l Hrvatski i srpski jezik razlikuju se »na glasovnoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj i najviše na leksičkoj i stilskoj razini, oko 20 posto« (S. Babić). Zar nije taj golem postotak zajedničkoga (oko 80 posto!) dovoljna argumentacija za tezu i o jednom zajedničkom jeziku?
- Što se tiče hrvatskoga i srpskoga jezika danas - prvo - nije sporno da hrvatski i srpski postaje i oni su dva različita jezika. Drugo, može se reći kako su to dva vrlo srodna jezika, i mogu biti manje ili više bliski, već prema tome kako se povijest razvijala ili kako će se razvijati. Ali, i norveški i danski su bili u istom položaju, ruski i ukrajinski također, češki i slovački, nekada su čak portugalski i španjolski bili jedan jezik (do 17. stoljeća), dok danas imamo problema s jezikom koji je katalanski i sa španjolskim...Postoji problem i makedonskog i bugarskog, pa nitko o tome ne govori, iako su sličniji nego hrvatski i srpski.
Međutim, da li tih razlika ima stvarno samo 20 posto? Ako se uzme područje modernog života, znanstvena uporaba jezika, ako se uzme proučavanje intonacije, koja je vrlo važna u jeziku, cijeloga naglasnog sustava, da kažemo glazbene izvedbe jezika, te ako se uzme problem da nije izvršena potpuna sintetizacija hrvatskih narječja na štokavskoj mreži, onda ćete vidjeti da tih postotaka može biti mnogo više. Može biti pedeset ili sedamdeset posto na različitim primjenbenim ili aplikacijskim razinama. Ovo od dvadeset posto samo je jedan aspekt. U nešto širem (kulturološkom, znanstvenom, informacijskom, istraživačkom smislu) postotaka razlike bivat će sve više.
l Postoji, međutim, u Hrvatskoj srpska manjina. Kojim se ona jezikom služi ili kojim bi se jezikom trebala služiti?
- Prvo, važna je pravna, ustavna zasada: Srbi su živjeli i žive u Hrvatskoj i po Ustavu imaju svoja stanovita prava, među kojima imaju i pravo uporabe vlastitoga jezika. Oni moraju sami izabrati koji je njihov jezik. Mogu načiniti tri stvari. Mogu se služiti hrvatskim jezikom s manjim izmjenama pa reći, recimo, to je jezik Srba u Hrvatskoj, odnosno srpski jezik u Hrvatskoj. Drugo, oni mogu uzeti standardni srpski jezik kakav se govori u središtu Srbije, u Beogradu, i reći da hoće ovdje pisati ćirilicom i govoriti ekavicom beogradskog tipa, te upotrebljavati riječi koje oni hoće, bilo iz pravoslavnoga obrednika, bilo iz srpske književne tradicije, od slavjanoserbskog do današnje moderne srpske uporabe. Treće bi bilo da prihvate današnji hrvatski jezik i kažu: mi Srbi u Hrvatskoj služimo se hrvatskim jezikom. Sve to troje moglo bi biti prema ustavnom pravu. Ali to treba prepustiti srpskoj narodnoj, jezičnoj i političkoj zajednici u Hrvatskoj da se samostalno i dobrovoljno odluči.
