Život pisan srcem

Da mogu da zaustavim svet makar jedan sat, povela bih te u obilazak zvezde Danice, vrlo sarmantne gospodje; vodila bih te do Meseca da skakucemo po njegovim kraterima i stenama nepoznatih sastava. Da mogu da zaustavim svet jedan sat, vodila bih te Aladinovim cilimom u obilazak njegove staticnosti i ukocenosti svih njegovih lepota koje ljudi truju svojim samozivnostima i nemarom. Pokazala bih ti potok koji me hladi leti i poklonila bih ti vetar koji me budi zimi; odvela bih te da probas najsladje kajsije ne svetu, zaboravljene od gazdi i neprskane godinama.Velike, socne i vatreno narandzaste. Poistovetila bih se sa ukusom istih bas tu, u uraslom, zapustenom vocnjaku zaboravljenog od lenjih naslednika.

I zamislim, jednog dana, ko zna koliko godina posle toga, neko bi kupio taj vocnjak sa tim savrsenim kajsijama i gazio bi po mestu na kome si me voleo ceo jedan sat dok je svet bio zaustavljen. Kao da je poslednji sat. A nije...
 
Umorna sam vise da znam sve i shvatim svakoga. Umorna sam od potrebe da pripadam i odbijam, umorna sam i od lepog i od ruznog i od laznog i stvarnog, cak ponekad gubim granicu koja sve to razdvaja. Ili spaja?

Umorna sam od secanja i previse ljubavi koju sam imala, koju sam dobijala i ponekad grubo odbijala shvatavsi tek kasno, da je ta bila vredna moga pogleda.
A ja sam glavu okretala.

Umorna sam i od usiljene spontanosti i od citata poznatih filozofa. Umorna sam od plagijatora i kopija originala, od umisljenih faca koje masu svojim diplomama kao pokricem za sve gluposti koje napisu ili urade, za sve lose odnose i bezuspesne erekcije. Umorna sam i od razmisljanja kao sto je ovo jutros; vozim se, rano je, vrucina jos ne obara, i razmisljam da li muskarci i zene uopste razmisljaju o nekim stvarima kada rese da imaju decu ili im se to neplanirano dogodi? Da li uopste pre nego krenu da vode ljubav sa nekim razmisljaju o tome da mogu stvoriti zivo bice koje ce povuci na njih klempave usi ili dugacak jezik, malo kose ili maljavost po ledjima; da li razmisljaju da ce preneti nekom neduznom bicu svoju pohlepu ili gramzivost? A onda shvatim, da cak i da razmisljaju, briga ih. I dotuce me to.

Umorna sam i od neuspeha i od dugova i dugovanja, od pogresnih ulica i slucajnih ulazaka u pogresan smer. Umorna sam od pogresnih reci i uzaludnih ocekivanja samo jedne jedine reci koja ce dati i malu naznaku da si shvacen/a. Umorna sam i od pogresnih pesama i od neizgovorenih lazi posluzenim nedvosmislenim pogledima. Umorna od sebe, teska drugim ljudima...

A onda se pojavis Ti...
 
marinac.jpg
 
Nikada nisam shvatala kako ljudi zive u strahu.Boje se da sami idu kuci.Boje se tame i noci.Boje se ljudi koji se boje ljudi.Uvek sam verovala da strah pripada nekom drugom..Nekim drugim slabijim ljudima.Verovala sam da me nikada nece dotaci.A onda jednom,iznada jeste.Dotakao me je i tada sam znala da je sve vreme tu.Cekao me je sakriven ispod svega sto sam volela.I posle toliko vremena,koza mi se jezila i srce ubrzavalo dok sam gledala ljude pored kojih sam prolazila ulicom i pitala sam se, hoce li ponovo biti tu..Hoce li mi dozvoliti da se vratim onoj prvoj meni ili cu biti i dalje sama sebi stranac.
 
  • Podržavam
Reactions: Tea
“Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer. Ti promijeniš smjer, ali pješčana te oluja progoni. Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš, kao u nekakvu zlosutnom plesu sa smrti točno prije zore. Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhalo iz daljine, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe. Tako je sve što možeš učiniti to da joj se predaš, da stupiš upravo unutar te oluje, sklopivši oči i začepivši uši da u njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ideš, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjećaja vremena. Samo fini pijesak što se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je vrsta pješčane oluje koju trebaš zamisliti. I doista ćeš se morati probijati kroz tu silovitu, metafizičku, simboličnu oluju. Bez obzira koliko metafizička ili simbolična bila, nemoj se zavaravati: ona će se zasijecati u meso kao tisuću oštrica britve. Ljudi će u njoj krvariti, i ti ćeš krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat ćeš tu krv u šake, vlastitu krv i tuđu krv. A kada jednom oluja prođe nećeš se sjećati kako si uspio preživjeti. Nećeš biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno prošla. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izađeš iz oluje nećeš biti ista ona osoba koja je u nju ušla.”

Haruki Murakami
 
"Bolest dolazi od misaonog pada. Čovjek treba biti sam svoj liječnik. Ako nije tih iznutra, onda mu uzalud svi lijekovi i najbolji liječnici. Podsvijest modernog čovjeka je uzburkana kao nemirni okean s velikim olujnim valovima. Podsvijest prepuna dojmova čini da duša bude nemirna. Emocije tada ključaju poput erupcije vulkana. Bez rada na emocijama duhovnost je samo kula od karata.
A što je čovjek bez mira u duši? Odvojen od božje blagodati, pokušava uzaludno pronaći utjehu u materijalnim stvarima. Tamo utjehe nema, to je rupa bez dna. Još, još, daj još i na kraju ponovno praznina. Kada duša postane mirno more, bonaca, tada počinje iscjeljenje. Zapamtite to, to je zlatno pravilo. Izvor većina bolesti je u duhu, zato duh može pobijediti većinu bolesti".
~ Nikola Tesla
 
Bio je lep..za nijansu lepsi od drugih i jos toliko ludji od drugih..Volela sam takve..Idealni su za tmurne kisne dane i duge zimske noci.Kada mi se ne izlazi, ne cita mi se, ne spava mi se.Kada me nista ne tera napolje.Lezali smo u polumraku,oznojeni ali jos uvek mirisljavi.Pruzila sam ruku preko njega pokusavajuci da dohvatim u mraku casu sa picem u kome se led vec otopio dok je on palio cigaretu..Cutali smo oboje gledajuci svako u svoju tacku na zidu disuci duboko i sve smirenije..Nije postojao tog trenutka iako je bio pored mene i nije mi trebao..odradio je ono sto sto sam ocekivala od njega..sada neka ga nema na par minuta ..neka nestane a posle..posle videcemo.Smejacu se njegovim salama i prepricavanju danasnjeg dana naslonjena na jastuke i nogu prebacenih preko njegovih butina.....Santana i SambaPati...Da li slusa ili je odsutan?Usresredjen samo na cigaretu koja svetli u tami sobe..ne znam..ali ako slusa bolje da ne razume jer bih tada morala da mu objasnjavam..da vadim secanja iz skrovista moje duse..
 
Setajuci gradom usla sam u jednu sasvim malu galeriju -antikvarnicu.Na zidu prilicno vesele i sarene slike.Tisina,samo ja i devojka koja tu radi ...
-To cvece sto drzite u ruci se slaze sa bojom vase kose..

Pored mene je stajao visok muskarac kao iz zemlje iznikao.
-Volim zuto cvece…
-Kako se zove cvece…upita gledajuci me prelepim plavo zelenim ocima..
-Hrizanteme....jesenje ruze

-A Vi..kako se vi zovete..Ja sam Oliver
-Zovem se Marina
-Da li bi popili kafu samnom..rece tihim barsunastim glasom..
-Zahvaljujem na pozivu ali zaista zurim...izgovaram sasvim nekontrolisano,skoro panicno ove reci u hodu, napustajuci uzurbano galeriju i slike koje nisam videla do kraja..

Zvoni mi mobilni..preturam po tasni i zurim,ostavljajuci zgodnog visokog muskarca za sobom.
Znam,pobegla sam, jos uvek nespremna za nova poznanstva..Nemam gde da ih smestim.Moje srce je ..zamrznuto.
 
Nocas u tisini svoje sobe
Nevesto pokusavam da tvoj lik
Izvajam nekim drugim materijalom
A ne secanjima.

Kozom tvojom,mesom,limfama,krvlju.
Jos jednom na trenutak
Da te vidim i uzivam u lepoti tvojoj
Samo malo,kao nekada
kada si bio moj ..

Ne uspeva mi, klizis polako..
nestajes stvarajuci strah u meni
da ces nestati sasvim..
I krenuh bojom za nezaborav

Crnom kao tvoja kosa i oci
Plavom kao predeli iz snova
Zutom kao suncem okupan osmeh
Ljubicastom kao tuga po rubovima duse
Crvena kao moje prokletstvo traganja.
 
Hodala sam kao po ledu
I pre onog dana
Kada si mi rekao
Ne tripuj,bice sve u redu..
Moja te je laz odvela u tvoju jos vecu
I ne tripujem srce..znam
Da videti te vise necu..

I dalje hodam kao po ledu
I mislim kako bi cudesno bilo
Da ugledam tvoju siluetu
i kazem ti da znam da se
nikada neces zagubiti u meni
ni danas ni sutra ni u onom
nasem drugom svetu..
 
“Ne znam da li sam ti ikada rekla da je meni hladno kada sam tužna i usamljena? To je neka moja osobina koju imam, da svaku emociju doživljavam fizički. Padne mi imunitet, opadne apetit, postane hladno. Neki čudan osećaj mi se razvije u grudima, neko treperenje, nervoza, anksioznost. Ili kako ja to kažem, nedostajanje. Nedostajanje neke osobe, u ovom slučaju tebe. Tačno sam osetila dok si odlazio, kao da se deo mene kidao i odlazio, ne govoreći mi da li će se vratiti. Možda će taj deo da ode i da zaživi sam, shvatajući da mu moje postojanje nije bitno, a od mene je potekao. Nikad se nisam osećala usamljenije nego sad, kao da su me svi napustili. Sedim sama u ovoj praznoj sobi punoj uspomena, plačući, dok ti verovatno sediš u društvu sa njom, pušeći cigaretu, smejući se ili nervirajući se zbog stana dok ona sve obigrava oko tebe, likuje jer si joj konačno došao u grad. Ne krivim te, samo… Ne znam. Možda kriješ to da i tebe pogađa da si daleko od mene, a možda ni ne misliš na to. Mrzim što ne mogu ovo da ti kažem u lice, ma čak ni preko teefona, nego se pravim jaka kao kamen, a ustvari sam meka kao puž, samo se povlačim u svoju kućicu. Tebi, kojeg obožavam, dižem zidove preko kojih ne možeš da pređeš, a ni sama ne znam zašto to radim. Volela bih da me vidiš kako plačem, ne da ti nanesem bol, nego da se uveriš u svaki osećaj koji postoji u meni. Nikad nisam iskrenije pisala, nego sada. Ne bih da pokažem svoje emocije da ne bih bila povređena kao što sam bila do sad, ne želim da me gledaš kao da možeš da radiš sa mnom šta hoćeš, kao da sam lutka na koncima. Ja sam čovek koji ima osećanja, budala koja se nada nečemu što ne postoji, idiot koji trpi zbog ljubavi, koja bi trebalo da bude tako prosta. Znam da u bajkama one najteže ljubavne priče, one zabranjene na kraju imaju srećan i divan kraj, ali ovo nije bajka, zar ne? Ti nisi princ, ali ja jesam ona naivna devojka koju uglavnom pogodi velika nesreća. Čitala sam danas, da aritmiju čovek može da ima od stresa, nervoze, depresije.. Nekako sam se tu najviše pronašla. Nažalost.
Današnje vreme je bilo u skladu sa bujicom osećanja u meni. Taj vir se pojavio, povlačeći me u njega, daveći me. Nisam ni očekivala ništa bolje, nego kad me on izbaci na površinu opet. Jak udar.. tuge. I budim se sama. Više nemam kome da se osvrnem, svi ste udaljeni. Dođe mi da zaspim i da se probudim godinu dana kasnije. Toliko stvari ima da balansiram, da prosto ne znam da li ću moći. Škola, posao, mama, prijateljstvo na daljinu, ljubav na daljinu… Najradije bih se ušuškala tu pored tebe, povlačeći svaki put kada sam rekla sebi da se smaram dok ti spavaš pored mene. Sad bih sve dala samo da provedem još jedno veče tu. Pored tebe. A znam da to nije moguće i znam da moram da prođem bukvalno kroz sav ovaj pakao sama, ali bojim se da neću moći. Gle, čak sam počela da ti pričam i o svojim strahovima. I ne, nemoj mi reći da si tu, neću da me tešiš rečima. Ne, nisi tu, daleko si. Nisu tu, da ako mi se nešto desi i kada te nazovem, da se pojaviš u roku od minute. I cela utroba me boli kad pomislim da moram da legnem sama, pored samo tvoje majice koja još miriše na tebe jer neću da je bacim na pranje. I oči me zapeku kad znaju da će isplakati još okean suza, jer znaju da te neće videti još dugo. I ne znam kako se ti osećaš, rećićeš da ti nedostajem, ali žene.. Uvek imaju neki predosećaj. Uglavnom loš. Sad sam se setila, besna sam na sebe jer nisam sebi dozvolila da vidiš sve moje strane. Da, volim da đuskam sama po sobi, samo što ne znam iz kog razloga nisam mogla ispred tebe, zaledila sam se. Nikad me nisi čuo da pevam, a koliko si samo prilika imao. Premalo puta sam te grlila, samo grlila, da prenesem svu ljubav koju imam tebi. Premalo smo se ljubili, zaboraviću taj ukus usana. Premalo sam se smejala sa tobom. Premalo svega, a toliko ljubavi. Toliko ljubavi kojoj nisam dozvoljavala da izađe na videlo, da ne pomisliš da sam idiot, a i da se ne otkrijem previše, da iskoristiš to što te volim. A jesi, iako nisam ništa rečima otkrivala do sad, moje telo je reagovalo na tebe. Moje oči su sijale od ljubavi ili jer suza hoće da pređe obruč kapka i da kane na obraz. Premalo si me vodio za sobom, predstavljao svetu, krio si me, a želeo sve. Previše si tražio, a premalo dao. Ali ne, ne bunim se. Nisi pogrešno postupio. Ja sam takva da ili ne dam ništa, ili dam svaki deo svog bića. Imao si tu sreću da si me celu imao i još me imaš. Premalo zora smo dočekali zajedno, previše noći sam provodila sama ili čekajući te. Imam jedno pitanje samo, zašto sam ja morala da čekam? Zašto ja još čekam? Zašto ona koja te slepo i kučeći voli mora da čeka? To su tri pitanja zapravo, ali su ista, kao jedno. Mrzim jer ne mogu da te čujem kad god poželim, što si mi nedostupan, što nemam nikakvog prava. Zar treba da budem bezobrazna i glupa da bih te zadržala? Ne volim što gledam da te ima ona, ne samo što sam ja u pitanju, nego ona, koja je arogantna, iritantna, nesposobna umesto nekog ko pruža ljubav, pa čak je i ne traži nazad. Ne kažem da sam idealna, daleko od toga, ali na meni treba raditi, ja sam ostećena roba. No, dosta je, izgubila sam inspiraciju negde usput, isplakala sam more suza, osećam se užasno i samo, hladno, sad znaš i zašto.
Šteta što nisam ptica, pa da letim iznad tebe i posmatram te sa grana. Šteta što nisam kišna kap, ona koja zapadne za vrat, pa se sliva niz isti, ili ona koja ti padne na usne, koju na kraju probaš. Šteta što nisam jastuk na kojem spavaš, da osetim to lice svaku noć. Šteta što tu pored tebe nisam ja, da mene voliš i da znaš kako je bezuslovno biti voljen.”

Nepoznati autor
 
Odlomak pisma sinu iz knjige Horoskop, Mika Antić.

Ne okreni mi nikad leđa da bih te voleo.

Sećam se tvojih prvih zuba. Sećam se tvojih prvih koraka. Sećam se: Dečja bolnica u Novom Sadu. Sedim kraj tvoga kreveta i molim sve na svetu da mi ne umreš. I ostao si živ. Ni Bog nam nije verovao tih dana. Ni priroda. Ni ljudi. Verovala je samo naša ogromna ljubav. Verovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci, dok je kao kičica slikala lazurnu svetlost po mojim dlanovima.

Mi se prevrćemo naglavce kao peščani sat. I menjamo se jedan s drugim. Dobićeš jednoga dana dublji glas. Počećeš da se briješ. Oženićeš se i zaposliti. Imaćeš svoju decu i pričaćeš im svoje bajke. A ja ću biti sve detinjastiji i bezazleniji. Prepoznaćeš po tome kako naivno verujem da ću večito živeti, opčinjen unutrašnjim govorom poput drevnog boga Ptaha, koji je prvo smislio ceo svet u sebi, zatim izdahnuo okolo svoje neverovatne misli, i tako, ogromnom maštom, sam u Ničemu, jedini, oživeo sve ono što je još bilo nestvoreno.

Onda će doći sve naglo: moji poslednji zubi. I odmah posle toga: moji poslednji koraci. Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu. Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veče makar samo sat ili pola sata. Biće to sasvim dosta za sve protekle godine. I neka moja ruka bude u tvojoj ruci. I neka kao kičica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na tvojim dlanovima, znak da ti nikad nisam, nikad okrenuo leđa da bi me poštovao i voleo.

Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš je i imati.

Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u vetar. Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani. Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali beskonačnosti. Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorilo u večnost. Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već odavno bi bila zvezda.
 
  • Voli
Reactions: Tea
"Kad Zemlja postane bolesna, i kada ribe i životinje počnu da umiru, doći će pleme ljudi sastavljeno od svih naroda,
svih vera i boja, pretočiće svoju veru u dela, a ne samo u reči, i zemlja će ponovo biti zelena i sklad će se vratiti na našu planetu.

Ta braća i sestre će živeti u harmoniji sa "Majkom Zemljom", pričaće o ljubavi i biće doktori sve dece sveta koja će naučiti
da žive kao braća i sestre ove Zemlje. Zvaće se "Dugini Ratnici", zaštitnici prirode."

- Kaže jedno indijansko proročanstvo.
 
Neko je rekao da je zivot pozornica i da svako treba da odigra svoju ulogu.
.Mi nase jos nismo odigrali do kraja..Zavesa jos nije pala.
Mozda nisam dostojna tvoje ljubavi time sto nisam dovoljno jaka da prevazidjem
sve trivijalnosti iako moje srce tebi hrli i u mislima si mi neprekidno
 
Sedim na sofi i citam.Na izgled sam mirna a u meni toliko toga.Osluskujem u daljini zamor grada i zivota u njemu.Zavesa leluja i topli miris juna ulazi tog predvecerja u sobu.Tisina je..Moja kuca sklupcana pored mene.Odjednom vise ne razumem sta citam..Misli lutaju ka tebi i stvaraju neku neobjasnjivu toplinu.

Cujem motor koji se gasi,zatvaranje vrata i zvuk alarma. Pritiskam dugme na interfonu.Tup zvuk zatvaranja ulaznih vrata od zgrade i koraci po stepenistu.Nikada ne koristis lift.Nesvesno povlacim bretelu majce koja je skliznula niz rame.Otvaram vrata..Svetlo u predsoblju obasjava moju siluetu i tvoje umorno ali nasmejano lice.Plavi pramenovi kose padaju ti na lice dok spustas poljubac na moje usne.Trebalo bi malo da je skratiš, rekoh,dok su se moje ruke obavijale oko tvoga vrata.Stojim taj tren ili dva nema u tvom zagrljaju i mislim o tome da nikada srecnija nisam bila.Pustam te nevoljno zatvarajuci vrata za nama.

Ostavljas kljuceve,torbicu,mobilni,naocare,sat.Tusiras se i presvlacis. Dok na sofi lezis u mom krilu,slusam tvoj glas kojim prepricavas dan.Spustam glavu nudeci ti svoje usne.Ucutao si na sekund i privukao me sebi.Tonem u tvom narucju u bezdan ljubavi,zeleci da nikada ne prestane.Sklapam oci dok udisem tvoj miris.Osecam tvoju tezinu koja mi prija.Polako vodjena tobom gubim osecaj za vreme i prostor.Zelja me je obuzela celu...

Trgla sam se na zvonjavu telefona..Knjiga mi je pala na pod iz krila a moj mali pas je poceo da laje.Cao..rekoh.Bila je to Kaca.Kada veceras.?Oko devetke.U redu.Doci cu po tebe. Dobro sam..sto pitas..Nije mi nista bree..samo sam zadremala.Zvrcnucu te na mobilni kada budem blizu da sidjes ispred zgrade.Necu da ulazim,nema sanse .Kod tebe nikada nema mesta za parkiranje.Ajde,dosadna si,vidimo se...

Stresla sam se. San je jos bio ziv u meni a zelja da te pozovem toliko jaka da sam mislila da cu se onesvestiti..I ponovo po ko zna koji put pitanje,zasto to ne uradim.Zasto imam obzira prema svima i svemu.I taj osecaj odgovornosti..

Obukla sam patike i povela kuce napolje u setnju a onda cu da se spremim i odem sa Kacom do "Galerije"na pice.. .Bice tamo jos po neko od drustva..
 
U svemu sto radim nalazim tebe.I kao da pred sobom ne smem da budem svesna koliko si u svemu sto zapocnem.Jedino po nekada jedna skrivena,suza rodjena,drhti pod kapkom iz straha da te mozda jednom nece biti.I sama pomisao na to uzasno me razdire..Vec citave dane i sada dok pisem u nekom sam nemiru za tebe.Da ti se mozda nesto ne desi.Da si tuzan.Da si sam iako si u okruzenju svih njih..A ja nisam pored tebe da me jednostavno zagrlis.Uzmes u sebe,mene koja sam bezmerno utopljena u tebe.Pobegla nepovratno od sebe.Neizlecivo bolesna od tebe..Zbog toga se cesto pitam da li uopste vise postojim.Ili si ti jaci pa si me u sebe primio i tu mi je toplo..
 
Legenda o luksuzima života

Clint Eastwood, 94-godišnja glumačka legenda, formulirao je jednu od najvažnijih lekcija svog dosadašnjeg života za mlade generacije:

"Ne tražite luksuz u satovima ili narukvicama, ne tražite luksuz u vilama ili jedrilicama!
Luksuz je smeh i prijatelji, luksuz je kiša po licu, luksuz su zagrljaji i poljupci.
Ne tražite luksuz u trgovinama, ne tražite ga u darovima, ne tražite ga u zabavama, ne tražite ga u događajima!
Luksuz je da ljudi vole, luksuz je da se poštuje druge, luksuz je da su ti roditelji živi, luksuz je da se možeš igrati sa svojim unucima.
Luksuz je ono što se novcem ne može kupiti."

1756840998487.jpg
 
Imala sam los dan. Koliko god se trudim da budem pozitivna, nekada me zivot natera da se slomim i preispitam.Prosla noc je bila losa,bez sna.I kada sam na kraju zaspala bio je to san kao da su neki demoni usli u mene i nisu mi dali mira. Jutro ili bolje receno skoro podne, bilo je pomalo napeto bez da sam znala zasto. Zeludac mi se stegao.Kao da sam nesto slutila..Pokusala sam da radim.Nije mi islo.Uhvatila me nekakva nervoza koja je verovatno posledica moje urodjene preosetljivosti.Sama svest o tome da nismo zajedno i da to zavisi od mene cinila me je takvom..Bila sam suvise napeta, sto je rezultiralo mini nesporazumom.Mojim napadom na njega i besom na samu sebe sto mi se zavrteo secaj nepoverenja..Glupost, zbog koje mi je sada zao.Treba da vezbam da mi suze ne krecu tako lako.Smetaju mi.Totalno je glupo sto ovo pominjem ali sam isprovocirala samu sebe ovakvom emocijama
 
Treći septembar. Tačno za mesec dana obeležavanje tragedije. Tragedije koja je snažno delovala na mene.

Do kraja života pamtiću tu prohladnu i tužnu nedelju. Nedelju u kojoj smo trebali da se smejemo, nedelju koja je trebala da promeni ne samo moj život.

Umesto smeha sam plakala. Ponovo, kao onog jula kada je tata umro, ponovo nisam mogla odmah da plačem.

Uveče sam plakala. Stajala sam sama u dvorištu i plakala.

Plakala sam gotovo svake noći mesec dana. U novembru se dogodilo još nešto bolno. Još neko meni drag, otišao je zauvek.

Dugo sam plakala. Ne znam koliko godina.

Sada znam da ih nema. Da se više nikada nećemo smejati i razmenjivati male tajne.

I znam da više nikada neću pronaći osobu koja je ćutala. Sa kojom sam ćutala i bez reči se razumela.

Ne, ne pišem o svojoj ljubavi. Pišem o pravim prijateljima.

Dolazi još jedan 03.10. i kasnije 04.11.

Ti dani bole, ne mnogo kao na početku, bole..jer bol se samo utiša...i onda se pojavi. Uvek 11.07, uvek 04.03..uvek 03.10.. i 04.11.

Bol koji me podseća da sam još uvek živa i da sam ovde kako bih se svih sećala.

Nekada ćemo se možda sresti..na planeti ljubavi i prijateljstva..nekada...

Znam da me čekaju..i istovremeno žele da živim umesto da životarim... Ali me nisu naučili kako izgleda život bez njih...
 

Umorna sam​

Umorna sam. Umorna sam od zadovoljavanja i premašivanja svačijih očekivanja, a najvise sam umorna od premašivanja svonih. Umorna sam od pokušaja da danas budem bolja verzija sebe nego sto sam bila jučer. Umorna sam od svih verzija sebe i svojih misli koje jurcaju na tisuću strana u potrazi za svetim gralom. Umorna sam od toga da budem najbolja mama, najbolja žena, najbolja učiteljica, najbolja osoba sto mogu biti. Umorna sam od svih gurua, spiritualnih tehnika i svih majstora koju tvrde da je zivot jednostavan i lak. Jer nije. Ili bar nije za svakoga.

Umorna sam od rutine, od izazova, umorna sam od ljudi pred kojima moram biti onakva kakvu me pamte da jesam. Umorna sam od ljudi koji misle da sve znaju i koji će moje trenutno raspoloženje pokušati objasniti analizirati i rastaviti na sastavne dijelove. Umorna sam od toga da svako jutro moram obaviti 1001 bezazlenu stvar koja je svaka po redu lagana ali kad se zbroje jednostavno ih je previše.
Umorna sam od toga da torta mog zivota mora biti sastavljena od 8,16 ili 24 jednakih dijelova koji sastavljeni zajedno tvore savršen krug. Umorna sam od sebe. Umorna sam od toga sto nemam okp kad je u pitanju stan ili auto ili neka slika koja stoji nahero ali ga imam kad bilo što u mom životu stoji na hero.
Umorna sam od bezbroj okova koji su mi nametnuti od trenutka kad sam se rodila i od težnje da te okove maknem sa sebe. Umorna sam od stagnacije i umorna od osobnog razvoja. Umorna od meditacije i umorna od kompulzivnosti vlastitih misli. Umorna sam od novih početaka. Umorna sam od rečenice da nije važno koliko padneš važno je koliko puta ustanes.
Umorna sam jer se ponekad osjecam kao dijete koje ima 3 godine a jos uvijek nije prohodalo. I hoda i pada i ustaje i pada i ustaje i pada i zna da ce evenšli prohodati pa opet ustaje al ****** .. do kad?! Umorna sam od svega što znam a ne uspijevam osjetiti i umorna sam od svega što ne znam a osjećam.
Umorna sam od svoje empatije, od svoje ambicije, od svojih očekivanja i svoje tendencije da uvijek idem gore. Brže, više. Umorna sam od toga sto sam umorna i kao osoba koja gleda i vidi krevet ali ne smije leći, kao robot idem kroz dan skrolajući kroz svoju to do listu i pitajuci se ako cinim sve kako treba, zasto sam umorna?
Umorna sam od toga da zbacujem naucene programe i postavke za koje znam da su sranje jer to sto imam u ovom zivotu ne mogu ponijeti u slijedeći. Umorna sam od svijeta, društva i odgoja koji nas radi robotima isprogramiranim programom Više. Više imati, više raditi, više postići.
Umorna sam jer nas nitko nikad nije naučio kako samo biti. Ne biti netko ne biti nešto, samo biti. Umorna sam od toga da se stalno priča o zahvalnosti i da svi znamo da trebamo biti zahvalni za male stvari a činjenica je da je to postala floskula i da zapravo iskreno malo ljudi osjeća istinsku zahvalnost. I istina je da znamo kako ju napisati, priznati, osvjestiti ali nitko nas ne uči kako je osjetiti.


I nemojte me sad umarati utjehama, pravilima i uputama kako da ne budem umorna. Jer sve ih znam. I iskreno, danas sam umorna i od njih. Radije odmorite sebe priznanjem od cega ste umorne. Meni je lakse.


fb_img_1540188778086.jpg


(Pozajmljeno od:
https://ivkaarmandatodorovic.com/feminizam-naseg-doba/umorna-sam/)
 
Sunce je uveliko ugaslo po ivici mirnoga mora.Tisinu remeti tek po neki zaostali galeb trazeci svoje jato uplasen i zatercen nadolazecom noci.Povrsina mora ravna kao staklo.Maleni jedva cujni talasici nezno premecu pesak kao da ga maze..napred..nazad..napred..nazad.. Vetar lagano dodiruje njenu plavu kosu ne zeleci da suska u nastaloj tisini.Njegova ruka oko njenog struka dok se ona svojom blago pridrzava za njega..Setaju pustom obalom ,bosi kroz mesavinu mora i peska..kao da lebde, jer njihovih stopa nema..nestaju pod talasicima kao da se igraju..Osecao je jos uvek miris postelje iz koje izadjose tek malo pre..Njeno telo jos toplo od njegovih usana i ruku ..od Sunca, prskanja vodom,njenog smeha i kikota, pokusaja potapanja i njenih preklinjanja da to ne radi jer ne zna dobro da pliva..sladoleda koji joj je curio niz ruku.. ulja sa mirisom lavande koji toliko voli i kojim ga je mazala da ga zastiti od svega.. njenog blagog ugriza za uvo dok je lezao u senci suncobrana i sapatom izovorenog: zelim te...hajdemo kuci...
Sve je to osecao kao i sve one nemire sto je budila u njemu u tom trenutku na toj obali koju je upoznao i pre nego je nju sreo..
 
Volim Jutra.Ustvari,volim onaj trenutak kada postajem svesna svoje prve misli. Volim i prvu jutarnju kafu,tursku sa malo secera i malo mleka, na terasi,koju pijem polako i dugo gledajuci u cvece i zelenilo koje me okruzuje.Volim tisinu koja me obavija sa jedva cujnim zvukovima grada koji dopiru iz daljine i ne smetaju mi..Grad je odavno budan a moje oci tek upijaju nov dan.Volim prirodu,zivotinje,moje kuce najvise,putovanja.Volim i ljude,one obicne,svakodnevne,dobronamerne i posebne ljude, stvaraoce,one koji ostavljaju trag za sobom.Volim i tebe.Volim mirise detinjstva u sta spada i miris nedeljne supe,koju je baka nedeljom kuvala.Pola juneceg,pola pileceg mesa,sargarepa,koren pesuna,pastrmaka,celer,krompir,zapecen luk,neko zrno bibera,samo trun soli,jer supa se solila na kraju,kako je govorila.Zatim,cedjenje supe pa zakuvavanje sa rezancima ili knedlama od griza.Volim i beli ustirkan stolnjak,lep servis i secajg,platnene salvete sa monogramom,case za vino,i miris nedeljnih kolaca i vanil secera.Volim Nedelju kao dan koji pripada samo meni.I tebi bi pripadala zajedno samnom..
 

Back
Top