Prenemanjićka istorija Srba

... pa mi nije jasno odakle ti ideja da nešto iz tog prevodilačkog programa može biti uzeto kao argument. :bye:
Ni ne zelim da to uzmem kao argument, neznam grcki pa sam pitao...

A kako bi trebalo da bude napisano na grckom jeziku?

Pokusao sam na google translate-u i tekst ispada ovako:

"Bože pomozi...." - "βοήθεια του Θεού..."

"Uz božju pomoć..."-"Με τη βοήθεια του Θεού..."
...i cisto iz znatizelje preveo u google translate-u da vidim kako bi program preveo i to podelio sa Vama. Ako znas grcki napisi prevod recenica:

"Bože pomozi...." -

"Uz božju pomoć..."-


Unapred zahvalan :hvala:
 
Живот и обичаји старих Срба у овом добу доста су одмакли од прастарог доба.

Но и у овом добу сав живот старих Срба оснивао се на иородици, а земаљска управа на слободном избору старјешина.

Више породица сачињаваху задругу, а више задруга чињаху племе. Старешина породице беше отац, а главни старешина задругарски биран је или по старости или но способности.

По годинама најстарији старешина задругарски био је племенски старешина. Он се звао родоначслник или старац или жупан, а племенско земљиште звало се племенштина или жупа.
Више таквих жупа (општина) и племена бираху великог жупана, који је у миру био управник, а у рату војсковођ.
Жупан јс сазивао задругарске старјешине у зборове и већа.
Збор и веће (сабор) беше највиша власт у Срба. То је била народна самоуправа. На збору и у већу споразумно су решавана сва важнија питања мира и рата, а ту су бирани и жупани и поротници (судије) и челници (сеоске старешине.

Још у најдавније доба Срби имађаху поротни суд, а кад се судило женскињу, судили су женски иоротшци.) Племства (немеша) у старих Срба није било. Сви чланови српског народа, и мушки и женски, беху са свим равноиравни, а ропству и невољништву уопште не беше у њих ни трага. Сви су они од првог до последњег уживали потпуну слободу и једнакост.
Задруга је израђивала све своје потребе, а имаље задругарско нико није могао ни присвојити ни продати ни поклонити, него је оно било опште добро.
С тога у старих Срба не беше бескућника и сиротиње.
Сви су радили, па свима беше добро.
Некоје веће послове радило је цело село заједнички, те тако постадоше: мобе, позајмице, спрегови, сумјет или супон, бачијање итд., што се местимице до данас одржало.
Срби се од памтивека одликоваше великим јунаштвом и ванредном љубављу према своме роду и породици. Отуда ова многа крвна сродства и крвне освете.
Срби такођер врдо поштоваху своје старије и своје мртве, те се бојаху родитељске клетве, а мртвима даваху даће и задушнице (подушја).

Брак је у Срба био највећа светиња, У старих Срба жена се звала владика (владичица) и ступаница (стуб кућни).
Срби од увек беху дружевни и весели, те отуд постадоше: побратимства, иосестримства, села, прела, посјела.
Срби се вазда одликоваше лаким учењем туђих језика и великим гостољубљем према туђинцу, те и то беше један узрок, што се многи Срби претоцише у туђинце.

Вера у старих Срба беше многобожачка - идолопоклоничка. Триглав им беше - бог над боговима; Перун - бог громовник; Сварог - бог неба; Стрибог - бог ветра; Дајбог или Бјелобог - бог свега добра; Црнобог - бог свега зла; Радгост - бог гостољубља; Коледо - бог сунца и свјетлости; Давор - бог рата; Усуд - бог судбине; Пров бог правде; Световид - бог четири годишња времена: Додол - бог кише; Лада - богиња лепоте и љубави; Љела - богиња дружбе; Жива богиња живота; Морана или Мора богиња смрти.
Срби вероваху још и у виле: загоркиње, бродарице и видариде, па у змајеве, дивове, вештице, вампире, вједогоње, море, вукодлаке, здухе и друге измишљотине.

Осим тога сваки српски дом имао је посебног свога кућњег, домаћег бога.
Свима овим боговима приношене су жртве крвне и бескрвне - животвњске и биљне.
Свештеници, који принашаху жртве зваху се жрецови. Сам обред принашања крвне жртве (клање животиња) звао се кољиво.
Па с тога се и данас зове „кољиво" оно зготовљено слатко жито, које се приноси на крсно, име и задушнице, јер и то је жртва, али бескрвна.
Све до под крај овога доба сви Срби беху још многобошци, осим оних јужних староседилаца у Солунској Србији, Маћедонији, Арбанији, Црној Гори, Боки и Далмација, Ови југо-западди Срби примише веру неки још од првих апостола Христових, светог Павла, Силе, Тимотија, Андрије, Луке и Тадије, а остали од апостолских ученика.

Примајући крст и јеванђеље, Срби место свога старог многобожачког домаћег бога узимаху за кућњег заштитника онога свеца хришћанског, у који дан су примили Хришћанство и слављаху тај дан сваке године, а то је крсно име Србиново или слава или свето.

Крсно име само Срби славе и нико други, па за то се и каже: „Гђе је слава - ту је Србин."

Просвета ових сТарих Срба беше надмашила многе околне народе. Кад други европски народи још живљаху скитничким и ловачким животом, Срби већ беху пронашли плуг и рало и већ су употребљавали срп, косу, мотику, чекић и друге алатке.
Још од најдавнијег доба Срби се занимаху земљорадњом, сточарством, риболовом, пчеларством, рударством, грађевинарством, сваковрсним занатима, трговином и бродарством, Имали су својих радионица и леваоница, гђе су израђнвали сваковрсне ствари од глине, стакла, олова, жељеза, меди (бакра), сребра и злата.

Посебно код балтичких Срба просвета, трговина и радиност још прие Хриета беше достигла толики ступањ, да јој се дивљаху сви околни народи и пошиљаху своје синове у српску земљу, да се тамо уче науци, вештинама и занатима.
Балтички и полапски Срби обрадише и оплодише сву земљу данашњег њемачког царства и подигоше тамо многе велике и богате градове.
Па и они јужнн Срби староседиоцн још у доба Христово беху развили знатну трговину и обрт по Источном Царству Римском.

А вели се, да су стари Срби и народним иесништвом, глазбом и илесом били надмашили готово све тадашње народе у Европи. Но још у прастаро доба, давно пре Христа, Срби имађаху своје властите законе и своје Право на даскама писано. Јер још тада они имађаху своје рунско писмо, неке црте и резе, из којих се после разви глагољица. Па по томе мора да су имали и неку писану књижевност, која је ваљда испропадала Бог зна гђе у оној страшној вратоломији.

Али за то нам се живо сачувала неписана, усмена књижевност старих Србаља. Јер још у то давно доба Срби се, после рада и бојева, састајаху на сијелима и прелима, па ту уз гусле опеваху своја дела причаху своје доживљаје и заподеваху оштроумне доскочице, те тако постадоше оне дивне народне песме и приче српске и оне мудре пословице, загонетке и доскочице - ти силни и бесмртни сведоци великога и бистрог ума Србиновог.

Од уста до уста сачува се та стара књижевност све до наших дана, па данаске се тој усменој књижевности српској дубоко клања сав писмен и учен свет. И има се чему поклонити!

Сима Лукин Лазић КРАТКА ПОВЈЕСНИЦА СРБА
Прво штампање 1894, Загреб, Издање пишчево
 
Ево и старогрчке азбуке, да не буде забуне.

Stara%20grcka%20azbuka.gif
 
Poslednja izmena:
i s e ? o i th ' s t r o i m i r

is i ovaj titlo verovatno znače Isus ?
ne znam

А ако боље погледаш у С код Строимир и С што ти кажеш да је Исус, да ли видиш да нису једнаки. Па погледаш у више слова К у делу повеље коју сам поставио ради тога. и оно О са Ижицом у старославенској азбуци. Шта ти онда изгледа?
 
А ако боље погледаш у С код Строимир и С што ти кажеш да је Исус, да ли видиш да нису једнаки. Па погледаш у више слова К у делу повеље коју сам поставио ради тога. и оно О са Ижицом у старославенској азбуци. Шта ти онда изгледа?

Ne znam koliko su tad mogli da naprave dva indentična slova. A li da, znam da se k slično pisalo.
Mene buni ovaj četvrti znak koji liči na veliko latinično R ?
Ne vidim nigde o sa ižicom :(
 


Ovako natpis na pečatu objašnjavaju na jednom Bugarskom sajtu
redo.png
ovde
undo.png

Ово су бугарски повратници из комунизма, као и српски и сваки вуче на своју страну са истом тактиком и циљем. Али ни једни ни други немају потребно знање да један другога надвлада, јер се међусобно копирају уместо да изнесу нешто ново и веродостојније..Ипак и они сматрају да је прво слово К али уместо Ижице стављају О и велико Тит и додају два слова за које тврде да је тилт откинут, али се не види место са кога је откинут. И оно што је важно за печат исто колико и име недстаје, ТИТУЛА. Значи нетачно.
 
Ово су бугарски повратници из комунизма, као и српски и сваки вуче на своју страну са истом тактиком и циљем. Али ни једни ни други немају потребно знање да један другога надвлада, јер се међусобно копирају уместо да изнесу нешто ново и веродостојније..Ипак и они сматрају да је прво слово К али уместо Ижице стављају О и велико Тит и додају два слова за које тврде да је тилт откинут, али се не види место са кога је откинут. И оно што је важно за печат исто колико и име недстаје, ТИТУЛА. Значи нетачно.
Mislim da je glavni problem što nedostaje e-mail adresa, logo sponzora i žiro račun.
Stoga se slažem sa tobom u tvrdnji da je ovo objašnjenje netačno. Najverovatnije se radi o zlatnom pečatniku Kire Stroimira, kozara kod Radosava. :roll:

Šalu na stranu, ako su već devizu skratili, odakle ti ideja da je bilo mesta da stane titula? Naročito ako se uzme u obzir vreme i mesto nastanka upotrebe pečatnika koji razmatramo.

Pa baš lepo. Mnogo bolje nego Google translate. Cenim da je ovo odgovor.
 
I Doseljavanje Srba na Balkan i prva država

Varvarski upadi u Istočno Rimsko Carstvo (Vizantiju) trajali su tokom celog 5. veka. Nauka još nije pouzdano utvrdila kojem su narodu pripadali ti varvari. Stari izvori pominju Skite, Bugare, Gote. Početkom 6. veka za vreme vladavine Ustina I (518-527) prvi put se spominje napad Slovena, odnosno Anta, koji su živeli u stepama severno od ušća Dunava. Vizantijski car Justinijan u prvo vreme svoje vladavine (527-565) uspešno je ratovao protiv Anta i Sklavina na levoj obali Dunava gde se još držao, bar na određenim tačkama, stari rimski limes. Kao vizantijski plaćenici Anti su čak ratovali i protiv Gota u Italiji. Polovinom 6. veka Sklavini su žestoko pljačkali Vizantiju i u tim pohodima doprli su do samog Carigrada i Dalmacije. U isto vreme pojavljuju se i Avari kao novi neprijatelji Vizantije. Avarsko-vizantijski petnaestogodišnji rat vodio se oko Singidunuma i Viminacijuma. U drugoj polovini 6. veka zajednički avarsko-sklavinski odredi pljačkali su po Trakiji, Makedoniji i ugrožavali Solun. Početkom 7. veka vizantijski izvori beleže da je narod Slovena, koji se sastojao od Draguvita, Sagudata, Velegezita, Vajunita i Verzita opustošio Tesaliju, Heladu, Ahaju, Epir, pa čak prešao i u Aziju. Ovi Sloveni su poraženi pod Solunom, ali su ostali da žive na ovoj teritoriji.

U vreme cara Iraklija (610-641) u okolinu Soluna doselili su se i Srbi (kako je zabeležio car K. Porfirogenit) i po njima se oblast i nazvala Servija. Avarsko-slovenski napad na Carigrad 626. godine bio je koban po Avare, jer posle toga izčezavaju sa istorijske pozornice, a slovenska plemena naseljavaju se i učvršćuju u unutrašnjosti Vizantije. Terene koje su Sloveni pritisli vizantijski izvori nazivaju "Sklavinije". Ovo su, po svoj prilici, počeci slovenskih kneževina.

Dolazak Bugara na Balkansko poluostrvo imao je trajne istorijske posledice na život Vizantije i Srba. Preci Bugara, koji se u nauci zovu Protobugari, nomadi i konjanici, prešli su Dunav 680. godine i na teritoriji između Dunava i planine Balkana nametnuli se kao gospodari slovenskom stanovništvu koje je živelo u osam plemenskih oblasti. Stapanje slovenskog i protobugarskog življa teklo je brzo, i čini se bez osobitih prepreka. Njihova država već u drugoj polovini 8. veka ustremila se na jug, težeći da se proširi na slovensko stanovništvo, koje je živelo u Trakiji. Poluvekovni bugarsko-vizantijski rat, vođen sa promenljivom srećom, ustalio je granicu između ove dve države. Posle toga bugarska ekspanzija usmerava se na zapad i početkom 9. veka Bugari dolaze u dodir sa Srbima.

O najranijem životu i državi Srba u centralnim oblastima Balkanskog poluostrva veoma malo se zna. Po pisanju cara K. Porfirogenita, vladarski sin koji je doveo Srbe umro je pre dolaska Bugara (tj. pre 680. godine). Posle njega vladali su njegov sin, unuk, pa redom arhonti (kneževi) od istog roda. Tome rodu ili familiji pripadali su i najraniji poznati srpski kneževi: Višeslav, Radoslav, Prisogoj i Vlastimir. Prema istom izvoru Bugari i Srbi su živeli mirno, pokoravajući se carevima Vizantije, sve dok bugarski kan Presijam nije napao srpskog kneza Vlastimira. Rat je trajao tri godine, verovatno između 836. i 852. godine i u njemu je bugarski kan izgubio "većinu svoje vojske". To govori o jačini Vlastimirove države za koju se zna da je obuhvatala i delove današnje Hercegovine.

Vlastimira su nasledili sinovi: Mutimir, Strojimir i Gojnik. I oni su imali da izdrže bugarski napad. Bugarsku vojsku je, po svoj prilici, predvodio Vladimir, sin kana Borisa, ali neuspešno. I on i dvanaest bugarskih velmoža (boljara) pali su u srpsko zarobljeništvo. Srpski vladar ih je oslobidio i posle toga je zavladao mir. Knez Mutimir vladao je do 891/892. godine. To je doba kada je Vizantija bila još jaka i kada je držala celu istočnu jadransku obalu. Vlast vizantijskog cara i dalje su priznavali slovenski kneževi, a to se dokazuje time što su oni, kao vizantijski vojnici, ratovali u južnoj Italiji.

Krajem 9. veka Srbi su primili hrišćanstvo. Kao argumenat za to u nauci se uzima pojava prvih hrišćanskih svetačkih imena kod Srba. Zna se da su Vlastimirovi unuci dobili imena: Stefan (Mutimirov sin) i Petar (Gojnikov sin). Pretpostavlja se da su oni rođeni između 870. i 874. godine. Prva faza hristanizacije Srba veoma je malo poznata. Po svoj prilici prvi misionari bili su Metodijevi učenici i sveštenici arhiepiskopije iz Splita, koji su upotrebljavali latinski jezik. Izgleda da je hrišćanstvo najpre primio gornji sloj srpskog društva, a da je većina stanovništva dugo zadržala svoju staru slovensku pagansku religiju. Pretpostavlja se da su nastanak i praznovanje porodičnog praznika "slave" - kod Srba, u stvari izmenjeni oblici starog poštovanja predaka (kult predaka). Verovatno je to izmirenje paganskog verovanja i nove hrišćanske religije sasvim prihvaćeno tek za vreme sv. Save i ono se odnosilo na vernike autokefalne Srpske arhiepiskopije osnovane 1219. godine.

Dvestagodišnja istorija srpske države (od kraja 9. veka do kraja 11. veka) obeležena je borbom za vlast Mutimirovih sinova (Pribislava, Brana, Stefana), sinovaca Petra (Gojnikovog sina), Klonimira (Strojimirovog sina) i unuka Pavla (Branovog sina). Zaharija (Pribislovljevog sina) i Časlava (Klanimirovog sina). U tim borbama redovno su se mešale Bugarska i Vizantija. Učvršćivanje, širenje i jačanje srpske države polovinom 10. veka bilo je delo Časlava, štićenika vizantijskog cara K. Porfirogenita. Zapadna granica Časlavljeve države bila je na Plivi, Livnu i Imoti, a severna na Savi. Ne može se pouzdano utvrditi da li se istočna granica nalazila na Zapadnoj Moravi. Časlav je poginuo u borbi protiv Mađara na severu svoje države oko 950. godine. On je bio poslednji poznati član najstarije srpske dinastije.
 
drugi deo
Početkom 11. veka, posle propasti Samuilove države, srpske države Raška, Zahumlje i Duklja bile su vazali Vizantije. Takvo stanje potrajalo je kroz ceo 11. vek, iako je raški župan Vukan ratovao protiv vizantijskog cara Aleksija I Komnina. Njegovi naslednici pokušavali su da se osamostale u vreme vizantijsko-ugarskog rata (1127-1129) i kasnije, ali nisu uspeli. Veliki rat protiv cara Manojla I Komnina vodio je srpski župan Uroš II, Vukanov unuk. Vizantijski car je posle žestoke bitke na Tari (1150. godine) nametnuo srpskom županu "dvostruko veći jaram pokornosti nego pre", beleži vizantijski hroničar. Urošev naslednik, njegov brat Desa, takođe je pokušavao da se oslobodi vazalskih obaveza prema Vizantiji. U tom cilju nastojao je da obezbedi i pomoć ugarskog i nemačkog vladara, ali ga je upravo to koštalo vladarskog trona. Vizantinci su ga zarobili i odveli u Carigrad, no on je kasnije, nekako uspeo da se vrati u zemlju. Postoji podatak da je umro u Trebinju i da je sahranjen u manastiru Sv. Petra u Polju.

Posle Dese, a povodom vizantijsko-ugarskog rata kod Zemuna 1165. godine prvi put se spominje ime Stefana Nemanje. On je po svoj prilici bio u srodstvu sa raškim županima. Rodio se u Ribnici (Zeta), gde su mu roditelji izbegli. Nemanju su krstili najpre latinski, a po odlasku u Ras, u crkvi Sv. Petra i Pavla pravoslavni sveštenici.

U vreme kada je Tihomir, Nemanjin najstariji brat bio raški veliki župan, Nemanja je bio oblasni gospodar. Upravljao je Toplicom, Ibrom, Rasinom i Rekom. Posle susreta sa vizantijskim carem Manojlom I Komninom, Nemanja je dobio na dar u Dubočicu (oblast oko Leskovca).

Po već ustaljenom običaju braća (kao oblasni gospodari) se nisu slagala. Nemanjine namere su bile da postane veliki župan. Zna se da je to zaista i postao 1166. godine.

Da bi to postigao morao je da porazi Tihomirovu vojsku. Sa velikožupanskog mesta Nemanja je, kao i njegovi prethodnici, gledao kako da se oslobodi vizantijske potčinjenosti. Učinilo mu se da vizantijsko-mletački rat 1171-1172. godine pruža za to pogodnu priliku. Međutim, rat je srećno okončan po Vizantiju, što je omogućilo caru Manojlu I da izvrši pohod na Srbiju. Nemanja je izbegao rat, pregovarao je sa carem, odveden je u Carigrad, ali se vratio kao vizantijski vazal i ostao je lojalan caru Manojlu do njegove smrti 1180. godine.

Posle smrti cara Manojla I Vizantija je zapala u unutrašnje neprilike što su iskoristili njeni severni susedi, pa i Nemanja. Od 1183. godine Nemanja počinje širenje svoje države. Prvo je osvojio Duklju sa primorskim gradovima: Danj, Sarda, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj, Bar i Kotor. Godine 1184-1185. Nemanjina braća Miroslav i Stracimir pokušali su da osvoje i Dubrovnik. Sukob je završen potpisivanjem mirovnog ugovora kojim su regulisana pitanja teritorija i trgovine.

Dalje širenje svoje države Nemanja je usmerio na jug. Do 1190. godine osvojio je Metohiju (Patkovo, Hvosno, Podrimlje, Kostrc, Draškovina) s prizrenskom oblašću, zatim Kosovo (Lab, Lipljan, Sitnica), Skoplje i teritoriju na gornjem toku Vardara (Gornji i Donji Polog). Na istoku Nemanja je pripojio svojoj državi zemlje oko Đunisa (Zagrlata), Niš, Dubočicu, Vranje i Moravu (Binačka Morava). Pod njegovu kontrolu došla je i teritorija između Zapadne i Velike Morave (Levač, Belica, Lepenica). Nemanjina država izlazila je na Jadransko more od današnjeg Omiša, na severu do Lješa, na jugu. Nemanjin biograf, njegov sin Stefan Prvovenčani navodi da je Nemanja osvojio i vizantijske gradove Pernik, Zemln (Zemen), Velbužd (Ćustendil), Žitomisk i Stob. Vizantijski car Isak II Anđeo je pokušao da povrati otete zemlje, ali i pored pobede nije uspeo, Nemanja je, svakako zahvaljujući jačini svoje države, uspeo da se osamostali i da sina Stefana oženi vizantijskom princezom što mu je znatno podiglo ugled. Svoju vladavinu završio je dobrovoljnim povlačenjem s vladarskog trona u korist sina Stefana. On se zamonašio i uzeo je monaško ime Simeon.
 
II Uspon Kraljevstva (1199-1321)

U momentu Stefanovog konačnog ustoličenja na čelu srpske države, počelo je jedno novo razdoblje ne samo u srpskoj istoriji, nego i u istoriji čitavog Balkanskog poluostrva. Rušenje Vizantijskog carstva pod naletima krstaša (četvrti krstaški rat) i nastanak više novih država na tlu stare imperije promenio je odnos snaga na jugoistoku Evrope. Ceo Balkan podelio se na dva sveta. Sjedne strane stajale su one države koje su pripadale vizantijskom duhu (Srbija, Bugarska i dr.). S druge strane nalazile su se nove države latinskih krstaša ili male grčke države. Otuda je i proistekla prozapadna politika Stefanova. Najvažniji korak u ovom svom opredeljenju Stefan je učinio kada se 1207. ili 1208. oženio po drugi put i to venecijanskom princezom Anom Dandolo.

Njegova prva žena bila je vizantijska princeza Evdokija. Oba braka sklopljena su iz političkih pobuda. Ovaj drugi jasno pokazuje kojim putem je Stefan bio nameran da krene.

Prvi Stefanov pokušaj da od rimskog pape Inoćentija III dobije kraljevski venac nije uspeo. Ali, njegova upornost se isplatila 1217. godine. Sava je te godine poslao u Rim svog učenika Metodija koji od pape Honorija III dobija blagoslov za krunisanje. Na saboru u manastiru Žiči, Sava je krunisao svoga brata Stefana krunom donetom iz Rima. Te 1217. Stefan je postao prvi srpski kralj, i zato Prvovenčani, a Srbija prvi put kraljevina.

Događaj koji je imao još presudniji značaj od ustoličenja Srbije kao kraljevine, bilo je stvaranje srpske autokefalne (samostalne) pravoslavne crkve. Ključnu ulogu u ovoj možda najdalekosežnijoj odluci u srpskoj istoriji imao je Sava Nemanjić. Godine 1219. Sava odlazi u Nikeju. Od tamošnjeg cara Teodora I Laskarisa i patrijarha Manojla Sarantena Haritopula uspeva da izdejstvuje akt o samostalnosti srpske crkve. To je značilo da srpski arhijereji stiču pravo da potpuno sami biraju svog arhiepiskopa. Prvi srpski arhiepiskop postao je Sava u proleće 1219. godine. Odmah posle toga, Sava je započeo veliki posao učvršćivanja unutrašnje i spoljašnje organizacije srpske crkve. On je bio taj koji je udario temelje srpskog pravoslavlja i u duhovnom i u organizacionom smislu. Onog pravoslavlja koje poznajemo i prihvatamo i u današnje vreme.

Posle smrti prvog srpskog kralja, Stefana Prvovenčanog 1228. na srpski presto je došao njegov stariji sin Radoslav, po izričitoj očevoj volji. Njegova kratka vladavina (1228-1233) bila je ispunjena unutrašnjim nesporazumima i borbama. Radoslav je bio oženjen kćeri Jovana I Anđela, epirskog vladara. Verovatno je neočekivani preokret u spoljnjoj politici Srbije pod novim kraljem, sa Zapada na Istok, uzdrmao stabilnost nekadašnje Stefanove države.

Srpska vlastela nikako nije mogla da prihvati vizantijsku politiku kralja Radoslava. Nezadovoljstvo srpskih feudalnih gospodara završilo se tako što je Radoslav zbačen sa prestola. Na njegovo mesto došao je Stefanov mlađi sin Vladislav. Radoslav se docnije zamonašio, a Sava ga je sahranio u manastiru Studenici.

I ponovo je promena na srpskom tronu promenila srpsku spoljnu politiku. Vladislav je tražio i našao oslonac u Bugarskoj. Oženio se bugarskom princezom Beloslavom, kćeri Jovana II Asena. Ubrzo je i Sava otišao sa mesta srpskog arhiepiskopa. Na saboru u Žiči on se povukao ostavljajući svoje mesto učeniku Arseniju. Sava je napustio Srbiju i ponovo krenuo na Istok. Obišao je Palestinu, Aleksandriju i Nikeju. Umro je u Trnovu 14. januara 1236. godine. Uz velike muke i protivljenja svog tasta, Vladislav je uspeo da Savine mošti vrati u Srbiju i sahrani ga u kraljevskom manastiru Mileševi iduće, 1237. godine.
 
drugi deo

Vladavina kralja Vladislava trajala je tačno deset godina. Oslonjen na Bugarsku, Vladislav je trajao koliko i njegov glavni saveznik. Sa prodorom Mongola u Ugarsku i Srbiju, njegova vlast je počela da posrće. Još jedanput je srpska vlastela odredila sudbinu prestola. Ustala je protiv Vladislava, uspela da ga zbaci i da dovede na vlast trećeg sina Stefana Prvovenčanog, Uroša I. Sve se to odigralo 1243. godine. Uroš je na čelu srpske kraljevine ostao više od trideset godina. Za sve to vreme gledao je kako se prilike na Balkanskom poluostrvu iz osnova menjaju. Vizantija je obnovljena 1261, a Ugarska je naglo počela da izrasta u silu prvog reda. Srbija, mada pritisnuta i sa severa i sa juga, bila je dovoljno velika država da neposredne opasnosti nije bilo. Uroš I je vodio politiku koliko na prvi pogled pomirljivu prema susedima toliko i smišljenu.

U prvom periodu svoje vladavine obezbedio je granice srpske države. Naročito su značajni njegovi odnosi sa Dubrovnikom. Nekoliko **** su se pogoršavali i ponovo uspostavljali. U dva maha Uroš je i napadao grad i na taj način primoravao Dubrovčane na poštovanje drevnih obaveza prema srpskom vladaru. Uroš je bio dovoljno umešan da su ga smatrali prijateljem Nikejskog carstva, mada sam nikejski car nikada nije bio sasvim uveren u Uroševe prave namere.

Sredinom trinaestog veka Srbiji je najveća opasnost pretila od Bugarske. Ali, ni ta opasnost nije izrasla u otvoreni sukob. Pritisak je dolazio i sa severa i sa jugozapada, ali je posle smrti bugarskog cara Mihaila Asena, polako jenjavao.

Ali, Uroš nije na svim stranama bio tako uspešan. NJegov najveći promašaj bio je napad na Mačvu 1267-1268, kada ga je mačvanski gospodar uz pomoć ugarskog kralja Bele IV porazio i zarobio. Srpski kralj se morao otkupiti da bi se vratio u svoju kraljevinu. Kao znak pomirenja posle ovog neuspeha, Urošev sin Dragutin oženio se ugarskom princezom Katalinom, verovatno oko 1270. godine.

Uroš je ponovo zaratio sa Dubrovnikom 1275. Iako je pobedio Dubrovčane, na insistiranje venecijanskog dužda mir je ponovo uspostavljen. Uroša je zbacio sa prestola njegov sin Dragutin duboko nezadovoljan očevim nepoverenjem. Dragutin je uporno zahtevao vlast u jednoj srpskoj oblasti. Budući da mu otac nikako nije izlazio u susret Dragutin je zaratio sa ocen i pobedio ga. Uz majčin oprost, postao je srpski kralj 1276. godine. Poraženi otac se zamonašio i umro već naredne godine. Dragutin nije dugo ostao na vlasti. Pao je nesrećno sa konja na Jelači 1282. Ostao je obogaljen. Razočaran i fizički i moralno ubrzo je odstupio sa prestola u korist svog mlađeg brata Milutina. Promena na srpskom tronu odigrala se na saboru u Deževu.

Najduža vladavina jednog vladara u srpskoj istoriji srednjeg veka bila je upravo Milutinova. On je proveo na tronu bezmalo četrdeset godina (1282-1321).

Na samom početku, Milutin je došao u sukob sa bratom Dragutinom. I taj sukob trajao je do kraja trinaestog stoleća i preneo se u novi, četrnaesti vek. Nije pouzdano utvrđen tačan datum pomirenja između braće, ali se zna da su 1313. delovali zajedno. Ne zadugo posle pomirenja, Dragutin je umro ostavljajući svoje oblasti sinu Vladislavu. Milutin je to iskoristio, napao sinovca, pobedio ga, bacio u zatočeništvo i zauzeo Rudnik, rudarsko naselje Lipnik, grad Mačvu i verovatno Beograd. To je dovelo do pogoršanja odnosa između Milutina i ugarskog kralja Karla Roberta. Prvo je ugarska vojska prodrla u Srbiju 1319. zauzimajući sve bivše Dragutinove posede i prodirući dolinom Kolubare. Ali, ugarski uspesi bili su kratkog daha. U protivudaru Milutin je povratio deo zauzetih zemalja. Tako je u proleće 1320. Karlo Robert ipak uspeo da sačuva Mačvu pod svojom upravom.

I Milutin je imao muka sa Dubrovnikom. Ratovao je sa Dubrovčanima 1317, ali se ne zna pod kojim uslovima je zaključeno primirje. Jedino je sigurno da je Milutin ostao dužan oko 4.000 perpera dubrovačkim trgovcima i da je izmirenje toga duga razvlačio sve do 1318. kada su Dubrovčani dobili dozvolu da slobodno trguju u Srbiji.

Srpski kralj morao je da odoli i naletima albanskih velikaša koji su, kao katolici, poslušali rimskog papu u zapovesti da zbace Milutina 1319. godine. Na žalost ishod ove akcije ostao je nepoznat, ali je malo verovatno da je imala velikog uspeha. Još jednom je Milutin uspeo da se sačuva, ovoga **** uz pomoć epirskog despota Tome.

Ono što je najvrednije iz dugogodinje vlasti kralja Milutina svakako su mnoge zadužbine i crkve koje je srpski vladar sagradio. Nijedna krunisana glava porodice Nemanjića nije toliko uradila da za sobom ostavi graditeljski i umetnički trag kao Milutin.

S druge strane, srpska država koju je za sobom Milutin ostavio posle četrdeset godina na prestolu nije imala onaj unutrašnji sjaj i trajnost građevina njegovog doba. Istinski uspon srpske države Nemanjića doćiće tek sredinom četrnaestog veka.
 
III Stvaranje Carstva (1321-1371)

Bio je to vek i veličanstven i tragičan. I trijumfalan i porazan. Nema u prošlosti Srba nijednog perioda tako velikog i, u isti mah, tako neumitno poraznog kao što je četrnaesto stoleće.

Doba srpske istorije od 1321. do 1371. godine bilo je ono najsjajnije vreme srednjovekovne države i srpskog carstva, koje je nagovestilo posrtanje i pad. Od dolaska na vlast Stefana III Dečanskog, preko veličanstvenog Dušanovog carstva do poraza na Marici, zloslutnom vesniku Kosovske bitke.


Smrt kralja Milutina obeležila je novo razdoblje u istoriji srednjovekovne Srbije. NJene su granice bile znatno proširene i prema jugu i prema severu. Ali, unutrašnje stanje u državi nikako nije bilo sređeno u onoj meri u kojoj je to bilo potrebno da bi se Milutinova Srbija stabilizovala i održala.


Središnja vlast nije se učvrstila, a lokalna vlastela, se toliko osilila da su njeni zahtevi ozbiljno ugrožavali interese države. Ni pitanje o nasleđu nije bilo rešeno. Stariji sin Milutinov, Stefan, gotovo slep, bio je logičan naslednik, mada je njegov mlađi brat Konstantin takođe pretendovao na krunu. I Dragutinov sin Vladislav imao je ambicija da dođe na srpski presto, na osnovu sporazuma svoga oca i kralja Milutina. Tako je počeo građanski rat u Srbiji.

Do 1322. Stefan III, docnije nazvan Dečanski, ipak je uspeo da pobedi svoje protivnike i da se ustoliči kao vladar Srbije. Tada je i krunisan "bogodarovanim vencem kraljevstva srpskog" (6. januara 1322). Oženio se 1325. godine Marijom Paleolog, kćeri panhipersevasta Jovana, sinovca vizantijskog cara Andronika II. U vizantijskom sukobu između dede i unuka, Andronika II i Andronika III, Stefan je stao na stranu svoga tasta. Iako je njegova strana poražena, Stefan je uspeo da u ovom ratu zauzme Veles, Prosek i još neke gradove u Makedoniji.

Dečanski je ratovao i sa Dubrovačkom Republikom na jugozapadu. Krajem treće decenije četrnaestog veka, on je povratio Ston i Pelješac, verovatno i delove Huma.

Ali, srpskoj državi i njenom vladaru kao da nije bilo mira. Snaga Srbije ujedinila je bugarskog vladara Mihaila i Andronika III. Moralo je da dođe do ratnog sukoba.

Bitka kod Velbužda 1330. godine između Srba i Bugara bio je taj odlučujući sudar. Bugari su do nogu potučeni, a sam car Mihailo poginuo je u ovoj bici. Andronik III, na vest o porazu Bugara, povukao je svoju vojsku koju je već bio poslao u pomoć Mihailu.

Iako je pobedio Bugare, Stefan III je i dalje imao jake protivnike u svojoj državi. Srpska vlastela mu je najviše zamerala pomirljiv stav prema Vizantiji i to objašnjavala uticajem kraljičinim. A ona je, sa svoje strane, uporno radila da naslednik Stefanov bude njen sin Siniša, a ne stariji sin Stefana Dečanskog, Dušan.

Kraljević Dušan i srpska vlastela u Zeti uveliko su rešili da je kucnuo čas da se učini kraj vladavini Stefanovoj. NJihovo uverenje utvrdio je prevrat u Bugarskoj, u kojoj je za cara proglašen Jovan Aleksandar. NJegove pretnje Srbiji ozbiljno su ugrožavale i državne granice i samu državu. Dušan je ubrzo, uz pomoć zetske vlastele, krenuo na oca, lako ga savladao i zarobio. Dušan se krunisao za kralja 8. septembra 1331. a svrgnuti otac i vladar umro je posle nekoliko meseci, novembra iste godine.

Stefan Dušan bio je sigurno jedan od najznamenitijih i najuspešnijih srpskih vladara srednjeg veka. On je bio taj koji je srpski narod doveo do vrhunca moći i političke i zavojevačke. On je ostvario one snove koje su sanjali Uroš I i Milutin. I mnogo više.

Najtačniji opis Dušanov dao je veliki srpski istorik Stanoje Stanojević u svojoj Istoriji srpskog naroda, pre više od osamdeset godina, 1908:

"Duboke političke mudrosti u njega nije bilo, ali je on imao prirodne bistrine da shvati neposrednu situaciju i da je iskoristi. Osim toga, on je shvatao potrebu u korist dobre organizacije, mada sam nije bio dobar organizator". (str. 168)

Dušan se ubrzo oženio sestrom Jovana Aleksandra, Jelenom. Uglavnom zahvaljujući tom braku odnosi između Srbije i Bugarske ostali su dobri i prijateljski sve do smrti cara Dušana.
 
drugi deo

Već 1331. Dubrovčani su svečano dočekali novog srpskog kralja. Dve godine docnije od njega su dobili čitavu Dalmaciju od Stona do Dubrovnika.

Mladi srpski vladar odmah je napao Vizantiju i osvojio gotovo čitavu Makedoniju, gradove Prilep, Ohrid, Kostur i Strumicu. Na osnovu mira sa Vizantijom zaključenim 1334. Srbiji su priznate sve nove granice. Jedino od čega je u ovom trenutku srpski kralj morao da odustane bila je opsada Soluna. Uskoro je Srbija nastavila da ratuje na jugoistoku. Od 1336. do 1340. Dušan je osvojio dobar deo Albanije i proširio teritoriju svoje države sve do Janjine. Do 1345, kada je osvojen grad Ser, Dušanova Srbija je obuhvatala celu Makedoniju osim Soluna, čitavu Albaniju i Epir, sve bivše oblasti Vizantijskog carstva.

Naredne 1346. godine Stefan Dušan se krunisao za cara u Skoplju, a svog sina Uroša proglasio je kraljem. Ali, pošto je krunisanje mogao da obavi samo patrijarh, to je srpski sabor prvo izabrao arhiepiskopa Joanikija za patrijarha, koji je potom, proglasio cara Dušana.

Ratovanja i osvajanja Dušanova nikako nisu prestajala. On je do kraja 1348. osvojio Etoliju, Akarnaniju i Tesaliju. Već 1349. napadnuta je i Bosna, ali Dušan nije uspeo da osvoji grad Hum, mada je neke od ovih krajeva propisno opusteo i opljačkao.

Početkom pete decenije četrnaestog veka Dušan se okrenuo prema severu. U sukobu sa ugarskim vladarem Lajošem osvojio je Mačvu i Beograd 1353. Godinu dana pre toga, Dušanova vojska se, zajedno sa Bugarima, prvi put suprotstavila turskoj najezdi, u prvoj Maričkoj bici. Iako je srpska vojska ubedljivo poražena, to nije ni u kom slučaju zaustavila Dušanova osvajanja.

Krajem 1355. izbio je rat između Dušana i Mletačke republike s jedne strane, i Ugarske i Bosne, s druge strane. Ali, tek što je rat počeo, car Dušan je iznenada umro (20. decembra 1355). Rat se završio posle tri godine, a Ugarska je dobila Dalmaciju i Dubrovnik (1358).

Verovatno najznačajniji dokument Dušanove vladavine u Srbiji bio je njegov Zakonik iz 1349. godine (dopunjen 1354). Dušanov zakonik kodifikovao je i pravno uobličio sve one pravne norme i običaje koji su do toga doba vladali u Srbiji.

Posle smrti Dušanove, Srbija je ušla u novo razdoblje svoje burne istorije. Doba u kome su lokalni feudalni gospodari preuzeli vodeću ulogu i ugrozili prvenstvo centralne vlasti. Kralj Uroš II, sin cara Dušana, nije imao ni snage ni mudrosti da im se suprotstavi. Nije mnogo vremena prošlo pre nego što se Dušanovo carstvo nije sasvim raspalo. U prvi plan došla je porodica Mrnjavčevića i još nekoliko predstavnika srpske vlastele. Neki od njih priznavali su vrhovnu vlast Uroša (Lazar Hrebeljanović u južnoj Srbiji, Vuk Branković na Kosovu, braća Balšići u Zeti, Nikola Altomanović na Zlatiboru i Rudniku), dok se Vukašin Mrnjavčević odvojio od Uroša i 1366, u svojoj prestonici Prilepu, proglasio za kralja. Ali, svaki od njih, bez obzira na svoj odnos prema Urošu, sami su brinuli o svojim posedima, jer sam Uroš to nije ni mogao, ni umeo.

Tako je Srbija, podeljena i slaba, dočekala tursku najezdu. A otomanski zloglasni i rušilački huk, već je stizao do srpskih zemalja. I postajao je sve jači...
 
IV Propast Carstva

Sredinom XIV veka na tlu Evrope se pojavila jedna nova sila, koja će, kasnije, vekovima odlučivati o sudbini balkanskih naroda. U to vreme retko ko je mogao da pomisli da će se Osmanlije zaustaviti tek pod zidinama Beča.

Jedini su Srbi predvideli sudbinsku opasnost od nabujale turske matice. Iako i oni slabi, krenuli su van granica svojih zemalja da odlučnom bitkom preduprede neprestane nalete Osmanlija i jednom za svagda ih vrate u Anadoliju. Ipak, pod okriljem noći, između 25. i 26. septembra 1371. godine (po starom kalendaru), Turci su izveli prepad na neopreznu srpsku vojsku i potukli je do nogu.

Strahoviti poraz na Marici imao je dalekosežne posledice. Označio je početak propasti Srpskog Carstva. Pogibijom kralja Vukašina i despota Uglješe Mrnjavčevića, nesposobni car Uroš izgubio je oslonac svoje vlasti. Državu je zahvatilo bezvlašće, zemlja je opustela, zavladala je glad, strah i panika.

Ne dugo posle bitke, decembra iste godine, umro je i car Uroš. NJegovom smrću ugasila se dinastija Nemanjića. Bio je to kraj Srpskog Carstva.

Državu su razdrobili oblasni gospodari: Kraljević Marko, braća Jovan i Konstantin Dejanovići (Dragaši), Đurađ Balšić, Vuk Branković, Nikola Altomanović, Lazar Hrebeljanović i drugi. Još uvek zvaničnog kralja, Marka Mrnjavčevića, nijedan srpski velikaš nije hteo da prizna za vrhovnog gospodara. Uostalom, kao prvi na udaru, on je zajedno s braćom u Dragašima, bio primoran da posle Maričke bitke postane turski vazal.

Središte srpske države se pomerilo na sever, u oblast kneza Lazara Hrebeljanovića. Mudrim i dalekovidim državničkim potezima, knez Lazar se brzo izdigao iznad drugih velikaša i nametnuo kao naslednik Nemanjića. Veliki ugled je stekao kada je pomirio srpsku i carigradsku crkvu, čime je srpskom verskom poglavaru konačno priznata titula patrijarha.

Posle pobede nad Nikolom Altomanovićem (1371), u čemu mu je pomogao bosanski kralj Tvrtko, knez Lazar je proširio svoju neposrednu vlast na Rudnik i Zlatibor. Kasnije, 1379. godine, pripojio je i oblast Kučeva i Braničeva koje su pripadale Radiču Brankoviću. U svom najvećem obimu, oblast kneza Lazara se prostirala od izvorišta Južne Morave do Dunava, Save i Drine. Gospodario je celim Pomoravljem, s gradovima Nišem, Kruševcem (prestonica), Užicem i rudarskim središtima Novim Brdom i Rudnikom. Pored Lazara, najveći srpski velikaši su bili njegovi zetovi Vuk Branković, gospodar Kosova i Skoplja i Đurađ Balšić u Zeti. Obojica su kovali novac sa svojim likovima, što je govorilo o njihovoj potpuno samostalnoj vlasti. Knez Lazar nije imao ni dovoljno moći, ni dovoljno vremena da ih potčini, i na taj način, možda ujedini srpsku državu. Sve njegove državotvorne napore zaustavili su Turci.

Na Lazarevu oblast prvi put su napali 1381. godine, deset godina posle Maričke bitke. Tada su ih na Dubravnici kod Paraćina potukli vlastelini Crep i Vitomir. Kasnije su Turci zauzeli Niš (1386), ali ih je Lazar sačekao i suzbio kod Pločnika. Širenje Osmanske države i sve češći turski upadi upozorili[1] su kneza Lazara da se neminovno približava vreme odlučne bitke.

Bitka se dugo i pažljivo pripremala na obe strane. Koliki značaj su joj dali i Srbi i Tuci vidi se po tome što su vojske predvodili sami vladari. Za poprište su odredili kosovsku ravnicu. Boj je započeo u vidovdansko jutro, u utorak 15. juna 1389. godine (28. juna po novom kalendaru). Ako se kao odrednica uzme Muratovo tulbe, vojske su se sukobile negde blizu sastava Laba i Sitnice. U početku su Srbi imali vidnog uspeha. Vuk Branković, koji je zapovedao desnim krilom, potpuno je razbio odrede Muratovog sina Jakuba. Lazar je bio bitku u centru, odakle se jednog trenutka verovatno odvojio plemić Miloš, koji se prema predanju prezivao Obilić, i krenuo u turski tabor da ubije sultana Murata i reši bitku. Da bi nekako dospeo u njegovu blizinu, pretvarao se kako hoće da se preda. Kada su ga priveli, istrgao je mač i zario ga u sultana. Posle Muratove smrti nastala je zbrka u kojoj se najbolje snašao njegov drugi sin Bajazit. Naredio je da se prikrije sultanova smrt, i istovreme, pogubio je Jakuba kao mogućeg pretendenta na presto. Potom je sabrao sve turske snage, učinio odlučni juriš i preokrenuo situaciju na bojištu. Zarobio je kneza Lazara i odmah ga pogubio. Među retkim plemićima koji su izbegli smrti, nalazili su se Vlatko Vuković i Vuk Branković. Narodno predanje je potonjeg osudilo za izdaju i dogovor s Turcima. Iako o izdaji nema potvrde u izvorima, docniji potezi Vuka Brankovića i njegovih sinova govore da se tradicija ne bi smela olako odbaciti.
 
drugi deo

Smrt sultana Murata i činjenica da su se Turci odmah povukli, stvorili su utisak da su Srbi izašli iz bitke kao pobednici. Evropa je slavila hrišćansku pobedu. Ipak, posledice bitke su bile porazne po Srbe. Izgubili su cvet svog plemstva i veliki deo vojske. Pogibijom kneza Lazara, koji je jedini pokušavao da zaustavi proces raspadanja srpske države, zemlja je dovedena na ivicu katastrofe. Prvi ishod Kosovskog boja možda nikada neće biti rasvetljen zbog oskudnosti i neusaglašenosti savremenih izvora i brzo stvorene legende koju su već u XV veku podlegli potonji hroničari. Kakav god da je bio, predanje ga je prihvatilo kao poraz, što je potpuno razumljivo ako se sagleda u svetlu izgubljene slobode, grčevite borbe za poslednje ostatke države i početka nepreglednog niza beznadnih seoba. Srbija nije propala na Kosovu, ali je ova ključna bitka okrenula njen istorijski razvitak u drugom pravcu.

Kosovska bitka i Lazarev izbor Carstva nebeskog prerasle su u legendu koju je narodna tradicija sudbinski vezala za srpskog čoveka razvivši kolektivno osećanje odgovornosti i uzdignuvši ga na visinu moralne obaveze okajanja greha, ne molitvom, nego svesnom borbom. Simbol Kosova se vremenom oblikovao u posebnu etiku, koja je, uz pravoslavnu crkvu kao osnovnog nosioca, često bila jedini element svesti zajedništva, obeležje pripadnosti jednom narodu dugo rasutom po okolnim carstvima. Postao je simbol otpora tuđoj religiji i kulturi, koje su se uporno i sistematski trudile da Srbe potčine, progutaju i pretope, pre svega duhovno, uništavajući sve što bi ih podsećalo na njihovu postojbinu i nacionalni identitet. Kosovski mit je u toku proteklih vekova bio toliko čvrsto usađen u narodnu svest, da je postao osnovno i trajno obeležje jednog mentaliteta, i kako se pokazalo, neugasivo nadahnuće, strahovit unutrašnji naboj u svim oslobodilačkim pokretima, ustancima i ratovima, naročito u XIV i XV veku.

http://www.medieval-serbia.com/ser/index.htm
 
Staroslovenski brojevi
Да, али обрати пажњу да тилт није изнад једног слова него измађу два слова, што означава неколико ускраћених слова, К(НЕЖ)ЕОВИЋ. А то се види јер је Е са краком од К спуштено према средини печата да направи места за тилт. По овом нагласку на Е после тилта које сам ја преставио као О изгледа да је СТРОИМИР из Зете.
 
Poslednja izmena:
This is the list of Serbian monarchs.
Note:

1. All names of Nemanjić monarchs started with Stefan, beginning from Stefan Nemanja.
2. Entries bounded within parentheses are for reference only, for instance the Roman numerals keep counts of Stefan's and Lazar's. They are not part of the common nomenclature.
3. All i's in parentheses of the house names are part of the transliteration from the Serbian words but frequently omitted in western texts

ContentsshowTocToggle("show","hide") [showhide] 1 Rulers of medieval Serbian states

2 Rulers of modern Serbian states

3 See also

4 Sources

Rulers of medieval Serbian states

* Vlastimirović Dynasty or House of Vlastimirović(i) (ca. 640 - ca. 950)
o Unknown archont/knez (prince), died in 680, lead Serbs to the Balkans during the reign of Byzantine emperor Heraclius (610-41),
o Svevlad (different dynasty?), ruled up to 660
o Selimir (different dynasty?), ruled 679-680
o Vladin, ruled up to 700
o Ratimir, ruled until 730
o Knez Višeslav (great grandson of unknown archont/knez who died in 680), around 780
o Knez Radoslav (son of Višeslav)
o Knez Prosigoj (son of Radoslav)
o Knez Vlastimir (son of Prosigoj) ruled around 850 or only up to 825 according to some, founder of Vlastimirović dynasty. Vlastimir had three sons and one daughter. His daughter married knez Krajina, son of Beloje, župan of Travunija (Trabounia). Each son had his own domain, but Mutimir the eldest was the supreme ruler, his two brothers being subjugated (vassals) to him. The brothers successfully fought off a Bulgar onslaught by khan Boris in 852. Later, the two youngest brother rebelled against Mutimir who as a punishment let Bulgar khan Boris subjugate them.
o Knez Mutimir ruled from the second half of 9th century to his death in 891 or 892
o Strojimir (vassal to elder brother Mutimir, later under Bulgar khan Boris)
o Gojnik (vassal to brother Mutimir, later under khan Boris)
o Knez Pribislav (son of Mutimir), born latest 867, ruled 891/2-892/3
o Bran (Boren) (younger brother of Pribislav, son of Mutimir), born by 867, pretender to the thron 895/6
o Stefan (youngest brother of Pribislav and Bran, son of Mutimir), born ca. 870
o Knez Petar Gojniković (son of Gojnik, grandson of Vlastimir), born ca. 870, ruled 892/3-917/8, captured by Bulgars, died as their prisonner
o Knez Pavle Branović (son of Bran/Boren, grandson of Mutimir), ruled 917/8-921, brought to the throne by the Bulgars, brought down by Byzantines
o Knez Zaharije Pribisavljević (son of Pribislav, grandson of Mutimir), ruled 921-924 (brought to the throne by the Byzantines, removed by the Bulgars)
o 924-927 Serb throne held by Bulgars, period of Bulgar rule
o Knez/Zupan Časlav Klonimirović (son of Klonimir, grandson of Strojimir), ruled 927/8-ca. 950: Liberated the central Serbian tribes from Bulgarian empire.

950-1050 Byzantine rule

* Vojisavljević Dynasty or House of Vojislavljević(i) (ca 1050- ca 1160)
o Grand Župan (possibly even king?) Mihajlo of Zeta (Michael) (1050/1155-1080), born after 1042: maintained Serb independence from Byzantine empire. Possibly received the title of king (and crown) from Pope Gregory VII though it is still an issue of debate.
o King Konstantin Bodin, son of Mihajlo, ruled 1180-1101
o King Dobroslav, younger brother of Konstantin Bodin
o King Đorđe, son of Konstantin

* Nemanjić Dynasty or House of Nemanjić(i) (ca 1166-1371)
o Uros, Župan of Rassa from about 1120
o Tihomir (ca 1166-1167)
o joint rule of Tihomir, Stefan Nemanja (son of Uros), Stracimir and Miroslav (ca 1168-1171)
o Vukan, son of Nemanja, ruled the coastal regions of cities Antivari (Bar) and Cattaro (Kotor), cf. Duklja
o Stefan Nemanja also Stefan I, Nemanja (ca 1171-1196)
o Stefan Prvovenčani also Stefan II, Nemanja (1196- 1228), eldest son of Stefan Nemanja
o Stefan Radoslav (1228 - 1234)
o Stefan Vladislav I (1234 - 1243)
o Stefan Uros I (1243 - 1276)
o Stefan Dragutin (1276 - 1282)
o Stefan (Uros II) Milutin (1282 - 1321)
o Stefan Vladislav II (1321 - about 1325)
o Stefan (Uros III) Decanski (1321 - 1331)
o Stefan (Uros IV) Dušan (1331 - 1355), self-proclaimed Tzar in 1346.
o Stefan Uroš V (1355 - 1371)

* House of Lazarević(i) (1371-1427)
o Lazar Hrebeljanović (1371-1389)
o Stefan Lazarević (1389-1427)

* House of Branković(i) (1427-1459)
o Djuradj Branković (1427-1456)
o Lazar Branković (1456-1458)
o Stefan Branković (1458-1459)
o Stefan Tomašević (1459)

Rulers of modern Serbian states

* House of Obrenović(i) (1815-1842, 1858-1903)
o Miloš Obrenović (1815-1839, 1858-1860)
o Milan I (III) (June 13 1839 - July 9 1839)
o Michael (Mihailo) (july 9 1839 - September 6 1842, Sepetember 26 1860 - July 10 1868)
o Milan II (IV) (July 11 1868 - Match 6 1889)
o Aleksandar Obrenović (1889-1903)

* House of Karadjordjevic (1842-1858, 1903-1945)
o Aleksandar (I) Karageorgević (September 14 1842 - December 23 1858)
o Petar I (July 2 1903 - November 30 1918)

In 1918, Serbia became part of the newly formed Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes. Later that state changed name in the Kingdom of Yugoslavia (i.e. Kingdom of South Slavs). In that period (between two world wars) the country was parliamentary monarchy nominally ruled by the Karadjordjevic dynasty.
After the WW2 and the socialist revolution the country was reformed as the socialist federation of 'republics' ruled by the Josip Broz Tito. After his death in 1980, the federation started a process of dissolution which finished in a series of civil wars in early 1990s. Through the 1990s, the Serbia and Montenegro comprised the Federal Republic of Yugoslavia, which recently (in 2003) has been restructured into confederation called Serbia and Montenegro. Currently Serbia is a parliamentary democracy.
The current crown prince of Serbia is Alexander II of Serbia.
See also

* Rulers of Montenegro
* List of Serbs

Sources

* The geneaology and coats of arms of Serbian dynasties and feudal lords (Родословне таблице и грбови српских династија и властеле); editors Aleksa Ivić (1928), Dusan Spasić, Aleksandar Plavestra and Dusan Mrdjenović (1987/91); Bata, Belgrade, ISBN 86-7685-007-0 (in Serbian language).
* Serbian Rulers (Српски владари (http://www.srpski-kulturni-savez.ch/istorijat.htm))
* The Catholic Encyclopedia (1907) article at http://www.newadvent.org/cathen/13732a.htm

de:Monarchen des alten Serbien

............> preneto sa http://www.wordiq.com/definition/Lis...rbian_monarchs
 

Back
Top