(2) Adventistička crkva se prikazuje kao ekskluzivistička
Neka nepoznata osoba je to ovako opisala:
„Ušli smo u Novi Jerusalim i ubrzo smo primijetili malo područje koje je okruženo velikim, debelim zidovima. Zamolili smo našeg anđela da nam kaže ko živi u tom dijelu. Anđeo je odgovorio: „Šššš… Adventisti sedmog dana su unutra. Oni misle da su jedini u gradu.“
Adventizam sedmog dana je vrlo ekskluzivna religija. Oni sebe vide kao „ostatak“,
jednu i jedinu grupu hrišćana koji su ostali odani Bogu, Njegovom Četvrtom uputu i Njegovom proroku Elen Vajt. Oni vjeruju da imaju „istinu“, a sve ostale hrišćanske crkve su „otpadničke“ i u „teškoj zabludi“.
Elen je vjerovala i poučavala da je Bog svoju vrhovnu naklonost podario samo Crkvi adventista sedmog dana: „Svjedočim svojoj braći i sestrama da je Hristova crkva, ma kako oslabljena i manjkava bila, jedini objekt na zemlji kome On poklanja svoju najveću pažnju.“ (The General Conference Daily Bulletin, February 27, 1893, pp. 408, 409; TM 15.1)
Toliko joj se svidjela ova izjava da ju je ukrala od Džona Harisa koji je napisao 50 godina ranije, a da mu nije dala priznanje: „Ali Hristova crkva, ma koliko bila oslabljena i manjkava, jedini je predmet na zemlji kojem on poklanja svoju najveću pažnju.“ (The Great Teacher, pp. 158-160, by John Harris, 1842.) Inače, Vajtova je opsežno plagirala navode iz Harisove knjige u periodu od kasnih 1880-ih do ranih 1900-ih u svojim knjigama
Čežnja vjekova i
Put Hristu, te svjedočanstvima, člancima, propovijedima i ličnim pismima.
Adventisti se obično okupljaju u „adventističkim getima“. Dobar primjer za to je Kin (Keene) u Teksasu, gradić čiji se poslovi zatvaraju u subotu i čiji supermarket nudi širok izbor povrća i mesa. Oni imaju tendenciju da se udružuju jedni s drugima i posluju jedni s drugima. Evo idealističkog životnog ciklusa adventista:
- Adventistička djeca se šalju u adventističke škole.
- Odlaze u ljetnje i zimske kampove sa adventistima.
- Supružnike pronalaze u Adventističkoj crkvi ili adventističkim školama (mlade djevojke upisuju adventističku teološku školu samo da bi se udale za adventistu).
- Nakon završenih škola odlaze na rad u adventističke institucije.
Iako je tačno da pravi hrišćani trebaju biti odvojeni od svijeta i svjetske prljavštine, to se razlikuje od sektaškog ponašanja i mentaliteta sekte. Takav umni sklop je u strahu da bi svjetovno društvo moglo naškoditi njihovom „savršenstvu karaktera“ ako bi se družili sa ne-adventistima!
Kada se počnete povlačiti od drugih hrišćana jer ih smatrate „izgubljenim“ ili „otpadnicima“, to je opasan znak. Ovaj stav „svetiji od tebe“ je obilježje farisejskog licemjerja i suprotnost je Hristovom stavu prema drugima. Hrist je bio poznat kao prijatelj grešnika.
Budući da adventisti sve druge religije, uključujući i hrišćanske, smatraju u posjedu Sotone, oni nastoje pridobiti obraćenike iz drugih crkava. U stvari, većina njihovih obraćenika dolazi iz drugih hrišćanskih religija. Adventistički evanđelista Danijel O’Fil, u svojoj knjizi dijeli kako adventisti sedmog dana imaju ekskluzivni posjed istine:
„Cio svijet je danas prevaren. Istina je zataškana zabludom. Protestantske crkve su prihvatile učenje antihrista… I tako je većina članova crkve [ne-adventista] u smrtnoj opasnosti, ali to ne znaju… Crkva adventista sedmog dana je poslednja nada svijeta za spas…“
[4]
Adventistička crkva ulaže veliki misionarski napor i njihovi evanđelisti i misionari su aktivni u mnogim nacijama širom svijeta, ali za razliku od mnogih hrišćanskih crkava, veliki dio napora adventista usmjeren je ne toliko na nehrišćane, već na druge hrišćane. Ovo je grubo iskrivljenje Isusovog naloga Njegovim učenicima da traže i spasu izgubljene.