Gledala je u njega kao u nešto što nikada neće imati, nekoga ko je nikada neće ni pogledati, ..., on je za mene neko, a ja sam za njega niko, mislila je,...nadala se videvši ponekad njegov osmeh, makar je i okrznuo,..., gubila nadu kada je ne bi u prolazu ni pogledao,....
Sva ljubazna prema njemu u strahu da ne pokida najtanju nit, makar prijateljstva,.., uvek sa osmehom kada bilo šta njemu kaže,... i td. i bla, bla...
Prođoše godine. Pomirila se sa tim da je ne voli, da ga nije možda vredna, da voli neku drugu,..., baš dosadno.
I onda jednog dana, na jednoj sedeljci, nagovoriše ga da kaže jednu svoju pesmu.
To je bila pesma o ženi, pesma o toj ženi, nedvosmisleno, pesma o njoj. Stajala je prilepljena za zid i tresla se, tačnije...