Sta nas drzi u zivotu

Da bude u duhu teme :):

..."ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenuci, šapat u Kini,
što šapće, kao i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa."

da predivno... tu iznijansiranost ne verujem da nijedna anglosaksonska stilska figura nikad ne mozhe iznedriti....

ups četvorostruka negacija.... :)
 
@Borac za prava zivotinja

...necemo se sad raspravljati oko sustinski istovetnih normi zivljenja do kojih su dosli svi veliki ljudi a to je prevladavanje pohlepe, zabluda i mrznje i dostizanje ljubavi i saosecanja...ni meni ni tebi valjda ne treba nikakvo teorijsko znanje da bi se oko toga slozili :)

...ljudi tragaju za odgovorima koji ce uciniti da budu srecni ali bi da te odgovore lako saznaju, uz malo ili nimalo napora i da brzo stignu do rezultata...valjda zato i ima toliko "prodavaca srece" ...osnova svakog preobrazaja je podizanje svesti o stvarnosti i uocavanje obmana ... Budino ucenje nije obmana jer covek ne veruje da postoji seoba dusa... nije obmana ni Biblija jer je u suprotnosti sa evolucijom ali je npr. obmana verovanje da se do velikih rezultata moze doci bez napora ili da zudnja za slavom ne mora da iskljuci nesebicnost, ili da metode masovne sugestije nisu nespojive sa nezavisnoscu.... mnogi od onih koji se gnusaju nasilja, mrznje ili sebicnosti jesu naivni ali samo zato sto zatvaraju oci pred ruznocom i zlom - svako razocarenje ce ih ubediti da su gresili ili ih oterati u depresiju jer vise nece znati u sta da veruju...vera u zivot, u sebe, u druge mora biti sagradjena na cvrstim osnovama - znaci na realnosti i sposobnosti da se vidi zlo tamo gde ga ima, da se vidi prevara, destruktivnost, sebicnost i to ne samo kad su ocigledni nego i kad su na razne nacine preruseni i racionalizovani...moze se to nazvati i cinizmom ali to je pre svega odbijanje da se prihvati igra u sistemu obmane - mnogi veliki ljudi su bili realisti i nisu bili proganjani zato sto su propovedali vrlinu nego zato sto su govorili istinu a govoreci istinu nisu uvazavali moc, zvanja, slavu.... oni ne obmanjuju ali nisu ni obmanuti

.... strast je jaka emocija koja moze prerasti u maniju ili iracionalnu ali neodoljivu potrebu a ljubav iako takodje emocija ima mnogo siri spektar znacenja

@Hellen

...malobrojni mogu da budu srecni ali niko nije savrsen :)
...kad sam govorila o savrsenstvu mislila sam na samoostvarenje i samospoznaju
 
@Maravilloso
Nagon je uvek prisutan, a postajemo svesni njega tek kada se ispuni uslov za njegovu reakciju.
Slobodna volja i intelekt nisu uvek prisutni. Ono, teoretski bi mogli biti, ali vrlo četo zataje. Šta-više, često su potpuno paralisani. I kad su najviše prisutni, zbog subjektivnosti, mogu obmanuti.

@Borac
Nada j psihički mehanizam kojim se nadopunjuje nagon za životom. Smisao života je hrana nade. Po prirodi ispoljavanja i dejstvu nada se ne razlikuje od vere.
 
@Andreavk:

- A šta čovek potencijalno jeste?

Da, treba biti oslobođen od pohlepe, mržnje… i treba težiti spoznaji i samospoznaji kroz ljubav i empatiju. No, to je onaj put kojim se ređe ide. Nije svako predodređen da bude svetac, ma koliko žudeo za savršenstvom svoje ličnosti.
Iracionalne strasti i gubljenje objektivnosti nisu nužno deo ‘manipulativne inteligencije’.Ima li ičeg iracionalnijeg od strasti, ičeg subjektivnijeg? Ljubav takođe u sebi sadrži strast, pa kako onda pomiriti to iracionalno sa razumom (normama) i biti istinski srećan….ako su racio i strast zaista u sukobu? Zato čovek i jeste uvek i stalno zarobljenik, jer se lomi između ta dva ‘pola’. Osim toga, biti isključivo objektivan nije moguće, a nije ni dobro… jer bismo, u slučaju da smo više objektivni nego subjektivni, izgubili svoj identitet. Dakle, potreban je balans, a balans je skoro pa savršenstvo. No way, Andreavk. To još niko nije postigao. Ako smo previše subjektivni, hodamo u oblacima; ako smo, pak, previše objektivni – udaljavamo se od samih sebe.
- Naravno da ne mislim da treba da se drogiramo; suština je u ličnom izboru svakog pojedinca; njegove slabosti su deo njegovog karaktera i njegov put ka nečemu, čemu on teži. Da li će i kako stići na odredište, to je već druga priča i zavisi od mnogo čega.

- Potreba da budemo voljeni je duboko usađena u našu prirodu.
Neko izneverenu ljubav poima kao razočaranje, neko je povezuje sa manjkom sopstvenih vrednosti… a neko se oseća kao izgnanik, ne samo iz srca onog koji ga je izneverio, već i iz života. Opet je reč o subjektivnom doživljaju i identitetu.

Govorimo, između ostalog, i o pravu na različitost. Na svetu nema istog čoveka, pa tako nema ni jedinstvenog doživljaja života.
da li postoji dusa? da li je u raciu nagon? da li je nagon najjaci? sta je slobodna volja ako nas rukovode nagoni?
objektivno poveyujemo sa raciom, a subjektivno sa srcem, dusom, emocijom. da li je moguce uskladiti to dvoje? ceo zivot osciliramo od jednog do drugog, uceci, trazeci sopstveni sklad?
promena je bol. a bez promene nema napretka. i sve je samo tok, iako je smisao tek u trenutku. tezimo da zadrzimo nepromenjeno, cak iako nije ono sto nam treba. plasimo se , i suocavamo sa strahom, i pobedjujemo ga, idemo dalje, ali se sledeci put opet plasimo.
i osim potrebe da bude voljen, covek ima potrebu da voli, da se daje, da pruza. ja verujem da covek nije iskljucivo egoisticno bice. ali tu je opet ta ideja o vecnoj ljubavi, koja je istinita kao sto je ideja o vecnom zivotu istinita. ljubav ne umire nikad, i zivot je vecan. samo se mi sacinjeni od potrosnog materijala, i nesposobni da budemo verni i sebi, a kamoli drugome, lomimo i nestajemo, i pri tom nemocni govorimo kako ljubav ne postoji i kako je zivot nista.
coveku koji je sam svoj i svestan zivota, deo zivota, ne treba nada, i ne treba vera. jer je svest o lepoti onog sto je sad jaca od iluzije o tome da sutra nosi nesto bolje i lepse, kao sto vera tesi da nas posle sve ove patnje ceka nekakav raj.
 
da li postoji dusa? da li je u raciu nagon? da li je nagon najjaci? sta je slobodna volja ako nas rukovode nagoni?
objektivno poveyujemo sa raciom, a subjektivno sa srcem, dusom, emocijom. da li je moguce uskladiti to dvoje? ceo zivot osciliramo od jednog do drugog, uceci, trazeci sopstveni sklad?
promena je bol. a bez promene nema napretka. i sve je samo tok, iako je smisao tek u trenutku. tezimo da zadrzimo nepromenjeno, cak iako nije ono sto nam treba. plasimo se , i suocavamo sa strahom, i pobedjujemo ga, idemo dalje, ali se sledeci put opet plasimo.
i osim potrebe da bude voljen, covek ima potrebu da voli, da se daje, da pruza. ja verujem da covek nije iskljucivo egoisticno bice. ali tu je opet ta ideja o vecnoj ljubavi, koja je istinita kao sto je ideja o vecnom zivotu istinita. ljubav ne umire nikad, i zivot je vecan. samo se mi sacinjeni od potrosnog materijala, i nesposobni da budemo verni i sebi, a kamoli drugome, lomimo i nestajemo, i pri tom nemocni govorimo kako ljubav ne postoji i kako je zivot nista.
coveku koji je sam svoj i svestan zivota, deo zivota, ne treba nada, i ne treba vera. jer je svest o lepoti onog sto je sad jaca od iluzije o tome da sutra nosi nesto bolje i lepse, kao sto vera tesi da nas posle sve ove patnje ceka nekakav raj.

E, da….Mic po mic, i stigosmo do suštine.
Nema definicije čoveka; nema definicije života; nema, čak, ni definicije duše. Filozofija nije dala zadovoljavaljuće odgovore na ta pitanja.
Nije čovek samo 'biće prakse', niti 'zoon politikon' (kao što su pokušavali da nas odrede veliki mislioci). Nije čovek mašina kojoj je motor racio, a emocije neki oblačak koji povremeno zablokira rad te mašine.
Nije duša nazovi-materija, teška 21 gr, već neopipljivi a ipak prisutni bunar bez dna. Što više zavirujemo u njega, to je sve dublji i dublji... i, po nekoj obrnutoj, iznenađujućoj logici, može da bude i svetliji nego na površini. Telo, ta čulna tvorevina, stalno opseda naizgled slabiju dušu, muči je i kinji lažima – ukratko, stalno je šikanira, ucenjujući je ovim ili onim da će laži ozvaničiti kao istinu – a duša, tako trpeljiva i tolerantna, zapravo se, poput parazita, održava uz pomoć iskustva kojeg isisava iz tela. Telo ne može bez duše, duša ne može bez tela. A oboje su stalni pobunjenici. Izlazi da je uvek deo nas žrtvovan ili potlačen. Zato nas i bole metamorfoze kojima prethode preispitivanja i potrage. A te oscilacije i promene su svakodnevna, univerzalna i preko potrebna dijalektika svakog čoveka ponaosob.
Šlegel je rekao je da jedino u čežnji nalazimo mir, jer je mir u tome kad našem duhu (šta god to bilo) ne smeta da čezne i traži tamo gde se ne može naći ništa uzvišenije od sopstvene čežnje. A pod čežnjom se podrazumevaju i večna ljubav, i večan život (čovek uvek teži 'večnom', jer je svestan kratkoće sopstvenog postojanja). U pravu si: sve to postoji, pre, za vreme i posle nas jer smo satkani od potrošnog materijala.
Show must go on.
Trebalo bi da živimo ovde, sada... bez previše osvrtanja iza sebe ili gledanja mnogo unapred; da pronađemo lepotu u prošlosti, da je očekujemo u budućnosti, ali da je vidimo u ovom trenutku.
 
da predivno... tu iznijansiranost ne verujem da nijedna anglosaksonska stilska figura nikad ne mozhe iznedriti....

ups četvorostruka negacija.... :)

Još malo anglosaksonskih stilskih figura.;)
Ovog puta, jedan Šekspir:

"There is a tide in the affairs of men,
Which, taken at the flood, leads on to fortune;
Omitted, all the voyage of their life
Is bound in shallows, and in miseries.
On such a full sea are we now afloat;
And we must take the current when it serves,
Or lose our ventures."


(iz drame 'Julije Cezar')
 
Šta sve neću pročitati... Nagon za životom? Svašta...

Nagon je previše glup da bi bilo šta mogao da hoće... za težnju ka nečemu potreban je intelekt, moć željenja, moć imaginacije, svijest o načinu ostvarenja težnje... Nagon nema ništa od navedenog.
Reći ću vam još nešto o nagonu... u narodu postoji izeka ,,glup ko *****"...
Mislite li da je to tek tako... bez razloga? Mislite da je tako bez veze ocijenjena "inteligencija" polnog nagona?

Volja i intelekt su dvije strane iste medalje... i jedino volja zajedno sa intelektom ima moć imaginacije, moć željenja i svijest o načinu ostvarenja težnje... nagon je previše glup za neku težnju... bila ona težnja za životom ili nečim drugo.

Može jedino postojati volja za životom. Nagon nikako.
 
Šta sve neću pročitati... Nagon za životom? Svašta...

Nagon je previše glup da bi bilo šta mogao da hoće... za težnju ka nečemu potreban je intelekt, moć željenja, moć imaginacije, svijest o načinu ostvarenja težnje... Nagon nema ništa od navedenog.
Reći ću vam još nešto o nagonu... u narodu postoji izeka ,,glup ko *****"...
Mislite li da je to tek tako... bez razloga? Mislite da je tako bez veze ocijenjena "inteligencija" polnog nagona?

Volja i intelekt su dvije strane iste medalje... i jedino volja zajedno sa intelektom ima moć imaginacije, moć željenja i svijest o načinu ostvarenja težnje... nagon je previše glup za neku težnju... bila ona težnja za životom ili nečim drugo.

Može jedino postojati volja za životom. Nagon nikako.
Bilo bi poželjno kad bi se konačno svi počeli pridržavati, baš korektnih, pravila foruma na Krstarici. Zašto etiketiranje, busanje u prsa, prozivanje, ruganje... ?
Imao bih i ja razloga da ovaj ružni epitet lepo povežem sa prethodnim postom ali, čemu to?

Ko govori o inteligentnosti nagona? Može se govoriti samo o njegovoj prisutnosti i njegovom intenzitetu. Takoođe se može upoređivati njegov uticaj sa uticajem intelekta. Kako nije jak uticaj nagona? Pa, sve fiziološke radnje u organizmu kao i rad svih organa i tkiva, odvijaju se apsolutno automatski, što nije ništa drugo nego nagon! Tu je intelekt apsolutno isključen.

Volja i intelekt su komponente svesti, a svest ima mnogo više komponenti nego dve.

Vilja je instrument svesti čiji je zadatak da pojača (ako je oslabio) nagon za životom. Nagon je prisutan pre volje (svesti). Osim toga, intelek može da prevari (subjektivnost) a nagon ne.
 
...covekova potraga za smislom je primarna motivacija a ne sekundarna racionalizacija instiktivnih nagona - ta potraga nas cini duhovnim bicima i kakav god da je nas specifican osecaj duhovnosti bez nje nasi zivoti postaju isprazni i plitki
 
Šta sve neću pročitati... Nagon za životom? Svašta...

Nagon je previše glup da bi bilo šta mogao da hoće... za težnju ka nečemu potreban je intelekt, moć željenja, moć imaginacije, svijest o načinu ostvarenja težnje... Nagon nema ništa od navedenog.
Reći ću vam još nešto o nagonu... u narodu postoji izeka ,,glup ko *****"...
Mislite li da je to tek tako... bez razloga? Mislite da je tako bez veze ocijenjena "inteligencija" polnog nagona?

Volja i intelekt su dvije strane iste medalje... i jedino volja zajedno sa intelektom ima moć imaginacije, moć željenja i svijest o načinu ostvarenja težnje... nagon je previše glup za neku težnju... bila ona težnja za životom ili nečim drugo.

Može jedino postojati volja za životom. Nagon nikako.

''Нагон је глуп''??? Како се мери памет или гпупост нагона? :lol:

А шта су онда ерос и танатос?
 

Back
Top