Život pisan srcem

Ponekad,naletimo na priče koje nas, bile istinite ili ne, dogodile se nama lično ili nekom drugom, nateraju da se zamislimo ..barem za trenutak...

Da moje srce je pisalo price , ne samo pronadjene na netu moje srce pisalo
je istinitu pravu pricu .... i ja sam se zamislila i necu postaviti ni jednu copi paste ovde .
Samo reci koje su deo price :
Ne pucaj u moje srce jer u njemu uvek tvoje ce da zivi.
 
Kao zvoni telefon ... ti se kao javis..
-Hej,ti si....pauza ,vidim ti osmeh (glas ti meksi)
Sta ima novo, kao, pitas?
-Ima eee ima novo.
ono novo!
i ima velike srece i ima i velike tuge-
znas, samo ti razumes zasto i tuge.
Kazes mi ime (kao i uvek, svaki slog podmazes puterom) i
-Ejjj nemoj.
-Hejj ,necu!
bicu bicu ona tvoja, zaboravila sam to,
ali moram i zbog sebe a i zbog jos nekog maleckog.
Smejes se a ja disem malo hrabrije.

Kao razgovarali smo ...kao ..
i ne moramo
ovo se desilo kao i da telefon nije zazvonio.
 
Kad ptica prestane voleti drugu pticu, ona joj ne kaze; "Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zenicama!"

Jer ptica nije troma kao covek; daljina je za nju leprsanje slatke svetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaze joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne cujes kako pevam u predvecerje neznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umesto umirujucih zvukova uspavanke cela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol.

Zato ptica kad prestane voleti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.

A covek kad prestane voleti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sta bi,i bezeci sve dalje od njega, ugnezdi u svom srcu njegovu tugu
 
Kad je čovek stvaran, prvo je stvorena jedna duša. Onda je shvaćeno da to nije dovoljno, da tu nešto nedostaje, pa je stoga prepolovljena ta duša na dve polovine. Svakoj polovini duše dato je njeno telo i poslate su na različite strane sveta. Zadatak koji im je dat je da se traže, a kao nagradu kada se pronađu dat im je najdivniji osećaj koji ljudsko srce i duša mogu osetiti, osećaj pripadanja jedno drugom i spajanja dve razdvojene polovine duše u jedno.
Eto tako otprilike ide ta priča.

A najzanimljivije priče piše život. Napisao ih je bezbroj, lepih i ružnih, sa sretnim ili tužnim krajem. Ova koju ću vam ja ispričati je istinita i spada u ove lepe, a priča je to o ljubavi...

Ona se zvala Ona, a on On.Imena neću pominjati.

Dan kojim počinjem priču bio je običan. Jedna slučajana poruka koja nije mirisala ni na šta posebno, nije ličilo da bi ta poruka i upoznavanje dvoje dotadašnjih stranaca mogla dovesti do toga da priča krene u interesantnom smeru. Sve se jako brzo razvijalo, puno poruka i Njegovih pogleda koje bi uhvatila ponekad na msn-u, dali su joj premalo podataka da joj se sviđa. Tek posle nekoliko nedelja shvatila je da joj je dan kad je upoznala Njega, promenio život. Nije se nadala ali počela je osećati da joj se On polako uvlači pod kožu, da osvaja deo po deo njenog srca, poput nekog dvorca na brdu koga je trebalo osvajati polako ali sigurno.

Ona nije bila poverljiva prema muškarcima, mislila je da ima razrađenu taktiku kada su muškarci u pitanju, kako da ostane nepovređena. A On, on je nju otključavao malo po malo, delić po delić njenog davno izgrađenog obrambenog zida padao je pred njegovom ljubavlju. Slično je bilo i sa Njegove strane. Iskrenost je bila ono što je uspelo da pobedi barijere nepoverljivosti. Pričali su o svemu, otvoreno, bez imalo straha da bi onaj drugi mogao to iskoristiti. Otkrivali su jedno drugom neke stvari koje nisu govorili nikome do sada.

Tada još puno stvari koje su im se dešavale nisu imale smisla. Ustvari ni dan danas nisam siguran da njih dvoje shvataju šta se to desilo, šta ih je toliko snažno ponelo i jedno i drugo. Nije više morala sanjati nekoga ko će je razumeti u potpunosti, u čijem će se društvu osećati sigurnije nego igde. Pokušavao je da joj objasni da kad razgovara s njom, vreme stane u tom trenutku. Ništa drugo ga ne zanima, niko drugi ne postoji osim njih dvoje.

Nikada do sada nije jače osećala. Nikada joj nije bilo jasnije da je to njena druga polovina. Nije bilo sumnje. Ako bi i posumnjala dovoljno je bilo da čuje njegov glas i sluša ga kako diše i kako joj priča da je voli jako, da je nikad neće povrediti, da će uvek biti uz nju, ma šta da se desi da će je voleti. Bilo je prekrasno osećati toliku ljubav u ovom svetu prepunom mržnje, nasilja, smrti. Čak toliko lepo da ponekad više nije znala da li sanja ili je to stvarnost , previše dobro da bi bilo istinito. A ipak je stvarnost.

Ona sada živi svoje snove. Našla je svoju drugu polovinu duše i sad ima za nagradu svaki dan onaj predivni osećaj s početka ove priče. Nije ovo kraj priče. Niko ne zna kada će taj kraj doći, a do tada to je deo sna koji se živi i udiše punim plućima, deo života za koji vredi živeti....

Procvetao je jutros...
 
Poslednja izmena:
U RUKAMA SUDBINE
Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči da napadne neprijatelja iako je imao deset puta manje ljudi od protivnika. On je znao da će pobediti, ali su njegovi vojnici bili sumnjičavi.
Usput se zaustavi kod svetilišta Šinto i reče svojim ljudima: "Pošto posetim svetilište, baciću novčić. Ako padne kruna, pobedićemo; ako padne pismo, izgubićemo. Sudbina nas drži u svojoj ruci."
Nobunaga uđe u svetilište i pomolli se u tišini. Zatim izađe i baci novčić. Padne kruna. Vojnici tako žuđahu za borbom, da bitku lako dobiše.
"Niko ne može izmeniti ruku sudbine", reče mu njegov pratilac posle boja.
"Zaista ne može", reče Nobunaga, pokazujući novčić koji je bio dvostruk, sa krunama na obe strane.
 
Gesen je bio umetnik sveštenik. Pre nego što bi počinjao da crta ili slika, uvek bi zahtevao da mu se plati unapred, a cene su mu bile visoke. Bio je poznat kao "škrti umetnik".

Jednom ga jedna gejša pozva da joj slika. "Koliko možeš da platiš?" raspitivao se Gesen.

"Koliko god tražiš", odgovori devojka, "ali želim da posao obaviš preda mnom."

Određenog dana Gesen bi pozvan kod gejše, koja je priređivala gozbu za svog gazdu.

Gesen napravi sliku. Kada je bila gotova, zatraži do tada najveću sumu. Bila mu je isplaćena. Tada se gejša okrenu gazda govoreći: "Sve što ovaj umetnik hoće je novac. Njegovo slikanje je dobro, ali mu je um prljav; novac ga je uprljao. Kada ga stvori tako gnusan um, njegovom radu ne pristaje da bude izložen. On je jedino dovoljno dobar za jednu od mojih podsuknji."

Skinuvši suknju, ona zatraži od Gesena da napravi drugu sliku na pozadini njene podsuknje.

"Koliko ćeš da platiš?" upita Gesen.

"O, bilo koju cenu", odgovori devojka.

Gesen izreče preteranu cenu i, naslikavši sliku onako kako mu je bilo traženo, ode.

Kasnije su se saznali razlozi Gesenove želje za novcem.

Njegovu pokrajinu često je pustošila glad i nemaština. Bogati nisu pomagali sirotinju. Gesen je imao skriveno skladište, za koje niko nije znao, u kojem je držao žitarice, spremne za ovakve vanredne prilike.

Put od njegovog sela do Narodne kapele je bio u vrlo lošem stanju i mnogi su putnici stradali prolazeći njime. Zaželeo je da izgradi bolji put.

Njegov učitelj je umro ne ostvarivši svoju želju da sagradi hram, i Gesen je želeo da završi ovaj hram umesto njega.

Kada je ispunio svoje tri želje, Gesen je bacio četkicu i slikarski pribor, povukao se u planine, i više nikada nije slikao.
 
NAJVREDNIJA STVAR NA SVETU
Kineskog učitelja zena Sozana upita jedan učenik: "Koja je najvrednija stvar na svetu?"
Učitelj odgovori: "Glava mrtve mačke."
"Zašto je glava mrtve mačke najvrednija stvar na svetu?", pitaše učenik.
Sozan odgovori: "Jer joj niko ne može odrediti cenu."
 
KAMENI UM
Kineski učitelj zena Hogen je živeo sam u jednom malom hramu u unutrašnjosti. Jednoga dana dođoše četiri putujuća monaha i zamoliše ga da upali vatru u njegovom dvorištu da bi se ugrejali.
Dok su to radili, Hogen ih ču kako raspravljaju o subjektivnosti i objektivnosti. On im se pridruži, i reče: "Evo ovog velikog kamena. Po vašem mišljenju, da li je on u vašem umu ili van njega?"
Jedan od monaha odgovori: "Sa budističke tačke gledišta, sve je objektivizacija u mom umu."
Mora da ti je glava vrlo teška", primeti Hogen, ako u njoj svuda nosaš ovakav kamen
 
Bilo je romanticno..

pomracenje-v.jpg
 
Prava ljubav

Za Mozisa Mendelsona, dedu cuvenog nemackog kompozitora nikako ne bi moglo da se kaze da je bio lep covek. Imao je pilicno nisku figuru i bio je groteskno povijen u ledjima. Jednoga dana otisao je u Hamburg u posetu trgovcu koji je imao prelepu kcer Frumtje. Mozis se beznadezno zaljubio u nju. Medjutim, Frumtje je, zbog njegovog nakaznog izgleda, osecala odbojnost prema njemu.

Kada je doslo vreme za odlazak, Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do devojcine sobe da bi poslednji put s njom porazgovarao. Ona je bila vizija nebeske lepote i zbog toga sto je odbijala da ga pogleda, osecao je duboku tugu. Posle nekoliko pokusaja da zapocne razgovor, Mozis je stidljivo upitao:
- Da li verujete da se ljudi vencavaju na nebesima?
- Da - odgovorila je ne podizuci pogled. A vi?
- Ja verujem - glasio je njegov odgovor. Znate, kada se na nebesima rodi decak, Gospod objavi kojom ce se devojkom ozeniti. Kada sam se ja rodio, meni su pokazali moju buducu mladu . Zatim je Gospod dodao: "Tvoja zena bice grbava." Od tada sam glasno izgovarao:"O, Boze, grbava zena bice prava tragedija. Molim ti se, Gospode, daj meni grbu a nju ostavi da bude lepa."

Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oci i protresla ju je jeza od nekog dubokokg osecanja. Ustala je i pruzila Mendelsonu svoju ruku. Kasnije mu je postala veoma privrzena supruga.
 
Stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju


Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo imućne porodice. Porodica je bila netaktična i nije im odobrila da se smeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.

Sledeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gde će se moći dobro odmoriti. Kada su se sledeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posedovali, čije je mleko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je besan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao popravivši rupu u njegovom zidu; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.

“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine” odgovori stariji anđeo.

“Kada smo bili u podrumu one vile, primetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. S obzirom da je vlasnik bio opsednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.”

“Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne porodice, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.


Ponekad se desi upravo to, kada stvari ne idu onako kako bismo želeli . . .

Neke osobe ulaze u naše živote i brzo odlaze iz njih . . .



Neke osobe postaju prijatelji,
ostaju sa nama dugo,
ostavljajući prekrasne tragove u našim srcima . . .
I nećemo biti isti kao pre jer smo imali dobroga prijatelja!!

Juče je istorija.

Sutra, jedna zagonetka.

Danas, jedan poklon.

I zbog toga se zove sadašnjost!



Vjerujem da je život poseban . . .živi ga i upijaj svaki trenutak...


U ovom trenutku:

-Neko je ponosan na tebe.

-Neko misli na tebe.

-Nekome nedostaješ.

-Neko je zahvalan na podršci koju si mu dao.

-Neko želi da budeš sretan.
-Neko ti želi nešto darovati.

-Neko misli da ti JESI dar.

-Neko te želi zagrliti.

-Nekome si u mislima i osmehuje se.

-Neko želi plakati na tvom ramenu.

-Neko želi sa tobom izaći i zabaviti se.

-Neko ima potrebu za tvojim oprostom.

-Neko je zahvalan što si mu oprostio.

-Neko želi podeliti vlastite snove sa tobom.

-Neko te ceni zbog toga kakav si.

-Neko želi da znaš da je uvek tu uz tebe.

-Neko je sretan jer si mu prijatelj.

-Neko ti želi biti prijatelj.

-Neko se uzda u tebe.
 
Prava ljubav

Za Mozisa Mendelsona, dedu cuvenog nemackog kompozitora nikako ne bi moglo da se kaze da je bio lep covek. Imao je pilicno nisku figuru i bio je groteskno povijen u ledjima. Jednoga dana otisao je u Hamburg u posetu trgovcu koji je imao prelepu kcer Frumtje. Mozis se beznadezno zaljubio u nju. Medjutim, Frumtje je, zbog njegovog nakaznog izgleda, osecala odbojnost prema njemu.

Kada je doslo vreme za odlazak, Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do devojcine sobe da bi poslednji put s njom porazgovarao. Ona je bila vizija nebeske lepote i zbog toga sto je odbijala da ga pogleda, osecao je duboku tugu. Posle nekoliko pokusaja da zapocne razgovor, Mozis je stidljivo upitao:
- Da li verujete da se ljudi vencavaju na nebesima?
- Da - odgovorila je ne podizuci pogled. A vi?
- Ja verujem - glasio je njegov odgovor. Znate, kada se na nebesima rodi decak, Gospod objavi kojom ce se devojkom ozeniti. Kada sam se ja rodio, meni su pokazali moju buducu mladu . Zatim je Gospod dodao: "Tvoja zena bice grbava." Od tada sam glasno izgovarao:"O, Boze, grbava zena bice prava tragedija. Molim ti se, Gospode, daj meni grbu a nju ostavi da bude lepa."

Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oci i protresla ju je jeza od nekog dubokokg osecanja. Ustala je i pruzila Mendelsonu svoju ruku. Kasnije mu je postala veoma privrzena supruga.




Darovi ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, ljubaznosti, dobrote, vjernosti, blagosti i samonadzora darovi su poniznog i iskrenog pojedinca i dopiru izravno iz srca." ~

Pravi čovjek voli ženu na tri razine: kao milo dijete koje treba biti ukoreno, pa čak i kažnjeno na račun njezine nerazumnosti, i koji je zaštićeno i zbrinuto zato jer je on voli. Onda kao ženu i odanu, razumnu družicu koja se bori kroz život s njim, koja vjerno stoji uz svog voljeng bez rubljenja ili okvanja čovjeka i njegova duha. I kao dobrotu čija stopala on mora poljubiti, koja mu daje snagu kroz njezinu žensku mudrost i dječju, čistu svetinju koja ne slabi u najtežim borbama i u idealnim satima koji pojedincu daju rajski mir."
 

Back
Top