Život pisan srcem

marina.png
 
Gledala sam ga dok spava.Kao decak je.Obuzet svojim snovima i “black velvet” mirom koju tamna noc sobom nosi.Moj bioritam se razlikuje od njegovog, pedantno upakovanog u svakodnevicu. Nekako, u meni je mrak uvek budio nemire. Kao vestica dobijala sam cudesnu moc da se pretvorim u svoje drugo Ja. Ono, koje posebno volim…

Nisam smela da ga dodirnem – probudila bih ga ali dodirnuo me je nogom. Sasvim polako spustila sam ruku na njega, misleci da je san mnogo jaci od nje.Ipak,pogresila sam.Probudio se...Nepredvidivost je samo pojacala uzbudjenje. Prevladala je strast u svom najcistijem obliku. Neznost je nestala u naletu neocekivanog. Preda mnom je bio covek kojeg je izbrusio nagon. Ja sam postala bice bez odrednice koja bi me usmeravala. Prepustila sam se. Potpuno. Samo sam osecala, osecala i osecala. Nista vise nisam ni trazila. Nezne ruke su se odale u svoj svojoj ne neznosti. Gusti mrak je dozvolio culima dodira, mirisa i ukusa da zagospodare vidom. Dodir vise nije bio samo dodir. Reakcija na akciju i reakcija na reakciju postali su tako nebitni. Tek sam preko ramena nazirala konture klasicnog muskog trapeza i ruku kojih sam postala svesna u trenutku kada se vrisak oteo iz utrobe i naterao razum da prigrli mekani jastuk. Uslovni refleks, rekla bih. Tek tada sam postala svesna kapi znoja koje su padale na moja ledja. Tek tada, dok me je rukama cvrsto drzao pripijenu uz sebe. Prostor i vreme su se izgubili u vrtlogu lepljivih dodira klizeci preko vrata, do butina. Dodir ruke na mojoj glavi, promesao je, od uzitka prokljucale vijuge. Telo je pulsiralo dok se soba vrtela kao ringispil. I nikako da prestane. Jos uvek se vrti. A uzburkane tecnosti i dalje klize, niz glatku kozu...

Nisam zelela da zaspim. I nisam zelela da svane. Htela sam samo jos malo mog vesticijeg mraka i njega u meni.
 
Proslost kakva god ona bila obzirom da je znam,nije vise zanimljiva..posebno ne za ispravljanje..jer onda to ne bih bila ja..Ono sto vecinu ljudi zanima je licna buducnost..ali ne i sve.Mene ne zanima buducnost kao“Ja buducnost“..je to je moja sadasnjost,vec buducnost kao buducnost,sta ce biti i kakva ce biti buducnost kada mene ne bude vise bilo..ustvari ..tesko da bih mogla da menjam buducnost ,mogla bih samo da menjam buducnost kao sadasnjost u sadasnjosti .Moja buducnost je ukodirana samim mojim rodjenjem..meni jedino preostaje da u vremenu nazvanom zivot,ono sto mi je rodjenjem dato i sto mi pripada,uzmem..kao sto je proslost u sadasnjosti deja vu..tako bi i buducnost bila kada bi je znali unapred..i kako je covek vecito nezadovoljan i sustinski ne veruje sam sebi,i stalno trazi neke potvrde sebe i svojih dela,tako bi stalno mislio ..e pa mogao sam to i bolje da ispravim u buducnosti...pripremim ..a sto sam ono a nisam ovo i stalno bi trckao u buducnost..sto je neizvodljivo ..iz buducnosti se ne vraca u sadasnjost..Ne zelim da znam svoju buducnost..sta god da bude ..prihvaticu to kao dar,svako jutro kada otvorimo oci..je poklon od zivota..

Da stvarno imam neogranicenu moc..ono sto bih danas uradila sigurno se nece svideti mnogima; Zemlju vratila Prirodi sa nekim novim bicima koja bi bila humanija od ove sadašnje covekove rase..Ono sto sigurno znam je da bih..uvek..gde god bila,kakva god bila,sta god radila,u bilo kom vremenu i nekom od zivota bila..uvek bi to bila,Ljubav, koja donosi srecu. Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni jer nemaju ljubav..
 
Nacin na koji je prizivala njegove usne i ruke bile su sama neznost.Zelja da leze jedno pored drugog,da ne govore nista,samo da ravnomerno disu..bila je sama neznost..Uvukla se izmedju njih sama po sebi i postojala je, bez obzira sto se morala ona da prizna to ili ne,u pocetku nije nazirao put kojim ce oboje krenuti i ko ce koliko pratiti..jer u ljubavi koju ona ima u sebi ,svejedno je koliko ko voli sve dok mogu slobodno da se krecu tragovima koje ona ostavlja..a ona je bila slobodna..Znala je ona da se takva ljubav ne dobija na tanjiru..vec se gradi dan za danom,korak po korak da bi njihova prica bila prepoznatljiva a ne samo jedna od mnogih takvih..Znala je to ali je oklevala.Odugovlacila je,kretala pa zastajala plaseci se da ne zaluta i bude ponesena kao nekada sto je bila.
 
„Uzela me je za ruku i provela me kroz celu kuću u kojoj je tada bila sama. Onda je pred mene poslagala sve svoje slike. Njena soba i iskra njenog prisustva ispunile su me neverovatnom srećom. Tada to nisam znao, ali Frida je već postala najvažnija osoba u mom životu. Nastavila je to da bude svih dvadeset i sedam godina, sve do smrti”, rekao je Dijego Rivera.

Njihov susret nije bio samo početak ljubavne priče — bio je sudar svetova, eksplozija boja, bola i stvaralaštva. Kada ga je Frida uzela za ruku, nije ga samo provela kroz kuću, već kroz lavirint svoje duše, kroz zidove ispunjene slikama koje su krvarile njene misli. Dijego je u njoj prepoznao ne samo ljubav, već svoj kosmos — i ostao u njoj kao meksičko sunce u podne: nemilosrdno jako, ali životno potrebno.
528920377_808430038178316_4515321531659097929_n.jpg
 
Neverovtno kako se na neke stvari i nekog naviknemo pa i kada nije sa nama ili ga nema,niti ce ga biti i imamo potrebu da ga cujemo..pitamo...Navika cini da se osecamo nekada nesposobno bez zelje da tu nesto promenimo.Na primer..organizujemo se, poredak stvari u nasem zivotu izmestimo..ono sto je bilo na levoj strani sada prebacimo na desnu ..ono po coskovima..razbacamo ili jednostavno odnesemo na djubriste zaborava..ili nepotrebnih stvari..Bar sam ja tako uradila i..ne bih dozvolil ma koliko mi to napor bio ..zavisnost od proslosti.

Rekla sam mu da ne znam gde mu je rukopis iz Bostona,kada me je danas nazvao.Cisto da ga nerviram malo.I da me nije briga vise.Pozovi onu svoju lajavu kumu koju si vencao sa onim smotankom..da ti pomogne u nalazenju istog.Mada, sumnjam u svrsishodnost..koliko je ogranicena tesko da moze razabrati korice jednog rukopisa od naslovne strane Sveta..ili vec ne znam kako se zove casopis sa silikonskim sisama i dupetima narodnih pevacica rodne nam grude.

A da te je bas briga to lazes.Nisi ti covek koga bi bilo briga za bilo sta sto ima veze sa tobom.Vidim po tome sta radis sa uspomenama i kako izlazis na kraj sa njima..Umoran si kazes.Potreban ti je predah..Od cega? Ti se fizicki ne trosis a emotivno si odavno u svom samoljublju prazan,istrosen, jer sam sebi si jednom morao dosaditi.To se vidi u tvojoj poslednjoj knjizi.Jedva sam te pronasla u njoj.Nevidljiv si.Ne samo sto si daleko,vec kao da te nikada nisam ni poznavala. I rukopis ti je spakovan u kutiju u pletenom sanduku ..sa svim onim periodom koji si proveo tamo...
 
"Niko od nas neće odavde otići živ, pa se stoga prestanite ponašati kao da ćete tu biti večno.
Jedite ukusnu hranu. Šetajte na suncu. Skočite u okean. Izrecite istinu koju nosite u srcu kao skriveno blago.
Budite blesavi. Budite ljubazni. Budite čudni. Nemate vremena ni za šta drugo."

Entoni Hopkins.
 
Osecala sam olaksanje samo zato sto žamor nije dolazio do mene,niti sam ga konstatovala.-Cela moja misao bila je astralno prenesena u jedno sasvim obicno danasnje popodne,jednu reku,obalu iste,.a onda u jednu kucu..i stvarnost..

Vece je prijatno i pored tisine koja u meni stoj.Gledam u Katarinine usne koje se pomeraju brzinom svetlosti a ne cujem reci.I da umem da citam nacinom hendikepiranih ne bih uspela.Brbljiva je,.brzo prica i ne zatvara usta,bez da se umori..

Oko mene su nepoznati ljudi,osim nje.Potpuno bezlicna zgrada i enterijer pozorista dodatno cine da se i dalje se osecamtuzno.Da,to je prava rec.Ne znam sta se desava.Samo poruka,jedna,druga,treca.Stalno mi se javljaju flesevi unutrasnjueg moguceg koji nestaju iznenada kao sto su se pojavljivali i imaju cudan efekat na vreme u meni i oko mene.Cinilo mi se da svaka moja misao obavijena njim traje kao vecnost a onda kada nestane u vidu bleska,vreme kao da nikada nije ni postojalo.To me je uznemiravalo.Vitorio je bilo mali covek ali je bio dobar covek..Sasvim prosecan pozorišni komad i prica i pice koje mi nije prijalo i ovo nedeljno vece koje odmic,.bez zelje da se ikada vise ponovi..
 
PRIJE KIŠE

stare potkove zabijamo
u grede praznih kuća

kako samo cvile

kao napuštene
životinje u zoru

propali krovovi upijaju
živote tisuće
galaksija koteći
hladne šume iz pepela

za sreću potkivamo
mozgove nagrižene
žgaravicom uobraženo
tvrdeći kako savršeno
ne postoji

u daljini oštri zamah
vještog kosca
reže ljeto

Zvonimir Grozdić​

 
-Ti nisi srecna..rekla mi je iznenada tog popodneva dok smo sedele u nasem dnevnom boravku,same u kuci...Pogledala sam je kratko i rekla ..Nisam..sto je bila istina..Nju nisam mogla da lazem..Majku vec jesam ali nju ne..
I sta cekas ..pitala me je dalje....
-Ne znam ..bio je najgluplji odgovor koji sam mogla da izgovorim..Nikada ga nisi volela Bako a nisi to pokazivala..?
- Nisam, i bila sam nesrecna zbog tebe, ali po prvi put u zivotu nista nisam mogla da uradim..Bila si slepa i gluva na sve..
-Osim tebi ,svima se svidjao, cak i mami..
-Pusti tvoju majku....rekla je brzo i resko da sam se trgla..Da je ne znam rekla bih da nije volela moju majku..sto nije bilo tacno..Naprotiv..imala je jos dve snaje ali nju je volela najvise..ne zato sto je zadnje godine svog zivota zivela sa nama i sto je moja majka bila uz nju od prvog dana,vec sto je zaista volela i cenila..Zato sam je i pitala:
-Cemu to sada..
-Zato sto je tvoja majka kada si ti u pitanju subjektivna.Ona je imala tu srecu da je srela tvoga oca ..Nije isla kroz zivot trazeci ga..i pri tom volela pogresne muskarce koji joj nisu bili sudbinski namenjeni..On je iz prve bio taj...Ona ne zna za vise i druge ljubavi..zna samo za tu jednu jedinu. Ja je volim zbog svega sto je ona ali ona ne moze da bude realna u odnosu na tebe..On je za nju san svake majke i misli da je kao stvoren za tebe..pri tom ne vidi ono sto treba da vidi.
-Jel sam u pravu ili moja starost cini da po prvi put gresim sa tobom..
-Ne gresis..vec neko vreme izmedju nas dvoje nije kako treba i sve se vise udaljavamo bez ikakve zelje da ista promenimo..Bar ja ne zelim.

-A ti..zar ti nisi volela deku kao sto ona voli tatu.? Nista nije rekla..samo me je pogledala i uzela tabakeru..znala sam da sam postavila pitanje na koje je razmisljala ne da li da mi odgovori vec kako..Dala je sebi vremena time sto je vadila cigaretu iz tabakere..stavljala polako u mustiklu..prinela ustima..zapalila malim upaljacem koji je za sve nas bio nerazumljiva svetinja koju je ona cuvala..uvukla je dug dim..zadrzala ga i polako ispustila u nepovrat..

-Tvog deku sam postovala i volela onoliko koliko je njemu bilo potrebno..
-Sta sada to znaci Bako..bila sam sokirana.Ne verujem ti..odrasla sam sa tobom i njim..Nisi valjda..izgovorih sva u soku..
-Ne..nisam..isuvise sam ga postovala ..Bio je divan muz i otac nasim sinovima ali deka nije bio muskarac za kojim sam ceznula.Bio je to neko sasvim drugi..

Kad tog dana nisam pala sa stolice..

-Vas sve u familiji genetski drma sindrom Mitar..nadam se da nece i mene..
-Tebe nece ,ti si povukla na svoju majku a pre svega na svog oca koji se razlikuje od svih mitrovih potomaka.Treba da budes sa nekim koga ces voleti,ceznuti,nadati se i verovati..zato raskini.ionako o tome razmisljas..dovoljno je dugo trajalo..

Posle tog razgovora nisam vise razmisljala o njenim recima.Ni posle njene smrti ni posle raskida moje duge veze..Sve do danas....o tome koliko boli voleti ceznju,nadu i verovanje
 
Ove reci dolaze iz daljine i beze na ovu stranu horizonta stvarnosti kako bi bile deo tvoje blizine. Ipak ove reci nisu lutalice bez domovine, nisu begunci iz svog vremena. Ne, nisu to. Oni su samo glasnici koji u svojim ustima nose sum rastuce zbrke, dok njihove oci su odraz noci bez svetla. U rukama tih glasnika, koje je oblikovala tisina mojih snova, nalazi se poruka istrgnuta iz zagrljaja zaborava. Mozda ce ti se ciniti i izgledati neuglednim, beznacajnim, nedostojnim poverenja ili sumnjicavim. Ali ne sudi ih prema njihovim izmucenim licima, isklesanim iz grimasa boli i utehe, odlucnosti i ranjivosti. Sudi ih i gledaj na njih prema onim nadvladanim poteskocama i prebrodjenim preprekama ,postavljenim od osvetljivog vremena ili izbegnutim zasedama straha i razocarenja, na njihovom putu do tebe. Mozda poruka koju nose tebi nece biti jasna i precizna poput nekog bakroreza. Njihova poruka jeste moje kucanje na vrata tvog secanja, na ona vrata koja su propustila ludost da udje u nase zivote. U rukopisu ove poruke prepoznaj glas koji govori iz odsutnosti, daljine, ali ciji odjek zeli ziveti u tvojoj blizini. Neka ti svako nezgrapno napisano slovo poruke otkrije podrhtaje moga srca koje drhtase poput usnica zednog coveka. Ne nudim nadanja jer ranjeno srce nikada ne moze naci utehu i skloniste u slomljenoj dusi. Nisam putujuci trgovac uteha, ne zelim i ne mogu biti zvezda ili mesec na tvom nebu, samo (po)želim biti svetiljka u tvojim nocima, cija bleda svetlost nije u stanju osvetliti celi tvoj zivot, ali jeste jedan kutak tvoje duse. I neka moji glasnici postanu tvoji cuvari, tvoji telohranitelji koji ce spreciti da osetis hladan ubod razocarenja od strane moje podmukle i tihe odsutnosti. I bice ti verni poput psa u senci koji bdije i ne trazi nista zauzvrat, tek po koji ohrabrujuci pogled poverenja svoga gospodara. Moje reci, moji glasnici...
 

Zaljubljena

Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih očiju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo.

Ona ima uvek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam.

Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem, plačem i smejem,
Govorim, a ništa ne kazujem.

Pol Elijar
 
Koliko jednom coveku treba da pocne verovati drugoj osobi?Njenim recima,namerama?Koliko treba opreznosti,mudrosti,vremena i snage da se ucini taj prvi korak,korak ka otvaranju duse.Koliko vremena i kojim recima znati da je stepen poverenja postignut.Kazu da prvi poljubac pocinje ocima i da su oci ogledalo duse.A reci?Reci teku kao voda i nose nase emocije.Neko ih prima a neko ne.Reci su muzika srca i duse.

Svako od nas ima svoja iskustva,padove i uspone.Neko se manje,a neko vise puta razocarao.Posle svakog razocarenja u coveku neosetno nicu cvrsti zidovi iza kojih je on i sve ono sto sanja,zeli i oseca,a ispred je sve ono sto zadovoljava okolinu.

A svako od nas hteli mi to priznati ili ne,zeli pricati o onim istinskim stvarima koja se kriju duboko u nama,jer ona i jesu ono sto smo mi.Vremenom se stice i osecaj osluskivanja reci i njihovih pravih namera. Kad citam necije tekstove,ja ustvari citam tog coveka.On prica o sebi ma koliko se to pisalo u formi sale,ljubavi,bola ili svakodnevnice, tragovi njegove duse i njegovih zelja ostaju utisnuti u tekstovima.

Ima li iskrenost svoje granice?Ne zbog nje same nego zbog drugih.

Kada me boli ja kazem da me boli,kada te volim ja kazem da te volim,kada placem ja kazem plakala sam.Neko ce se tome mozda smejati,neko pomisliti da sam luda,ali neko ce ipak prepoznati istinu,prihvatiti je i uzvratiti.I tada bas zbog tih trenutaka prihvatanja,zbog tog prekrasnog i carobnog trenutka otvaranja duse,(kada nema zavidnosti,ljubomore,sumnje,pritajenih misli),ja zaboravim na sve,postanem srecna i ushicena kao malo dete jer je vredelo tragati i traziti Te.
 
Moj krevet je duboki ocean


Znam ti samo iscrtati konture tijela
osjenčati obraze i dodati smeđu boju tvojim očima
ostalo moram nadodati sam
u mom sjećanju si lažna memorija

sanjam kako s tobom gradim pješčane kule
povremeno počešem rebra
i zagledam se u plavu romantiku neba
dan je proklet i ne može biti otkupljen

stojim pred ogledalom pola sata i brojim sinapse
pokošena mi je svaka moždana stanica
crna magla izlijeva se po mom predgrađu

vidim samo kako me vučeš niz plažu vulkanskog pijeska
kvarc sjaji na obrazima i oči postaju bridovi kristala
prizmatsko svijetlo skupljeno u zjenicama
imamo trule zube ali ne odustajemo od šećerne vate

preplivat ću s tobom alpska jezera
između prstiju nam je plivaća paučina
i vjetar po nama razbacuje jesensko lišće

moj krevet je duboki ocean
jer u njemu nisi čovjek već apstraktni koncept
ali samo ja vučem Sizifov kamen.

Denis Ćosić
 
RIJEKA


Kad sam prvi i jedini put pao u rijeku, imao sam šest godina. Osjetio sam tada što znači suhi, krhki život na koji sam već i u tim godinama navikao. Imao sam tijelo koje je trčalo, padalo, hvatalo, penjalo se. Tek sam otkrivao što sve mogu s njim. Koliko jako mogu udariti loptu, s koje visine mogu skočiti, koliko se jako mogu zatrčati. Možda je bolje reći da sam tada osjetio što znači manjak tog života. Rijeka je bila mnogo jača od mene koji sam lamatao rukama pokušavajući se oduprijeti struji. Dio mene znao je da se trebam pustiti, dio mene želio je i dalje grčevito tražiti površinu. Ali voda nije bila neprijatelj, ona je htjela da nađem izlaz iz nje koliko i ja, ali ni jedno od nas nije imalo snage.

-Imaš sreće, malo ljudi preživi ako ih uhvati vir- govorio je otac.

Upravo je on skočio za mnom iz ribarskog čamca kojim smo veslali po trbuhu rijeke u rano jutro toga proljeća. Toliko se toga moglo naučiti od rijeke, govorio je otac. Strpljenje i puštanje, prije svega. Neobično je to; često sam se vraćao u taj pad samo kako bih se vratio prvom strahu od rijeke. On je uvijek bio živ u meni, a ja sam mu prilazio kao mušica.

Nad rijekom vrijeme usporeno teče, objašnjavao je otac, i zato nam se činilo kako čekamo ribe da zagrizu cijelu vječnost, a ne tek sat-dva. Moj otac nije znao niti sam mu ikada govorio da u rijeci vrijeme ne prolazi, ono je potpuno odsutno. Vrijeme i rijeka zapravo su jedno.

Kako sam pao? Toga se najmanje sjećam, znam da je jedno veslo bilo u čamcu, a kad se štap trznuo, skočio sam prema njemu i spotaknuo se. Poletio sam rijeci ravno u usta.

Još uvijek, nakon trideset godina, bojao sam je se. Zato sam joj uvijek bio blizu. Često sam je preplivavao, boreći se rukama protiv njene struje iako sam jedva zadržavao srce da ne pukne od straha. Voda je govorila, škakljala i znao sam da je glas rijeke vječan, uvijek prisutan u glavama onih koji je upoznaju iznutra.

Virovi su bili česti zadnjih godina, prije ih je bilo svega nekoliko. Otkako kopaju puno pijeska iz rijeke, ona je puno nemirnija, opasnija. Utapanja su bila sve češća. Pogotovo otkakako pokušavaju prijeći granicu preko nje.

Zadnjih dana je prijetila. Prolijevala se iz korita i nerijetko bi završila u poljima, čak i na dijelovima ceste. Magla je štipala noseve, tjerala na kašalj povlačeći se veći dio dana cijelom ravnicom. U toj magli naše su oči bile potpuno bespomoćne. Odavno sam o magli naučio da je ništa drugo nego smjesa vode i zraka. Hetereogena smjesa u kojoj su se još uvijek vidjele rasprsnute kapljice. Svaka je magla bila i voda, kao i čovjek.

Voda je bila mnogo toga. Mogla je biti čista voda, kemijski spoj savršen u svojoj jednostavnosti, dvije molekule vodika s jednom molekulom kisika. Tako je jednostavan bio uvjet za stvaranje života. Voda je mogla biti i otopina, u njoj su rastopljeni minerali, plinovi, kisik otopljen u vodi hranio je riblje škrge. Naša krv bila je prije svega-voda.

Zato sam uvijek na smrt u vodi gledao kao na zastrašujuće, neprirodno stanje. Smrt koja se dogodi u životu, smrt koja dođe tako da nas potopi ono što je najveći dio nas samih.



*

Na dnu je ugodno i tiho. Biljke koje su se oduprle snazi rijeke uče me kako se snaći na mekanom tlu koje je nimalo nalik onom morskom. Rijeka je brza i treba imati snagu zadržati dno pod nogama. Ne mogu vam ništa reći o tome ima li života nakon smrti. Ne znam ni je li moja duša, ako postoji nešto takvo, postala besmrtna. Plivam s riječnim skušama u miru vode koja ipak zadržava toplinu naspram gornjeg, u zimu uhvaćenog svijeta. Dolje ne marim ni za što, vrijeme se preobrazilo u protok vode i svjestan sam da je možda mutna rijeka ime za vječnost.

O vodi učim svaki dan sve što sam propustio naučiti. Voda razumije i prima. Voda ne procjenjuje po koži, po glasu, po licu, riječima. Voda prihvaća i nosi dalje. Voda me voli kako me voljela mama. Stroga je i pravedna, ali nježna i puna brige.Voda može mirovati koliko želi, koja se može prometnuti u sve oblike u koje je stavimo.



*

Kako je moj strah od rijeke bio stalan, počeo sam živjeti tako da joj budem blizu. Naučio sam u međuvremenu sve što sam mogao kako bi njena prednost preda mnom bila što manja; poznavao sam najbolje njene rukavce i karakter kada poplavi. Znao sam gdje joj prići ako tražim nešto, ili nekoga.

Već dva dana smo na brodiću i prelazimo vodu u potrazi za tijelima. Cvokoćemo zubima, magla nas navodi na kriva mjesta, pluća su nam natopljena vlagom i često kašljemo. Nekad je taj kašalj jedina komunikacija. Prije nismo puno izlazili na vodu, ali zadnjih nekoliko godina sve češće. Potraga je većinom uzaludna.

Danas je i drugačije, uznemireniji smo i svi želimo što prije završiti. Ovo je prvi put da su među stradalima koji su pokušali prijeći riječnu granicu bila i djeca.

Nastojim ne razmišljati puno o tome. Oči su mi fiksirane na rijeku, pratim njenu površinu kao dobro istrenirana životinja i na prvu pojavu bilo čega, trzam kao uhvaćena riba. Ali glava je daleko od vida, u njoj prolazim obaveze koje me čekaju, često razmišljam i o prohodanom danu. Sutra puno toga moram obaviti, za početak kupovinu za Božić. Plašimo se, još uvijek, svakog pronalaska i u dubini želimo da je rijeka obavila svoj posao, da nam ne vraća ono što uzme. Kažu da se čovjek na sve može naviknuti, ali ovo je drugačije. Gledati tijela ljudi plava od ugriza vode i riba, tako slična nama, neživa, uvijek je kao prvi put.

Kad me otac izvukao iz rijeke, kad sam ispljunuo vodu, zagrlio me čvrsto kao nikada u životu, a onda mi zviznuo šamarčinu. Cijela mi je glava odletjela unatrag .Nakon toga više nismo išli u ribe, a do rijeke sam odlazio potajice da ne zabrinem majku.

Kasnije sam u filmovima vidio kako ljudima stišću prsa kada ih izvuku i pumpaju im zrak usta na usta. Zamišljao sam da je tako i otac meni pokušao pomoći. Svoju djecu naučio sam plivati u bazenima i na moru, ali ih nikada nisam vodio na rijeku. Strahovao sam od vremena kad će narasti i možda sami krenuti plivati, kako smo i mi to radili. Pitao sam se hoće li rijeka tada postati još divljija jer pijesak se neumorno kopa, kao da će joj biti svejedno ako joj izvučemo dio utrobe.

Dobri su plivači, iako su maleni. Sin je tek prohodao, ali već pliva bolje nego stoji na nogama. Bio sam ponosan na tu upornost. Nisam ženi puno govorio o svom strahu od rijeke. Nikad joj nisam govorio ni o potragama. Kad bih se vratio, zagrlila bi me i podgrijala mi jelo, ako bi me dočekala budna. Onda bismo rješavali neki dnevni problem, poput pitanja kada odvesti kćer prvi puta zubaru i trebamo li možda nabaviti maleni stol i stolicu i za sina.



*

Kako je život izgledao prije dna? Ne mislim o tome. Možda sam i zaboravio. Znam da imam brata, on je malen i otkako sam dolje pokušavam ga naći. Još nosi pelene. Prilazim ribama i raspitujem se jesu li možda srele nekoga tako sitnog, da izgovara ne više od desetak riječi. On je nespretan iako mama uvijek govori da mi se to samo čini, da je beba i to prilično spretna beba za svoju dob. On ništa ne zna, sigurno će se uplašiti ako me uskoro ne vidi.

Nekako se dogodilo da sam puno pazio na njega zadnju godinu dana otkako smo napustili našu zemlju. Zajedno smo učili prve riječi. Mijenjao sam mu pelene, učio ga kako da piški u travu. Išlo mu je dobro, to učenje pišanja. Često bi znao popiškiti nogice pa sam se smijao, ali nije odustajao. Kada sam mislio da ga je strah, pokušavao sam mu pričati one lijepe priče kojih sam se sjećao. Poput one o Tri prašćića, kako su gradili svoje kuće. Jedan od sijena, jedan od drveta, a jedan od cigle. Nisam znao puno o tome kakvi vukovi mogu otpuhati jake kuće, ali znao sam da priča ne shvaća da postoje stvari koje mogu razrušiti i kuću od cigle. Kao našu. Baka je još prije nego smo krenuli rekla da razmišljam o glupostima i da rat nema nikakve veze s vukovima. Ali sve je imalo veze. Možda nije htjela da mislim o tome da danas mogu otpuhati i takve kuće.

Ali vodu ne može ništa zaustaviti. Osjetim da joj je žao što nas je uzela od našeg života s površine. Što nas raznosi u svim smjerovima. Ponekad mi se učini da sam velik kilometrima, kao i rijeka. Ponekad osjetim da sam samo ukopan kraj čvrste riječne biljke.

Ribe ne govore, sporazumijevaju se razmičući vodu. Što sam dulje dolje, shvaćam koliko je govor bespotreban. Rijeka odnosi riječi kada se pokušaju formirati u rečenice i nakon nekog vremena samo odustanem. Sve što želim reći mogu reći rijekom. Kad mislim na bracu, rijeka me tješi da u ovom miru nema mjesta za brigu, da je njemu dobro kao i meni i da ću uskoro sve zaboraviti.



*

Za nekoliko dana je Badnjak. Žurimo više nego inače. Ne razmišljam previše o ljudima kojima sam okružen niti ih pokušavam upoznati. Bilo bi mi teško da saznam da su neki od njih loši ljudi. Ovako, u skučenom prostoru nad rijekom, držimo se jedni za druge kao za jedine žive nad velikom vodom. Jedni smo drugima dodir sa svijetom koji počinje na obali. Obećanje da ćemo vratiti noge na čvrstu zemlju.

Već je ponoć, a magla se tako zgusnula da na trenutke ne vidim ruku kada je stavim ispred sebe.

-Još ćemo proći dio s lijeve strane i idemo.

Odjednom, zapazimo u vodi nešto plutajuće. Gledamo jedni druge. Strahujemo. Rijeka teče sporo pa se ne možemo praviti da nismo vidjeli. Napinjemo oči. Srce mi želi iskočiti i potrčati na dno rijeke. Tko će uhvatiti veslo i povući?

Kada me otac izvukao, već sam se toliko nagutao vode da niti on nije bio siguran hoću li se vratiti. Ali voda, ona je toliko željela izaći iz mene da me je udarala koliko je mogla samo da se probudim, da je ispljunem. Bolilo je. Koliko mene, toliko i nju.





Oprašta li voda? Kao što sam ja opraštao bratu kad bi me ugrizao, a mama rekla da je malen i da mu rastu zubi. Jednom je trag ugriza ostao skoro tjedan dana. Ali već sam počeo toliko toga zaboravljati. Ponekad tumaram vjerujući da sam riba, ali ne znam tko sam bio prije ribe. Jesam li osim kamena dirao još nečije lice. To mi je najdraži osjećaj, kad dodirujem kamenje i razgovaram s njihovom tišinom. Brata još uvijek držim u mislima, iako nisam siguran jesu li moje misle sada moje, ili su i one rijeka. Ne znam koliko vremena prođe između pojavljivanja mojih sjećanja. Možda sekunde, možda godine. On je tako malen.





Veslo je napokon udarilo ono što je plutalo. Čini se da je samo vrećica. Vadimo je van. Promatramo je u tišini. Dosta je za večeras. Noć rano dođe, a već je i hladnoća neizdrživa. Znamo da ih ovaj put nećemo naći. Rijeka je prevelika i prejaka da bi nekoga zadržala na istom mjestu.

Dugo sjedim u automobilu prije nego ću krenuti. Grijem ruke, stakla se polako odmagljuju. Onda gledam prema rijeci. One su jedno. Magla i rijeka.

U prtljažniku mi je najlon vrećica puna nekorištenih pelena. Nalikuju na one koje moj sin nosi. Izgledaju kao svake pelene. Toliko su natopljene vodom da sam imao osjećaj da nosim dijete. Nisam ih mogao ostaviti. Ili baciti.

Kad su svi zaspali, pokopao sam ih u dvorište kraj vrta. Kopao sam dovoljno duboko da ih ni žena ne iskopa ako nekad odluči da proširmo baštu. Dugo sam stajao nad rakom prije nego sam je zakopao. Iz vode nitko nikad nije uskrsnuo.





Ne znam jesam li ikada bio nešto drugo osim rijeke. Dobro je biti voda, osjećati kako moja snaga mijenja i usmjerava korito, kako prolazim kroz tlo. Kad se spusti kiša, osjetim kako sam kiša, kako upoznajem tisuće metara neba kroz koje su te kapi prošle. Kada ljudi prilaze, uvijek sam oprezan. Osjetim da sam i dio njih. Njihova voda govori sa mnom. Njihova voda zaigrana je u toj posudi tijela. To je najpametnija voda koju pozanjem, jedina voda koja osjeća vrijeme.

Monika Hercog
 
Volim Jutra.Ustvari,volim onaj trenutak kada postajem svesna svoje prve misli.Dobro je..ziva sam u jos jednom danu moje buducnosti u sadasnjosti..Ostajem da lezim..Disem lagano.Koliko je sati..Opet sam se uspavala..Volim i tu prvu jutarnju kafu,tursku sa malo secera i malo mleka, na terasi,koju pijem polako i dugo sa kucetom u krilu,gledajuci u cvece i zelenilo koje me okruzuje.Volim tu tisinu koja me obavija sa jedva cujnim zvukovima grada koji dopiru iz daljine i ne smetaju mi..Grad je odavno budan a moje oci tek upijaju nov dan..Volim prirodu..zivotinje..moje kuce najvise..putovanja ..volim i ljude..one obicne,svakodnevne,dobronamerne i posebne ljude, stvaraoce..one koji ostavljaju trag za sobom.Volim i tebe.Volim mirise detinjstva u sta spada i miris nedeljne supe,koju je baka nedeljom kuvala ..pola juneceg,pola pileceg mesa,sargarepa,koren pesuna,pastrmaka,celer,krompir,zapecen luk,neko zrno bibera,samo trun soli,jer supa se solila na kraju,kako je govorila..zatim..cedjenje supe pa zakuvavanje sa rezancima ili knedlama od griza ..Volim i beli ustirkan stolnjak,lep servis i secajg,platnene salvete sa monogramom,case za vino,i miris nedeljnih kolaca
 
Sta jos volim..Volim pohovanu piletinu,zutu boju,velike ptice,volim sebe i ono sta mogu da dam..volim svoje jastuke,sarene kuhinjske krpe,limun koji se razlistao,muskatle i bosiljak na terasi,volim cipele na metalnu stiklu,mini suknje i haljine,zute ruze,djurdjevak,volim boje i..udobnost moga doma..Volim Italiju.Volim ljubavne filmove i suze koje pustim kada ih ljubav razdvoji.Volim decu.Volim svoje roditelje,moje sestre od tetke,brata i sestru od ujaka,moju Marinu,Djordja,Kacu i Karla.Volim muziku,ples,lipe,reke,jezera i more.Volim mog malog pasa.Volim Blv i Koko Sanel..Merlin Morno..Carobnjaka iz Oza,Petra Pana i Prohujalo s vihorom..Volim jednu kucu u mojoj masti.Volim svoju posebnost i individualnost.Volim zalaske sunca..Volim da sanjam..i budna to radim.Volim stare ljude..Volim jazz.Enigmu,Tango..Poeziju..Volim Baha..Volim slatko od belih tresanja.Volim tebe i jos puno toga ..
 
"Nacija može preživeti svoje budale, čak i preambiciozne.Ali ne može preživeti izdaju iznutra. Neprijatelj pred kapijom grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik — on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čoveka.On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko telo tako da se više ne može braniti. Manje se treba bojati ubice. Izdajnik je kuga.“

Marko Tulije Ciceron
 
Ko sam ja danas? Zasto sam danas i sunce i kisa.Zasto sam i hladna,siva stena i trava neugazena, tako podatna i meka? Zasto sebe kao gusenicu i leptira istovremeno gledam? Zbog cega sam danas krhka kao poljski cvet, a otvorena kao more? Jesam li danas necujan urlik vetra sto umire u moru ili sam zaludjeni talas sto se iz tog istog mora radja? Jesam li ona koja danom suvereno vlada ili sam samo obris u mraku postelje i po telu razlivena tamna gorka cokolada? Putujem li svojim zemaljskim putem kao zvezdana staza ili sam samo okasneli okrajak njenoga repa sto u jedan jedini stegnuti dlan stane?

Jesam li jednom bila popijena kao voda u zelenoj oazi pustinje ili se ti sada utapas u meni kao retkom vinu sa svecano postavljenog stola?Sta sam ja? Ne naslikana slika ili setan trag nedosanjanih snova? Umire li dan u meni ili se samo jutro rosom pokriva da mi ublazi pad iz maste u nesigurno sutra?
Ko si ti? Prepoznajem li pogled u tvojoj reci ili je to samo odblesak moje vlastite suze?
U cetiri savrsena zida, bez prozora, gotovo sagorela sveca sto svoj plamen poklanja rezonanciji istog savrsenog, ali nikad zavrsenog zvuka melodije koja peva letu... Con te partiro.
 

Back
Top