Te noći, iznenada je ušla u moju spavaću sobu i upalila svetlo. Stajala je na pragu, skupljena od hladnoće, u tankoj ružičastoj spavaćici. „Izvinite što vas budim“, rekla je, „imate divan stan, ali ja ne mogu da pronađem svoj krevet“. Poskočila sam i povela je do njenog ležaja. „Vrlo ste ljubazni, gospođo“, procvrkutala je tuđim glasom, glasom srećne devojčice.
Sutradan, i nekoliko narednih dana, vodili smo je od lekara do lekara. Obavestili su nas da za njenu bolest nema leka. Nisu znali mnogo da nam kažu o toj demenciji zvučnog imena, proždiračici sećanja; štaviše, kao da ni oni nisu baš bili sigurni u dijagnozu. Moja mama, tada već praznog pogleda, ličila je na mehaničku lutku koju smo sestra i ja šetale od skenera do...