Život pisan srcem

...Lejla veceras bih zelio s tobom vecnost da podelim...

Veceras cu dodati malo srebrnog praha čežnje, malo sjetne tuge, i pregršt beskrajnih plavicastih snova natopljenih kapljicama nježnog bola. Nedostaješ mi. I to je sada trajno stanje. Ma koliko se puta vidjeli ili culi, cim prestane žuboriti tvoj glas, cim više ne vidim tvoje lijepo lice, nedostaješ mi. Naša ljubav je veceras sažeta u atomskoj snazi one prozirne suze cežnje I potrebe da smo jedno zauvijek, koja svjetluca u oku i stalno se cini da ce kliznuti niz obraz i pobjeci. A nece, znaš da nece. To je naša ljubav, naš svijet, naši osjecaji, snovi, želje i naša cežnja i tuga i sjeta i naši poljupci i naše tajne i svađe. Nece, jer naša Ljubav nije zaceta na zemlji, niti u bilo kojem drugom svijetu na kojima nam je duša u raznim oblicima bitisila. Naša Ljubav data nam je stvaranjem i zato Lejla Ljubavi nece otici, nestati. Mi smo jedna duša, jedan san, jedna želja. Kada ja uzdahnem, ti izdahneš. Kada ja formiram misao, ti je rijecima kažeš. Mi smo jedno, od iskona.

I dok ova noc lagano tone u beskraj, i dok su mi sva osjecanja natopljena tobom, a svaka misao prožeta traženjem kako da te usrecim, kako da te uvijek iznova obradujem, kako da sve tvoje strahove zauvijek u bezdan nepostojanja pošaljem, želim ti kazivati o našem cvijetu Ljubavi. Ljubav se mila ne moze posjedovati, ljubavi se samo moze sluziti. Mada mi cesto pokušavamo nemoguce i onda se razocaramo. Jer ne poimamo suštinu. Da ona odabire nas, a ne mi nju. Sta znaci sluziti Lejla Ljubavi. To mila moja znaci biti tako malen, da se drugi osjecaju velikima. To znaci biti sluga, kako bi se drugi osjecali gospodarima. To znaci davati kako bi primili oni kojima nedostaje. To znaci voljeti tako, da oni koji se osjecaju nevoljenima imaju nekoga tko ih nikada nece odbaciti, nekoga s kime se uvijek mogu poistovjetiti. To znaci ponuditi pomoc onima koji je traze i zasluzuju, kao i onima koji je ne traze i ne zasluzuju. To znaci biti pri ruci kada te trebaju, ali se ipak, nikada ne nametati, kada te neko ne zeli. To znaci zivjeti u miru, kako bi oni koji su oko tebe svadljivi uvek imali nekoga, kome se mogu obratiti, radi stabiliziranja. To znaci vedro gledati na svijet kako bi oni koji lahko posustaju, imali nekoga ko ce ih pridignuti. To znaci uvijek imati vjeru i zadrzati je cak i onda kada i sama ne uvidjaš pretjerane razloge za nju, kako bi oni koji nemaju vjere pronasli hrabrosti za zivot. To znaci ne samo zivot molitve, nego i pretvoriti molitve u zivot, tako ceš vise od zivota, imati i ti i oni kojima ljubavlju srca služiš.

Kada bibar veceras bila kraj mene, ova noc b imemanje boljela. Ali, neka Ljubavi moja, kao što sve prođe i ova moja sjeta ceproci ividjeceš, bicemozajedno. Ljudi kažu da se vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspu knu kao balon od sapunice, danestaju, jedanpojedan. I ako se to desi, valjda tada shvatiš da to i nisu bili pravi snovi srcem sanjani, da je to bila samo iluzija sna, da nismo sanjali san, da je to bio samo dodir žudnje.

Ali ja sam sanjao tebe stoljecima. I cekao te i tražio, i u svakom snu sam te vidio. I sada sa tobom, u našoj Ljubavi živim najljepši san. I želim da znaš da nema te crne sile zla, ili ljudske zavisti i ljubomore, da nema nikoga i nicega zbog cega bi ja prestao da živim naš san, da te ljubim, da te želim, da ti pišem, da te išcekujem, da ti slušam glas, osmijeh, da ti ljubim usne, da ti milujem lice, mrsim kosu, da nestajem u tebi, da te izluđujem svojim ponašanjem, da te slušam da mi kazuješ o snazi i ljepoti naše Ljubavi, dok ti nježno šapucem da te volim. Želim da znaš da nema te stvari na svijetu koja bi i najmanje mogla da zatamni ili baci u sjenu sve ono lijepo što jedno drugom kazujemo, sve ono što svaki dan sanjamo i živimo, sve što zajedno u našem dvorcu ljubavi gradimo. Nemoj se brinuti jer ne mogu nemiri nikada ono što može spokoj Ljubavi i ljepota nježnosti brižnosti voljenjem donijeti. Ne pogađa sreca nikada toliko koliko pogađa tuga, niti je svako sutra ni crnje ni bjelje, ni lošije ni bolje nego što je bilo svako juce. Uvijek je nekako, cas radosno, cas tužno, cas sjetno, cas ugodno. I uvijek se može dalje i ljepše. I dalje se mora. I mi ćemo ići još dalje, još ljepše prema vjecnom, neprolaznom…

I ja potpuno razumijem svaku tvoju tišinu, svaki tvoj oprez, svaki tvoj strah, svaku tvoju ranu, svaku tvoju bol, svaku tvoju nesrecu i sve tvoje tuge. I znam Lejla Ljubavi da svi mi imamo pravo na neke svoje tišine, na neke svoje neiscjeljene rane, na neke samo nama znane patnje, na neke samo svoje tihe i nijeme nemire. Postoje stvari o kojima se cuti, o kojima se ne prica, ali i neke o kojima se prica. Znaš, često razmišljam o tome zašto te nisam ranije sreo i kako je to naša nesreca što se nismo ranije na istoj stazi susreli. Da smo kojim slucajem svijet ugledali na nekoj drugoj strani svemira, da li bi nam tada sve bilo drugacije, da li bi kao veceras morao sam postelju sa svojom sjenkom dijeliti i da li bi nam sve ovozemaljske patnje bile daleke, a svi problemi nepoznati? Ali Ljubavi, znam da na to ne možemo uticati, niti to promijeniti. Tako nam je dato, tako nam je suđeno, da se borimo i zajedno cuvamo naš cvijet Ljubavi. I zato možemo uvijek iz sveg srca da se trudimo, da pronađemo one naizgled male i beznacajne sitnice koje boje našu Ljubav uvijek ljepšim i nježnijim tonovima, i uz koje ce nam biti lakše, ljepše i radosnije da proživimo ovo vremena što nam je ostalo. Vjeruj mi, tako mora.

Svi smo iz Ljubavi stvoreni. I tako je pocelo. Darovan nam je život, a potom milost da volimo. I možemo puno dobiti, ali ne moramo, i možemo sve izgubiti, ali ne moramo. Ljubav koja nam je darovana, koju sanjamo i živimo naš je najveci dobitak. Sve je Ljubavi moja prolazno.
Naša ljubav nije. Sreca uvijek ima dvije strane – sjaj i tugu. I nikada još nisam nikoga sreo ko je enormno bogat i bezgranicno sretan. Ali znam mnoge koji su tako siromašni, a imaju tako mnogo radosti. Znam mnoge koji su siromašni, ali imaju Ljubav, vole se i imaju sa njom svo bogatstvo svijeta. Onaj koji nas je stvorio uvijek cini ravnotežu.
" I hvala mu na Tebi, darovanoj. Najvece tvoje i moje i svacije blago nije nigdje zakopano, niti skriveno, niti u trezorima celicnim zakljucano. Ono je u nama i niko ga ne može uzeti jer je u srcima,"
a Put do srca nije svakome prohodan. Samo Ljubavlju i iskrenim cistim voljenjem stiže se do tog blaga. I kada ti veceras kazujem o sreci i sam se pomalo osjećam tužan i sjetan, bolan na nacin da znam da srecu ne treba tražiti, jer sam je našao u tebi, u tvojoj Ljubavi.

i nemoj nikada razmisljati o proslim ranama i oziljcima da se ne prosire i odvedu te na dno .....
Mozes samo srcem i Ljubavlju da ih odagnaš.
 
Poslednja izmena:
Svako ima nekoga koga voli. Ja imam tebe. I ti imaš mene. Svako ima nekog koga nema i koga žali. I bez njega mu je teško i koga više ništa ne može vratiti i bez koga se ponekad život ucini težak, i siv, i nemoguc. Uzaludan. Ali ni to se ne da izmijeniti. Mi moramo uvijek ici dalje i svaki dan živjeti kao da je posljednji. I trebamo praštati i voljeti.
Ne zaboravi Ljubavi moja da uvijek postoji neko ko te ceka na kraju Puta, na kraju dana, na pocetku dana, na kraju mjeseca, godine, života, na kraju svega. Uvijek i zauvijek. Uvijek i zauvijek postoji neko ko te voli baš takvu kakva jesi, ko te baš takvu sniva i želi, kome si draga, ko te voli i da uvijek i zauvijek postoji neko ko te želi saslušati, ko samo ceka da nešto kažeš. Taj neko sam ja, Lejla Ljubavi. I na pocetku i na kraju tvoga Puta. Spojeni ili odvojeni, sastavljeni ili rastavljeni. I kada odeš i kada se vratiš. i u snu i na javi, jer ti si cista mirisna duša. I znam da me voliš. I znaš da te volim. I
iako veceras nisi pored mene i iako me cežnja sjetom natapa, a ja ih u rijeci pretvaram, veceras cu ti u snove doci i gledacu te kako sanjaš. I vidjeceš da ce ti se ciniti jednog dana sve ovo što nas danas boli što nismo svaki trenutak zajedno, bice jednom tako daleko i nestvarno, da neceš povjerovati kada zagrljeni nakon što smo djecicu u krevete ušuškali i san im odmoran dozvali kada se sa lijepom sjetom osmijehom budemo prisjecali ovih naših pisama i sadašnje cežnje koja nas pohodi.
Svi mi živimo u hodnicima vremena I ova sadašnja cežnja samo je jedan hodnik naše Ljubavi. I znam da ti se nekada cini da ovaj lavirint nema kraja.Vidjeceš mila i ovo ce kao i sve proci i vatrica ce u kaminu pucketati a ti ce zaspati u mom narucju.
Volim tvoje godine, tvoje ciste i razbarušene misli, tvoja pomiješana kao djecija suza cista osjecanja, tvoj smijeh, tvoje nježne rijeci, tvoju brižnost, volim svako slovo tvoga imena, volim svaku tvoju prošlost i svaki tvoj san, želju i osjecaj. Volim i sve tvoje izgubljene snove i sve emocije, i pomalo stidljive ljubavne izjave, volim zauvijek potrošene sve tvoje nemire, sve pokidane iluzije. Volim tebe cijelu, takvu kakva jesi, kakva si stvorena, kakvu te znam...

Veceras bih želio sa tobom vjecnost da podijelim. Možda cak nešto i više od toga, naše parcence, naš komadic Raja.
I prije nego jutro izmedu nocno plavih nebeskih kola, po novom danu zutu svjetlost prospe, a sunce na horizontu izmami crvene ruze, suze nasih srca kojom umivasmo našu usamljenost i razdvojenost prociscavajuci naša srca, suze, koje su bezbroj noci trazile da postanu jedno, spojice se, nevidljivim stazama kojima duše putuju, stvarajuci nepresusni izvor ljubavi sa kojeg cemo se daljni zivot oboje napajati, vise nikada ne pijuci krvavu vodu ovoga svijeta.

Volim te ljubavi moja, moja ljubav je ovdje prikazana samo u rijecima, ali mnogo drugacije se odigrava u srcu.Volim te najvise...to zauvijek zapamti *bleskice sreco!!!

Scorpion

Lejla
Luda noc je blesava
u meni je mecava
vodi me sad bilo gdje
ma samo ne na spavanje

Lejla, Lejla, Lejla, Lejla

Sto je bilo bilo je

za sve more krivo je
oni sto ti prilaze
nek se dobro pripaze

Ja sam, duso, spreman na sve
i lud sam od ljubomore
hajde sada ljubi me
dok usne nam izgore
:heart:
 
Poslednja izmena:
Ljubav može od svakog da stvori velikog pesnika; ako vas ona ne može učiniti pesnikom tada vas ništa ne može učiniti pesnikom. Ljubav otvara u vašem biću potpuno drugačiju dimenziju. Bez ljubavi ostajete ograničeni svetom logike. Kada u životu započne da vam se dešava ljubav, logika nestaje, dogadja se da ljubav nadmaši logiku. Zato logični umovi ljubav uvek nazivaju ludošću, slepilom. Logika je uvek ljubav proglašavala slepom, ludom i nazivala je svakojakim imenima iz prostog razloga što intelekt nikada ne može da je shvati. Svet ljubavi je sasvim drugačiji; nema nikakve veze sa matematikom, logikom, naukom. Ne može se meriti niti isplanirati. Niko ne zna tačno i precizno šta je zapravo ljubav. Čak i oni koji su najdublje uronili u nju ustanovili su da su gotovo glupi – ona je neopisiva. Medjutim, iskustvo ljubavi je sjajno, ono u svom zanosu eksplodira na mnogo načina. Može eksplodirati u plesu, u muzici, u slikanju, u svim vrstama stvaranja. Ljubav je uvek stvaralačka. Napokon, svet je ovako destruktivan upravo zato što učimo ljude da potiskuju svoju energiju ljubavi. Potisnuta ljubav postaje destruktivna; a izražena ljubav postaje stvaralačka. Ljubav može od svakog da stvori velikog pesnika; ako vas ona ne može učiniti pesnikom tada vas ništa ne može učiniti pesnikom. Ljubav otvara u vašem biću potpuno drugačiju dimenziju. Bez ljubavi ostajete ograničeni svetom logike. Kada u životu započne da vam se dešava ljubav, logika nestaje, dogadja se da ljubav nadmaši logiku...
Osho
 
Slazem se sa konstatacijom, ali donekle. Kada je u pitanju,pesnistvo moj je zakljucak da te i odsustvo ljubavi moze naciniti pesnikom...........Kada sam zaljubljen, kod mene dolazi do blakade misli, odsustva inspiracije............Samo kada sam povredjen, tada iz mene izviru snazna osecanja koja mogu da pretocim u stihove........Tuga odnosno mizerija je moj licni okidac............Ali inace se slazem sa prirodom ljubavi i da je niko nemoze dokuciti...........
 
Napolju je kiša,pada ko za opkladu.Muzika tiha,otvoren prozor.Misli su zbrkane jer godine koje su iza mene nose svaka ponaosob svoj pečat,već dugo zanemaren i zaboravljen negde u nekoj fijoci ispod svih novih knjiga koje valja pročitati.
Bože,koliko je vremena prošlo od kad srce nije zaigralo i poželelo ljubav,romansu uz sveće i kamin...dve čaše,penušavo vino i samo pogled,osmeh bez reči,
dodiri sklopljenih očiju i onaj osećaj pripadanja trenutku bez budućnosti.
Otvoriti srce posle mnogo godina ničega je ravno samoubistvu,reč koja ne postoji a prokleto fali,boli više nego sve rane ratnikove koje uz osmeh vidaju devojke u belom.
Otvoriti srce posle mnogo godina ničega je isto kao i otvoriti branu i doživeti sudbinu utopljenika koji se nije sklonio na vreme jer nije čuo sirenu koja najavljuje bujicu.
Otključati sve zaključano je isto kao i osloboditi zmaja iz čardaka ni na nebu ni na zemlji,od siline i lepote slobode možda bi izgubio dah i pao na zemlju ko ova kap kiše koja lupka po simsu.
Otključati sve zaključano je sigurno najlepši osećaj na svetu...
 
Slazem se sa konstatacijom, ali donekle. Kada je u pitanju,pesnistvo moj je zakljucak da te i odsustvo ljubavi moze naciniti pesnikom...........Kada sam zaljubljen, kod mene dolazi do blakade misli, odsustva inspiracije............Samo kada sam povredjen, tada iz mene izviru snazna osecanja koja mogu da pretocim u stihove........Tuga odnosno mizerija je moj licni okidac............Ali inace se slazem sa prirodom ljubavi i da je niko nemoze dokuciti...........


Slazem se sa Markom...i meni je tako...samo kada sam tuzna...mi navire inspiracija...reci same izlaze....kad sam srecna..pokushavam da napishem neshto...ali nije to to...ne znam u cemu je fora...

A i ovako...retko se mogu naci pesme...u kojima je neko srecan od ljubavi...vishe je tuznih...shta ti ga ja znam....Ljubav je chudo...
 
Popodnevno izlezavanje u zamracenoj i tihoj sobi, posle visemesecnog izlaganja Suncu koje nemilosrdno przi je lek za sada vec izmuceno telo.Vrucina ubija.Srecom pa joj se nazire kraj.
Lenjo protezanje se pretvorilo u kontakt sa nekim drugim dimenzijama.Utonula je u san.Lagano, neprimetno je presla iz budnog stanja u stanje koje ce nakon budjenja zahtevati samoposmatranje i trazenje veze izmedju simbolike sna i zivota na javi.
Putovali su nekuda autobusom u kom je bilo crvenih, zutih i belih balona.Ona i njoj poznati ljudi obuceni u uniforme slicne uniformama koje nose americki srednjoskolci.Ljude je u snu poznavala ali su joj lica bila nepoznata.Nikada pre vidjena.

Napravili su pauzu, izasli iz autobusa i oko nje su se iznenada stvorili prilicno bucni, pomalo divlji ljudi koji na sebi nisu imali nista do malo tkanine koja je prekrivala polne organe.Delovali su uzurbano, govorili njoj nepoznatim jezikom a ipak je razumela da moraju nekuda da je odvedu.U prvom momentu joj se nije dopala ta ideja, jer se sve odigravalo prebrzo ali se nije uplasila.Onda je odnekud cula poznat zenski glas koji joj saopstava da On zna sta radi.
Poveli su je sa sobom.Nikakav put nisu presli a nasli su se na vrhu brda.Nije bilo podnozja od kog bi krenuli, niti uspona koju su morali da savladaju.Vrh sa kog je pucao pogled na nizbrdicu obraslu zutom travom, na kojoj su u crvenim haljinama lezali tibetanski monasi izmedju pravilno rasporedjenih plavih vetrenjaca.Nisu bili mrtvi.Samo su lezali.Dopao joj se prizor.Osetila je bliskost sa tim mestom.Kao da je nekada, mozda u nekom proslom zivotu tu zivela ili bar provela neko vreme.Izula sa i bosa krenula nizbrdo.Zuta trava je bila nestvarno meka i prijatno vlazna.Stigla je do podnozja, usput posmatrajuci monahe koji su lezali i nista vise od toga.
Sacekalo je nekoliko bucnih i uzurbanih zena koje su odmah pocele da joj mazu lice i kosu crvenom bojom koja je mirisala na maline.Govorile su istim jezikom kao i ljudi koji su je poveli sa sobom i Ona je razumela da ce sada morati da plese sa njim da bi On saznao da li je ona Ta.Uostalom On je trazio da je dovedu.Obukle su je u nesto malo vise odece nego sto su i same imale na sebi, pokusale su da joj pokazu pokrete kojim ce ga zavesti, medjutim On se pojavio pre nego sto je stigla bilo sta da nauci.
I ples je poceo.To zapravo nije bio nijedan poznat ples.Oni su se kretali kako su zeleli i bili vrlo skladni.Oboje su znali da je Ona Ta.

Stvorila se veza izmedju njih.Jaka, zivotinjska.

A onda su ga pozvali.Morao je nekuda odmah da ode.Nju je odveo na drugo brdo koje je sa jedne strane bilo ravno kao zid a sa druge je licilo na stepeniste obraslo crvenom travom.Bilo je to ogromno, prilicno lose rasporedjeno stepeniste.Izgledalo je nemoguce popeti se i sici tuda.Medjutim, njih dvoje su bili na vrhu.Bez prethodnog uspona.Rekao joj je da ce tu biti sigurna do njegovog povratka.
I otisao.Ostala je na vrhu i pomislila da to nece moci tako.
- Sigurna sam dok imam sebe - pomislila je i bacila se niz to stepeniste.Padala je dugo, ali nije osecala bol.
U podnozju su je docekali opet neki ljudi.Sada neki novi, bez lica i bilo cega po cemu bi ih se secala.Odveli su je u brvnaru koja se nalazila ko zna gde i opet bez putovanja koje bi prethodilo svemu sto ce se u brvnari desavati.Nesto su joj govorili.Nije cula ni rec.Gledala je u prozor iza koga se video samo mrak.
Iznenada se na prozoru pojavio On.Zavijao je kao Vuk.Cinilo se da je doziva.Strastveno i bolno.Prozor je izgledao prilicno star, medjutim staklo je bilo skoro neprobojno.Otrgla se od ljudi koji su joj nesto govorili i prisla prozoru.Zavijala kao vucica dok su se gledali u oci.On i Ona.
Udarali su celima, nosevima, usnama u staklo, drhteci pratili pokrete onog drugog.
Sve su jace udarali sada vec cinilo se vucijim njuskama ne osecajuci bol na krvavim licima.
Lizali su ocajnicki a strastveno krvavo staklo na mestima gde se sa druge strane nalazilo bice sa kojim je trebalo spojiti se.Jednom i zauvek.
Probudila se.Napolju je bio mrak.A san je bio u boji i mirisao na maline i krv.

Prva pomisao nakon budjenja je bila
***, ja nisam procitala knjigu Stepski vuk


Yin

 
Iskreno govoreci, zivimo u vremenu koje iz dosta uglova negira ljubav. Da, desi se da poneki romantik jos uvek kada zacuje zvuk violine ulicnog sviraca, zastane i pusti suzu. Ili se seti svoje neuspele ljubavi, ili svoje neostvarene ljubavi...i opet pusti suzu.
Masa ljudi samo slepo prodje. I to je zivot.
Da li vam se ikada desilo da od prvog trenutka kada ugledate nekog, kazete sebi- to je to ! Zaljubih se !
Cuveni i sad vec izfrazirani "na prvi pogled" gubi svoje znacenje, jer vise nije dovoljan pogled. Racunaju se mnoge druge stvari.
Racuna se ono ispod pogleda.
Zasto? Mozda iz straha da se ne pogresi. Iz bojazni da nije to To, pa da ne bude belaja kasnije, u nekim godinama kada pravo na ispravku izbledi.
Primetila sam da su ljudi plasljivi. Cuvaju svoje srce, beze od bola za koji su sigurni da ce naici..
Imam teoriju.
Svakoga u zivotu ceka prava ljubav i srodna dusa.
Ukoliko se desi da se obe stvari pronadju u jednoj osobi- super. Ako ne, onda postoji opcija.
Prava ljubav sa sobom nosi svu onu , opisanu u bajkama, magiju. Nosi treperenje, trzaje, leptire.. nedostajanje..Nadgradnja zaljubljivanja.

Srodna dusa je ona koja te razume i cutanjem, koja oseca tvoju bol, srecu..strepnju. Srodna dusa je ona u cijim ocima vidis svoj lik, a kada se pogledas u ogledalu- vidis njegov.
Kao sto rekoh, izbor je nekada odredjen i ogranicen situacijom, a nekada je na nama da izaberemo.
Srodnu dusu, ili pravu ljubav.
 
San

Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvetova tamo-vamo. U snu nije bio svestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, kao ljudska osoba ponovo. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovek?"
 
Pokretanje
Napravi prvi korak u verovanju. Ne moras da vidis celo stepeniste, samo napravi prvi korak.

Predvodnistvo
Lideri treba da budu optimiste. Njihova moc vida je na drugoj strani danasnjice.

Povoljna prilika
Pravi covek je onaj koji se dokopa prave prilike

Smelost
Usuditi se, je, da u trenutku izgubite sopstvenu potporu. Ne usuditi se, je, da izgubite samog sebe.

Polet
Uspeh je, kada idete od neuspeha do neuspeha, bez gubljenja entuzijazma - poleta.

Samostalnost
Ne idite onuda gde vas staza sama vodi. Naprotiv, idite tamo gde staza nema, ostavljajuci za sobom putanju.

Ucenost
Iskustvo je ime, koje svako treba dati svojim greskama.

Integritet
Uvek u pravom trenutku, ucini pravu stvar.

Rizik
Zivot je ili opasna avantura, ili nista.

Vizija
Moguce je, da je vizija nasa najveca moc. Ona cini, da zurimo u buducnost, ustupajuci prividjenje nepoznatom.

Hrabrost
Kukavice umiru mnogo puta, pre njihove (stvarne) smrti.
Hrabar nikada ne iskusi smrt, osim jedanput.

Upornost
Uspesni ljudi nastavljaju da se krecu. Oni cine greske, ali ne odustaju.

Inspiracija
Katkad nasa se sopstvena svetlost ugasi, ali se ponovo razbukti iskrom neke druge osobe.
 
Priča o dve žabe


Priča govori o dve žabe koje su u grupi žaba prolazile kroz mračnu sumu. U jednom trenutku upadose u duboku jamu. Druge e žabe su se okupile oko njih i čim su videle koliko je jama duboka i kako je teško iz nje izaći, počele su da dovikuju da su u bezizlaznoj situaciji i da im nema spasa. Ali ove dve žabe su ipak i dalje pokušavale da iskoče iz jame. Vreme je tako prolazilo. Žabe oko jame su dovikivale onima u jami da je uzaludno što se i dalje trude a ove u jami su se i dalje trudile..
Ali, nakon izvesnog vremena jedna od žaba u jami je odustala… prestala je da se bori i – uginula. Druga je nastavila da skače da bi se spasla. I u jednom malo jačem odskoku, upsela je da iskoči iz jame.

Tada su se žabe okupile oko nje i upitale je da li je ona čula njihovo dozivanje a naročito poruke?
„Ne, nisam ništa čula… ja sam gluva”„ – odgovorila im je žabica i objasnila da je ona sve vreme mislila da je one bodre i to joj je dalo snagu da izdrži.


Slatka priča, zar ne. I, kao što ste već i sami zaključili, ova priča ima dve pouke:


1. Nase reči imaju snagu ili moć života i smrti. Jedna reč podrške nekome ko je u nevolji može biti dovoljna da mu pomogne da se izvuče iz nevolje i da preživi.
2. Jedna negativna reč nekom ko je u nevolji može biti presudna i dovoljna da ga upropasti.

Zato moramo biti veoma oprezni. Uvek treba govoriti sa pozicija dobrih strana života onima koje susrećemo. Moć reči je skoro neverovatna i teško shvatljiva. Koje i kakve posledice može da ima jedna reč podrske? Ne treba posebnog talenta; bilo ko može govoriti o besmislenosti i uzaludnosti ulaganja napora kada smo u teškoj situaciji. Manje je onih , ali oni su mnogo vredniji i dragoceniji, koji su spremni da ulože truda i vremena da nekome pruže moralnu podršku i reči bodrenja.
 
Jedan čovek našao je orlovsko jaje i stavio ga pod kokošku.
Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima.
Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostareo.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vetru.
Stari orao je zapanjeno gledao uvis. "Šta je to?" pitao je.
"To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. "On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro među kokošima, neznajući ko je.

"Nesvesan život nije vredan da bude proživljen.
Kada odbacite svoje iluzije i postanete svesni sebe i sveta oko vas, otkrićete svu lepotu života na Zemlji."
 
Živeo jednom jedan konj, koji je zapao u krizu, ne srednjih godina, nego krizu identiteta. Tačnije rečeno, naš konj je umislio da je magarac! To ga je toliko opsedalo, da je čak počeo da se udvara magarcima. Ženskog pola, naravno.

Da zlo bude veće, to je kod magarećeg ženskog roda izazvalo neopisiv podsmeh. Ono što naš konj nije znao je da ga priroda nije obdarila ekstremitetima kao kod pripadnika magarećeg roda.

Kud će, šta će, kad je situacija postala neizdrživa, naš konj se obratio za pomoć u savetovalište za moralno posrnule konje.Uz svu stručnu pomoć i napore zaposlenih u savetovalištu, pružena mu je pomoć i naš konj je izašao na pravi put.

Rekli su mu pravu istinu, ma koliko ona bolna bila. Pol možeš promenuti, ali rod nikako. Tako, uz stručnu pomoć par psihoterapija, potencijalni magarac, što bi rekli, magarac u pokušaju, postade istinski, ponosni pastuv.

Zaključak: Sreća je livada na kojoj pasu magarci. Za one koji su nesrećni postoji lek - Vijagra!
 
Ovo je priča o životu, ljubavi,nemanju hrabrosti i smrti

Toplim dahom proleće je otapalo poslednji sneg sa livade. U jednoj od posljednjih gomilica snega nicao je neobičan cvet. Drugačiji od ostalih. Kao da se u njemu skupila sva zimska čežnja livade za novim cvetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pevaju o radosti postojanja. Ali, cvet sam nije mogao pobediti sneg.

Nije se predavao.
Nežnošću je prkosio okrutnoj hladnoći.
Verovao je životu.

A onda je kraj njega zastao jedan zrak svetlosti. Bio je drugačiji od ostalih.Poprimio je lik prelepe žene.
Kao da je od sunca bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvet.

Divila se hrabrosti cveta.
Nju je lagano osvajala njegova neobičnost i lepota.
Ali oklevala je da mu se preda.
Igrala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti da ga dodirne.

Ni sebi.

Cvet je postajao sve lepši,
a ona je sve radosnija igrala oko njega.
Ali nije imala hrabrosti da mu pridje.
Zaslepljena svojim mislima, nije videla šta se događa s cvetom.
Videla je samo sebe.

A cvet je umirao od hladnoće davajući joj sve ono što je u sebi nosio.
Predivna cvetanja, čarobne boje i beskrajnu nežnost latica.
Celog života je vapio za njom.Molio je da mu pridje,dodirne ga.
Što je bio bliže smrti, postajao je sve lepši.

Bilo je kasno kada je ona shvatila šta se događa.
Uzalud je privijala cvet na svoje grudi.
Uzalud rukama grejala njegove latice.
Uzalud suzama molila život da prostruji
smrznutim telom cveta.

Cvet je umro zaleđen i sam.

Kažu da se u predvečerje toga dana
samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku
odnelo smrznuti cvet na nebo.

A sudbina sunčevog zraka u liku žene svima je ostala tajna,
mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvet.
Bez mirisa.

Cveta samo kad pada sneg
a niz lice mu teku suze koje lede i bole…
 
Poslednja izmena:
Mene ne zanima vs. Želim znati

Ne zanima me od čega živiš. Želim da znam za čim čezneš i imaš li hrabrosti sanjati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim da znam jesi li spremna rizikovati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koje planete deluju na tvoj mesec. Želim da znam jesi li stigla do centra sopstvenog bola, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se uplašila i zatvorila od straha da ponovno ne osetiš bol . Želim da znam jesi li u stanju da trpiš bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš sakrivati ili ublažavati ili izbrisati.

Želim da znam znaš li da se raduješ, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaigrati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrhova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš da budemo pažljivi, realni, svesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim da znam jesi li spremna razočarati drugoga kako bi bila iskrena prema sebi... jesi li spremna podneti optužbe za izdaju, a pritom ne izneveriti sebe... možeš li biti izdajica i samim time vredna poverenja.

Želim da znam jesi li u stanju videti lepotu, pa i ako nije lepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnuti njenom prisutnošću.

Želim da znam jesi li dovoljno snažna da živiš s neuspehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i srećno vičeš prema srebrnom punom mesecu: "To!"

Ne zanima me gde živiš i koliko novaca imaš. Želim da znam jesi li sposobna ustati, nakon noći ispunjene svim i svačim i ustati ujutru orna kao da se ništa dogodilo nije.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospela ovamo. Želim da znam hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gde si ili šta ili s kim si studirala. Želim da znam šta te u tebi samoj gura napred u trenucima kada se sve ostalo ruši.

Želim da znam možeš li biti sama sa sobom i voliš li zaista osobu koja jesi u trenucima praznine.
 
Morska zvezda

Šetajući plažom u predvečerje, stari je čovek primetio mladu ženu kako uzima nasukane morske zvezde i baca ih nazad u more.
Konačno ju je pristigao i upitao zašto to čini. Odgovorila je da će morske zvezde do jutra izumreti.
"Ali plaža se prostire u nedogled i morskih zvezda ima na milione" reče starac. "Zar će tvoj trud učiniti bilo kakvu razliku?"
Mlada žena pogleda morsku zvezdu koju je imala u ruci i baci je u sigurnost mora. "Za ovu morsku zvezdu postoji razlika" reče ona.
 
Ima ljudi cije su duse ranjene.Ima i onih cije nisu.Pa se dobro drze.Ima i onih cije su duse bile ranjavane, pa se dobro drze.I tako, svakakvih dusa ima.Ima i svakakvih ljudi.Ima i onih sto misle da se drze mnogo bolje od drugih.A to bas ne odgovara istini.Samo tako izgleda.Od svih dusa, te su najtuznije.To su duse od bodljikave zice.To su duse koje uzvracaju svetu udarac.Nevesto, bolno za gledati.Nikada to ne rade direktno.Jer su trenuci kada ih je svet boleo prosli.Modrice su pozutele pa nestale.Ipak, ostao je trag.Tada nisu bili spremni da uzvrate.Bili su mali, nejaki, nisu znali trikove.A onda su im duse postale bodljikave zice.Bodu.Svaki pokret im napravi jos neku ranu, koja sada vise nema veze sa svetom.Svejedno krvari.To su opasna unutarnja krvarenja.Zajedljivoscu svoju osujecenu dusu prosipaju u tudje zivote.Uglavnom to rade onima koji jos uvek pokusavju da zakrpe svoju ranjenu dusu.Onima koji se ne foliraju da im dobro ide i da se dobro drze. Onima koji svoje zivote pokusavaju da usiju iglom i koncem.A zivot je zajeban za sasiti ga.Ne moze da se “protera” na masinu.Moze samo da se zakrpi i mozda jednom od njega ispadne sasvim solidan pacvork.Neki bi rekli da je to bezvezna sarena krpa.Al` daj im iglu i konac..pa neka je naprave.Bolje nego da cepaju sasivene.Medjutim, vise vole da unistavaju teskom mukom krpljene zivote.Ili bar da pokusavaju da to urade.Stvaranje ih boli.Nisu oni za to krivi.Samo su I sami tako lose sasiveni a to se spolja ne vidi, deluju kao dobar komad necega a pucaju po savovima. Markirana sintetika.Ona sto pece.I tako se vrtimo u krug.I vec nam se milion godina uzasno vrti u glavi.Vrtimo se tako tuzni, da tuzniji ne mozemo biti.I tu se izgleda ne moze nista.Tako stvari stoje.Covek je coveku….covek.
 
Priča jedne učiteljice...
Zvala se gospođa Tompson.
Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž.
Poput većine učiteljica rekla je deci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mestu sedeo dečak, po imenu Tedi Stodard.

Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primetila da se slabo igra sa ostalom decom, odeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno.
Tedi je takođe umeo da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson
zaista uživala da piše velike masne kečeve crvenom hemijskom na njegovim zadacima. U školi gde je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da pre nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je
ostavila Tedijev izveštaj za kraj. Kada ga je pročitala doživela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Tedija je pisalo, "Tedi je bistro dete i uvek se smeje. Uredan je i lepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga."

U drugom razredu, "Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlečivo bolesna."

U trećem razredu, "Teško je podneo smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promeni, to će loše da se odrazi po njega."

U četvrtom razredu, "Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času."


Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci doneli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon doneo nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.

Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka deca su počela da se smeju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gde su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dečiji smeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao "Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka."

Pošto su deca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje deci, gramatiku i matematiku. Umesto toga počela je da ih uči.

Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu decu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sledeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo pre nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Posle četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocenama. Uveravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Posle četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da idalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stoddard.

Ali ovde nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proleća. Tedi je rekao da je upoznao jednu devojku i da će se venčati. Objasnio joj je da mu je otac umro pre nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na venčanju uzme mesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Dr. Stoddard joj je šapnuo, "Hvala gospođo Tompson što ste verovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu."

Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula "Tedi, grešiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Pre tebe nisam umela da učim druge."
 
Egzistencija zla

Bio je običan .... genije

Univerzitetski profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Da li je
Bog stvorio sve sto postoji? Jedan student mu je smelo odgovorio:

Da, Bog je stvorio sve sto postoji!

Bog je sve stvorio? upita profesor još jednom.

Da, profesore odgovori student.

Profesor će zatim: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo.
Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono
sto radimo, onda je i Bog zao!

Student je ućutao, a profesor je pun sebe konstatovao kako je
još jednom dokazao da je ono u sta hrišćani veruju zapravo mit.

Drugi je student podigao ruku i pitao profesora sme li ga nešto
pitati. Naravno odgovori profesor.

Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća? Kakvo je to
pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?

Studenti su se nasmejali na kolegino pitanje.

Mladić je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema
zakonima fizike, ono sto mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je
odsustvo topline. Svako telo ili objekt prema proučavanju ima ili
prenosi energiju, a toplina je ono sto čini da telo ima ili prenosi
energiju.

Apsolutna nula znaci potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu
inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne
postoji. Mi smo stvorili tu reč da opišemo kako se osećamo ako
nemamo toplinu.

Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama? Profesor
odgovori: Naravno da postoji. Student će na to: Opet ste pogrešili,
profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo
svetla. Svetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se
poslužiti Njutnovom prizmom da pretvorimo belo svetlo u mnoge
boje i proučavati različite spektre svetlosnih zrakova za svaku boju.
Ne možemo meriti tamu. Najobičniji zrak svetla može prodreti u
svet tame i prosvetliti je. Kako možete znati koliko je određeni
prostor mračan? Merite količinu prisutnog svetla. Nije li ovo
tačno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opisu sta se događa kada
nema svetla.

Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo?

Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: naravno, kao sto sam već
rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primerima
čovekove nečovečnosti prema drugim ljudima... u zločinima i nasilju
širom sveta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.

Na to će student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po
sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Bas kao i tama i hladnoća, to
je pojam koji su ljudi stvorili da opisu odsutnost Boga. Bog nije
stvorio zlo. Zlo nije poput vere i ljubavi koje postoje bas kao sto
postoje svetlo i toplina. Zlo je posledica onog sto se dogodi kada
u čovekovom srcu nije prisutna Božja ljubav. Bas poput hladnoće koju
doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada
nema svetla.

Profesor je seo.

Mladić se zvao Albert Ajnštajn
 
Bogatstvo ne treba da bude cilj u zivotu. Istinsko bogatstvo je u srcu, a ne u "kesi".
Ne ceznei za bogatstvom i radom samo da bi bio bogat, umesto toga tezi sreci, da budes voljen i da volis i sto je najvaznije da steknes dushevni mir i vedrinu.
Nagrade su velike ako covek uspe, ali te nagrade velike su samo zato sht mali broj ljudi uspeva.
Prepreke su neophodne za uspeh i u svim zanimanjima od znacaja, pobeda dolazi tek nakon brojnih borbi i bezbrojnih poraza. Svaka borba, svaki poraz izostrava tvoje vestine i snagu, tvoju hrabrost i izdrzljivost, tvoju sposobnost i samopouzdanje, pa je tako svaka prepreka saborac koji te primorava da budes bolji ili da se povuces. Svaka smetnja je prilika da se ide napred, a okrenes li se od njih, izbegavas li ih,odbacujes sopstvenu buducnost.
Nikada se ne stidi zbog toga "sto si pokusao" i nisi uspeo jer ko nikada nije doziveo neuspeh nikada nije nista ni pokusao..
Neka ti to uvek bude na umu, pa ces savladati naizgled nesavladive prepreke, koje ce ti se sigurno ispreciti, kao i svakome ko je ambiciozan: "Neuspeh me nikada nece preteci ukoliko je moja odlucnost da uspem dovoljno jaka".
Mandino
 

Back
Top