Blogovi

Dunjo Moja

Dunjo Moja

Dunjo Moja Kažeš da kisleo bi me osvežila, da posle jurnjave naše kroz voćnjake smeh tvoj i izazovi su samo prolaznost, moje biće, niko i ništa a mamiš me i zahtevaš da jurnjavi ti dam šansu dajem ti je naravno, a i zgrabih te Jer nema ništa lepše u mojem naručhju nema čela i kose svilenije iznad najpametnijeg tog tvog oka, Tuga mi je da ćeš ikada pomisliti, Da ne trebam da ti budem još jedan u muci svojoj budućoj, tvom telu sledbenik samo a duh me tvoj dirka perom Andjela. Čuvam te, ne brini, na tavanu svom ne zbog izgleda već mirisa ko da godina je samo groždju bitna ko da tvoj dodir je kora nevariva nikako lepa a moja samo si, u nekim trenucima. Will Budić
Utisaj se srce, ona nas ne voli

Utisaj se srce, ona nas ne voli

Mastilo plavo listak mi opi, I suza kanu na poslednja slova, Usred stiha srce se topi, Odlazi moja ljubav iz snova... Kroz trešnjeva vrata,majskoga jutra, Belina sveta iz sobe mi kroči, I možda neću dočekati sutra, No ipak za njom ja podižem oči... U svetlost gledam,lice se žari, Odlazi moga života deo, Odnosi sudba sve naše stvari, Pao bih mrtav da nisam seo... Sve sam joj dao,rime i sate, Proveo sa njom besane noći, I opet bih isto da mi se vrate, Najlepše nebesko plave oči... Odlazi draga a srce boli Duša je bezdan za tužne rime Utišaj se srce,ona nas ne voli, Ljubljena draga ne zaboravi me Vladimir Vukmirica

Uzalud me bude

Uzalud me bude i prolaznošću plaše jer ja ne dam nikom snove naše Uzalud me plaše da život nije tamo al snovi su sve naše što još imamo Ne zameram nikom ko se tome čudi jer nema ko da ih čuva ako se ja probudim Možda i grešim tražeći u snovima spas al ko će da me teši ako se probudim i ne zateknem više nas Milan Višnjić http://fontanasnova.blogspot.com/
VOLIM TE

VOLIM TE

Između dva uporednika dok provirujem glavu između dve žiške u slepoočnicama u pauzama kad radnici piju čađavo mleko i prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši između dva daleka poređenja Volim te Brodovi se ljuljaju kao poljupci i sloj vazduha se na lepe senke cepa u mašineriji noći moje je srce slično kompresoru naklonjeno svemu što nema veze sa mnom dok pokušavam nestati u poljupcu Volim te Rudnici kamene soli u mom srcu zora lomi suđe od porcelana kad si sa mnom znam da si na drugom mestu postaću prašina ako prašinu voliš ti koja me tuđim imenom zoveš Volim te Dolazi proleće i jednu pravu damu niko ne može zamisliti bez pudlice stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me ja ne znam put-krijem...
ZAGONETKA

ZAGONETKA

Možeš me potražiti u šumi kraj potoka. Skrivena sam u magli koja u praskozorja prekriva usnule obale. Tada sam ono što jesam. Niko me ne vidi. Svako me može čuti. Niko me ne može naći. Ja zapravo ne postojim. Možda bih htela da budem zrak svetlosti u tami, eho večnosti u prolaznom svetu. Nisam sumnjiva, ali sumnjam da će me neko otkriti. Kada spokojni san savlada dete, čuvam njegovu mirnoću, jer duh praznine vazda vreba svoj plen. Moje je da ga obuzdam i pokažem mu njegovo pravo lice. Ja nemam lice, ali imam izraz. Ne mogu da se pokrenem, ali pokrećem druge. U stvarnosti ne postojim, ali me prizivaju da bi stvarnost zavarali. Ponekad, u pričama kraj tople peći, budim dremljive slušaoce zanesene lepotom izraza. Nikad me niko...
IZ KOJEG SI TI SVIJETA

IZ KOJEG SI TI SVIJETA

Iz kojeg cvijeta dolaziš zašto nisi kao i sve druge žene koje prođu kao sjene čija se ni imena ne pamte čiji se dodiri usana zaborave s prvim jutrom iz koje si ti ljubavi iz koje knjige iz kojeg romana kad mi tako bez ikakvog plana bez namjere srce lomiš na dijelove i noći mi pretvaraš u dane koja si ti žena kad mi pola života u tebe stane zbog koje žalim sve ovo što prebrzo ide što su jeseni bliže i što mi se suze vide prvi puta jedino si s neba mogla doći jer druge putove poznam i na njima sam s drugima bio sam iz kojeg si svijeta iz kojeg cvijeta nosiš taj miris da te volim i nikad ne prebolim Željko Krznarić
GOVOR

GOVOR

Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio potišten kada bih sve ovo što osećam, morao da ti objašnjavam hudim jezikom čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim i nekorisnim. Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari, koje su mnogima tajna. “Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena”, kaže jedan prastari zapis sa Tibeta. Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a možda niko neće ni pokušavati da ga otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti mislima. Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva. Postoje kulture gestova, disanja ili vida. Postoji vreme vremena i prostiranje prostora. Postoji lepota lepote. Postoji istina istine, stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći. Postoji kretanje kretanja, razmišljanje...

Sve po Zakonu

Ja znam da ja nisam sasvim normalna i znam da živim u bespravnoj državi, ali opet... opet me pogodi kad se ta dva nekako sretnu. Posle dugog niza godina učenja i rada svega i svačega i bezuspešnog traganja za nekim "normalnim" i koliko toliko stabilnim poslom u periodu rušenja jednog sistema, krvavog raspada zemlje, ratova, inflacija, bombardovanja, revolucija, tranzicija... pokušam da nekako spojim svoja znanja i saznanja, zrelost svojih godina, radoznalost, entuzijazam i optimizam svog karaktera, uz uverenje da sama moram da se pobrinem za sebe - i rešim da započnem svoj sopstveni posao. Namestilo se da u isto vreme prestanem da budem sama i tako nas dvoje zajedno prionemo na posao. Jesam li rekla da smo u trenutku donošenja...

KAD JE SVE VOLIM

Kada mi upadne u sobu I unese sneg na trepavicama I miriše na napolje. Kada kupi psa pa ovaj Hteo, ne hteo ubrzo Počne da liči na nju. Kad se setim da je bila fetus I takvu je volim U stadijumu punoglavca Na fotografijama iz detinjstva Kao bebironu sa loknicama A najvolim zato što se ona Od tih fotki do danas Uopšte ne menja Kad noću piše Baterijom po vazduhu Šalje poruke vanzemaljcima Kad me na Rilkeove Stihove pita - A je l’ ti se sviđa Moja nova tašna? Kada usisava tepih u ’aljinčetu I kada je uštinem otpozadi A ona vrisne – Jesi li normalan Mogla sam tako da poginem ovde Kad slušamo muziku A ona podigne kažiprst Slušaj sad ovaj prelaz Kako je dobar Ram-tara-ram-tira-tam Kad je pogledam na neko mesto A ona stavi ruke preko...
NI BOL NE OSECAM

NI BOL NE OSECAM

Ni bol ne osećam Sve su me patnje u životu mučile, nad mojom bedom i najbedniji se naslađuje, al' tako da žive suze su naučile i više me ništa ne iznenađuje. Sve su mi uvrede otvorene rane, u borbi za život smrt me pobeđuje, ali spokojno čekam, čekam bolje dane, jer me više ništa i ne povređuje. Izbrojim do beskraja sve poraze svoje, u toj gomili ne mogu se snaći, ma ne znam da li kuca ovo srce moje, kad više ništa ne može ga taći. Da nekad sam živela, sebe podsećam, dok me tuga tuče ja još mirno stojim, jer otkad ni bol više ne osećam, pitam se da li uopšte postojim... Ljiljana Barac
NAPOLJU SAM

NAPOLJU SAM

Bila jednom jedna veoma religiozna žena koja je mnogo voljela boga. Svakog jutra išla je u crkvu dok su joj duž puta prilazili prosjaci, djeca joj pružala ruku, prijatelji je dozivali, ali ona je bila tako opsesivno obuzeta svojim bogomoljstvom da nikog od njih nije uopšte ni primjećivala. Jednog dana prešla je uobičajeni put od kuće do crkve da bi stigla na misu. Gurnula je vrata od crkve, ali se ona nisu otvorila. Pokušala je još jednom, i na svoje zaprepaštenje shvatila, da su zaključana. Očajna i na samu pomisao da će prvi put za sve te godine propustiti misu, ne znajući šta da učini, pogledala je uvis. Na vratima je visila zakačena cedulja na kojoj je pisalo: Napolju sam. /preuzeto sa interneta/

Ti...ti...ti, lopove!

Ti... kradljivce mojih snova... Ti, koji nisi ni svestan jos jedne besane noci, ovog tmurnog jutra sto bez tebe je svanulo, ponovo, budnu me zateklo.. Ni miliona bolnih iglica, sto bodu kapke i umorne oci.. Ti... kradljivce mojih reci... Ime ti ne spominjem. A ipak si upleten u svaki razgovor. Izranjas kroz tudje slogove... Ti, zbog koga se opominjem... da moram da cujem njih, ono sto govore... Ti... kradljivce mojih misli.. Uvlacis se tiho, necujno, bas u svaku... Ti, zbog koga... nezgodan mi je svaki trenutak u kome sam budna... jer vrsljas, rovaris, tok misli kvaris... Ti... kradljivce mojih prijatelja, i tudjih misljenja... Ti, koji govoris ljudima, da strasno sam gorda, ponosna i tvrdoglava... Da umem, kad hocu, nosicem parati...

BEZIMENA

Povjeriću ti jednu tajnu Vrijeme si ti Vrijeme je žena Ono osjeća Potrebu da mu se udvara i da se klekne Pred njegove noge kad se haljina raširi Vrijeme je kao kosa beskrajna Očešljana Ogledalo koje dah zamućuje i dah bistri Vrijeme si ti koje spava u zoru kada se budi I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji Ja znam da ne treba razbijati čaroliju Mnogo je gore nego da te osjetim stranom Da bježiš sa mislima izvan nas I srcem već u nekom drugom vijeku Bože moj kako su riječi teške A ustvari jeste to Moja ljubav iznad zadovoljstva Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca Ti koja kucaš na moju...
KAKO NASTAJE LEPTIR

KAKO NASTAJE LEPTIR

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Čovjek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim ništa se nije dogodilo. Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure...

PROZOR U LJEPŠI SVIJET

Dva vojnika, obojica teško ranjeni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan morao sjediti u svom krevetu da bi mu vadili vodu iz pluća. Njegov krevet se nalazio tik uz jedini prozor u sobi. Drugi vojnik je morao stalno ležati na leđima.Brzo su se upoznali i počeli razgovarati po cijele dane. Pričali su o svojim porodicama, svojim kućama, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je vojnik koji je sjedio uz prozor opisivao drugom vojniku stvari koje je vidio vani. Vojnik na drugom krevetu počeo je živjeti za te jedinstvene trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događajima i bojama vanjskog svijeta. „Vidim park uz jezero s labudovima.“, počeo bi prvi vojnik. „Patke i labudovi se igraju u vodi, a...
DVA JEZERA

DVA JEZERA

U Palestini postoje dva jezera. Jedno je slatkovodno i u njemu žive ribe. Obale su mu ukrašene zelenilom. Stabla šire grane nad njim i produžuju žedno korijenje kako bi se napila te ljekovite vode. Rijeka Jordan to jezero puni bistrom vodom s okolnih brežuljaka. I tako se ono smiješi na suncu. A ljudi uz njega grade kuće, ptice svijaju gnijezda, i svaki je oblik života srećniji zato što se nalazi upravo ondje. Rijeka Jordan potom teče prema jugu i ulazi u jedno drugo jezero. Ovdje ribe ne iskaču ne površinu, ovdje ne šušti lišće, nema pjesme ptica, nema dječjeg osmijeha. Putnici odabiru neki drugi smjer, osim ako im se silno ne žuri. Vazduh je nad tom vodom težak, a ne želi je piti ni čovjek, ni životinja, ni ptica. I u čemu je ta...

Nedostajes mi... :(

Secam se da sam plakala... Da smo svi plakali... Secam se da je padala kisa i mesala se sa mojim suzama. Bolelo je neizdrzljivo... Pokusavala sam da te dozovem, da te pronadjem izmedju zidova tvoje sobe, u tvojim stvarima... Nalazila sam samo tisinu, neki cudan mir... Nije te bilo. Mislila sam da i sama vise ne postojim, da je veci deo mene izbrisan sa tobom... Secam se nasih setnji na Adi, nasih dugih razgovora, skrivenih zelja i tajni... Bila si mi najbolja dugarica, i vise od toga... Tvoja sahrana je bila najgori dan u mom zivotu. Ne secam se svega, znam samo da sam dugo posle svih ostala sklupcana na tvom grobu i plakala proklinjuci sudbinu... :sad2: Krivila sam te sto si odjednom, bez reci i pozdrava, otisla negde daleko. Po...

.. o četri prijatelja .. i četri neprijatelja ..

.. strah je naš veliki prijatelj .. zbog njega smo tu gdje jesmo .. i zbog njega nam drugo i ne treba .. .. strah postaje priličan kučkin sin .. kada ga .. ugledamo .. kada vidimo kako nas drži .. tada smo najebali .. .. kada shvatimo da nas drži .. možemo nastaviti .. kao da ne vidimo .. ako uspijemo .. spašeni smo .. .. ako poželimo slobodu .. najebali smo .. .. sloboda od straha nije moguća .. .. ali .. kažu .. moguće je .. ipak .. pobjediti strah .. i za pobjednika postoji dar .. čistoća .. .. čistoća postaje veliki poklon .. za onog koji pobjedi strah .. .. čistoća znači vidjeti .. strah oblikuje način života .. postojanja i gledanja .. ali tamo vani postoji stvaran svijet .. onaj ko nije u strahu .. taj ga može vidjeti ...

.. o bolesti .. i medicini ..

.. pitanje glasi .. znaju li liječnici liječiti .. ili .. kako oni liječe .. ili .. koga .. i šta je rezultat .. (.. ovo je pitanje o načinu postojanja čovjeka .. između neba i zemlje ..) .. šta znači bolest .. .. recimo .. uklješten živac .. ili povišen šećer u krvi .. ili kamenci na bubregu .. ili začepljene vene .. .. mogli bi reći .. .. bolest je baš kamenac na bubregu .. ali jedva da je to ispravno .. .. ispravnije je .. poremećen protok .. protok živcem loš jer je uklješten .. poremećeno stvaranje inzulina .. poremećeno izlučivanje materija koje stvaraju kamence pa se talože .. .. rješenje .. .. osloboditi .. ili odstraniti .. ili dodavati inzulin .. ili odrezati dio krvne žile i dodati dio dobre ili plastične .. možda ...

.. ostaćeš sam i neće biti potrebno da umreš ..

.. postoje .. tako .. nekakvi izrazi .. .. pjesništvo .. rekao bi .. .. ponekad mi se činilo da bi morao čitati pjesme .. jer tamo ima raznih suština .. u koncentriranom obliku .. koje .. možda .. čak i umjetnik nebi znao objasniti .. a što uopće ne mora biti dokaz da su krive .. .. sjećam se .. onog .. postoje stvari znane i stvari neznane .. između su vrata .. mislim da je morison uzeo od nekog pjesnika .. .. sad vrata mogu biti i ovo i ono .. ali i sasvim ono .. ****** .. .. ili od đonija .. valjda je i on to bio negdje pokupio .. mogućnost prosvjećenosti razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom .. dugo mi je bilo pitanje dali je znao šta izovara .. jer možeš znati .. onako .. ali .. koliko duboko .. .. a ako znaš duboko ...
PRIJATELJSTVO!

PRIJATELJSTVO!

Prijateljstvo ili drugarstvo, najlepse je carstvo i tom carstvu poverava se sve Od male tajne do simpatije..:mrgreen: Zelja da ti u tom carstvu zapocne dan je moj najlepsi san. Kad sa prijateljem delis radost ona je jos veca i to se zove sreca! :heart:

DRAGI KAMEN MUDRE ŽENE

Neka mudra žena, putujući kroz planinu nađe u jednom potoku dragi kamen. Kamen je bio od neprocjenjive vrijednosti. Ali ona ga nemarno stavi u torbu. Sutradan dok je doručkovala, pred njom se pojavi neki čovjek. Čovjek je bio gladan i zatraži od žene da mu da bilo šta za jelo. Žena odmah posegnu za torbom da mu izvadi nešto za jelo. Čovjek ugleda dragi kamen u njenoj torbi, očara se njime i zatraži od žene da mu ga da! Žena to učini bez premišljanja. Čovjek ode dalje prezadovoljan zbog svoje lude sreće. Znao je da kamen dovoljno vrijedi da ga učini milionerom. Ali, poslije nekoliko dana, vrati se nazad da potraži onu ženu. Kad je nađe, vrati joj kamen nazad i reče: “Razmišljao sam. Znam koliko je ovaj kamen vrijedan, ali ti ga...

ČAROBNA PESMA

Vidim te već, istina - kao u nekoj srebrnoj magli, ali divno te vidim: na nogama ti čizme od sedam milja, u ruci aladinova lampa, putuješ na onom čudotvornom tepihu iz 1001 noći, prelećeš planine i mora i dižeš se visoko prema zvezdama možda ti i ne slutiš koliko volim tvoju tršavu glavu, detinju glavu koja miriše na sapun i penušavi aprilski vetar, glavu u kojoj stanuju samo boje visoke, ogromne, nedostižne, glavu koja će shvatiti bezmerja i razdaljine svetlosnih godina, nerazumljive cifre i geometrijske krivulje i hrabrost svemirskih brodova što će krenuti sutra na nova nepoznata sunca ja sam svoja putovanja protutnjao pod čelom i tu su stali prostori o kojima i ne sanjaš četiri ulice tamo i tri ulice ovamo, tako sam jednom leteo...

LJEPOTA NIJE KRAJ

Strah može biti velika smetnja pri posmatranju. On poprima najrazličitije oblike, iako ne mora biti isključivo vizuelan; može biti i taktilan, auditivan, iracionalan, konkretan ili apstraktan, ali strah je strah, bez obzira na nivo i način ispoljavanja. Pri običnom posmatranju, nas uopšte ne zanima kvalitet i estetska vrijednost posmatranog. Međutim, ako istinski posmatramo ne ostaje nam vremena da vrednujemo, analiziramo i kategorizujemo, jer kroz sve ove procese počinje poistovećivanje, a prestaje posmatranje… Ukoliko je to moguće, poželjno je posmatrati i strah, posmatrati analitične misli, emocionalne reakcije, sve. To je meditacija: registrujem sve, ne reagujem ni na šta. Ako ipak reaguješ onda si slobodan da registruješ...

ALI TO NIJE SVE

Ali to nije sve Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu Ideš prema meni. I u jurišu Smejući se i plačući Pred sobom Sve čistiš i ništiš Ti si nakanio da me pod svaku cenu uništiš Ali nikako da nađeš Istinski put Do mene Jer Ti poznaješ uklesane i utrte pute I niti ijedan drugi (A mali su zapravo i jalovi Bez obzira koliko su Za tebe Oholog i jakog I preteški I Dugi) Ti poznaješ samo one puteve Što prolaze Od srca I Oka Ali to nije sve Ima puteva što su se ispružili pred nama Bez javnog traga kolovoza Bez voznog reda Bez vremena I roka Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene Veoma sigurna i časna Ona Što dolazi S lijeva Ili Zdesna Zavaravaš se stalno da do mene treba ići Smjerovima sličnim Sa severa Ili Juga Ali to nije sve...
ZAŠTO SI TAKO LIJEPA?

ZAŠTO SI TAKO LIJEPA?

Zašto si tako lijepa? Ne budi tako lijepa. Hoću da budeš od mesa, ne od sunčevog sjaja. Zašto si tako lijepa? Kad bi bar imala pjege da ih vječno po tvom licu skupljam. Kad bi bar bila razroka! Cijelog bih života na koljenima ubjeđivao razroko oko. Ali, ti si lijepa. Da, od sunčevog si sjaja. Ali ja ne mogu stalno živjeti u tom sjaju. Ne mogu na pozornici živjeti. Sve mi se vidi! Svaka moja ružnoća. Svaki posrtaj. Ne mogu živjeti pod reflektorima. Shvati to. Nemoj plakati. Ne mogu živjeti s tobom. Suviše si lijepa. ** Milan Kundera

ŽENE ZNAJU

Izgubio sam suprugu u jesen 2004. godine. Brak nam je trajao samo 7 godina. S tim da smo zadnje dvije proveli uglavnom po bolnicama, u očajnoj borbi sa rakom. Koju smo na kraju i izgubili. Za vrijeme našeg porodičnog života supruga je imala običaj da nas, za svaku godišnjicu naše svadbe, uslika zajedno. Nakon toga sliku bi stavila u predivan ram i okačila na zid u hodniku. - Neka ih tu! To su najsrećniji trenuci našeg života… – govorila bi svaki put. I dok nije umrla, imali smo sedam takvih slika. Jedne noći 2003. godine, napravio sam veliku glupost. Najveću grešku u svom životu – prevario sam je sa drugom ženom. A istovremeno, gotovo neprestano sam joj se kleo u moju ljubav prema njoj i kako ću joj ostati vjeran cijeloga života...
ZAŠTO SE UGASI ŽIŽAK?

ZAŠTO SE UGASI ŽIŽAK?

Zašto se ugasi žižak? Zaogrnuh ga svojom kabanicom da ga sačuvam od vjetra, Zato se ugasi žižak. Zašto uvenu cvijet? Pritisnuh ga na srce svoje strepeći od ljubavi, Zato uvenu cvijet. Zašto usahnu rijeka? Podigoh nasip da bih je sačuvao samo za sebe, Zato usahnu rijeka. Zašto puče struna na harfi? Htjedoh da izmamim ton koji prevazilazi njenu snagu, Zato puče struna. Rabindranat Tagore
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.
Back
Top