"Dalmacija: jedna zaboravljena istina"
Ko su bili Titovi partizani odgovorni za zločin nad Italijanima?
To su bile ustaše koji već krajem '43. shvataju da Nemci neće dobiti rat i, na podsticanje od strane Titovih partizana, masovno prelaze u njihove redove. Uostalom, neprijatelji su im ostali isti: Srbi i Italijani.
U redove partizana prelaze čak čitavi domobranski garnizoni s oficirima, prelazi i veliki broj ustaških oficira. I mnogi drugi ratni zločinci su potražili spas u komunističkim redovima, gde su oberučke dočekivani i nagrađivani visokim činovima i funkcijama. Evo nekoliko takvih slučajeva.
Sulejman Filipović, jedan od Pavelićevih najbližih saradnika i direktni učesnik u pokolju Srba u Bosni, prešao je u partizane oktobra 1943. da bi postao, odmah po završetku rata, ministar u Titovoj vladi.
Rudolf Petovar, ustaški oficir komandant svih hrvatskih formacija u Hercegovini, prelazi partizanima krajem '43. Partizani ga unapredjuju u generala, a posle rata - kruna svega - proglašavaju za Narodnog heroja! (Primjedba urednika: Na ovu informaciju primili smo demant od gospođe Tanje Petovar)
Tu je i primer ustaškog potpukovnika Franje Pirca koji je, prešavši u redove komunista unapređen u generala i odlikovan Ordenom partizanske zvezde drugog reda. Posle rata, 1946., postavljen je za jugoslovenskog ambasadora u Argentini, gde se sklonio najveći broj ustaša na čelu sa Antom Pavelićem. Treba imati na umu da je već tada komunistička tajna policija slala agente da pronalaze i ubijaju četnike u emigraciji. Međutim, niti jedan atentat komunisti tamo nisu izvršili na ustaške lidere, pa ni na Pavelića. Iako se ovaj ozloglašeni ustaški vođa, sada u redovima partizana, izjasnio 1948. za Staljina, pa dakle za Informbiro, niti je progonjen, niti poslat na Goli Otok.
Najpoznatiji je primer prelaska u partizane Marka Mesića, ustaškog pukovnika u bliskom srodstvu sa bivšim hrvatskim predsednikom Stipom Mesićem, čovekom koji je 2001. godine odbio Zlatni orden za vojne zasluge koji je italijanski predsednik Ćampi dodelio poslednjoj italijanskoj ratnoj zastavi grada Zadra, poslednji predsednik Predsedništva SFRJ tužno poznat po frazi izgovorenoj u Zagrebu nekoliko meseci pred najnoviji rat na Balkanu: "Izvršio sam zadatak - Jugoslavija više ne postoji". Njegov rođeni stric, ustaški pukovnik Marko Mesić, komandovao je strašnom ustaškom "Vražjom divizijom" i učestvovao u opsadi Staljingrada. Rusi ga zarobljavaju februara 1943. godine, a marta 1944. na lični zahtev J.B. Tita, ovaj "crnokošuljaški" ustaški pukovnik postavljen je za komandanta formacije sačinjene od zarobljenih Hrvata, kasnije nazvane "Prva jugoslovenska narodnooslobodilačka brigada". Ova će jedinica ujesen 1944. zajedno sa Staljinovom vojskom upasti u Srbiju i počiniti velike ratne zločine.
Na plakatu Konferencije u Latini je odštampan deo zapisa na Spomen ploči postavljenoj kod jame Basovizza na kraškim visovima tršćanskog okruga
. U ovu jamu, delu nakadašnjeg rudnika, dubokoj 249 m, Titovi partizani su za samo 4 dana, od 3. do 7. maja 1945. bacili najmanje 2.000 italijanskih civila. Svedoci zločina su ispričali da su u jamu bacani ljudi u grupama od po 100-200-500. Svi opljačkani, mnogi mučeni. Partizani su nekima govorili da pokušaju da preskoče otvor jame, te da će im, ako uspeju, poštedeti život. Samo je nekolicina, u iskonskom nagonu za život, uspela da preskoči otvor jame: taj nadljudski napor ništa im nije vredeo jer su i njih bacili u jamu. Mnoge od žrtava bile su žene i deca. Neke cele porodice završile su u ovoj jami. Takav je slučaj poštarke iz sela S.Antonio di Bosco, Andreine Petterossi: bacili su je u jamu zajedno sa mužem i dvogodišnjom ćerkicom. Italijanske vlasti su naredile da se o jamama ćuti, pa su tragedija i užas decenijama skrivani. Nepravdu će ispraviti, tek 1991. godine, Francesco Cossiga, prvi Predsednik Italije koji je došao da se pokloni senima nevinih žrtava. Spomen ploča je postavljena 1995.
"Na ovom kamenu se, 3. novembra 1991. Predsednik Republike Fracesco Cossiga spustio na kolena, ispravljajući krivicu zaborava svojih prethodnika prema žrtvama jama.
Čin pijeteta i pravde ponovio je njegov naslednik Oscar Luigi Scalfaro, poklonivši se pred ovim grobom 11. februara 1993."
godine 1995.
Spomen obeležje postavlja Komitet za Počast palima...
http://jadovno.com/arhiva/intervjui...lija-dalmacija-jedna-zaboravljena-istina.html