
Enya je živjela u maloj kućici na kraju ulice. Put do vrtića je nekako uvijek bio dug i svakim novim korakom joj se činilo da kuće postaju sve veće i veće. U svojoj je grupi uvijek bila najmanja i djeca su imala običaj tapšati je po glavi i cvrkutati kroz smijeh; „naša mala patuljčica!!“ Svako ljeto preko praznika Enya se nadala da će bar malo narasti i dostići koje dijete, ali koliko god ona narasla, narasla bi i druga djeca i nikako da ih sustigne.
Ono što je Enya najviše željela i o čemu je sanjala bila su krila. „Zašto želiš krila ?“ po ko zna koji put pitala bi je majka, a njezin odgovor bi uvijek bio isti ;“ Želim poletjeti iznad svih i biti najveća, da barem jedanput dok gledaju u mom pravcu djeca dignu glave prema gore.
Tada bi majka zagrlila sitno tijelo svoje voljene djevojčice i rekla joj ; „Koliko je netko velik pokazuje samo svojim djelima i dobrim srcem, a tvoje je srce najveće od svih !“
Jednog dana igrajući se u dvorištu vrtića Enya je zapazila kako se sva djeca naguravaju oko pješčanika i radoznalo gledaju u jednome pravcu. Kroz dječji smijeh i galamu čula je i tetin strpljiv glas koji ih je pokušavao umiriti. Dok se sramežljivo približavala pješčaniku učinilo joj se da čuje svoje ime:
Enya, Enya je najmanja, ona će moći! I odjednom su se sva djeca počela okretati u njezinom pravcu. Srce joj je počelo kucati sve glasnije, a koraci su postali sve sporiji. Stala je na pola puta tražeći pogledom odgovor što će to ona moći, ona tako malena i krhka.
Teta se probila kroz mnoštvo djece, uzela je za ruku i povela prema pješčaniku.
I onda je Enya ugledala.
Sive oči promatrale su je molećivo i do njezinih ušiju dopre tužno i tiho mijau. Mala maca zapela je u rupu pored pješčanika tako malenu da je izgledalo nemoguće da je uspjela proći kroz nju . I Enyi je odmah postalo jasno, samo su njezine ručice i prstići bili dovoljno maleni da pomognu zarobljenoj maci i izvuku je iz nevolje. Udahnula je duboko i hrabro krenula zaboravivši kako su sve oči uperene u nju, jer ona je vidjela samo jedne. Pružila je ručice i u tren oka maca je našla svoje sigurno mjesto u njezinom krilu. Maleno stvorenje dignulo je glavu prema gore i zahvalno pogledalo Enyu pozdravljajući je sa još jednim, ovaj put sigurnijim i glasnijim mijau. Trenutak tišine kratko je trajao, djeca su počela pljeskati i uzvikivati huraaa, bravooo!! To popodne sva su djeca u vrtiću željela biti pored Enye i njezine nove prijateljice, a Enya se osjećala velikom, najvećom na svijetu jer prvi put da bi gledao prema njoj netko je morao uzdignuti glavu, pa makar samo jedna mala maca
Marta Visosevic