Život pisan srcem

Uživati život znači živeti život,koristiti život,uživati u sebi
(ne uživati zatvoren u sebe),radovati se kada pronadješ ljubav i prepustiti se...
Ljubav je davanje života.Umreti sutra isto je tako dobro kao i umreti bilo kog drugog dana.
Svaki je dan dat da živimo ili da napustimo ovaj svet......

Neko koga jako volim naucio me je mnogo cemu .....
klanjam se svojom dusom njegovoj i zahvalna sam takvoj strpljivosti
takvoj ljubavi .... da ne znam ,sta je on sve meni,niko me tako nije
dodirnuo,niko me nije vodio , niko me tako nije cekao
niko me nije tako voleo i niko me ne voli tako kao On ....
.... Sve u jednom sam nasla u nekom - slucajno, ne trazeci ,ne ocekujuci ja sam najsrecnija ocosoba na svetu .... da mi je Bog podario tebe .
Da upoznam najuzvisenija osecanja svoga bica za drugo bice ... i naravno da ume
da zaboli ponekad jako, jako kada jer smo s vremena na vreme malo slepi
opijeni ,zaneseni - ne kaze se uzalud - prvi uzdah ljubavi poslednji uzdah mudrosti
To je bukvalno samnom ....Ponekad placem od srece a ponekad placem jer shvatam
svoje greske i koliko ga povredjujem ...
i ima trenutaka kada zelim da osobu koju volim izvadim iz svih slova zagrlim
bez ijedne reci ...da osetim samo kako dise pored mene ....
Uh eto ... raspisah se opet ... ali tako je kada se voli mnogo :heart::zaljubljena:
Da ostavljam jednu pricu na ove reci gore koje sam citirala .....ovo je bila najjaca lekcija koju sam neucila .... imala sam i od koga .... Sve moje .... Volim te najvise najjace .....


**********************************
 
'Znaš li kako umiru ljudi?'', upitao je.
''Ne.''

''Umiru polako, sami u agoniji, vrišteci, pateci, sami u tišini, nitko ih ne
cuje i ne vidi. Nitko osim mene... Mogu ih vidjeti u njihovom najstrašnijem
satu. Mogu cuti njihove vapaje. Ali im to ne mogu olakšati. To me ubija i
polako nestajem... Ne mogu umrijeti, jer Smrt mi je jedini prijatelj...''

Polagana agonija mu je uništavala dušu.

Sunce je bilo visoko, gotovo okomito, gotovo podne. A onda, zvonik udari svoj
gong, podne se spustilo na grad, nježno ga prigrlilo, nježno ga uspavalo...
Ulice su bile gotovo prazne, jedino što se moglo vidjeti su bile lijene macke
pod sjenama kako se prevrcu i hlade. Bio je vruc dan i Beck je imao osjecaj da
ce se sam asfalt rastopiti. Šetao je uz morsku obalu, polagano, korakom koji je
on zvao ''ljetni tempo''. Nije ni sam znao zašto je sada izvan kuce, znao je
samo da ga je nešto vuklo vani. U glavi mu je prštao zvuk njegovih koraka, u
ocima je vidio sve boje mora. Poceo se vracati prema kuci, jer ionako nije znao
zašto je tu. Prolazio je kraj malene ulicice iz koje se najednom zacu pucanj i
vrisak. Potrcao je da vidi što se dogada bez razmišljanja. Još jedan pucanj.
Metak proleti Becku kroz torzo. Srce mu prestane kucati.

Otvorio je oci. Iznad njega je bio mladic vedra i mlada lica koji mu se
smješkao svojim velikim bijelim zubima. Bio je odjeven u crno i izgledao
prilicno mlado, ali nešto u njegovu pogledu je govorilo da je tu od samog
pocetka vremena.

''Zdravo'', rece mladic Becku, koji ga pogleda zbunjeno i samo lagano i tiho
upita: ''Tko si ti?'' ''O kako sam nepristojan. Ja sam Smrt. Što je, zašto tako
zacuden izraz lica? Ne ocekuješ da izgledam ovako?''

''Tko si ti uistinu?''

''Aaa, nevjernik. Pa bolje da vidiš sam. Pogledaj oko sebe. Gdje si?''

Beck pogleda oko sebe. Više nije bio u ulicici, to je sigurno. Sve oko njega je
bilo bijelo, širilo se u beskonacnost. Od svega toga je odudarao mladic,
odjeven u crno, gutajuci svu bijelinu u svoju tamu.

''Vjeruješ li sada?'' Beck ga samo pogleda, ne znajuci što da kaže.

''Vidiš, danas je tvoj sretan dan. Tebi je zapisano da ceš postati moj
prijatelj, a to znaci da neceš umrijeti nikad. Pa onda prijatelju, vidimo
se!'', uzviknu mladic, i Beck se odjednom probudi u maloj uskoj ulicici.

Drugi covjek je ležao mrtav do njega. Zatim je zacuo vrisak, jak i dug, kako
prolazi kroz njegovu glavu. Glas je bio rezak i parao mu je um. Bio je to
neljudski glas. Zatim je zacuo kako neko vice upomoc. Pogledao je oko sebe. Sve
je bilo crno, samo jedna bijela duga ravna crta ispred njega. Bila je to cesta
u kraj, cesta sa završetkom svih završetaka. Do njega je stajao covjek i molio
ga za pomoc. Ali Beck nje mogao ništa. Bio je potpuno ukocen. Tada, iz tame,
izade poznato mladicevo lice, lice Smrti. Pogleda covjeka do Becka, i samo
lagano prozbori: ''Danas je tvoj kraj...'' Covjeka zahvati grc, i kroz najgori
užas, pred ocima su mu tekle slike života, u ocima su mu tekle suze. Bilo ga je
bolno i gledati. A zatim opet vrisak, još gori od onog prvog. Beck pokuša
pružiti ruke prema njemu, ali ga covjek nije vidio, ni njega ni Smrt. Umirao je
sam, njegove posljednje misli su bile pune užasa.

Beck vec danima nije izlazio iz kuce. Kroz um su mu prolazile slike užasa, onaj
vrisak mu je još parao uši. Nije mogao spavati, jer svaki put kad bi zatvorio
oci, slike bi postale jace.

''Vrijeme je da izadeš. Predugo si zatvoren ovdje. Poludit ceš.''

''Da izadem pa da vidim još jedno umiranje, da vidim kako još netko pati?''

''Zar misliš da neceš vidjeti umiranje ako ostaneš ovdje? Zaboravio si na svoju
staru susjedu. E pa danas je njen kraj.''

''Ne, pocekaj da otidem, stani!'' Bilo je prekasno. Opet se nalazio u tami na
onoj strašnoj cesti, završetku svih završetaka. Kraj njega je stajala stara
žena, vrištala i molila ga za pomoc. Ponovno se pojavi Smrt, vedar i nasmijan,
polako pride staroj ženi i progovori: ''Danas je tvoj kraj...'' Žena padne na
tlo vrišteci iz sveg glasa. Pred ocima su joj sijale slike njenog života, ali
um je samo osjecao agoniju i bol kraja. Više nikog nije vidjela, više ništa za
nju nije postojalo. Samo ništavilo...

Beck pogleda Smrt i kroz zube procijedi: ''Proklet bio!''

''Pazi, moj besmrtni prijatelju koga proklinješ. Ja sam ipak Smrt, ja sam ipak
najgora kletva.'', nasmija se mladic.

''Zašto mi ne vratiš moj život.''

''Ne, ne moj prijatelju, pa da ovako sam skoncaš, da te ništavilo proguta? Ne,
neceš postati poput ostalih smrtnika.''

''Zašto mi ne daš da živim, nego me sada progone slike ove patnje?''

''Patnja zadnjeg casa nije ništa u usporedbi s ništavilom. Besmrtan si i ovo je
mala cijena koju moraš platiti...''

Becku više nisu trebali ni hrana ni pice, kao ni san. Više nije mogao biti u
svom stanu, jer mu se uvijek cinilo da cuje vrisak pokojne susjede. Šetao je
gradom, i tako iz dana u dan. Nije nikad stajao. Kada mu jednog dana na
semaforu velikog križanja, dok je cekao da se upali zeleno, pride Smrt.
''Pogledaj sada ovo!'' Sudar. Dva automobila udare strahovitom brzinom jedan u
drugog, vozaci na licu mjesta poginu. Eksplozija. Vatra se ubrzo proširi na oba
automobila.

Cesta kraja. Dvije duše ne vide jedna drugu, vide samo Becka, traže ga za
pomoc. Pojavi se Smrt, vedrim korakom pride prvo jednom, pa drugom i progovori
svoje cetiri rijeci:''Danas je tvoj kraj...'' Vrisak i agonija dvoje ljudi su
bili neizdrživi. Uskoro je i Beck poceo vrištati. Kroz vrisak mu se prolome
rijeci: '' Kažeš da si mi prijatelj, a muciš me ovako. Ova bol.... Ova bol me
razara!''

''Rekao sam ti, to je mala cijena besmrtnosti i prijateljstva sa mnom.''

''Ne želim biti tvoj prijatelj!''

''Bojim se da to nije tvoja odluka.''

Beck je danima smišljao kako, kako izbjeci Smrt, ali on ga je progonio, on je
znao svaki njegov korak. Beck je sjedio u baru, pio jedno pice za drugim. Ni
opiti se nije mogao. Kad odjednom, poput svijetla, ugleda nju. Izgledala je
predivno. Da su andeli postojali, izgledali bi poput nje. Ali Beck je znao da
andeli ne postoje. Postojala je samo Smrt. Upoznao ju je. Zaljubio se u nju.
Zvala se Memorie i bila mu je nevidljivom sponom vezana za srce.

Dane je poceo provoditi u sreci, sa svojom Memorie, sve dok mu jednog kobnog
dana nije prišao on. Smrt mu se nasmije i polako šapne u uho:''Imaš sat vremena
da se oprostiš od svoje cure. Žao mi je, danas je njen dan.''

Bol presjece Beckovu dušu na pola. Nije mogao izdržati da ostane bez svoje
Memorie.

'' Znaš li kako umiru ljudi?'', upitao je.

''Ne.''

''Umiru polako, sami u agoniji, vrišteci, pateci sami u tišini, nitko ih ne
cuje i ne vidi. Nitko osim mene... Mogu ih vidjeti u njihovom najstrašnijem
satu. Mogu cuti njihove vapaje. Ali im to ne mogu olakšati. To me ubija i
polako nestajem... Ne mogu umrijeti, jer Smrt mi je jedini prijatelj... Žao mi
je malena, danas je i tvoj kraj...''

''O cemu to pricaš?'', upita ga ona svojim mekim glasom, s izrazom cudenja na
licu. Odjednom, njeno srce samo prestane kucati.

Završetak svih završetaka. Memorie je vrištala u boli: ''Pomozi mi, Beck! Spasi
me, ovdje je užasno...'' Beck se nije mogao maknuti, samo su mu suze tekle niz
obraze. Smrt izroni iz mraka, Beck osjeti kako se naježio. Memorie ga više nije
vidjela. ''Danas je tvoj kraj...'', prošaputa Smrt, ali Beck je to cuo kroz
užasnu jeku. Memorie se zgrci na podu. Kroz vrisak je gledala slike svog
života. Beck je gledao s njom. Ali nešto je bilo drukcije s tim sjecanjem,
nešto mu je bilo toliko poznato u njemu. I pritom nije mislio na zajednicke
trenutke sa Memorie, bilo je tu nešto više od toga.

Posljednja slika. U potpunoj tami stoji lik, polako koraca po bijeloj crti
prema beskraju. Beck prepozna lik. Bio je to on, a Memorie njegovo sjecanje.

Znao je što treba uciniti. Polako zakoraci na bijelu crtu, a zatim još jednom.
''Gdje ceš? Ne smiješ tamo!'', uzviknu Smrt, ali ništa ne napravi da ga
zaustavi. Beck je polako koracao kroz beskrajnu tamu, prema svijetlu koje se
pojavilo na kraju puta. Stupio je na svijetlo, stupio je tamo gdje je sve
pocelo. Na jedino mjesto gdje je bio smrtan. I tu, polako umro.

Ponovno se našao na pocetku ceste, ali nije vrištao, nije osjecao bol. Smrt mu
pride, a on mu se nasmije u lice. ''Danas je tvoj kraj...''

''Ne bi rekao. Danas je moj novi pocetak.'':D:kiss:


 
Прича о птици

Беше једном једна птица. И беше украшена паром савршених крила и светлуцавим, шареним и чудесним перјем. Најзад, беше то животиња створена да лети слободно на небу, и да радује свакога ко би је посматрао.
Једног дана, једна жена виде птицу и заљуби се у њу. Посматраше њен лет уста отворених од чуда, док јој је срце брзо лупало а очи сјајиле од узбуђења.
Позва је да лете заједно, и путоваше небом у потпуном складу. Жена се дивила, обожавала и славила птицу.
Али онда помисли: можда птица жели да упозна далеке планине! И жена се уплаши. Уплаши се да се никад неће осећати исто с неком другом птицом. И осети љубомору на способност летења које је птица имала.
И осети се усамљеном.
И помисли: „Спремићу замку. Чим се птица следећи пут појави, никад више неће отићи.”
Птица, која је такође била заљубљена, поново дође следећег дана, упаде у замку, и остаде заробљена у кавезу.
Сваког дана гледала је птицу. Тамо беше предмет њене страсти, и она ју је показивала својим пријатељицама, које приметише: „Ти си особа која има све.“ У међувремену, почела је да се догађа необична промена: како је птицу поседовала, и више није имала потребу да је осваја, поче да губи интересовање за њу. Птица не могавши да лети и изрази своја животна осећања, поче да бледи, губи сјај, постаде ружна – и жена јој више није поклањала пажњу, осим док ју је хранила и чистила кавез.
Једног лепог дана, птица угину. Она се дубоко растужи, и живот је проводила мислећи на њу. Али, није се сећала кавеза, већ само оног дана када ју је угледала први пут како лети задовољна међу облацима.
И када би саму себе осмотрила, схватила би да је оно што ју је толико дирнуло била птичја слобода, снага крила у покрету, а не њено физичко тело.
Без птице, њен живот је изгубио смисао, и смрт покуца на њена врата. „Зашто си дошла?“ упита она смрт.
„Да би поново могла да летиш на небу заједно са птицом“, одговори смрт. „Да си јој дозволила да заувек лети, волела би је и дивила јој се још и више; али сада сам ти ја потребна да би је поново срела.“
 
Neko koga jako volim naucio me je mnogo cemu .....
klanjam se svojom dusom njegovoj i zahvalna sam takvoj strpljivosti
takvoj ljubavi .... da ne znam ,sta je on sve meni,niko me tako nije
dodirnuo,niko me nije vodio , niko me tako nije cekao
niko me nije tako voleo i niko me ne voli tako kao On ....
.... Sve u jednom sam nasla u nekom - slucajno, ne trazeci ,ne ocekujuci ja sam najsrecnija ocosoba na svetu .... da mi je Bog podario tebe .
Da upoznam najuzvisenija osecanja svoga bica za drugo bice ... i naravno da ume
da zaboli ponekad jako, jako kada jer smo s vremena na vreme malo slepi
opijeni ,zaneseni - ne kaze se uzalud - prvi uzdah ljubavi poslednji uzdah mudrosti
To je bukvalno samnom ....Ponekad placem od srece a ponekad placem jer shvatam
svoje greske i koliko ga povredjujem ...
i ima trenutaka kada zelim da osobu koju volim izvadim iz svih slova zagrlim
bez ijedne reci ...da osetim samo kako dise pored mene ....
Uh eto ... raspisah se opet ... ali tako je kada se voli mnogo :heart::zaljubljena:
Da ostavljam jednu pricu na ove reci gore koje sam citirala .....ovo je bila najjaca lekcija koju sam neucila .... imala sam i od koga .... Sve moje .... Volim te najvise najjace .....


**********************************
Lepa prica...samo ne znam zasto tu osobu koju toliko volis ne "izvuces iz slova" i osetis kako dise pored tebe...:dontunderstand:...sta te sprecava...
 
Stare pesme su odzvanjale na radiu. Starije melodije, iz mog detinjstva koje su me podsecale na vremena koja izgledaju tako daleko, koja izgledaju zakopana za sve vekove, iako to nije bilo tako davno. A onda se probudi nostalgija. Vidim sebe, kroz maglu, kako trckaram zelenim stazama, vidim sebe, u zagrljaju bake i deke, ujaka i tetki.Mnogih od njih vise nema.. A to nije bilo tako davno. Opet vidim sebe, onako malenog i pitam se, Boze, zar sam to bio ja, tako nevin, neiskvaren sa punim koferima danas neostvarenih snova. Istina, neke od njih jos nosim, ali vecina je odavno uvela. A onda, ceznja potera nostalgiju, izaziva koji tracak tuge u mojim mislima, ali umereno. A u tim trenucima, izvadim stare slike, skrijem se u neki usamljeni kutak, i kao onaj isti maleni decak koji sam nekad bio, otkrijem neke zaspale emocije gledajuci sarene hartije. Da li se ja vratim u to vreme, ili ono mene sustigne, ali tu me pronadje i koji osmeh, doluta do mojih usana, a oci, vlazne, muske, ne pustaju suzu vec trpe, trpe svako secanje, svaki lepi tren..
izvor:net
 
Прича о птици

ima nesto u toj ptici :D


Ptica Feniks dospela je u grčke i rimske mitove iz Egipta. Tamo

se zvala "boinu" (čaplja), a kako je boravila uz močvare,

stari Egipćani su smatrali da je rođena iz vode, na koju su gledali

kao na prapočetni element, i to sama od sebe, slično kao što se

samo od sebe, prema njihovim shvatanjima, rodilo i sunce.

Povezivanjem tih elemenata nastalo je verovanje da je ta ptica

jedno od otjelotvorenja sunca koje nakon vladanja svetom umire i

uvijek se iznova rađa, pojavljujući se u blještavoj svejtlosti zore. U

složenim egipatskim shvatanjima vlast sunca (a tako i kralja, čak i

umrlog) obnavljala se u tridesetogodišnjim ciklusima, koji su

simbolizovali ljudski vijek. Iz boinu-a razvio se Feniks Grka i

Rimljana. Smatrali su ga pticom koja je imala čudesnu moć da se

svakih pet stotina godina u svom gnjezdu spali, a iz pepela ustaje

podmlađena za novi život. Tako je postala simbol uskrsnuća, koje su

preuzeli hrišćani.



1. Više o ptici Feniksu



Postoje mnogi opisi ove legendarne ptice koja nikad nije bila

viđena. Neki smatraju da je feniks prvobitni primjer stvari koje se

ne mogu videti (kao što je npr. Bog) već se samo mogu razumjeti

preko njihovih imena ili atributa. Neki opisuju feniksa kao pticu

veličine orla; jednu polovinu tijela čini orao a drugu polovinu

fazan. Drugi kažu da feniks nalikuje čaplji, a treči da je ona zbir

najlepših dijelova tijela svih ptica sveta. Njeno ime potiče od grčke

reči koja označava crvenu boju, jer se feniks vezuje za vatru i

sunce. Opisan je kao zlatna ili šarena ptica. Neki kažu da feniks

nikada ne jede. Drugi kažu da on samo pije jutarnju rosu. Mnogi

veruju da ova ptica živi sama u Arabiji ili Etiopiji.. Ali se svi

slažu da je to ptica ogromne ljepote.



Najinteresantnija činjenica vezana za ovu pticu je da se ona

smatra besmrtnom i da se ponovo rađa iz pepela svake tristote ili

petstote godine. Kada se bliži kraj njenom životnom ciklusu, feniks

skuplja aromatične trave, drvo i začine iz cijeloga svijeta od kojih će

načiniti za sebe lomaču ili gnjezdo. Sjedeći na gnjezdu, on bi zapalio

vatru mašući krilima ili uz pomoć sunčevih zraka. Kada njegovo

staro tijelo sagori, feniks se ponovo rađa iz crva, svoje koštane

srži ili iz jajeta koje bi ostalo u pepelu, pa bi zatim ponovo

krenuo na svoj životni put od sledećih petstotina godina. Prema

nekim legendama, ponovno rođeni feniks bi ponjeo svoje stare kosti u

Grad Sunca u Egiptu gde bi ove bile sahranjene praćene specijalnim

pogrebnim ritualima.



Po Jevrejskoj legendi feniksovo ime je Milkam. Prema tradiciji,

pošto je Eva pojela zabranjeno voće, postala je ljubomorna na

besmrtnost i čestitost drugih stvorenja u vrtu. Zbog toga je

nagovorila sve životinje iz vrta da pojedu voćku sa zabranjenog

drveta kako bi je pratile u njenom padu, sve je uspela da nagovori

osim feniksa. Bog je nagradio feniksa tako što mu je dao utvrđeni

grad gjde će živeti u velikom miru sledećih 1000 godina. Na kraju

ovog perioda od hiljadu godina, feniks bi sagorjeo u vatri i bio

ponovo rođen iz jajeta koje je poslije njega ostalo u pepelu. Jedna

druga jevrejska legenda kaže da na kraju svakog perioda od 1000

godina feniksovo tijelo se postepeno smanjuje, gubeći perje postaje

mala beba feniks koja ponovo izraste u veliku pticu. U svakom

slučaju za Anđela Smrti feniks je nedodirljiv.



U Egiptu je feniks poznat pod imenom Bennu ili Bynw. On je

simbol Boga Sunca i povezan je sa Ozirisom, vladarem donjeg sveta.

Oziris koji je i sam vaskrsao, predao je Bennu tajne besmrtnosti. U

Egiptu je Bennu korišten kao simbol za druge cikluse kao što su oni

vezani za izlazak i zalazak sunca kao i za godišnje izlivanje Nila.



Svakih 500 godina, Bennu bi odletao u Sunčani Hram u Heliopolisu

gde su ga svešteneci čekali da mu pomognu. Ptica bi zatim podigla

veliku lomaču od začina, popela se na nju i dopustila sunčevim

zracima da je sagore. Iz pepela bi se se rodio crvić od koga bi do

kraja tog dana narastao odrasli Bennu.



Kineska ptica Feng-huang je najverovatnije ista ptica kao i

feniks. Ona je napravljena od svih najpoželjnijih dijelova svih

ovozemaljskih stvorenja: vrata zmije, glave ždrala, zmajevih pruga,

repa ribe, oklopa kornjače, lastinog grkljana i petlovog kljuna.

Ova ptica se može videti samo u mirnim i blagorodnim vremenima.

Ponekad je prikazivana sa vatrenom loptom predstavljajući tako vezu

sa suncem. To je carska ptica i naziva se "skerletnom pticom".



Feng-huang živi u Kraljevstvu Mudrih koje se nalazi negde u

istočnoj Kini. On pije najčistiju vodu i jede samo bambus. Kad god

on zapjeva, svi pjevci svijeta se pridruže njegovoj pjesmi. Njegova

koštana srž se smatra svetom hranom. Ova ptica je zaštitnica

kineskih vladara. Mužjak Feng-huang simboliše sreću a ženka

Feng-huang predstavlja caricu. Par Feng-huangova simbolizuje bračno

blaženstvo. Pri začeću, ova izuzetna ptica daruje dušu embrionu u

majčinoj utrobi. Taoisti su je zvali "cinober pticom".



Gdje god da se nađe, feniks se povezuje sa uskrsnućem,

besmrtnošću, pobjedom nad svim nedaćama i zlim silama, zbog toga što

izranja iz pepela. Tako je feniks postao omiljeni simbol na ranim

hrišćanskim nadgrobnim spomenicima.

U mnogim zemljama se vjerovalo da u jednom vremenu živi samo

jedan feniks. On se rađa sam od sebe i ne prati prirodne zakone

reprodukcije. U Srednjem vijeku se vjerovalo da feniks vaskrsava iz

mrtvih posle tri dana.



Često je prikazivan kao simbol, sa palminim drvetom (još

jedan simbol uskrsnuća) ili kako nosi palminu grančicu (simbol

trijumfa života nad smrću), ili kako nosi maslinovu grančicu

(simbol mira koji Bog nudi ljudima).



Feniks simbolizuje ponovno rođenje, nadu, čestitost, brak, vjeru,

postojanost, ljeto, vječnost, besmrtnost, i svjetlost. On je predstava

kosmičke vatre iz koje je svjet stvoren i u kojoj će skončati.

Rimljani su oslikavali lik feniksa na novčićima i medaljama kao

znak njihove želje da Rimsko carstvo traje vječno.[
 
Poslednja izmena:
Lepa prica...samo ne znam zasto tu osobu koju toliko volis ne "izvuces iz slova" i osetis kako dise pored tebe...:dontunderstand:...sta te sprecava...

-Izvuci iz slova ... osetiti kako dise ... to mi je najveca i jedina zelja :D

Vidis prica o ptici i fenixu ima malo vise slicnosti samnom - ali ja nisam ptica
i ne mogu da pevam non stop i nemam nameru da profesionalno postanem pesnik - svakome je potrebna pauza izmedju mira i nemira ...
Period u kome se povlacimo kao plima i oseka - a ja pevusim treca godina
puci ce mi vise glasne zice :
l :lol:
 
-Izvuci iz slova ... osetiti kako dise ... to mi je najveca i jedina zelja :D

Vidis prica o ptici i fenixu ima malo vise slicnosti samnom - ali ja nisam ptica
i ne mogu da pevam non stop i nemam nameru da profesionalno postanem pesnik - svakome je potrebna pauza izmedju mira i nemira ...
Period u kome se povlacimo kao plima i oseka - a ja pevusim treca godina
puci ce mi vise glasne zice :
l :lol:
Pazi da se ne pretvoris u cunami...:)
 
Taj covek sto je izasao,bio je mušterija.:confused:
Mušterija?Ne, gospodine Stoun,
ONO je mušterija.(pokaza na lepu,mladu i elegantnu zenu)
Moderna, lepa, sa novcanikom
punim kreditnim karticama
i sa 50 dobrih godina za kupovinu,
ispred nje. To je mušterija.
 
Život je prema meni puno darežljiv kada mi je dozvolio da saznam da postojiš i u ovom vremenu tu pored mene...veoma mi je drago to da je konačno iz mene izletela ljubav i to da JA VOLIM...jer moj život i moja ljubav su jedno...ali se isto tako suočavam sa rečima...NE...NE MOGU DANAS...NEMOJ...SUTRA...NE GOVORI MI TO...ja na te reči...ne...ne mogu danas...gledam kao na kocku leda...koju sam pritisnuo na srce da bi se otopila...i da NE nestane zauvek...
 
Život je prema meni puno darežljiv kada mi je dozvolio da saznam da postojiš i u ovom vremenu tu pored mene...veoma mi je drago to da je konačno iz mene izletela ljubav i to da JA VOLIM...jer moj život i moja ljubav su jedno...ali se isto tako suočavam sa rečima...NE...NE MOGU DANAS...NEMOJ...SUTRA...NE GOVORI MI TO...ja na te reči...ne...ne mogu danas...gledam kao na kocku leda...koju sam pritisnuo na srce da bi se otopila...i da NE nestane zauvek...

Ako su ovo tvoje reci,reci cu samo ovo:Razumem te potpuno,kao da sam ih sam napisala....Bilo je i previse tih kocki,ali moje srce jos nije utrnulo od toliko leda i dalje ume da voli i da
 
Pol je zeleo da kresne devojku u svojoj kancelariji ali ona je imala decka. Jednog dana Pol je bio toliko isfrustriran da je otisao do nje i rekao:

- Dacu ti 1000 Eur. ako mi dopustis da te kresnem.

- Nema sanse - odgovorila je devojka.
- Bicu brz, bacicu novac na pod, ti se sagni dole, a ja cu zavrsiti dok ga ti pokupis - rekao je Pol.
Devojka se zamislila na momenat i rekla da zeli da se konsultuje sa svojim deckom.
Tako je zvala decka i ispricala mu pricu. Njen decko je rekao:
- Pitaj ga za 2000 Eura. Ako pristane, sagni se i pokupi novac veoma brzo, on cak nece stici ni da skine pantalone.
Tako se ona slozila i prihvatila predlog.
Pola sata je proslo kako je decko cekao njen poziv. Konacno posle 45 minuta decko je pozvao i pitao:
- Sta se desilo?
Ona je rekla:

- On je koristio metalne novcice!



Zakljucak-uvek razmotrite poslovnu ponudu u potpunosti, pre nego sto pristanete na nju i najebete se!
 
Izgubljeni dan

Bila u jednom gradu jedna ulica u kojoj su se nalazili samo ducani. Vlasnici ducana su ziveli i radili u korektnim i fer uslovima. Svakog dana su u isto vreme svi zajedno otvarali I zatvarali svoje ducane a zatim odlazili svojim kucama.
Jedan od vlasnika je svake veceri, dok je zatvarao ducan, govorio:
- Izgubih jos jedan dan.
Kako se ponavljalo iz veceri u vece, njegove kolege su zakljucile da mu trgovina slabo ide, i sa namerom da pomognu svom kolegi, dogovore se da sutradan svi salju musterije u njegov ducan, ne bi li i njemu malo krenulo.
Tako je i bilo. Sutradan, kako bi ko naisao da kupi nesto, svi vlasnici su ga slali u taj ducan.
Kad je doslo vreme da se ducani zatvaraju, taj isti vlasnik je ponovo zatvarajuci vrata svog ducana izgovorio:

- Izgubih jos jedan dan.

- Pa, sad si preterao, povikase u isti glas ostali vlasnici, - celog dana smo sve musterije slali da pazare samo kod tebe, a tebi opet malo iako si zaradio koliko svi mi zaradimo drugim danom!
- E, prijatelji moji odgovori im stari prodavac, Imam ja novaca da kupim i vas i vase ducane, nije stvar u parama. Para je bilo i bice ih, ali ovaj, ovakav danasnji dan koji se zavrsio, nikad više neće da se ponovi niti vrati.
 
Od mojih prvih djačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam voleo izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vreme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, voleo sam žene, čeznuo za njima i izbegavao ih.

Sada, kad počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja večita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobeći trom i bez sećanja.

Tako je oduvek bilo sa svim onim za čim sam žudeo: tek kada bih osetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želeo sam da budem sam, kao što sam želeo slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žedj, drugačija, uvek drugačija. Kad se samo setim kako sam kao mlad poštovao brak i decu, toliko da sam se jedva usudjivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i decu, moju dragu decu koju sam nežno voleo – a šta mi je od svega ostalo! I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vreme sam želeo da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!

To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nežne grudi, i s čudjenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvek daje izvesnu moć nad ljudima. Oni osećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osećanja koja su promenljiva ali snažna, osećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvek vodi ka nečem novom. Taj impuls i ta žedj pomažu mi da prodjem kroz sva kraljevstva realnog sveta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobegnem u bezimeno i nepoznato.

Bilo je kasno kada sam se te prolećne noći popeo na brdo i vratio kući; kiša je tiho pevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smedjokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila poslednji poljubac pred svojom seoskom kućom, videh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam video, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvek tu i uvek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom.

Čarls Bukovski
 
zivot pise i istinom..
ma zivot pise romane i koji su ipak stvarni i nasi su....
zivot je srecan, radostan,bolan i pun patnji al ipak i to je zivot...
zivot nam daje a mi se kockamo sa njim...kao da cemo vecno ziveti....
i tek kad nam prodju godine i mladost shvatimo da smo imali "neki zivot"
i on je nas...zivot pise srcem...da i to bas velikim nasim srcem:heart:
al da moze i da nas unisti moze....:dash:
sad ostaje samo....da:whistling:
razumece ovo jedino onaj ko shvati....:cmok:
 

Srca strepe jako U najvecoj sreci, Ne pitaj ih zasto,Ne umeju reci.Kad bi toga casa Govoriti znala,Od toga bi glasaNeba zadrhtala.Andjeli bi hteli Srecu smrtnih ljudi,Oni bi oteli Ljubav nam iz grudi.Ovako nam lepe Srece i ne slute.Neka srca strepe!Neka srca cute!
:heart::heart::heart:
 
-Tražim pomilovanje-

Desanka Maksimović

Žao mi je što ovoga puta neću moći i ja da tražim pomilovanje za vojnička groblja, za naivne, za nesvaćene i one koji se spotiču preko praga...

Ovoga puta tražim pomilovanje za ljubav, za one koji vole, za voljene, za sve one koji vole i greše.

Celog života sam želeo da volim, celog života sam žudeo za ljubavlju, nadao sam joj se svakog dana iza svakog ćoška, ispod svake klupe, u parku, u moru, na brdu, u tunelu! Tražio sam svetlo na kraju tunela! Tražio sam spas za svoju dušu, spas za svoje srce. Bio sam voljen i voleo sam, ali želeo sam još, bio sam sebičan. Nisam se zadovoljavao sitnicama koje život znače, želeo sam samo nju! Želeo sam moju zvezdu, moju zvezdicu, moj trn u oku, trn koji ne želim da izvadim, dodir koji govori, poljubac koji miriše, telo koje uzdiše, osmeh koji ostaje.

Onda je došla. Ušla je u mene, stopila se sa mnom, zaposela moju dušu, moje telo, moj um, drhtao sam, sanjao sam, stajao sam i poljubila me je! Poljubila me je, ona je mene poljubila! Sećam se tog poljupca, sećam se tog dodira, sećam se tih usana, sećam se tog šapata, te lepote prvog poljupca! I nije istina da je samo on pravi, kao u pesmi, svaki sledeći bio je još lepši, još duži, još stvarniji! Morao sam da joj odlazim i dolazim, ali svaki put kad sam odlazio, nisam odlazio sam. Nosio sam sa sobom i deo nje, nosio sam njene mirise, nosio sam njene uzdahe, imao sam na sebi njene poljupce, bila je na meni, bila je u meni, oko mene, čuo sam njene glasove, držao sam njene dodire, milovao sam njene meke svilene obraze.

Vraćao sam joj se i opet odlazio, ko lane me čekala. Mmmm, kako miriše, mmmm kako uzdiše, mmmm kao je volim! Desila mi se ljubav, desila mi se ljubav za kojom sam tragao celog života! Hmm, celog žvota! Nije još toliko dug, ali nije ni kratak! Imaćemo šta da pričamo našoj deci. Kako sam je upoznao, kako me je prvi put poljubila, i kako me je svaki sledeći put ljubila, kako su nam usne pucale od zadovoljstva, kako me je dodirivala, kako me je gledala, kako sam ja nju gledao, kako sam je terao da pešači petnaest kilometara po Zlatiboru, kako sam je grlio na Seni koja protiče kroz Pariz, kako sam je učio da pliva, kako smo šetali gradovima, kako sam se budio pored nje, kako me je čekala, kako sam joj odlazio i dolazio, kako sam je zaprosio, kako smo išli i tamo i vamo i ovde i onde, kako mi je oduzela ono što sam samo za nju čuvao, oslobodila je moje telo, moj um, dušu, srce. Prvo me je zaposela, a potom i oslobodila i čuvala samo za sebe! Neću se stideti najdraža naša nerođena deco da vam bilo šta od ovoga ne ispričam, podelićemo sa vama sve i biće nam zadovoljstvo da znate. Jer ljubav je i davanje! Ali i primanje! Jedno bez drugog ne idu. Govorio sam joj to i sećam se da je i ona meni govorila to! Volim da joj dajem svoju ljubav svakim satom, svakim uzdahom, svakim treptajem, pogledom , dodirom. Ali bez lažne skromnosti volim i da primim njenu ljubav! Greje me, štiti me, obavija me, dira me, mazi i stalno podseća...

Ali nekih stvari šu se stideti, ali ću ih isto tako ispričati. Skupiću hrabrost i reći! Neću se okretati, neću skrivati pogled, neću više ćutati, neću više dozvoliti ono čega ću se stideti! A stideću se svake njene suze, svake njene proplakane noći, svake njene samoće, svakog mog neodgovora, svakog mog nerazumevanja, moje neodgovornosti, moje lenjosti, neozbiljnosti i gluposti! Nije zaslužila i ne sme više zaslužiti. Ne smem dozvoliti, moram je spasiti, moram je imati, moram uvek biti tu i kad se smeje i kad baš mora da plače, neka plače na mom ramenu, neka plače u mom zagrljaju. Stisnuću je! Ona me je i naučila tom izrazu. Stisni me, stisnuću te! Volim da je stisnem, volim kad me stisne! Moram da je stisnem, moram da je podržim, moram da je imam, jer ona je moj svet, ona je moj život, ona je moj put, moj početak i moj kraj.

Kako bih je opisao, a da vam ne pokažem njenu sliku? Ona je Afrodita, Atina, Artemida, Hera, Hestija, Demetra. Ona je moje otkriće Amerike, ona je moj put oko sveta, ona je moje sletanje na Mesec, ona je moj Svemir, moj nemir, moja ceznja. Pitala me je koliko je volim. A ja samo joj odgovarao odavde do svemira i nazad! I jos dalje od toga. I volim je i želim je i trabam je i znam da i ona mene voli i želi i treba i hoće! Kako znam to! To se ne zna, to se oseća! Moram je spasiti, moram je imati, ne smem je pustiti da plače, ne smem joj dozvoliti da plače, stisnuću je. Biće moja i ja njen! Samo moja i samo njen!

Svi koji vole i greše! Želim da joj pokažem da nije pogrešila kada me je poljubila, želim da joj pokažem da nije pogrešila kada me je pozvala za svoj sto, želim da joj pokažem, moram to uraditi! Ljudi se ne menjaju, ili... Možda je u pravu što se tiče toga, ali mogu promeniti svoje navike, mogu promeniti svoje neozbiljnosti u ozbiljnosti, mogu promeniti svoje neodgovornosti u odgovornosti, mogu promeniti svoje živote, ako ne sebe. Moraju zbog nje, njenog veličanstva Žene, zbog sebe, zbog nas samih, zbog života, zbog naše dece!

Zato ne želim da je ostanem željan, želim da je želim, kao što sam je poželeo prvog dana kad sam je sreo, želim da joj dam, želim da mi da, želim da želimo do kraja života!

Zato i ja tražim pomilovanje za nju, za sebe, za našu decu, za sve ljude ovoga sveta koji vole, koji su voleli, koji ce voleti! Ne smem i neću da se predam, ne smem da odustanem!

 
Pa ne bi bash ni bilo sve zanimljivo da je kao po loju...bolje je malo peripetija i zapleta...tako jachamo...stvaramo oklop...otporan na boli...a u drugom sluchaju bi ostali obichni mekushci...koje bi povredila i najmanja bol...ali povredila do kosti!!!
 
Ako mozes da vidis
unisteno delo svoga zivota,
i bez jedne reci da ga ponovo gradis,
ili da bez uzdaha ili protesta,
podneses gubitak onoga sto si dugo sticao;
ako mozes da budes zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi,
ako mozes da budes jak, a da ipak ostanes nezan,
da ne mrzis one koji tebe mrze,
a da se ipak boris i branis;
ako mozes da slusas kako tvoje reci
izvrcu nevaljalci, da razdraze glupake,
i da cujes kako luda usta o tebi lazu,
a da sam ne kazes ni jednu laz;
ako mozes da sacuvas dostojanstvo i slavu,
ako mozes da budes skroman,
iako si savetodavac kraljeva,
ako mozes da volis svoje prijatelje kao bracu,
a da ti ni jedan ne bude sve i svja;
ako znas da razmisljas, da posmatras i upoznajes,
a da nikad ne postanes skeptik ni rusilac,
ako znas da sanjaris, a da ti san ne bude gospodar,
da mastas, a da ne budes samo mastar;
ako mozes da budes cvrst, ali nikad divalj,
ako mozes da budes dobar,
ako mozes da budes pametan,
a da nisi cistunac i sitnicar;
ako mozes da zadobijes pobedu posle poraza,
a da te dve varke podjednako primis,
ako mozes da sacuvas hrabrost i glavu,
kad je svi ostali izgube.
Tada ce sreca i pobeda
biti zauvek tvoji poslusni robovi,
i ono sto vise vredi nego slava:
Bices Covek Sine moj...

Joseph Rudyard Kipling

Ove reci me uvek dirnu u sred srca...secam se da mi je to otac citao kada sam bio mali...
 
U grudima postoji jedno mesto.To je ono mesto na koje cesto stavljamo dlan.Mozda zato sto tu "zivi" dusa.Niko ne zna kako dusa izgleda, niko sa sigurnoscu ne moze da tvrdi da postoji a ipak, tu na tom mestu u grudima neceg ima.Nicim se ne mogu zabeleziti procesi koji se tu odvijaju.Ne postoji uredjaj koji ce ocitati informacije koje sa tog mesta dolaze.Ponekad se na tom mestu stvori praznina.Stvaranje obicno rezultira necim konkretnim, samo stvaranje praznine u dusi rezultira nicim.Dusa ima sopstvenu logiku.Ako imamo srece, logika duse uglavnom bude u skladu sa logikom uma.Ili bar dovoljno dobro saradjuju, pa ne zivis konfliktan i frustrirajuc zivot.Medjutim, ponekad dusa preuzme kontrolu.Ponekad to ucini um.To je ok.Posmatras procese koji se odvijaju u tebi.Zanima te ko je mocniji.Cija je rec poslednja.Um kalkulise.Obican digitron.Dusa svoje procese obavlja u tisini.I nepoznanica je, ma kako dobro covek bio sa sobom.Cini se da je dusa ta koja donosi konacan sud.Mudrija je od uma.I ume da stvori prazninu.Kako, kada i zasto dusa tako odreaguje na odredjene pojave, misterija je.Um moze da pokusa da da odgovor na pitanje.Ali nikada dovoljno dobar.Jer je slabasan, neuk i sicusan pred silinom kojom dusa "lupi pesnicom od sto".I kaze da je kraj.Kakva i kolika je ta praznina ne znas.Ako se dovoljno dugo bavis tim pitanjem moze da ti se desi nesvakidasnje iskustvo.Umiris um, izvadis mu baterije da ne ometa proces stupanja u kontakt sa sopstvenom dusom.To nisu nikakve razradjene tehnike, to se prosto desi, ako si dovoljno otvoren za iskustva tog tipa.I onda se desi nesto predivno.Dobijes sliku tamno-sivog, gotovo crnog, malog ali beskrajnog prostora, maglicastog, potpuno praznog a opet tako ispunjenog "necim".To "nesto" osetis na kozi.Kako...ne znas.
Onda se u tom prostoru nadjes ti.Vidis sebe kako lezis na nicemu sa rukama ispod glave i dobro ti je.Ni previse, ni premalo, dobro ti je taman koliko treba.Odakle se stvorila ta slika, pojma nemas.Mozda to i nije bila slika.Mozda si to bio u svojoj dusi da vidis prazninu koja te je zanimala.I naposletku, mozda si niko i nista u odnosu na silu koja zivi u tvojim grudima.Vratis umu baterije.Jadno izgleda svaki pokusaj da se objasni emocija koju si imao tada.Zato neces vise ni pokusavati.Da ne pokvaris ono sto si osetio.Zakljucices tada samo, da nista sto je covek u stanju da smisli, nije ni do kolena, svemu sto je u stanju da oseti.
Ako to sebi dozvoli.

Yin
 

Back
Top