Život pisan srcem

Ovaj prelepi instrumental "Fleetvood Mac" objavljen je 1968. spaja ljubav prema prirodi i muzici.Albatrosi su među najvećim pticama koje lete.U proseku imaju raspon krila od 3 metra i teški su oko 8,5 kilograma.Mogu leteti hiljade kilometara a da utroše veoma malo energije. Tajna nije samo u njihovoj građi već i u tehnici letenja.

 
Bre – Momo Kapor

Rečeno sa divljenjem: On je, bre, ljudina!
Potcenjivački: Ma, idi, bre!
Izazivački: Šta je, bre?
Nežno: Ih, bre!
Sa ljubavlju: Dođi, bre…
Prepotentno: Ti ćeš, bre, da mi kažeš?
Filozofski: More, bre!
Zapanjeno: Otkud sad to, bre?
Zapovednički: „Sviri, bre! – zapovedi Hajduk Stanko Ciganima“.
Epski: „Bre, ne laži crni Arapine!“
 
Stojim u zacaranom krugu nasih sudbina svesna da svaka rec moze odneti pola zivota
Na disku muzika koja je samo za moj bol, jer zbog njega i leptira u mom stomaku drhte alke na mojim usima
 
Mali život
Duško Radović

Dok neko pije
- ja PIJUCKAM

Dok neko grize
- ja samo GRICKAM.

Dok neko glođe
- ja samo GLOCKAM.

Dok neko bode
- ja samo BOCKAM.

Dok neko peva
- ja PEVUCKAM.

Dok neko drema
- ja DREMUCKAM.

Dok neko radi
- ja RADUCKAM...

I tako malo, sitno ŽIVUCKAM.
 
man-4052354_1280-e1720106740101-696x507.jpg
 
Zovem te tisinom
Jer reci su beskorisne
One bi samo probudile moju nemoc
Pred tvojom pojavom
Pretvorile me u govornika bez teksta
U semenku bez nade da proklija
Zbog vecnog hlada pod tvojom senkom,

Gledam te zmureci
Strahujuci od tvog bljeska
Moj pogled u njega, bio bi slepilo
Zato je bolje da zmurim,
I ceznjom hranim
svoje osecaje prema tebi
 
Da Zao ti je


pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.





A prilike su

k’o životni puti

Božijom rukom

unedogled iscrtani,

a ti se na ringišpilu

što ga sujeta vrtjela

cijelog svog života

oko sebe samog okreta.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.



A prilike su

k’o sjajne zvijezde

što Božija ruka

po nebu posula,

a oči tvoje nikada…

od taštine nosa natekla

nisu se gore zagledala.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.



A prilike su

k’o i brojni ljudi

što ih Božija ruka

oko tebe posadila

pa govoriše…

i ruke svoje tebi širiše…

A ti opet,

volio si biti sam

i u krugu mračnom

okretati se vazdan,

samo ti – poseban.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.

A lagaćeš…

do kraja života

i druge i sebe…

-prilike su uvijek

milošću Božije ruke

svuda bile iscrtane.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

jer lakše je takvima,

u sopstveni odraz zaljubljenima,

reći: ”Nema… i ne može…”,

nego li narcis

na srcu svome zgaziti,

da ugine i prestane rasti.



Senada Brčaninović
 
Sedam prutova
Imao otac sedam sinova, sedam svađalica. Svađajući se zanemariše sav kućni posao i sve im pođe naopako.
Bilo je sebičnih i rđavih suseda koji su se radovali njihovom svađanju i njihov nazadak skretali su na svoju korist.
Lako je grabiti onde gde nema ko da čuva, kad se čuvari među sobom svađaju. Videći da će biti zlo i naopako, otac se veoma zabrine.
Jedanput okupi sinove oko sebe, pa im pokaže sedam prutova čvrsto povezanih u jedan snop i reče: – Koji od vas ovaj snop prelomi, onome ću dati deset dukata.
Svih sedam sinova pokušali su da prelome snop: probali su ovako i onako. Naposletku svaki reče da ne može.
A otac će im onda: – Čudim se što ne možete jer je to sasvim lako.
On odreši uzicu kojom je bio snop vezan, štapići se razmakoše a on jedan po jedan prelomi bez po muke.
Sinovi se nasmejali: – E, tako je lako! Tako bi moglo i nejako dete!
Otac završi: — Evo vam, deco, slike i prilike vaše. Ne budete li snop, bićete sedam prutova koje, kao što ste sami rekli, može slomiti nejako dete.
 
Tiho si umela, da volis sa suzama, jer ko ih je razumeo, znao je da su to kristali u tvojim ocima, sijali ljubavlju samo za mene.
Neka sve ovo i bude samo egoisticno, ali kada me volis, kao sto volim ja tebe, tada je ljubav drcna, sa patnjom, ceznjom i uvek tvojom brigom,
da li sam ja dobro i neizbeznom ljubavlju, samo za mene.

Znam i kada si tuzna i nezmerno srecna, znam i da ne smes preci na onu drugu stranu puta ljubavi, jer tamo nisam ja, tamo je nebo, visoko kao zid,
koji te vraca ka meni u zagrljaj sa vetrovima ljubavi, samo za mene.

Zato te vetar ponekada i probudi iz mog narucja sna, da otkrijes tajnu, onoga sto stalno trazis i stalno zelis, ljubavi prema meni. Zbog toga se nemoj vracati u san, preko praga koji razdvaja dva sveta zaljubljenih, vec hrabro kroci u moje narucje, kroz ta vrata zivota i nemoj se vracati u san, ostani uz mene, samo za mene, nas...jer u ljubavi ce mo oboje naci spas.

(nepoznat autor)
 
Kada se rodim, ja sam crn
Kada porastem, ja sam crn

Kada sam na suncu, ja sam crn
Kada se plašim, ja sam crn

Kada sam bolestan, ja sam crn
Kada umrem, ja sam crn

A ti moj beli prijatelju

Kada se rodiš, ti si ružičast
Kada porasteš, ti si beo

Kada si na suncu, ti si crven
Kada ti je hladno, ti si plav

Kada se uplašiš, ti si žut
Kada si bolestan, ti si zelen

Kada umreš, ti si siv
I ti mene zoveš obojeni?

Pesmu je napisalo afričko dete, a prepevao je bend Tongue Forest i pesma se zove "You got the nerve".
 
Brojevi me zbunjuju
Recimo, ,,imam još 1/3 života’’, recimo to, a to ništa ne znači,
na stranu netačnost! – to ništa ne znači!
Zbunjuju me, jer su često u glavi, ništa više
A, recimo, mislim i na rak pankreasa,
(nikotinsko-alkoholičarsko iživljavanje)
jer, po mome, takvoj sam pošasti najpribližniji,
a to opet ništa ne znači, baš ništa,
a nalazi se u mojoj glavi, misao samo od sebe mi dolazi
Čudno, jer ne mislim o tome, svesno,
ili, ja to mislim, ali nekako kao da neko drugi za mene to misli
Kada bih sada laprdao o strahu slagao bih naveliko,
zato, ostajem samo pri konstataciji
M.Stamenkovic
 
DOSADA

Demokratija, krvavi pir u ludnicama:
oznojeni, koji se vuku po teretanama i muče svoje telo
panduri, moja patološka ali ne i zabrinjavajuća, postojana mržnja
žene, koje su ubeđene da su napisale ljubavni roman
biciklisti, u vožnji bez cilja, poletni
dobričine, koji se mogu siti ispričati s nepoznatima
oni, kojima je sumanuto skakutanje ptica u kavezu neki lep i opuštajući hobi
Za sada.
(nepoznat autor)
 
Buntovnik sa razlogom:
Ova hrabra žena je 9. marta 1991. stala ispred vodenog topa.Zvala se Dragana Milojević.
Bila je heroina tih, i mnogih demonstracija posle, narednih deset godina.Ova, i još neke fotografije, obišle su svet.
Kada su došli "njeni" na vlast, ne samo što nije dobila posao
Nego je izgubila ono najvažnije - nadu.
Preminula je deceniju kasnije, zaboravljena, razočarana, izdana. Svi su obećavali, ali imali su važnija posla.
Da naplate svoje promene i da se uvale u svoje fotelje,nego da brinu o Dragani i raznim Draganama,
Sada, 35 godina posle, ista slika.

Mnogo je heroina poput nje,​
spremnih da izađu na kordon, da prime pendrek.
Ništa to nije sporno.
Pašće Vučić. I treba,..

Brine me nešto drugo.Šta ćemo sa tim narodom koji je sada na ulicama?
Ponovo u državne institucije? A za one za koje nema mesta?
Ponovo će se tući oko radnih mesta.Ponovo botovanje.Ponovo lepljenje plakata.
Ponovo spletkaranje.
I ponovo razočaranost kod najčasnijih koji se nisu borili za to,nego za nešto drugo.

A to je da žive i rade rasterećeno, a ne da im neko stalno stoji nad glavom.

Zato treba pričati o novom sistemu,​
gde nećemo terati jedne da bi došli drugi, koje će opet neko da tera, I život će nam proći u tome. Gde će sve da se vrti oko toga
kako doći do državnih para i poslova, a ko nije po volji - samo ga isključiti.
Ljudi treba da se sposobljavaju da stvaraju, kako bi mogli da prežive.
Ponovo neće biti mesta za sve,i onda će ostali opet morati da budu sluge, i da saviju kičmu pred novim, starim, moćnicima.

Nisu Ćaciji pali sa neba, društvo ih je formiralone samo ova vlast, nego i predhodne.
I tako u krug.
Kao u onoj dečijoj igri, gde uvek ima više ljudi, nego stolica,
obrni, okrenu, uvek neko izvisi i lupi dupetom o patos.
,...Dragana je mnogo, i tek će ih biti, zato što se ne razmišlja gde sa tim narodom posle.
Koji će, kao i do sada, preko i daleko.​
Švajcarske i nemačke dede i babe za čuvanje uvek nas čekaju,
kao i građevina i ostalo.

Ako samo rušimo, a ništa ne stvaramo,
dobićemo novu generaciju razočaranih.
Zato ne razmišljam o danu D,
koji će, kad-tad, da se desi,

nego – šta sa tim narodom posle?

Kada im gospoda političari ponovo sve okupiraju,
i ponovo određuju ko će, šta će i kako će.
A oni će moći samo da gledaju.
Ostaće im ulica.
Uvek ostane ulica
.
Zato su blaženi oni koji ne zavise od države, što najiskrenije preporučujem svima.Ne zavisite od nečije političke volje, nego od vlastitog rada.
U protivnom – uvek će vas neko rušiti, ili ćete uvek nekoga rušiti.
A tu mira nema.
Ni sada, ni tada, nikad.
 

Back
Top