I
Mrak ispunjen kišom kretao se prema meni u valovima. Brisači na staklu automobila ritmički su sliku činili nešto jasnijom no, svejedno, vidljivost je bila ograničena na nedaleki, slabo osvijetljeni mrak. Bio sam ljut na sebe jer sam dozvolio da me predugo zadrže na poslovnoj večeri. Zapravo, radilo se o običnom prežderavanju koje je uslijedilo nakon uspješno ugovorenog posla. Uvodna pristojnost i suzdržanost potrajali su do glavnog jela, no, već prije kave, nahranjeni i napijeni ljudi razgovarali su kao da se već godinama poznaju. Glasno, prisno i uz viceve koje ne pričaju suprugama.
Zadržao sam se dovoljno dugo da se lijepi dan kasne jeseni pretvori u ružnu, kišovitu i sve hladniju noć. Prošla je ponoć kada sam se konačno uspio riješiti nametljivih i već dobrano natočenih poslovnih partnera, utrčati u auto, izaći na auto-cestu i uputiti se prema Zagrebu.
Bio sam previše umoran da bih uopće mogao misliti, a i popijeno piće razlilo se mojim tijelom umrtvljujući i uspavljujući ga. Želio sam stići kući, istuširati se, leći u krevet i prespavati vikend. Srećom, bio je petak pa sam vjerovao da mogu razbistriti glavu i isprazniti želudac tijekom dva neradna dana. Izgledalo je kao da sam jedino živo biće na toj cesti. Noć i kiša zaustavili su ljude u kućama, pod krovom, u društvu bliskih osoba i u toplini domova. Nisam ljubitelj vlage i noćnih vožnji, ima tu nečeg što donosi samoću i tugu. Sjetio sam se priče koju sam nekada davno pročitao, o dječaku samom na svijetu, i refleksno dodao gas. Što prije kući, u toplinu doma – pomislio sam.
Malena crvena svjetla predamnom postajala su sve veća. Prešao sam na traku za pretjecanje sa željom da zaobiđem nenadanog sudruga u neželjenim noćnim aktivnostima. Za trenutak ću proći pored njega i zaboraviti da je postojao. Učinio sam to tisuću puta do sada pa ni ovoga puta zadatak nije izgledao pretežak.
Iznenada, crvena svjetla su krenula ulijevo, on je želio preteći nekoga sporijeg od sebe i ja sam reagirao poput početnika. Zakočio sam suviše naglo, auto se zanio na cesti, ja sam izgubio kontrolu nad volanom i mrak se počeo okretati oko mene. Osjetio sam strahovitu bol i u jednom je trenutku kiša prestala. Ostao je samo mrak u koji sam počeo tonuti. Ono što je ostalo od automobila zaustavilo se, ali meni to ništa više nije značilo. Ja sam već bio na dnu, bez svijesti i gluh na zvukove oko sebe.
Kasnije je sudac-istražitelj rekao da su uzroci nesreće bili loše vrijeme, neprilagođena brzina i masna mrlja na mokrom kolniku. Ja sam mu bio osma nesreća tog dana, pa su i emocije u njegovu glasu odisale jednom osminom radnog vremena i željom da čim prije završi uviđaj. Na nekoj drugoj cesti čekao ga je lančani sudar u kojem je poginulo troje ljudi pa sam ja za njega već bio prošlo svršeno vrijeme, izvješće koje će pohraniti u ladicu i za pet minuta zaboraviti. Pijanac u kolima hitne pomoći, koji je sam sebi kriv za probleme što su ga snašli, u
usporedbi s težim nesrećama nije bio vrijedan sjećanja.
II
Prostor oko mene bio je bijel, osvijetljen neprirodnom svjetlošću i ispunjen prazninom. “Davore … ovdje sam.” – više sam osjetio nego što sam čuo poznati glas. Poznat kao što zvuče dubine sjećanja. Nisam znao kamo pogledati jer u praznom prostoru poput ovog svaki je smjer jednak. Osjetio sam dodir ruke na ramenu i polagano se okrenuo. “Sjećaš li me se, Davore? – pitale su njene oči dok su usta šutjela.
Zaborav što sam ga pažljivo stvarao godinama, u trenu je nestao. Jadranka je opet bila samnom. Njeno lice je bilo isto, no oči su bile tamne i bez sjaja, a niti poznatog osmjeha nije bilo na blijedim usnama.
- “Sjećaš li se, Davore? Nisi rekao niti jednu riječ u moju obranu. Tvoje dijete i ja otišli smo, a da nas nisi niti pogledao.”
Pepeo uspomena odjednom se uskovitlao i aveti prošlosti počeli su svoj ples oko nas. Jadranka. Studentska ljubav. Neželjena trudnoća. Strogi roditelji i strah od posljedica. Moje pijanstvo i grube riječi. Nestručno izveden abortus. Suviše krvi i prekasno pružena pomoć. Krici Jadrankine mame i tihi, optužujući pogled njenog oca. Bijeli sanduk u crnoj, gruboj zemlji. Molitva svećenika i naricanje najbližih. Grijeh od kojeg bježim, a ne mogu se sakriti.
Petnaest dugih godina.
U njenim očima nije bilo mržnje, samo je beživotna tuga ispunjavala prostor između nas. Stajali smo gledajući se, a onda se okrenula i počela udaljavati.
- “Čekaj, idem s tobom.” – osjetio sam svoje riječi. Još jednom me pogledala: ”Ne danas. Još ti nije vrijeme.” – blijedo se nasmiješila i nestala.
U tom trenutku, u nekom drugom svijetu, u kojem je mojem tijelo zauzimalo stol operacijske dvorane, glavni kirurg je rekao:
- ”Dobro je, spasili smo ga. Živjet će. Sada ga možete zašiti.”
Liječnik do njega je uzdahnuo, umoran nakon višesatne borbe za život nepoznata čovjeka. Obojica su skinula maske i krenuli ka liječničkoj sobi kako bi se odmorili nakon spašavanja tijela još jednog pacijenta. O duši nisu razmišljali. Za nju su zaduženi neki drugi liječnici.
Polako sam otvorio oči i bolnička je soba počela poprimati treću dimenziju. Glava me je užasno boljela. Nešto je bubnjalo u njoj, trubilo i cvililo poput neusklađena orkestra. Ako su to zvuci raja onda nije čudo da je u paklu zanimljivije. U sobu je ušla medicinska sestra, prišla mojem krevetu i pogledala krivulje ispisane raznim bojama.
- “Gospodine Horvat. Probudili ste se. To je dobro. Odmah ću donijeti toplomjer.” – rekla je i izišla.
Gospodin Horvat. Moje ime je Davor Horvat. Imam trideset i šest godina, diplomirani ekonomist i bivši sportaš, zaposlen u komercijali izvoznog poduzeća, uspješan poslovni čovjek, neoženjen i bez obveza. Naravno, ako mislim da je Ivana užitak, a ne obveza. Individualac. Krasno, pomislih, cijeli životopis u jednom dahu. U kojem nije bilo mjesta za Jadranku. Kao što u životim usamljenih ljudi nema mjesta ni za koga više. Previše je tu usamljenosti da bi je itko drugi mogao podnijeti.
Zaklopio sam oči. Neke smrti se dogode. Neke traju cijeli život.
