Autor teksta: Goran Šarić
Papa Ivan X. : Slaveni primili kršćanstvo na Balkanu u 1. stoljeću
"Početkom 18. stoljeća, jezuit Filippo Riceputi po nalogu Vatikana počeo je skupljati svu arhivsku građu i dokumente po nekadašnjem rimskom Ilirkumu (Dalmacija, Vojna Krajina, Slavonija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Raška, Srbija, Sjeverna Albanija i Makedonija). Nakon njegove smrti posao je nastavio Daniele Farlati, a nakon njegove Giovanni Coletti. Ukupno tri generacije u periodu od 1751. do 1817.
Svaki od ova tri svećenika imao je brojne suradnike koji su obilazili sva mjesta na Balkanu i ulazili u knjižnice, gradske arhive, manastire, crkve i privatne zbirke dokumenata. Sakupli su ogromnu građu od koje je samo manji dio objavljen u devet od ukupno 300 tomova. Sva se građa čuvala u Ilirskom muzeju u Bologni, od kuda je netragom nestala. Do nas je došlo djelo u 9 tomova nazvano „Illyricum sacrum“ (Sveta zemlja Ilira, sveti Ilirik). Cilj ovog orgomonog pothvata bio je sakrivanje istine o pravoj vjeri na Balkanu. Zato ilirske zemlje prikazuju kao oduvijek odane papi i Vatikanu, što ne može biti dalje od istine.
O Farlatijevom djelu „Ilyricum sacrum“ tek ću pisati, jer ono vrlo važno za razumijevanje našeg porijekla,
a ovdje ću izdvojiti samo jedan detalj. Farlati navodi pismo pape Ivana X. (desetog) koji je bio papa u 10. stoljeću, od 914. do 928. godine. U tom pismu papa idetificira slavenske vladare kao potomke onih Ilira koji su još u apostolsko vrijeme primili kršćanstvo direktno od apostola.
Papa Ivan X. pišući o biskupiji u Saloni (današnji Solin i Split) kaže: „Jer ko može sumnjati da je Slavensko kraljevstvo koje se već u ranim danima apostola i sveopće crkve spominje od koljevke apostolske Crkve dobilo meso i mlijeko vjere…“ („Quis enim ambigit, Sclavianorum regna in primitiis Apostolorum et universalis ecclesiae esse commemorata, quum a cunabulis escam praedicationis apostolicae ecclesiae perceperunt cum lacte fidei“)
Kakvo Slavensko kraljevstvo u Dalmaciji u 1. stoljeću?! Nisu li Slaveni došli tek 7 stoljeća kasnije, po bečko-berlinskoj sekti, kojoj naši povjesničari svijesno ili nesvjesno pripadaju? Odakle narodu Dalmacije i Balkana neprekinuto predanje o propovjedanju apostola Pavla u našim krajevima, ako naši preci nisu živjeli tada ovdje gdje i danas mi živimo? I sam apostol Pavao u poslanici Rimljanima piše o tome.
Rimski papa Ivan X. rodio se jedva dvjesto godina nakon navodnog doseljavanja Slavena na Balkan. I iako ima na raspolaganju sve dokumente i arhive Vatikana on ne samo da ne zna za doseljavanje Slavena nego tvrdi upravo suprotno, da su Slaveni i Iliri isti narod. Ako je iko trebao znati za to fantomsko doseljavanje, to je trebao biti Vatikan. Možda papa nije znao za doseljavanje Slavena na Balkan, jer je bio vrlo neinformiran čovjek, a možda zato jer ono tada još nije bilo izmišljeno."
https://slavenskoujedinjenje.wordpr...i-primili-krscanstvo-na-balkanu-u-1-stoljecu/
Isti odgovor je postavljen na njegovoj FB stranici, dovoljno je pogledati lavinu hvalospjevnih komentara, uglavnom od Srba, pa da covjek shvati o kakvom se paradoksu radi. Sarica u ovom slucaju najvise podrzavaju oni najbucniji sto tvrde godinama da je
ovo pismo pape Ivana X Tomislavu jos jedan falsifikat iz hrvatske pucke kuzine, ali i da
kralj Tomislav nije uopce postojao.
Dovoljno je postaviti opaske dvojice ucesnika (naravno, sljedbenika autohtonisticke koncepcije) samo s Krstarice:
Sa Hrvatskom, hrvatstvom i "tisućljetnom" hrvatskom kulturom i poviješću najbolje je obrisati dupe. Čitava Hrvatska povijest je šovinistička farsa. Krivotvorina do falsifikata. Gdje se uopće spominju ti Hrvati osim kod Konstantina Porfirogeneta koji je kasnije izmjenjen? Nema šanse da bi neki Bizantski car pisao slavenske legende o nekakvoj braći i sestrama. Niti da ime Hrvat znači na njihovom jeziku onaj koji posjeduje puno zemlje jer to ne znači ni na jednom slavenskom jeziku. Te legende o Hrvatima koje je neko kasnije prikeljio u djelo Konstantina Porfirogeneta su čak i po strukturi slavenske. Postoje još tri spominjanja Hrvata i sva tri su kasnija podvala.
Drugi navodni spomen Hrvata je pismo Pape Ivana X. nepostojećem kralju Tomislavu. Ali već pogađate, ni to pismo ne postoji u originalu, već samo prijepis tog pisma 600 godina kasnije. Pisma koje niko u tih 600 godina ne spominje možda zato što nije ni postojalo. U prvoj polovini 10. stoljeća Dalmacijom je vladala kraljica Domaslava, a ne Tomislav, postojao je srpski vladar, Tomislav I Vladislavljev (ili Svetolikov sin) Drvanović ili Drvenarović, ali ravno 200 godina ranije. Očito je vatikanski pop ženomrzac kada je krivotovrio povijest 7 stoljeća kasnije Domaslavu pretvorio u Tomislava, jer je prikladnije i doličnije da izmišljenim Hrvatima vlada izmišljeni kralj Tomislav, a ne neka žena. Domaslava mu je bila slična fonetski Tomislavu. I sami hrvatski povjesničari su dokazali da je kralj Tomislav izmišljotina. Izmišljeni kralj imao navodno 60 000 konjanika, a vladao je Dalmacijom, a Karlo Veliki je vladao sa pola Europe, a nije imao ni 8 000 konjanika. To je kao da danas neko napiše da hrvatsko vojno "zrakoplovstvo" ima 40 000 aviona 5. generacije. Čak i to pismo 600 godina mlađe od originala koji nije postojao se ne nalazi u Vatikanu, nego u sto puta prepravljanom djelu Historia Salonitana koje je valjda nastalo u 13. stoljeću, ali orginal gle čuda ne postoji, nego sam nekoliko različitih verzija iz 17. stoljeća. Dakle, opet nemamo ništa.
O Hrvatskoj nema originalnih podataka ni u jednom arhivu iz vremena pre, navodnog, njenog potčinjavanja od strane Mađara – ni u arhivu Vatikana, ni Venecije, ni Milana, ni Firence, ni Graca, ni Beča, ni Carigrada – ni igde ni nigde, već u tzv. “prepisima sa starijih nesačuvanih originala”, čime je nastala samo “historijska Hrvatska u prepisu”, tj. u istoriji nije postojala, ali u virtuelnim zamislima hrvatske istoriografije je “postojala”. Malo ko postavlja pitanje, kako to da za većinu nekadašnjih država ima originalnih i ubedljivih podataka, samo o državi “srednjovjekovnoj Hrvatskoj” – gle čuda – nema nijedan!
Hrvati su kao narod, pa i kao “historijski narod”, nastali virtuelno, tj. u istoriji ih nije bilo, a u hrvatskoj istoriografiji se stalno uvećavaju i umnožavaju. Postojala je strateška potreba vođstva Rimokatoličke crkve i Austrijske carske uprave za postojanjem neke virtuelne rimokatoličke nacije na južnoslovenskom prostoru zapadnog Balkana, skoro apsolutno i u ogromnoj većini naseljenog pravoslavnim Srbima. Usled takve potrebe, pojavila su se istoriografska dela, u kojima se, bez dokaza, veličala “stara Hrvatska” i postepeno “stvarali” tzv. Hrvati kao rimokatolička nacija, iako o njim nema originalnih dokumenata ni podataka o njihovom postojanju u istoriji.
Komedija se nastavlja i stomak puca od smijeha.
Predlazem Saricu da promijeni naslov clanka u
"Papa Ivan X. u falsifikovanom pismu upucenom izmisljenom kralju Tomislavu: Slaveni primili kršćanstvo na Balkanu u 1. stoljeću".
