NIJE LAKO OSTATI SAM
Oduvijek sam panično strahovao od gubitaka ljudi koje sam volio. Nije ih bilo mnogo oko mene, samo otac i majka koji su bdjeli nadamnom kao da sam im najveća dragocjenost. Tijekom mog odrastanja među nama su se satkale tako čvrste spone da bi vrijeme koje sam provodio odvojeno od njih smatrao najgorim djelom dana.
Ne sjećam se kad su počeli moji strahovi da bi ih mogao izgubiti, ali bolno pamtim kakve su reakcije u meni izazivali. Ako bi to bilo u snu, budio bih se okupan znojem, dršćući cijelim tjelom. Noćne more koje su me proganjale katkad su se protezale i na javu pa bi mi se pričinjalo kako su stradali u nesreći ili naprosto umrli, bez nekog vidljivog znaka bolesti. Danas, nakon svega što se dogodilo, često se pitam jesu li njihove sudbine bile upisane u moju dušu i jesam li ja znao što će se dogoditi jednog dana.
Kako sam sazrijevao , strahovi su postojali sve manji, ali nikad me nisu u potpunosti napustili.
Često je to bio isti san: otvaram vrata stana i žurim u roditeljsku sobu. Sve je zamračeno, a njihov krevet je prazan.Otvaram ormare, ali i oni su prazni. Oko mene vlada grobna tišina, odjednom njihova soba postaje grobnica na kojoj užasnut čitam njihova imena. Pokušavam viknuti da su živi, ali nečija ruka mi uporno pokazuje na urezan datum. Ne usuđujem se ni pogledati, a onda čujem glasove: Pogledaj ! Pogledaj! Umrli su istoga danasamo u godinu dana razlike!
Tako je i bilo.
Jednog kišnog dana, to više nije bio san, ni najgora noćna mora, već najgora stvarnost. U daljinu sam čuo zvižduk koji je uskoro nestao, i onda bum, eksplozija, sjećam se samo da sam odbačen unazad i kroz maglu gledao u majku koja leži nekoliko metara dalje od mene. Pokušao sam je dozvati ali moj glasić nije izgleda dopirao do nje.Kad su došle komšije i dignuli je, ispod nje je bila velika lokva krvi, ja sam pao u nesvjest.Probudio sam se u bolnici, vidio sam svoju tetku čije su suze padale na moje lice.
Znao sam, ostao sam bez majke, ali nisam znao da će mi i otac preminuti od tuge, isti dan goinu dana kasnije. Kada su oni umrli , umro sam i ja i za mene je sve prestalo postojati. Utonuo sam u mrak iz kojeg nisam mogao ni htjeo izaći jer je svaki djelić mene neizdrživo patio. Moje se srce skamenilo u tugi i zatvorilo za sve osjećaje osim patnje. Nebo se zatvorilo nadamnom, a nevidljiv zid boli, odvojio me od ostatka svijeta.
Na sprovodu roditelja niti sam progovorio, niti sam čuo što drugi govore, samo sam ukočeno gledao u njihove lijesove s kojima je nestao i moj život. Srce mi je zamrlo. Bol se uvukao u svaki djelić mene i zbilja nisam ništa osjećao osim nje. Kad sam sa groblja došao kući, legao sam u krevet iz kojeg više nisam ustajao. Prolazili su dani a ja nisam izustio ni jednu riječ. Ležao bih zagledan u prazno a suze mi nisu prestajale teći. Svaku večer sklapao bih oči s nadom da se više neću probuditi. Htio sam nestati, prestati disati i zauvjek se stopiti sa onima koje sam izgubio. U mojim mislima su oni bili živi i nisam mogao pdnijeti što ih fizičkim očima ne mogu vidjeti.
Jednog dana, u nastupu najvećeg očajanja i mraka, odlučio sam svemu učiniti kraj. Izvadio sam iz ladice punu bočicu tableta i sve ih popio. Već sam počeo tonuti u posljednji san kad sam začuo glas svoje pokojne majke kako mi govori da moram živjeti. Smiješila se, a pokraj nje je stajao moj otac. Zadnjim snagama sam uspio doviknuti tetku koja me odvezla u bolnicu. Tamo su mi ispumpali želudac i vratili me u život za koji još nisam znao što bi s njim. Vjerovao sam kako nitko ne može shvatiti dubinu moje patnje niti mi pomoći.
Ako imate svoje roditelje, znajte da vas oni vole najviše na svijetu i nikada nemojte sumnjati u njihovu ljubav. Nažalost sutra je 18 godina kako živim bez njih.
N.A