Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 103.558
Na preporuku Urvana Hroboatosa uzeo sam malo da se vratim o ovom čoveku. Bila je tema, bila diskusija. Ja sam pitao više puta bi li mi neko mogao pokazati kakvo je nasleđe ovog čoveka. Pre dosta godina smo diskutovali, no uzeh Mirjanu Gros po UH preporuci (mada, izgleda, neplaniranoj), malo i Bandića i još nekoliko autora da vidimo šta sve piše. Preneću ovde poruke sa teme na pdf Politici jer mislim da su interesantne i da mogu biti osnov za otvaranje temeljne diskusije o Anti Starčeviću, njegovoj psihologiji, ulozi i zaslugama u istoriji.
Za kraj uvodne poruke još malčice od Mirjane Gros:
Je li slučajnost što Starčević u Srbijancima vidi baš buduće Rumune?

Nahvali Urvan Hroboatos čuvenu istoričarku Mirjanu Gros. Stalno je pominje evo veliki niz godina kao autoritet za pravaštvo. Hajde da vidimo šta žena kaže?
![]()
Mirjana Gros:U spisu »Stranke« Starčević nije jasno izrekao tko su zapravo ti »Slavoserbi« prve grupe. No, kasnije on će doći dotle da ih uglavnom poistovjeti sa srpskim narodom u Hrvatskoj.Mirjana Gros:Iz njegova izlaganja postaje jasno da je prvu kategoriju «Slavoserba» iz spisa «Stranke u Hervatskoj» poistovjetio sa srpskim narodom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Po M. Gros, Starčević je imao pet različitih grupa Slavoserba, kako ih je posmatrao:
1) Na prvom mestu to su etnički Srbi
2) Na drugom mestu to su domaći izdajnici (Hrvati), oni koji se prodaju za pare strancima
3) Treća grupa Slavoserba jesu Hrvati lenčuge, uglađena hrvatska gospoda, inteligencija koja ne zna šta je vredan rad i trud i takođe izdajnici jer rade za tuđe interese (jer ih stranci i finansiraju(
4) Četvrta skupina su imigranti, koji se uopšte ne integrišu već se Hrvatska prilagođava njima ()
5) Peta kategorija Slavoserba su rodoljubi-izdajnici. To su ljudi koji vole svoju domovinu, ali ne razmišljaju svojom glavom samostalno već se priklanjaju većini, što ih ipak čini delom izdajništva nacije
Što se tiče nav. citata i parafraziranja uglađene hrvatske istoričarke, sa tvoje strane se vidi samo kukanje što se navodno nešto izvlači iz konteksta, bez ikakvih dokaza da je nešto iz konteksta bilo izvučeno, niti šta je istina. A u odgovor na tvoje (po apsoltuno svakoj stavci neosnovane, kao što je svakome ko čita ovo jasno) optužbe, citiraću još malo Mirjanu Gros, odnosno njenu kritiku mišljenja Vase Bogdanova koji je pokušao razdvojiti Slavoserba kao političku kategoriju, a ne nacionalnu:
M. Gros:V. Bogdanov je nastojao odjeliti pojam »Slavoserba« od srpskog i slavenskog imena kao »političku«, a ne nacionalnu kategoriju. [..] Srpsko i slavensko ime bilo mu je simbol ropskog mentaliteta, pa je od nosilaca srpskog imena očekivao da shvate kako imaju ropsko ime i da sav njihov pozitivni razvoj potječe odatle što im je hrvatski narod-gospodar udahnuo svoju dušu.
Evo još malo g-đe Gros:
M. Gros:Hrvati su mačem u ruci izvojevali svoju postojbinu, oni su bili »narod u deržavi«, oni su se »hervali«, a nisu »prosili dronjke« od Bizantinaca kao Srbi.
Tomislav Ladan:U razradbi i potkrepama svojeg pojma slavoserb Ante Starčević je barem trostruko pogrešio. Prvo, pogrešno je istovjetiti te i takve (sluganske ljude) sa svim Srbima u Hrvatskoj, to prije što ih je bilo i među pravašima i u rakovičkoj buni. Drugo, pogrešno je poistovjetiti takve pojedince sa Srbima izvan Hrvatske. Treće, pogrešno je izjednačiti ih s pretpostavljenim Srbima uopće, i to čak na takav način da se srpsko narodno ime upotrijebi kao pokudna oznaka i među drugim narodima (Francuzima, Rusima ili Nemcima), ili da se oko samog izvora njihova imena natrpa sve ono što je sužanjsko i odbojno — kako to pokazuju sastavci Ime Serb ili Pasmina slavoserbska po Hrvatskoj. [..] Provodeći takvo poistovjećivanje — oslonivši se ponegdje i na takav oslonac kao što je pasmina (soj ili rasa) — Starčević je omogućio i da mu tkogod priđe i rasistički [..] nije smio dopustiti da mu strast toliko prevlada nad razborom, te da napiše onako okrutne i netočne riječi o cijelom jednom narodu.
Ante Starcevic, Politicki spisi, izbor i predgovor Tomislav Ladan, Zagreb, 1971, str. 49.
![]()
Za kraj uvodne poruke još malčice od Mirjane Gros:
M. Gros:Posve proizvoljno, bez obzira na postojeće oblike manifestacije srpske i slovenske nacije i nacionalnih svijesti, on nastoji pretvariti svoje želje u stvarnost. On tvrdi da su tek prije sto godina »Slavoserbi, ljudi Rusie i Austrie« počeli nastojati da »ime serbsko učine narodnim imenom«, a da su ga prije četrdesetak godina počeli nametati Crnogorcima. »U našemu narodu, među Macedoniom i Nemačkom, osim Slavoserbah nitko nesmatra to ime narodnim«, kaže Starčević, zatvarajući oči pred stvarnošću. On pobija postojanje srpske povijest i književnosti, a »iztočno pravoslavnu« crkvu vidi tek od vremena ruskog cara Petra I. On uočava samo da se »nekakovo, nestalno pučanstvo carstva Turskoga povlači po hervatskih pokrajinah Turske«. Prebjeglo je u »dolnje Savo-Dravje« i južnu Ugarsku, a nazivalo se svim mogućim imenima, samo ne i srpskim, da bi se naposljetku pohrvatilo. On osuđuje isusovce, kojima predbacuje da su iz crkve izbacili hrvatski jezik, Petra Velikog, koji je pravoslavnu crkvu pretvorio u oruđe države, odnosno Rusiju, koja, uz pomoć »Slavoserba« i Austrije nastoji razdvojiti Hrvate vjerom. Starčević je izrazio svoje uvjerenje da je pučanstvo »iztočne cerkve« većinom od starine hrvatskom, a i ostalo se pučanstvo pretopilo u Hrvate. To, prema Starčeviću, hrvatsko pučanstvo, »Slavoserba« žele pretopiti u srpsko. On odlučno tvrdi da je isti slučaj i u kneževini Srbiji. Naime, ona nekadašnja »tuđa pasmina« ima osobito obličje i ćud ondje gdje se nije pomiješala s hrvatskom »pasminom« i podliježe porumunjivanju. Izrekao je i ovo »proročanstvo«: »...ako serbština i nadalje ostane iovako osamljena, ako se Serbi nezauzmu za Hervaštinu, ter se iz nje neokrepe, za kakovih sto godinah slušati će se u Beogradu ovaj isti jezik, koji se danas sluša u Bukureštu. Serbi neimaju snagu uzdržati svoju narodnost, na toj narodnosti neda se gradit.«
Je li slučajnost što Starčević u Srbijancima vidi baš buduće Rumune?
Poslednja izmena: