječima, pod pritiskom ste da živite dvostrukim životom, pretvarajući se na površini da se slažete sa crkvom, njenim učenjima i praksama, a svoja prava osjećanja morate zadržati samo za sebe.

Duhovno je nezdravo biti stavljen u poziciju da se morate pretvarati da ste nešto što niste da biste zadržali članstvo, svoj posao, svoju porodicu ili prijatelje.
 

(9) Adventisti se „modernizuju“ u skladu sa vladajućom društvenom paradigmom

Kada je Adventistička crkva počela, adventisti su bili čvrsto za život. Vajtovi, Dž.N. Endruz, dr Kelog i drugi pioniri su najoštrijim riječima osuđivali abortus. Crkva do 1970. nije čak ni dozvoljavala abortuse.

Sve se promijenilo od 1970-ih godina, kada je adventistička bolnica na Havajima (Castle Memorial Hospital) počela da dozvoljava abortuse, navodno JER SU SE PLAŠILI DA GUBE PACIJENTE KOJI BI OTIŠLI U DRUGE BOLNICE DA BI POBACILI!

Početkom 1970-ih, Adventistička crkva je razvila dva para „smjernica“ o abortusu. Jedan je sadržavao stroge smjernice, namijenjen za JAVNOST. Drugi je bio mnogo liberalniji i pušten je privatno u bolnice. PRIVATNA verzija je dozvoljavala ljekarima da izvrše BILO KOJU vrstu pobačaja na zahtjev. Opet, kao što je ranije navedeno, nalazimo da se Adventistička crkva bavi obmanama.

Umotani u tajnu, teško je doći do tačnih podataka o tome ko izvodi abortuse, ali postoje neki dokazi koji ukazuju na to da su adventisti bili jedan od najvećih izvršitelja abortusa u SAD-u (što uključuje i zvanične institucije ASD i one koji privatno rade). Evo nekoliko činjenica:

  1. Dr Irving „Bad“ Feldkamp III, član crkve Adventista sedmog dana Azure Hills u Grand Terrace, Kalifornija, vlasnik je kalifornijske kompanije za planiranje porodice, koja je NAJVEĆI pružalac abortusa u državi Kalifornija.[7]
  2. Dr Ričard Frederiks kaže: „U adventističkim bolnicama u kojima se obavljaju abortusi veliki postotak je efektivan…“[8]
  3. Godine 2005, Džordž Rid, iz Instituta za biblijska istraživanja ASD, izvijestio je Terezu Bim da je crkva Adventista sedmog dana „za izbor“, a da je adventistička bolnica u Vašingtonu postala „mlin za pobačaje“.[9] Washington Times je objavio da je adventistička bolnica izvršila 1.494 pobačaja između 1975. i 1982.
  4. Postoje izvještaji o adventističkim tinejdžerkama koje su pohađale adventističke škole i fakultete i zatrudnjele, pa su ih tiho odvodili u adventističke bolnice na abortuse.
Dok govori o poštovanju života, adventističko rukovodstvo dozvoljava pobačaje u svojim institucijama i od strane svojih liječnika. I dok adventistička crkva insistira na mnogim zabranama koje bi naškodile „hramu Duha svetog“ (našem tijelu; ref. 1. Korinćanima 6:19, 20), čini se da nemaju nimalo zadrške oko toga da dozvole da se u tom istom „hramu“ izvrši ubistvo. Čak idu tako daleko da zapošljavaju adventističke ljekare koji rade u adventističkim medicinskim ustanovama da izvrše ta „hramska ubistva“! Za narod koji je toliko fokusiran na Dekalogu, ironično je naći ih kako dozvoljavaju svojim institucijama i članovima da prekrše Šesti uput: „Ne počini zločin ubistva.“

U međuvremenu, i opet u skladu sa trendovima, Adventistička crkva je postala pro LGBT. Šta bi na to rekla Elen Vajt koja je svojevremeno izdala svjedočanstva protiv „samoskrnavljenja“ i tajnog poroka?
 

(10) Finansiranje crkve i biznis

Iako je desetak obaveza pod Starim savezom i nikad se nije prilagao u novcu, crkveni menadžeri će vas ubijediti „čvrstim“ argumentima da Biblija tome uči. Pošto nemaju nijedan tekst Novog saveza koji potvrđuje takvu obavezu, mogu citirati stihove kao Malahija 3:8-10. Iako se to odnosi na priloge u hrani za hram tog doba, oni će mu dati kontekst koji njima odgovara. Pošto će to vremenom postati „tanak“ argument, posegnuće za „svjedočanstvima“ gđe Vajt koja podstiču davanje desetka, iako ga ni ona nekad nije davala namjenski. Ali jeste podsticala druge da ga daju kada joj je to odgovaralo. Na ovaj način vi učestvujete u finansiranju ove mega korporacije koja je šesta protestantska crkva na svijetu sa oko 21 miliona vjernika. Novac od desetaka se troši na ulaganje u biznis i dalje projekte od kojih crkva zarađuje. Novac uvijek ide u centralu (Generalnu konferenciju), a odatle se raspoređuje po divizijama, oblastima i crkvama.
 

(11) Klanovi i sekte unutar crkve

Iako su svi članovi iste crkve veće crkve, vjernici nerijetko gotovo ne poznaju jedni druge, te tako neće biti čudno da idete u istu crkvu, a da ni ne znate šta vjeruje vaš „brat“ ili „sestra“ u crkvi. Drugim riječima, kao da ste došli u pozorište ili neki klub, a ne kao da ste braća u Hristu. Zašto je to tako? Možda su već čuli neke „priče o vama“ pa ne bi da se druže, jer ste legalista, niste vegetarijanac, niste vakcinisani, sumnjate da je Elen Vajt bila Božji prorok, ne vjerujete u doktrinu o Trojstvu… lista je duga. Tako se dešava da čim uoče nekog novog, vođe klanova gledaju kako da ga vrbuju za svoju sektu unutar crkve, koja, ako je veća, može imati i po 4 ili 5 klanova koji međusobno nisu u dobrim odnosima. Dok su jedni opsjednuti „opravdanjem vjerom“, drugi su, pak, usmjereni na pronalaženje mana, što naravno tako ne predstavljaju nego „dobronamjerno“ žele da se „reformišete“ (čitaj: da vam isperu mozak). Premda su obučeni da djeluju uljudno, većina ako odbijete vrbovanje misle za vas da ste zastranili, ali vam to nikada neće privatno kazati. U crkvi djeluju kompaktno i ljubazno, međutim, podijeljeni su zbog balkanskog mentaliteta, sujete, gordosti i umišljenosti, iako na prvu ruku ne djeluju tako. Zvuči paradoksalno, iako podijeljeni unutar sebe, zajednički nastupaju kada treba da obrade žrtvu. Iako su vam do juče govorili kako su vas sanjali i vide vas kao crne (pune grijeha), već sjutradan ako postanete član pretvorićete se u živog sveca. Čudno zar ne? Neki vjernici su toliko obmanuti da ne vide očigledne stvari koje mogu vidjeti ateisti što se tiče obmane i laži kojima se služi crkva da pridobije ljude iz drugih crkava ili sekti.

Adventisti takođe znaju vješto da privole za crkvu razočarane sledbenike nekog kultiste, kao što je na primjer Miroljub Petrović. Većina ljudi postaju adventisti upravo preko Petrovića koji je i sam nekada bio član a sada to poriče. Kod nekih čak postoji mišljenje da njega vodi sveti Duh, pa se pitamo kako je moguće tako nešto i pored svih laži, prevara i manipulacija kojima se bavi?
 

Opasnosti od nenapuštanja Adventističke crkve

  1. Zatvorenost za istinu izvan sekte. Stanje ispranog mozga. I posle dvadeset i više godina provedenih u crkvi, nećete biti u stanju čvrsto da odbranite ili iznesete određene istine.
  2. Izgubićete iz vida kolektivnu odgovornost koju imate pred Bogom kao saučesnici i podržavaoci obmana i grijeha koji se rade u crkvi.
  3. Pošto crkvu sve više obuzima duh svjetovnosti, nećete ni primijetiti kada budete počeli da mislite i donosite zaključke kao svijet.
  4. Može se desiti ako se upali u sektu kao obožavalac kulta Elen Vajt da postanete fanatik, a da to i ne znate. Takođe je moguće da umislite da se borite protiv fanatizma dok ste i sami fanatik, jer se i Vajtova borila protiv fanatizma.
  5. Moguće je da se nikada ne obratite Bogu ako ostanete u crkvi, a da to nikad i ne primijetite, ili da vam odjednom posle dvadeset godina padne na pamet da se vratite na „fabrička podešavanja“ i ponovo postanete pravoslavac, katolik, tj. ono što ste bili prije nego što ste postali adventista.
  6. Umišljaćete da su svi protiv vas, iako ljude generalno ne interesuje što ste adventista; određeni pritisak postoji samo u mjestima gdje je tradicija jača. Živjećete život skrivajući svoju vjeru, jer biste navodno bili „progonjeni“ zbog toga.
  7. Počećete da doživljavate „iskustva“ koja su najblaže rečeno tripovanje, a može da se desi i da padnete pod uticaj sila tame. Naravno, neće vam tako reći, kazaće vam da su to iskustva sa Bogom.
 

(7) Adventizam opterećuje

Adventistička religija dodaje čitav niz pravila i propisa koji život čine zamornim i opterećujućim. Većina pravila kojih se pridržavaju adventisti dolaze iz pera Elen Vajt. Evo nekih od njih:

  • Zabranjena upotreba sira, putera i jaja
  • Zabranjeno jedenje mesa
  • Preporučene deserte ne jesti
  • Preliv za salatu treba napraviti bez sirćeta
  • Kafa i čaj su zabranjeni
  • Zabranjeni su senf, biber, kisjeli krastavci i cimet
  • Kartanje i šah su zabranjeni
  • Zabranjeni su fudbal, tenis, kriket, bejzbol i vožnja bicikla
  • Piknici i društvene zabave nisu dobra ideja
  • Koncerti sekularne muzike nisu najbolja upotreba vremena
  • Izmišljene tekstove (romane) ne treba čitati
  • Pozorište je zabranjeno
  • Bilijarske dvorane i kuglane nisu mjesta za hrišćane
  • Cirkus je zabranjen
  • Plesne dvorane su neprijateljska teritorija
  • Nakit je zabranjen
  • Studenti ne mogu izlaziti na sastanak
  • Hrana se ne može pripremati subotom
  • Posuđe se ne može prati u subotu
  • Ne bi trebalo da živite u gradu
Primijetićete da je nešto od ovoga zaista dobro, ali većina stvari su ekstremna pravila. Nije mali broj adventista koji su striktno slijedeći „svjedočanstva“ Elen Vajt završili kao fanatici.

Opasnost od dodavanja mnoštva nepotrebnih ograničenja religiji je u tome što religija izgleda zamorna i opterećujuća, posebno za mlade. Ovakvo opterećujuće i previše restriktivno okruženje tjera mlade iz crkve, što je možda jedan od razloga što se navodi da 70% mladih adventista napušta crkvu.
WTF...kakve ti gluposti pises to je strasno...
 
Napomena: Za one koji su skloni sektaškom mentalitetu, najbolje je da ostanu tu gdje jesu, jer će u protivnom postati gori nego što jesu, zato je takvima najbolje da ostanu u sekti. Uvijek je bolje za neke ljude da biraju manje zlo, nego da idu iz zla do goreg
Најбоље им је да се врате апостолској цркви.
 

(7) Adventizam opterećuje

Adventistička religija dodaje čitav niz pravila i propisa koji život čine zamornim i opterećujućim. Većina pravila kojih se pridržavaju adventisti dolaze iz pera Elen Vajt. Evo nekih od njih:

  • Zabranjena upotreba sira, putera i jaja
  • Zabranjeno jedenje mesa
  • Preporučene deserte ne jesti
  • Preliv za salatu treba napraviti bez sirćeta
  • Kafa i čaj su zabranjeni
  • Zabranjeni su senf, biber, kisjeli krastavci i cimet
  • Kartanje i šah su zabranjeni
  • Zabranjeni su fudbal, tenis, kriket, bejzbol i vožnja bicikla
  • Piknici i društvene zabave nisu dobra ideja
  • Koncerti sekularne muzike nisu najbolja upotreba vremena
  • Izmišljene tekstove (romane) ne treba čitati
  • Pozorište je zabranjeno
  • Bilijarske dvorane i kuglane nisu mjesta za hrišćane
  • Cirkus je zabranjen
  • Plesne dvorane su neprijateljska teritorija
  • Nakit je zabranjen
  • Studenti ne mogu izlaziti na sastanak
  • Hrana se ne može pripremati subotom
  • Posuđe se ne može prati u subotu
  • Ne bi trebalo da živite u gradu
Primijetićete da je nešto od ovoga zaista dobro, ali većina stvari su ekstremna pravila. Nije mali broj adventista koji su striktno slijedeći „svjedočanstva“ Elen Vajt završili kao fanatici.

Opasnost od dodavanja mnoštva nepotrebnih ograničenja religiji je u tome što religija izgleda zamorna i opterećujuća, posebno za mlade. Ovakvo opterećujuće i previše restriktivno okruženje tjera mlade iz crkve, što je možda jedan od razloga što se navodi da 70% mladih adventista napušta crkvu.
Баба стварно није била нормална. Ферботенланд.
 
Најбоље им је да се врате апостолској цркви.
neće se ti nikad vratiti crkvi jer previše su zatrovani jer im konstantno pune mozak o nekakvoj bludnici vavilonu.., ulivaju im paranoju a naročito da su proganjani. da bi ih razumeo pokušaj da gledaš iz njihovog ugla.
samo hrabri ako i dalje ostanu vernici otkače se tih đavoljih kandži i vrste se crkvi. kukavni ostaju jer se plaše izopštavanja, ubiju im duh.
 
I ovaj Sale konacno pronaso pljuvacke sajtove i odmah bi da zameni Makija ali mui to tesko ide,Maaki je bio visoko skolovani pljuvac dok je ovaj trecerazredni imittor bez ikakvog sensa sa samoanalizu i samokritiku..
..
Ево исправљам ти поруке, заборавио си да ставиш !!!!!! и она твоја болдована слова.
Добри су ти стари македонски изрази као сенс.
 
Autor ovih tekstova, Pavle Simović, prije više od deset godina dvaput me je banirao na svom forumu, jer sam o Ellen White i adventistima sedmog dana iznosio upravo ovo što on sada iznosi. 'Prosvjetlilo' ga, hvala dragom Bogu.
pa čovek otvorio oči, dovoljno je da imaš tri četiri subotara za poznanike a meni je bio jedan i prijatelj da je sve tačno. hvala bogu i tom mom prijatelju se otvoriše oči u kakvom opskurnim kultu je bio.
 
MeĊutim, da li je odista istina da Pravoslavlje nikada nije nikoga progonilo te da ni danas nikoga ne ugroţava?

Već smo maloĉas utvrdili da su odreĊeni hrišćanski carevi (od kojih se neki u Pravoslavlju poštuju i kao svetitelji) kao i episkopi bili veliki progonitelji i rušitelji svega onoga sa ĉime se tadašnja „Crkva“ nije slagala! Ruski autor L. S. Vasiljev nam pruţa sledeći odgovor na maloĉas postavljeno pitanje:
„U pravoslavnoj crkvi u celini, zbog njene relativne slabosti i malog politiĉkog znaĉaja, nikada nije bilo masovnih gonjenja tipa ‘svete inkvizicije’, mada to ne
564 znaĉi da ona nije proganjala jeretike i sektaše u ime jaĉanja svoga uticaja na mase.“1 Dakle, i Pravoslavna crkva je (premda manje od Rimokatoliĉke, po mišljenju Vasiljeva), proganjala verske neistomišljenike. Ono što je posebno tragiĉno u tvrdnjama pripadnika SPC o tome da pravoslavni nikada nisu nikoga proganjali jeste poricanje istorijske ĉinjenice da je u XII veku, za vreme vladavine velikog ţupana Stefana Nemanje, izvršen pravi pogrom nad pripadnicima srpskog naroda koji su se „usudili“ da ne budu pravoslavni i ispovedali bogumilsku veru. Kao što ćemo ubrzo videti, pogrom nad bogumilima kojim se diĉi današnja SPC nazivajući ga samo „spasavanjem vizantijskog pravoverja od opake jeresi“, nije predstavljao rat protiv dobro naoruţane neprijateljske vojske, već masakr izvršen nad nevinim ljudima, ţenama, decom i starcima, ĉija se jedina krivica sastojala u tome što su svojom, bogomdanom slobodnom voljom, odluĉili da veruju drugaĉije od vladajuće većine. Evo kako o ophoĊenju prema bogumilima, od strane blagoĉestivog Stefana Nemanje i ostalih pravoslavnih vladara (posebno vizantijskih), piše istoriĉar Vasilije Marković:
„Po Domentijanu se takoĊe glavne zasluge Nemanjine za pravoslavlje sastoje u uništenju jeresi. (...) Ugled svojoj antibogumilskoj politici mogao je Nemanja uzeti od tadanje vizantijske dinastije Komnina. Aleksije I (1081-1118) bio je šampion ortodoksije. Njegova kći Ana ponosi se takvim radom svoga oca i traţi za njega titulu trinaestog apostola. Aleksije je bio veoma poboţan i liĉno je ulazio u najpodrobnije diskusije sa bogumilima i pavlićanima, i koga ne bi uspeo da preobrati u pravoslavlje, on ga predavaše vatri. (...) I Nemanja je svoje bogumile kaţnjavao po odredbama vizantijskih zakona. U Vizantiji progonjeni su bogumili i za vlade Manojla Komnina. Osobiti gonilac bogumila bio je car Aleksije II (1080-83). Nekolike decenije docnije, za cara Borila, 1210, odrţan je i u Bugarskoj, u Trnovu, jedan sabor protivu bogumila. Na tome su saboru bogumili izobliĉeni i stajahu „jakoţe ribi bezglasni“. Oni, koji ne htedoše prići pravoslavlju, „predani beše razliĉnim kaznem i zatoĉeniju“. Pre ovoga, veli se, nije bilo takvih sabora u Bugarskoj. Nije se Nemanja samo za gonjenje bogumila ugledao na vizantijske Komnine, već je, izgleda, bio uzeo i svu njihovu crkvenu politiku. Sem oštrog gonjenja bogumila poznat je i blizak odnos Aleksija I prema sveštenstvu.“2 „Sredinom 13. veka piše Domentijan, kako se, blagodareći Nemanji, u Srbiji, „kapišt“ (mnogoboţaĉki t.j. bogumilski hramovi) „razdrušiše“ a „crkvi Hristovi postaviše se.“3
 
Sliĉne istorijske podatke iznosi i istoriĉar Stanoje Stanojević:

„Kad je Nemanja saznao da se u Raškoj raširila bogomilska jeres... (...) Nemanja je pitanje o poloţaju bogomilske vere u drţavi izneo pred drţavni sabor, da on tu stvar reši. Ali stvar nije bila prosta i nije bilo lako rešiti je. U saboru je bilo dosta velikaša, koji su i sami bili prihvatili novu veru, a bilo ih je i takvih, koji su je simpatisali i trpeli je kod svojih podanika. Svi su se oni, iz uverenja ili iz interesa, vrlo energiĉno opirali predlogu, da se ma šta preduzme protiv bogomila. Naposletku je, posle ogorĉene debate i burnih scena, rešeno, da se bogomili nasilno iskorene.

Istoriĉar Vladimir Ćorović dodaje još nekoliko podataka koji nam kazuju kakve su sve brutalne metode (koje su bile toliko „bogougodne“ da se verovatno i Stefan Nemanja, poput Aleksija I Komnina koji je bio trinaesti, udostojio da nazove „ĉetrnaestim apostolom“) korišćene protiv ovih jadnih ljudi:

„Naroĉitu je paţnju obratio suzbijanju bogumilske jeresi i jaĉanju pravoslavlja.
Protiv jeretika je upotrebio vrlo oštre mere: njihovom uĉitelju odrezao je jezik, a sledbenike je ĉak i spaljivao ili nateriv
u beg; imanja im je zaplenio a knjige spalio.“

2 Ĉak je i sveštenik Ranko Jović, kao da je zaboravio šta je nekoliko reĉenica ranije napisao, priznao da se pravoslavni vladar srpske drzave (i kasnije nareĉeni svetitelj „Sveti Simeon mirotoĉivi“) oruţano obraĉunavao sa bogumilskim delom svog srpskog naroda radi zaštite zvaniĉnog crkvenog ustrojstva:
„Setimo se samo istorije kada je Stefan Nemanja pokrenuo ĉak i vojsku da bi zaštitio pravoslavlje a samim tim crkveno i drţavno jedinstvo, a to je vreme borbe sa sektašima (bogumilima).“3
 
Ono što smo mogli da saznamo iz upravo navedenih iskaza naših priznatih istoriĉara kao i pravoslavnih sveštenika, jeste da je Stefan Nemanja u pomenutom „krstaškom ratu“ u korist crkve zanavek zatro bogumilsko ime pod nebom Srbije i to najsurovijim metodima koje su oduvek primenjivali samo najtotalitarniji društveni sistemi, kako oni praistorijski tako i oni savremeni – za vreme carske i staljinistiĉke Rusije, nacistiĉke Nemaĉke ili Avganistana pod talibanskom upravom. Zanimljivo bi bilo ukratko prokomentarisati i izveštaj istoriĉara Stanojevića u kome on veli da su se „bogomili oduprli sa oruţjem u ruci“, što bi moglo da nas navede na (pogrešan) zakljuĉak da je ovaj verski pokret posedovao i dobro naoruţanu vojsku. Ovu ĉinjenicu (o bogumilskom oruţanom otporu) zloupotrebljavaju današnji pravoslavni sektolozi govoreći da su iz tog razloga oni bili potencijalno opasni za drţavu – zbog mogućeg vojnog prevrata i zbacivanja svetih pravoslavnih vladalaca. No, da li su bogumili zaista predstavljali opasnost po drţavu? Evo šta o njima kaţe Ĉedomir Marjanović u svojoj knjizi „Istorija srpske crkve“:
„Za drţavu bogomilstvo nezgodno je bilo što je odricalo monarha i staleţe, a naroĉito svojim bukvalnim tumaĉenjem VI zapovesti ne ubij. Zbog ĉega smatrali su za greh da idu u rat.“4 Dakle, bogumili su smatrali grehom svako ubijanje, zbog svog doslovnog shvatanja šeste Boţije zapovesti. Ovu zapovest shvatali su upravo onako kakvom su je nauĉavali
 
No, bilo bi dobro malo detaljnije prouĉiti kakva je to krivica bila pripisivana (a i još uvek se pripisuje) bogumilima – a koja je dovela do ovog neviĊenog istrebljenja?

Evo kako, opravdavajući Nemanjin zloĉin nad delom našeg srpskog naroda, današnji pravoslavni autori opisuju posledice koje bi doneo pretpostavljeni trijumf bogumilstva u srednjevekovnoj Srbiji:
„Da je ova jeres osvojila Srbiju, ona bi je potpuno razrušila, i vratila je u praslovensko divljaštvo; bilo bi to duhovno, ali i fiziĉko, samoubistvo ĉitavog jednog naroda. Srećom, Bog je blagoslovio da u to vreme na prestolu Srbije bude Sveti Stefan Nemanja.“2 No, da li je to zaista tako?

Prema pisanjima istoriĉara bogumilstvo je bilo veoma privlaĉno za mnoge savremenike. Njihovo bogosluţenje je bilo prihvatljivije za široke narodne mase, zbog svoje jasnoće i jednostavnosti: „Takvo uĉenje bilo je primamljivo za prost narod, koji je ţiveo patrijarhalno, u zadrugama i plemenima. Ako tome dodamo da su njihove molitve, pouka i propovedi bile na narodnom jeziku, biće nam jasno zašto se tako naglo širilo.

Sem toga, grĉko hrišćanstvo prilikom krštenja naturalo je novokrštenima samo grĉka, kalendarska imena, meĊutim bogomilstvo odbacivalo je grĉka i davalo samo slovenska imena.

(...) Što se bogumilstvo tako naglo širilo da je Nemanja utvrdio na saboru da ga ima medjuu vlastelom i sveštenstvom, pokazuje da je ono bilo primamljivo za savremenike, kao i da je jaka bila kod njega nacionalna strana. To se vidi po tome što su imali jaku knjiţevnost na narodnom jeziku u kojoj su bile zastupljene apokrifne priĉe. Nemanja je naredio da se njihove knjige spale. Kao nesumnjivo uzima se da je ta knjiţevnost na ĉisto narodnom jeziku pomogla izraĊivanju srpsko-slovenske (srbuljske) recenzije.

“3 U pravoslavnoj antisektaškoj literaturi, ĉija sadrţina tekstova direktno krši odredbe Ustava i zakona naše zemlje (kojima se garantuje ravnopravnost pripadnika svih verskih zajednica), a u kojoj se opravdava ovakvo, napred pomenuto, Nemanjino inkvizitorstvo, navode se i sledeći „smrtni gresi“ bogumila: nepoštovanje ĉasnog krsta, svetitelja i Bogorodice, neverovanje u transsupstancijaciju (tj. „preziranje priĉešća“), preziranje sveštenika i neklanjanje pred ikonama. Ono što se još pripisuje ovoj verskoj 567 zajednici je i nepoštovanje vlasti, verovanje da je Ċavo (zli bog) stvorio materijalni svet, nepoštovanje braka i porodice kao i kastriranje muškaraca.1 TakoĊe verovali su, vele pravoslavni, da je svaki ĉovek opsednut Ċavolom i da treba da se moli da bi ga Ċavo napustio.
 
Dakle, bogumili su okarakterisani kao anarhisti koji su posedovali manihejsko-dualistiĉku veru (veru u dva boga – dobrog i zlog). Kao takvi, proglašeni su drţavnim neprijateljima koje, ako ne drugaĉije, onda istrebljenjem treba dovesti u stanje nepostojanja.2 Ono što je veoma vaţno da istaknemo na ovom mestu jeste ĉinjenica da je u Nemanjino vreme sva bogumilska literatura spaljena, tako da informacije o njihovom verovanju ne moţemo da crpimo iz originalnih izvora već samo iz literature onih koji su nad ovom verskom grupacijom izvršili genocid. To nas svakako navodi na zakljuĉak da u ovakve izvore ne moţemo imati baš preveliko poverenje, pogotovo ako znamo da svi apsolutistiĉki (autoritarni) sistemi poseţu za falsifikovanjem dokumenata svojih neistomišljenika i za pripisivanjem nepostojećih krivica. U ovakvom stavu nas još više utvrĊuje ĉinjenica (o kojoj ćemo kasnije mnogo opširnije govoriti) da u današnjoj antisektaškoj pravoslavnoj literaturi postoji ĉitavo more dezinformacija (tj. laţi i kleveta) koje branitelji „jedine svete i apostolske Crkve“ u dvadeset prvom veku šire o drugaĉije verujućima. Pa ĉak i pored postojanja obilja literature manjinskih zajednica (koja, Bogu hvala, nije spaljena kao bogumilska) iz koje se i oni kao i graĊanstvo mogu istinito i „iz prve ruke“ da informišu o njihovom verovanju.3 Ostaje naravno i veliko pitanje kako je moguće da je ovakvo naopako uĉenje (koje bogumilima pripisuju pravoslavni) o negiranju i zatiranju braka i porodice i kastriranju muškaraca moglo da bude sa oduševljenjem prihvatano od 568 strane vlastele, sveštenstva i obiĉnog naroda?
Mnogo je verovatnije da su ove optuţbe bile laţne1, kao i mnoge upućene na raĉun manjinskih verskih zajednica koje danas postoje. No, treba obratiti paţnju i na još jednu vaţnu stvar. U maloĉas citiranim tekstovima naših znamenitih istoriĉara, pominje se da su neki od vizantijskih careva zbog istrebljenja jeretika bezmalo zasluţili da se nazovu i apostolima. Razuman ĉovek, koji je ujedno i poznavalac Svetog pisma, ne moţe a da u proglašavanju svecima i apostolima onih ljudi koji su u svoje vreme bili zloĉinci, ne vidi Isusovo upozorenje o tome da će doći vreme kada će neki koji Boga ne poznaju ubijati ljude misleći da upravo Njemu sluţe (Jn. 16:2-3). Ipak, koliko je uĉenje Pravoslavne crkve zapravo pogrešno, uvidećemo i iz sledećeg primera.
 
Na kraju ovog dela poglavlja u kome smo govorili o tragiĉnoj sudbini Srba bogumila pod vlašću tvoraca crkve, svetorodnih i bogonosnih Nemanjića, spomenuću još jednu izjavu današnjih radikalnih pravoslavaca, koja predstavlja vrhunac ironije i „šlag na torti“ svega do sada reĉenog. Izjava se odnosi na opravdavanje fiziĉkog i duhovnog genocida nad delom srpskog naroda u dvanaestom veku i moţe mnogo ĉemu da pouĉi i upozori na moguću buduću sudbinu pripadnika nepravoslavnih verskih zajednica u Srbiji:
„Mnogi „humanistiĉki intelektualci“, Nemanju optuţuju zbog „surovosti“ u obraĉunu s bogumilima, a naroĉito zbog odsecanja jezika jeresijarhu. Oni smatraju da je sve moglo da se postigne mirnim putem, bez krvoprolića; Pravoslavnu Crkvu optuţuju za „inkvizitorski duh“, ĉak sumnjaju u svetost Nemanjinu. (...) Kao što ispravno primećuje Budimir Aleksić, „Nemanja ih nije progonio zbog njihove vere kao takve, već zbog njihove namjere da tu vjeru nametnu jednom krštenom narodu.1 Drugim rijeĉima, Nemanja nije išao u Bugarsku da odvraća bogumile od njihove vjere.
 
1 Da li je srpski narod u Nemanjino vreme zaista bio istinski pravoslavan (tako da mu nije bila potrebna neka druga strana „vera“)

u svojoj „Istoriji srpskoga naroda“ nam objašnjava Stanoje Stanojević: „Usled snaţnog i ukrštenog uticaja istoka i zapada u zemljama i pokrajinama, u kojima je srpski narod stanovao, bilo je versko pitanje u srpskom narodu, još od njegovog dolaska u novu otadţbinu, gotovo uvek vrlo aktuelno, jer se o srpske zemlje i prevlast u njima stalno borila rimska i carigradska crkva, a hrišćanstvo je u ovo doba još uvek, moţda baš stoga ili bar i zbog toga, kod Srba bilo vrlo slabo utvrĊeno.
Hrišćanstvo je istina bilo u srpskim drţavama već od duţe vremena drţavna vera, ali je u srpskom narodu još uvek bilo dosta pristalica stare vere, koja je svojom starinom i obredima vezivala i privlaĉila sve konservativnije elemente. (...) Na tako neodreĊen, nesreĊen i nesiguran teren meĊu Srbima u religioznim stvarima, došla je nova sekta, bogomilska, koja je već pre toga bila uhvatila korena u Bugarskoj, pa odatle u ovo doba u jaĉoj meri poĉela prodirati i u srpske zemlje, naišav tu na vrlo pogodno zemljište.“ (Na stranama 99-100). Iz ovog istorijskog opisa jasno uviĊamo da Srbi za vreme Stefana Nemanje nisu ni izbliza bili u celini pravoslavni (dosta je bilo i Srba rimokatolika; i sam Nemanja je najpre bio kršten po zapadnom latinskom obredu), te da je bilo i dosta Srba koji su još uvek bili pagani.
To bi znaĉilo da su bogumili imali i te kako široko polje rada i na preobraćanju Srba – mnogoboţaca, te da nije taĉna tvrdnja današnjih pravoslavnih koji nas uveravaju da su bogumili imali za cilj nametanje svoje vere „jednom krštenom (pravoslavnom) narodu“.
 
1 I sociolog religije Milan Vukomanović se slaze sa ovakvim stavom kada, izmedju ostalog, kaze sledeće:

„Mozemo, dakako, pretpostaviti da su optuţbe protiv ovih ljudi bile ĉesto zasnivane na glasinama, na stereotipnim i popularnim predstavama o njihovim uĉenjima i aktivnostima.“ Vidi u: M. Vukomanović, Sveto i mnoštvo, str. 78. Naglasak moj.
2 Zoran D. Luković; Sekte, priruĉnik za samoodbranu; Beograd 2003. str. 86-87. Naglasak moj.
 
3 Ono što je veoma tragiĉno, ovim dezinformacijama koje se plasiraju u pomenutoj literaturi o verskim manjinama u Srbiji gotovo bezrezervno veruje veći deo neupućenog stanovništva naše zemlje.

Ukoliko dezinformisanje javnosti o savremenim verskim zajednicama u Srbiji dvadeset prvog veka i te kako uspeva, i pored obilja njihove literature, koliko li je tek onda moguće obmanuti javnost po pitanju uĉenja onih koji su odavno zatrti, i to u toj meri da ni jedno jedino slovo, pisano njihovom rukom, do danas nije saĉuvano.
 

Back
Top