Steze me nesto u grudima,
knedla mi u grlu stoji...
bojim se ovde pred ljudima
da pokazem koliko se bojim.
Koza se jezi a lice grci
smrti u oci gledam,
al' zivot ovaj prebrzo trci...
ja ipak necu da se predam!
Bolnicka soba, bela i mala,
a oko mene tri zene,
shvatih da ovo i nije sala
i da se svet ne vrti oko mene.
Nisam ni svesna sta me ceka,
kako cu podneti ovaj san...
koliko imam srece i veka,
da li cu docekati sutrasnji dan?
Sutra je stiglo, jutro cekanja celo,
a onda videh mantile bele
i sve mi je dugo bilo...belo!
Kroz prozor spazih tresnje zrele.
Oko mene zagor, pricaju ljudi,
a ja se pomeriti nisam mogla.
Onako snena, polako se budim,
za osmeh samo snage sam smogla.
Ziva sam, Boze! Dobro je proslo!
Zivot cu nastaviti...