Na ogradama svetišta, kao što smo vidjeli i na zadarskim primjerima, tu Bibliju tvore kristološke teme. U skladu s time, važno je provjeriti koliko plutej s likom vladara iz krstionice u Splitu, kao element ograde nekoga svetišta pa time ujedno i kristološka tema, odgovara tome kanonu; u ovome slučaju »Prispodobi o okrutnom dužniku«, na što nam je ukazao S. Radojčić. Zapravo, u toj je paraboli riječ o »Kraljevstvu nebeskom« na što Krist upozorava svoje učenike. »Stoga je kraljevstvo nebesko«, veli On, »kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji... padne ničice preda nj...« (Mt 18, 23–27). Dakle, Krist uspoređuje, tj. predočuje kraljevstvo na Nebu s opšim kraljevstvom na Zemlji. U njemu upravlja zemaljski, odnosno svjetovni, kralj - vladar.
Dakako, u paraboli je riječ o ideji zemaljskoga vladara, a ne o bilo kojemu stvarnome vladaru iz povijesne zbilje. Umjetnik tu ideju prikazuje prema ikonografskom predlošku za općeniti lik vladara svoga vremena. Kada je riječ o ranosrednjovjekovnoj umjetnosti, onda taj predložak možemo fino slijediti npr. od lika Karla Ćelavoga na minijaturi iz 9. st. do, na primjer, lika Petra Krešimira IV. na pečatnjaku iz 11. st. Na svim takvim primjerima pojavljuje se praktično ista shema kojom se predočuje vladara: on sjedi na tronu, okrunjen je, u jednoj ruci nosi kuglu, a u drugoj žezlo, ili često križ, znak da je kršćanski vladar. Ti likovi nisu portreti; oni nemaju osobne već idealizirane crte; oni su zapravo znakovi vladarske osobe o kojoj govori katkada popratna legenda, ili kakav zasebni atribut. Uz lik vladara iz splitske krstionice takvih elemenata nema. No,
tragovi na traci poviše prizora ukazuju da se tu doista nalazio natpis, ali je zauvijek ostalo nepoznato vrijeme njegova uklesavanja i preklesavanja, kao i sam sadržaj. No, nije naodmet spomenuti da prizore na pluteju iz Sv. Lovre u Zadru npr., ili, pak, na tranzeni i kamenome raspelu iz Biskupije, prate legende koje opisuju likove iz Evanđelja.
Kristova prispodoba prepričava događaj na dvoru u kome vladar sređuje »račune sa slugama«. U priči se izričito ne spominje drugi lik, dvorjanin što stoji do vladara u trenutku »obračunavanja« na našem pluteju, ali je očito da u zemaljskome kraljevstvu, s kojim Krist uspoređuje ono nebesko, sam vladar ne popisuje niti ne obračunava dugove svojih slugu već za takve poslove ima posebnoga pisara koji »vodi knjige«. Stoga je logično pretpostaviti da se upravo dvorski bilježnik nalazi pored vladara u trenutku kada ovaj »odluči urediti račune« te je prirodno u dvorjaninu na pluteju prepoznati pisara s knjigom, zapravo sa svitkom, na što je upozorio već M. Pejaković. Dakle, taj lik ne bi bio vojnik s mačem, kao što je npr. onaj na minijaturi o kojoj govori S. Radojčić. Ipak, u slučaju splitskoga reljefa pojedini su autori raspravljali o maču, ali bespredmetno jer tragova maču na pluteju naprosto nema.
Međutim, obris rotulusa zorno se razabire na grudima notara. Dakle, čini se da je riječ o liku koji doista nije izrijekom naveden u Kristovoj paraboli, ali je implicitno sadržan u samoj radnji na koju parabola ukazuje te je stoga i predočen. Zanimljivo je da taj dvorjanin ikonografski posve odgovara liku pisara Vigila na minijaturi iz tzv. Codex Vigilanus, iz 10. st. Tu scriptor, s rukama na grudima u gotovo jednakome položaju kao i kod onoga na reljefu iz Splita, pridržava svitak. Nad likom stoji natpis: VIGILA SCRIIBA.
Stoga se čini logičnim zaključiti da lik stojećega muškarca do vladara, s karakterističnim položajem ruku i s tragovima svitka, doista predstavlja pisara u trenutku kada vladar »uređuje račune sa slugama«, kako to stoji zapisano u Kristovoj paraboli o »kraljevstvu nebeskom«. Treći lik posve odgovara eksplicitno navedenome položaju sluge pred kraljem u toj prispodobi. On prikazuje čovjeka koji je doista »pao ničice« pred vladara moleći za »strpljenje«; a potom ovaj »ga otpusti i dug mu oprosti«, kako je to zapisano u Evanđelju.
Gledano u cjelini, prizor s likom vladara na pluteju iz krstionice u Splitu, sa svojom naracijom, ikonološki dobro odgovara priči iz Matejeva evanđelja. Razmatran kroz prizmu sakralne, a ne »svjetovno-političke« ikonografije, on uvjerljivo prepričava parabolu o Kraljevstvu nebeskom i tako predstavlja doista kristološku temu, poput navedenih priča na plutejima ograde svetišta iz Zadra; ili, pak, srodnih na plutejima iz Udina, Barbana i Akvileje. Dakako, lica u njemu, posebno lik vladara i pisara, likovnim su jezikom prikazana u skladu s ikonografijom vremena u kome je nastala umjetnina. Zato mi se čini da ona ne predstavlja profanu dvorsku ceremoniju s prizorom proskineze, scenu koja je poradi razumljivih motiva toliko privlačila naše starije historiografe.
Stoga, valja zaključiti: lik vladara na tome reljefu ne predstavlja izravno ni Krista iz evanđeoskoga mita, niti nekoga kralja iz realne povijesne zbilje. Naravno, parabola o Kraljevstvu nebeskom, kao i ostale Kristove prispodobe, ima alegorijsko značenje pa u tom smislu posredno govori o Kristu. Naposljetku, dospjevši u 13. st. na prvotnu dispoziciju u parapetu krsnoga zdenca u Splitu, lik vladara na pluteju mogao je poslužiti i kao lik Krista, o čemu je utemeljeno raspravljala I. Prijatelj-Pavičić. No, prvotno, u 11. st., zamišljen je i modeliran zacijelo kao lik vladara u prizoru iz rečene parabole. Štoviše, čini se da to nije jedini slučaj neke Kristove prispodobe primijenjene u kristološkim temama na ogradama svetišta. Naime, G. C. Menis pretpostavlja da reljef na pluteju iz Barbana također predstavlja Kristovu parabolu, onu o Neplodnoj smokvi. (Lk 13, 6–9).
_____________________
а сад питање за милијун долара: што би нетко избрисао натпис изнад рељефа и свитак у писаревим рукама, кад то не врјеђа богоштовану кршћанску природу самог призора.. осим ако тај нетко у 19. стољећу није канио знанственој и политичкој јавности тај лик у камену представити хрватским краљем
