Glavni problem je to što su ljudi samoću predstavili kao problem, kao nešto ružno ili loše, pa onda ljudi koji su sami sebe vide kroz negativnu prizmu.
Kao što sam čuo više puta "zamisli sedim sam/a za stolom u restoranu i jedem"... Čak i to ima neki negativni prizvuk. Dok je meni to skroz normalna stvar, prosto hoću da odem da ručam, a ne želim pošto-poto da zovem osobu čije mi društvo ne prija, ako već nemam nekoga ko mi prija raspoloživog u tom momentu, ne vidim zašto bi me iko gledao kao čudaka ili treba da se osetim kao čudak zbog toga.
Ako možeš sam da opereš automobil, iscepaš drva (ko to već radi), odeš u prodavnicu, što ne bi mogao sam i ručati? Suludo.
Problem je ako čovek ima problem neke vrste pa je zato sam, a još veći problem je ako nije sam ali je usamljen.
Mislim da se treba obratiti stručnom licu ako ima problem psihološke prirode pa je zato sam ili treba raditi na sebi ako prosto dođe u situaciju da je sam, a to mu smeta.