Aiki jujutsu svoje korene vuče jako davno u prošlost kada je kao praoblik stigao iz Kine širenjem kineske kulture i zen budizma. Prve škole Aiki-jujutsu-a bile su u sastavu zaokruženog sistema borbene obuke samuraja, gde su tehnike goloruke borbe koristili kada ostanu bez svog primarnog oružja: helebarde, koplja ili dugog mača - katane. Ovi sistemi su bili dostupni vrlo malom broju ljudi čije su se tajne prenosila sa kolena na koleno, u okviru članova porodice. Najpoznatija i najsavršenija od svih Jujutsu škola i koja se prva otvorila za javnost, bila je Daito škola čiji je osnivač bila porodica Aizu - Takeda. Ona se vekovima usavršavala pod budnik okriljem vladajuće klase Japana. Čovek koji je prvi počeo da je afirmiše izvan porodičnih krugova bio je 35-i nasllednik Daito škole - Sokaku Takda.
Dinamic Aiki jujutsu je veština samoodbrane nastala po uzoru na tradicionalnu školu Daito-ryu Aikijujutsu porodice Takeda i modernog Aikido osnivača Moriheija Ueshibe.
Principi koji su jedinstveni za sve Aikijujutsu škole su:
Pravovremeno reagovanje i uklapanje na protivnikov napad (AIKI)
Dovodjenje protivnika u stanje neravnoteže (KUZUSHI)
Zadavanje udarca u vitalna mesta (METSUBUSHI)
Završna poluga ili završni udarac koji se može vežbati metodom TAMESHIWARI
Završnica odredjene akcije taktičkim sagledavanjem protivnika (ZANSHIN)
Staza ratnika podrazumeva poznavanje kulture i umetnosti kao i praktivokovanje ratničkih veština. Danas, ne postoje ratnici koji raspolažu većim znanjem o putu borilačkih veština. Ljudi se opredeljuju za one veštine prema kojima osećaju naklonost i tako razvijaju svoje individualne sposobnosti. Samo mali broj ljudi teži stazi ratnika a on se temelji na tome da se bude nadmoćniji od drugih u bilo čemu i u svemu. Suština Heihoa, ratničkog puta sastoji se u izgradnji čelične volje i nesavladivog duha. Bilo da je u pitanju pobedjivanje u dvoboju jedan na jedan ili u borbi sa više protivnika, ratnik uvek misli na interese svog gospodara. On može da se bori i za sticanje ugleda i za društveno priznanje. Sve je to moguće postići zahvaljujući poznavanju borličakih veština. Njih treba praktikovati i vežbati tako da one budu korisne u svako dobra rata i mira, prenositi ih tako da mogu biti korisne svim ljudima u svim situacijama.
Dužnost svih ratnika u Japanu, u ranijim vremenima, bilo zapovednika ili običnih vojnika, bila je da za pojasom nose dva mača, bez obzira koliko su umešni da rukuju njima. Oni se zovu KATANA ili dugi mač i VAKIZAŠI ili kratki mač. Prava stvar za početnike je da vežbaju sa dva mača. A razlog je taj, što kada držiš neko oružje obema rukama, onda ne možeš sasvim slobodno da zamahuješ levo ili desno. Sa velikim oružjem kao što su koplje ili helebarda nema izbora, neophodne su obe ruke, ali dugi i kratki mačevi su oružja kojima se može baratati jednom rukom. Na početku dugi mač svakome izgleda težak za rukovanje ali vremenom, kada se na oružje naviknete postajete veštiji i sve izgleda lako.
Kratki mač je najbolji na uzanom prostoru, u tesnim uličicama ili u borbi na maloj udaljenosti od protivnika, dok se dugi mač može upotrebiti u svim situacijama.
Kada se dodje do dubljeg razumevanja borilačke veštine, principi borbe mogu se nači u svemu. U svakom slučaju bitno je da kao ljudska bića kultivišemo i usavršavamo stazu kojoj pripadamo.
Dynamic Aikido
Bazira se na samoodbrabenim tehnikama. Akcenat je dat na pravaovremenom uklapanju na protivnikov napad, gde se dinamičnim kružnim pokretima izbacije iz ravnoteže i sistemom poluga onesposobljava za dalji napad.
Dynamic Jujutsu
Daje akcenat realnom borbenom primenom naučenih tehnika i prelazima borbenih distanci. Koriste se razorne tehnike udaraca i odbrane na iste (duga i srednja distanca), bacanje (klinč) i tehnike imobilizacije i gušenja (parterna distanca). Akcenat je dat na sparinzima kako bi se što vernije simulirala realna borba.
Dynamic Aiki jujutsu je kombinacija ova dva stila gde su ravnopravno zastupljeni svi tehnički segmenti.
Veštine sa oružjem su nadogradnja svih postojećih stilova i radi se kao segment visokog majstorstva
STILOVI
Dynamic Bu Jutsu
D.B.J. nastao je kao rezultat 28-godišnjeg izučavanja japanskih i zapadnih najpoznatijih nama dostupnih, Ju jutsu stilova i ostalih srodnih veština.
Sistem poluga i napada na nervne sisteme i vitalne tačke preuzet je iz kineske veštine Chin-na, Aikido-a, Daito-riy Aikijujutsu-a. Sistem bacanja preuzet je iz Kodokan Judoa, dok su udarci rukom i nogom preuzeti iz zapadnog Boksa, Kik-boksa. zajedno sa veštinama koje specijaliziraju oružje: TANTO JUTSU (nož), HANBO JUTSU (kratka palica) i veštinom vezivanja HOJO JUTSU čine zaokruženi borbeni sistem BU-JUTSU-
Dynamic Ju jutsu
je borebeno-odbrabena veština koja kombinuje najefikasnije delove različitih Jujutsu stilova asimilovanih u jednu kompaktu celinu, jasno definisanim prelazima borbenih distanci: duga, srednja (trapping), bliska i parterna distanca.
Ju Jutsu
ili kako je neki nazivanju Yawara, je drevna japanska borilačka veština. Jedna od legendi koja govori o nastanku veštine jujutsu veže se za kasni XVI vek i za osnivača Shirobei Aikiyamu, studenta medicine koji se školovao u Kini. Nikako nije mogao da shvati princip kome su ga učili stari majstori: POPUSTI DA BI POBEDIO. On je prisustvovao jednom neobičnom dogadjaju koji ga je naveo na razmišljanje i bio prvi korak u nastanku ove veštine.
Moderni Ju Jutsu
"Zlatno doba za ovu veštinu je period vladavine Shoguna iz porodice Tokugawa (1600-1886g.) koji su ujedinili japanske klanove i obezbedili trajan mir. Samurai su omogućili očuvanje Ju Jutsu veštine od zborava tako što su penosili veštinu i na druge pripadnike koji nisu bili samurajske klase što je do tada bilo zabranjeno. Meidji reforme 1886.god. donele su nove probleme za samuraje zabranivši im nošenje oružja i vežbanje borilačkih veština jer je to predstavljalo opasnost za modernizaciju i "novu" političku situaciju - otvaranja Japana Zapadu i zapadnim vrednostima-.Nastanak izvornih Ju Jutsu stilova doprineo je razvoju sličnih i manje opasnih borilačkih pravaca koji su se oslanjali na izvorne principe i stilove, a tu se prvenstveno misli na moderni Judo i Aikido.
ATEMI
Reč ATEMI na japanskom znači udarac, a u mnogim japanskim borilačkim veštinama označava tehnike koje se odnose na udarce.
U raznim dzu-dzicu školama, atemi su bili udarci u osetljive delove tela, a često su bili i ljuborno čuvana tajna. Kao i u kineskom bosku, učitelj je obično samo deo svoje veštine prenosio na učenike, a svom nasledniku, obično sinu, odao bi i najveću tajnu škole - neki smrtonosni udarac šakom ili nekim drugim delom tela.
Podjednako su važna i mesta na telu protivnika gde se trebaju zadati udarci. Danas su još sačuvani crteži ili čak sklulpture čovečijeg tela sa označenim tačkama u koje valja zadati udarac.
Danas se termin - atemi upotrabljava samo još u džudou i to za onaj deo tradicionalnog džudoa koji ne spada u takmičarski.
Dinamic Aiki jujutsu je veština samoodbrane nastala po uzoru na tradicionalnu školu Daito-ryu Aikijujutsu porodice Takeda i modernog Aikido osnivača Moriheija Ueshibe.
Principi koji su jedinstveni za sve Aikijujutsu škole su:
Pravovremeno reagovanje i uklapanje na protivnikov napad (AIKI)
Dovodjenje protivnika u stanje neravnoteže (KUZUSHI)
Zadavanje udarca u vitalna mesta (METSUBUSHI)
Završna poluga ili završni udarac koji se može vežbati metodom TAMESHIWARI
Završnica odredjene akcije taktičkim sagledavanjem protivnika (ZANSHIN)
Staza ratnika podrazumeva poznavanje kulture i umetnosti kao i praktivokovanje ratničkih veština. Danas, ne postoje ratnici koji raspolažu većim znanjem o putu borilačkih veština. Ljudi se opredeljuju za one veštine prema kojima osećaju naklonost i tako razvijaju svoje individualne sposobnosti. Samo mali broj ljudi teži stazi ratnika a on se temelji na tome da se bude nadmoćniji od drugih u bilo čemu i u svemu. Suština Heihoa, ratničkog puta sastoji se u izgradnji čelične volje i nesavladivog duha. Bilo da je u pitanju pobedjivanje u dvoboju jedan na jedan ili u borbi sa više protivnika, ratnik uvek misli na interese svog gospodara. On može da se bori i za sticanje ugleda i za društveno priznanje. Sve je to moguće postići zahvaljujući poznavanju borličakih veština. Njih treba praktikovati i vežbati tako da one budu korisne u svako dobra rata i mira, prenositi ih tako da mogu biti korisne svim ljudima u svim situacijama.
Dužnost svih ratnika u Japanu, u ranijim vremenima, bilo zapovednika ili običnih vojnika, bila je da za pojasom nose dva mača, bez obzira koliko su umešni da rukuju njima. Oni se zovu KATANA ili dugi mač i VAKIZAŠI ili kratki mač. Prava stvar za početnike je da vežbaju sa dva mača. A razlog je taj, što kada držiš neko oružje obema rukama, onda ne možeš sasvim slobodno da zamahuješ levo ili desno. Sa velikim oružjem kao što su koplje ili helebarda nema izbora, neophodne su obe ruke, ali dugi i kratki mačevi su oružja kojima se može baratati jednom rukom. Na početku dugi mač svakome izgleda težak za rukovanje ali vremenom, kada se na oružje naviknete postajete veštiji i sve izgleda lako.
Kratki mač je najbolji na uzanom prostoru, u tesnim uličicama ili u borbi na maloj udaljenosti od protivnika, dok se dugi mač može upotrebiti u svim situacijama.
Kada se dodje do dubljeg razumevanja borilačke veštine, principi borbe mogu se nači u svemu. U svakom slučaju bitno je da kao ljudska bića kultivišemo i usavršavamo stazu kojoj pripadamo.
Dynamic Aikido
Bazira se na samoodbrabenim tehnikama. Akcenat je dat na pravaovremenom uklapanju na protivnikov napad, gde se dinamičnim kružnim pokretima izbacije iz ravnoteže i sistemom poluga onesposobljava za dalji napad.
Dynamic Jujutsu
Daje akcenat realnom borbenom primenom naučenih tehnika i prelazima borbenih distanci. Koriste se razorne tehnike udaraca i odbrane na iste (duga i srednja distanca), bacanje (klinč) i tehnike imobilizacije i gušenja (parterna distanca). Akcenat je dat na sparinzima kako bi se što vernije simulirala realna borba.
Dynamic Aiki jujutsu je kombinacija ova dva stila gde su ravnopravno zastupljeni svi tehnički segmenti.
Veštine sa oružjem su nadogradnja svih postojećih stilova i radi se kao segment visokog majstorstva
STILOVI
Dynamic Bu Jutsu
D.B.J. nastao je kao rezultat 28-godišnjeg izučavanja japanskih i zapadnih najpoznatijih nama dostupnih, Ju jutsu stilova i ostalih srodnih veština.
Sistem poluga i napada na nervne sisteme i vitalne tačke preuzet je iz kineske veštine Chin-na, Aikido-a, Daito-riy Aikijujutsu-a. Sistem bacanja preuzet je iz Kodokan Judoa, dok su udarci rukom i nogom preuzeti iz zapadnog Boksa, Kik-boksa. zajedno sa veštinama koje specijaliziraju oružje: TANTO JUTSU (nož), HANBO JUTSU (kratka palica) i veštinom vezivanja HOJO JUTSU čine zaokruženi borbeni sistem BU-JUTSU-
Dynamic Ju jutsu
je borebeno-odbrabena veština koja kombinuje najefikasnije delove različitih Jujutsu stilova asimilovanih u jednu kompaktu celinu, jasno definisanim prelazima borbenih distanci: duga, srednja (trapping), bliska i parterna distanca.
Ju Jutsu
ili kako je neki nazivanju Yawara, je drevna japanska borilačka veština. Jedna od legendi koja govori o nastanku veštine jujutsu veže se za kasni XVI vek i za osnivača Shirobei Aikiyamu, studenta medicine koji se školovao u Kini. Nikako nije mogao da shvati princip kome su ga učili stari majstori: POPUSTI DA BI POBEDIO. On je prisustvovao jednom neobičnom dogadjaju koji ga je naveo na razmišljanje i bio prvi korak u nastanku ove veštine.
Moderni Ju Jutsu
"Zlatno doba za ovu veštinu je period vladavine Shoguna iz porodice Tokugawa (1600-1886g.) koji su ujedinili japanske klanove i obezbedili trajan mir. Samurai su omogućili očuvanje Ju Jutsu veštine od zborava tako što su penosili veštinu i na druge pripadnike koji nisu bili samurajske klase što je do tada bilo zabranjeno. Meidji reforme 1886.god. donele su nove probleme za samuraje zabranivši im nošenje oružja i vežbanje borilačkih veština jer je to predstavljalo opasnost za modernizaciju i "novu" političku situaciju - otvaranja Japana Zapadu i zapadnim vrednostima-.Nastanak izvornih Ju Jutsu stilova doprineo je razvoju sličnih i manje opasnih borilačkih pravaca koji su se oslanjali na izvorne principe i stilove, a tu se prvenstveno misli na moderni Judo i Aikido.
ATEMI
Reč ATEMI na japanskom znači udarac, a u mnogim japanskim borilačkim veštinama označava tehnike koje se odnose na udarce.
U raznim dzu-dzicu školama, atemi su bili udarci u osetljive delove tela, a često su bili i ljuborno čuvana tajna. Kao i u kineskom bosku, učitelj je obično samo deo svoje veštine prenosio na učenike, a svom nasledniku, obično sinu, odao bi i najveću tajnu škole - neki smrtonosni udarac šakom ili nekim drugim delom tela.
Podjednako su važna i mesta na telu protivnika gde se trebaju zadati udarci. Danas su još sačuvani crteži ili čak sklulpture čovečijeg tela sa označenim tačkama u koje valja zadati udarac.
Danas se termin - atemi upotrabljava samo još u džudou i to za onaj deo tradicionalnog džudoa koji ne spada u takmičarski.