U predizbornim kampanjama svaka partija obećava borbu protiv korupcije, protiv monopola, efikasno sudstvo i restituciju. Isto je to činila i sadašnja vlast.
Šta je od toga ostvareno?
Ništa!
Monopol se samo ponekad spomene sasvim uopšteno bez i najmanjeg pokušaja da se makar upre prstom u monopoliste. Trenutno su građani najviše ugroženi zbog monopola u zdravstvu. Naime, iz Fonda se lečenje plaća samo kod određene grupe zdravstvenih ustanova – državnih. Državni monopol! Privatnici mogu imati i bolju opremu i nuditi bolje, efikasnije i brže usluge – Fond neće platiti lečenje kod njih.
Već zaboravljena afera „monopol Imlek“ završila se kao pucanj u prazno. Ćorak!
Suštinska funkcija vlasti jeste sudstvo.
Posle bučnih i spektakularnih hapšenja nijedan optuženi nije pravosnažno osuđen! Na kraju će država platiti milionske odštete, naravno iz naših džepova.
Gotovo se možemo zapitati da li sudstvo trenutno uopšte postoji. Slučajevi Pahomije, Kertes, „mali Marko“, itd. jednostavno su zastareli! Da li je iko snosio posledice zbog zastarevanja? Naravno, ne!
Isto će tako zastareti postupci protiv poslanika SNS Dragan Čolića koji je dva puta, pijan, izazvao sabraćajku. G. Vučić obećava da Partija nikoga neće štititi.
Ne pominje hoće li iko goniti krivce ako su članovi Partije? Pokušajte da pogodite odgovor!
Sudski postupci traju decenijama. Ako se presude ipak donesu javnost se zgranjava i zgražava!
Nedavno je na teletekstu B92 za kratko bilo objavljeno da se oni čiji postupak se suviše odužio, mogu obratiti predsedniku Vrhovnog suda Srbije. Pitam se ko sme da se obrati pa da ga njegov sudija uzme na zub? Neko će reći da sudija mora biti objektivan pa to nema uticaja. Cvrc!
Da je zaista postojala namera da se postupci ubrzaju, nadležni bi prozvali sve sudije da podnesu izveštaj i dali im rok za završavanje – bez ikakve žalbe stranaka, učesnika u sporu!
Putem restitucije vraćena je imovina samo pojedinim vlasnicima – funkcionerima, članovima partija ili ona čiji povraćaj može doneti političke poene. Obični vlasnici su na ledu – niti im se imovina vraća niti se država izjašnjava kakva joj je stvarna namera.
Osim večite mantre „Evropska Unija“ da li vlast može ponuditi kakvu drugu priču? Naravno, ne!
Sve i da odmah sutra budemo u EU da li bi našim ulicama potekli med i mleko?
O čemu onda pričati?