Život pisan srcem

Gde si?

Razgolicena klizim ivicom
bez tebe i privlacim
neke sive duse,opasne
a opet preslabe za mene.

Imaju nadu a nemaju
snagu tvoju i dah tvoj
kojim ledio si
kosti moje i meso moje
I oci moje sada slepe
kojima te ne vidim vise.

Gde si ?
Plasim se One u meni
koju si stvorio odlazeci.

Kojoj si dao moc
da dan pretvori u noc
i zaljenje jedno kojim
ozidava zidove kuce
bez krova i dimnjaka
bez dovratka i vrata
bez prozora i muskatla
bez stubista kojima se
niko popeti ne moze
 
VOLVER 🎶🎵: iz filma - Vratiti se (Almodovar - Vraćam se)

Nazirem neka
Svetla što u daljini
Obeležavaju moj povratak

Ista su kao ona što su osvjetljavala
Svojim blijedim odsjajem
Neke sate boli

I mada se nisam želela vratiti...
Uvijek se vraća
Prvoj ljubavi
IMG_20230903_142511.jpg

Stara ulica
Gdje sam se sklonila
Tvoj je njen život
Tvoje je njeno voljenje

Pod bogatstvom zvijezda
Koje ravnodušno
Sad me gledaju kako se vraćam

Vraćam se...
Sa borama na čelu..
Sneg vremena
Razbistrio mi je čelo

Osjećam,..
Da je život povjetarac
Da dvadeset godina nije ništa
Da plamteći pogled
Luta među senama
Traži te i doziva.

Živeti...
S dušom ukotvljenom
U slatku uspomenu
Koja plače opet,...

Bojim se susreta
S prošlošću koja se vraća
Da me suoči s mojim životom

Bojim se noći
Krcate sjećanjima
Što mi okivaju san

Ali putnik što hrli
Prije ili kasnije
Mora stati
I ako zaborav
sve uništava
I ubio je
Moju staru zabludu

Skrivenu čuvam
Jednu skromnu nadu
Koja je sva sreća
Mog srca

Vratiti se...
S čelom naboranim
Snijeg vremena
Rasvijetlio mi je čelo

Osjećati...
Da život je povjetarac
Da dvadeset godina nije ništa
Da gorući pogled
Luta među sjenama
Traži te i doziva te

Živjeti...
S dušom ukotvljenom
U slatku uspomenu
Koju ja primjećujem.
[/CENTER]
 
Poslednja izmena:
Noc okovana ceznjom i nedostajanjem.viski i peceni bademi...okrenula bih broj i rekla,nedostajes mi nocas,pricaj sa mnom, smej se sa mnom,ne ostavljaj me nocas samu.da li ti je zao za sve sto imamo, kada sve prestaje da vazi i nista vise nije isto...to vreme naplacivanja zivota..ta istovetnost..pricaj mi..reci mi..da sutra kada se probudimo nista nece biti kao juce..sve ce biti drugacije ili se necemo secati.

viski.jpg
 
  • Voli
Reactions: Tea
Lutam nekad nocu,
Na svakom uglu ulice,svetiljka.
Visoko pod krosnjama uprta u zemlju.
Svetli.
Zutom,treperavom,bolesnom svetloscu

Brojim.
Stotinu ulica,stotinu uglova,stotinu svetiljki
Stotinu zivota..

Ljubim te ispod prve,ispod pedesete ti kosu mrsim.
Ispod osamdesete gledam zelenu boju noci u tvojim ocima..
Ispod stote trazim mir u tvojim rukama..tako potreban

Ali nema te.Tebe nema..

Znam,kriva sam i nisam.
Ja sam boginja svojerucnog pakla..
U kome slazem put od zutih cigli.

Trazeci hrabrost
Da tvoji pokreti postanu moji
Da moja zelja bude tvoja zelja
Da tvoj dodir postane moj

Da me imas..da te imam
Bez pravila,bez razmisljanja.
Da ti dam sve sto do sada nisam.
 
Plant:
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove...
ali neću :D


Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uvo.
Drugome. Pripašće drugome. Ko pre mojih poljubaca.
...

Ostavljam te samu dok ti neko svira...

Dok muzika tiho svira
staru pesmu mog nemira
čaše mi se tužno smeše
i pričaju nekad beše

blob-discors.gif
....odlazim ...
Još je vina ostalo na stolu
ti u čaši, pakao u duši
ja lagano idem prema bolu
:heart: zna da sve se sada ruši



Da iz srca izbrišem sve boli
rujnim vinom ne bih ter'o tugu
mome srcu lepše je kad voli
pa ću brzo zavoljeti drugu.
 
Poslednja izmena:
Cesto pomislim,da me ne bi voleo drugaciju.Ovu mene koja opsuje kad se najmanje nadas i iznervira brze od zvuka. Ovu mene koja bi ti se na ruke bacila i pod dlan podmetnula, dok bi mesec gledao svoja posla i cuvao zvezde od radoznalih pogleda.Ovu mene,brbljivicu dugog jezika koja recima privlaci ili odbija, mazi ili kaznjava, hvali ili vredja, prica o davnim i dalekim ljubavima,o nesagledivim srecama ili razornim tugama.
Ova ja koja celog zivota bezi od proseka, otima se sablonima i semama, batrga se ustaljenim normama i laznim moralima.Ova ja o kojoj svi sve znaju, a opet ne zna niko nista.Kada bih se promenila ne bih bila ja, jednostavna i komplikovana,nedokazana i uzasno istrajna u ljubavi koju osecam i koja provocira moju tvrdoglavost i izaziva jarca u meni, izvlaci mu rogove kojim ce probosti sve postavljene zidine mojih principa i docepati se ispunjenja zelje u trenutku u kome mesec tone u duboku reku.
 
“Ako čovek pošteno i objektivno porazmisli o življenju, doći će do zaključka da su dani samo hodanje kroz sate pune besmislenog i jednolikog posla, da su noći i spavanje obična nesvestica u kojoj i ne postojimo i da je, za svakog čoveka, jedino pravo i značajno ono vreme pred san, oni trenuci kad sanjarimo o sebi i ljudima oko nas! Kad legnete, pa u mašti počnete da listate stranice svojih želja, pa evidenciju ostvarenja, pa da zamišljate kako ćete učiniti ono što morate učiniti, kako ćete očarati osobu koja je za očaravanje, ili pljunuti svog neprijatelja i reći mu ono što se niste setili, ili usudili, da mu kažete… Tek u tim večernjim sanjarenjima čovek živi svoj pravi život. I nikada ne možete zaista upoznati čoveka, ako ne saznate šta on prevrće po glavi dok ne zaspi!“
Radivoj Lola Djukic
 
Mene ne zanima kako zaradjujes za zivot.
Ja zelim da znam za cim zudis i da li se usudjujes da sanjas
o tome,da ispunis ceznju svoga srca.

Mene ne zanima koliko godina imas.
Ja zelim da znam da li ces rizikovati da ispadnes budala zbog
ljubavi, zbog snova,zbog avanture koja se zove biti ziv .

Mene ne zanima koje planete uticu tvoj Mesec.
Ja zelim da znam da li si dodirnuo srediste spostvene tuge,
da li su te zivotna razocarenja otvorila ili si se skvrcio i zatvorio
iz straha od daljeg bola! Zelim da znam mozes li sedeti sa bolom,
sa bolim mojim ili svojim,ne meskoljeci se da ga prikrijes ili umanjis ili izbrises.

Zelim da znam mozes li drugovati sa radoscu, sa radoscu mojom ili svojom ;
Mozes li se prepustiti divljem plesu i dopustiti da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju
i ne upozoravati nas da budemo pazljivi, da budemo realisticni,niti da se setimo svih ljudskih ogranicenja.

Mene ne zanima da li je prica koju mi kazujes iskrena.
Ja zelim da znam mozes li razocarati druge da bi bio iskren prema samom sebi ;
mozes li podneti optuzbu izdaje i ne izdati spostvenu dusu.

Ja zelim da znam mozes li biti veran te stoga dostojan poverenja.
Zelim da znam mozes li videti lepotu cak i ako nije lepa svaki dan.

Zelim da znam mozes li ziveti sa promasajem, sa promasajem svojim i mojim,
i jos uvek stajati na rubu jezera i srebrnastoj mesecini uzvikivati “To”

Mene ne zanima gde zivis ili koliko para imas.
Ja zelim da znam mozes li se dici posle noci bola i ocaja,
Iscrpljen, satrt do srzi, i uraditi ono sto se mora uraditi za decu.

Mene ne zanima ko si ti ni kako si se obreo ovde.
Ja zelim da znam hoces li stati u srediste ognja zajedno samnom i ne ustuknuti.

Mene ne zanima gde si ili sta si ili sa kim studirao.
Ja zelim da znam sta je to sto te drzi iznutra,u trenucima kada se sve ostalo rusi.

Ja zelim da znam mozes li biti sam sa sobom; i da li zaista
volis drustvo u kome se nadjes u trenucima praznine

Poziv / The Invitation – Oriah Mountain Dreamer
 
Iz filma“Ime ruže”

“I čak sada, kada sam star, star čovek, moram priznati da od svih lica koja su se pojavljivala u mojoj prošlosti, jedino koga se najjasnije sećam je lice devojke koju nisam prestao da sanjam sve ove godine… Ona je bila jedina moja zemaljska ljubav u životu. Pa ipak, nikada nisam saznao, niti sam ikada čuo – njeno ime!”
 
Nije naš zadatak u tome da se približimo jedno drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce i Mesec, ni more i kopno. Nas dvoje smo, prijatelju dragi, Sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedno s drugim, već da saznamo jedno od drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.

Herman Hese
 
Ne volim ugladjenost.Retko je prirodna.Ispod ugladjenosti se kruje svasta nesto.
I zavidnost,i zelja da budemo ono sto nismo ,i potreba da budemo opsteprihvaceni,i licemerstvo,i jos trista cuda.
Ne volim ni insistiranje na sopstvenim vrlinama, kao sto ne volim ljude koje nikad ne vidite izbacene iz sistema.
Takvi kad puknu pucaju po svim savovima pa se zaprepaste sopstvenom gomilom izlivenih govana,a ne bi trebalo.
Ne volim one sto ne puse,ne piju,ne prdnu,ne opsuju,ne podrignu, nikad ne cackaju nos.

stillhoping
 
Ivo Andrić – Sreća

Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenutci čiste radosti vrede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provrdeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.
 
Znam da je to za tebe samo stari zlatni sat koji ne radi.Isto tako znas da ga nikada necu prodati i nema potrebe da insistiras na tome.Ti si osoba kojoj je vazna materijalna strana svega,a ja trazim u svemu i onu drugu nematerijalnu stranu.I da ga prodam,necu dobiti onoliko koliko ovaj sat vredi.Niko i ne zna njegovu pravu vrednost osim mene.Ti najmanje.Tebi je vazno samo danas,eventualno sutra.Ne mnogo daleko.Vidis,taj sat je pripadao..

...zastao je na trenutak pogledavsi je..

Nezainteresovano je turpijala nokte tog popodneva.Na stolu pored nje stajala je do pola popijena kafa,a cigareta je dogorevala u pepeljari.Njihov crno beli macak dremao je na uzglavlju fotelje u kojoj je sedela.Kisa je padala neprekidno vec dva dana,a tisina se nekako uvukla izmedju njih jos od prosle godine.Bila je bila lepa zena ali je znao da nikada nije bila njegova.On je za nju bio neko ko je umeo da je zadovolji u krevetu,nabavljao sve sto im je potrebno za zivot.Kupio lepu kucu,dao joj novac da je opremi,placao fitnese,godisnje odmore,ispunjavao svaki njen hir,zelju.Sve je on to znao samo nije znao,kog on djavola vise trazi sa njom.Sve ove godine koje je proveo sa njom, zeleo je da dostigne bliskost, verujuci da ce ako to dosignu biti srecni. Ali nije tako.

Osetio je bol na dlanu dok je stezao u ruci stari dedin sat.Radio je taj sat iako joj je rekao da ne radi, samo nije navijan od dedine pogibije prilikom proboja Solunskog fronta.Sat im je doneo njegov ratni drug i saborac ,nakon oslobodjenja ,uz jos par stvari i pisma koje su i dan danas u njegovoj porodici relikvija i secanje na dedu kog nije ni upoznao a koji je sledio svoj san o slobodi.
 
  • Voli
Reactions: Tea
Ljubavna pesma - Mirjana Bobić Mojsilović

Pošto me nikad nisi voleo
da bi me držao za ruku,
il’ odveo na more
u neku daleku luku,
da me hraniš
prstacima,
da za mene,
ubereš morsku zvezdu;

Da se spuštamo niz ulicu
sa tvojom rukom,
na mom struku.
Ili, da hodaš sa mnom
do crkvice Svetog Ilije,
na nekom grčkom ostrvu
ili na kopnu,ako ti je milije.

I, pošto nikad nismo
imali našu plažu;
ni naš sto u omiljenoj kafani;
i, pošto hroničari,
uglavnom, lažu;
ni uspomene sa letovanja,
ni sa zimovanja,
herbarijum bez cveća
i bez lokvanja.

I, pošto se moji smrznuti prsti
nikada nisu grejali u tvom džepu,
u dugim šetnjama na keju;
i, pošto ti moje šale nisu bile smešne,
dok im se svi drugi smeju.

I, pošto sada,odjednom,
posle toliko vremena,
kada ionako više ništa nije smešno,
Ti, želiš da znaš
kome sam posvetila onaj sonet lanjski,
i da li me još uvek opčinjava Crnjanski,
i da li sve ovo sa tobom ima neke veze?

Bar malo?
Jer, vidim da ti je stalo,
hajde,da ne izigravamo Engleze:

Sve što sam ikada uradila
bilo je samo zato,
što me nisi mogao voleti
onda,kada sam čeznula
da hodaš sa mnom
do crkvice Svetog Ilije
na nekom grčkom ostrvu.
Ili, na kopnu,ako ti je milije.

Tako da znaš:
Da,bio si sa mnom u svakoj pesmi
U knjigama,u brigama,u tortama,
u akvarelima,i drugim bojama

U porubima na haljinama,
u svim blizinama,i daljinama!
U razgovorima,u jezerima i morima

U usponima,i u stvaralačkim krizama,
izvor inspiracije i eufemizama

Ubila te i ljubila,
i ponovo te oživela,
da bih te srela
na kraju neke priče.
Ili,za potrebe male strofe,

da,
stavljala sam ti
tačke,
zareze
i apostrofe

Kao što vidiš ja ništa ne krijem.
Stvarno nemam za čim da žalim:

Jer,
ja sam hodočasnik,
i ljubav je moj Jerusalim.
 
Put do kuce je bio dug,preko dvadeset godina.Slika njegove rodne kuce koju je nosio u svojim secanjima nije bila ni blizu onoga sto je zatekao.Urusena ograda.Velika masivna gvozdena kapija nije ni postojala.Staza do kuce jedva se nazirala od korova koga je bilo posvuda,cak i na stepenicama koje su vodile do vrata sa kojih su kise,sunce i vetrovi proteklih godina skinuli farbu.Nekada lepo prozorsko okno pored vrata bilo je polupano.Gurnuo je kljuc u bravu,nije bilo zakljucano.Pritisnuo je kvaku i sa prilicnom snagom gurnuo vrata usavsi unutra.Ggrlo mu se steglo,oci napunile suzama a nejasna hladnoca od praznine koju je obuhvatio pogledom prosla mu je telom.Nicega nije bilo unutra osim zidova.Ni majcinog velikog ogledala u orahovom ramu u predsoblju,ni stilske komode i malog okruglog tepiha ni saksije sa asparagusom koje je stajalo na drvenom stalku za cvece,ni civiluka.A voleo je to predsoblje.Bilo prostrano,suncano i odisalo nekakvom toplinom,svaki put kada bi usao unutra,pozdravivsi majku koja ga je sacekivala,sa njegovih putovanja.Danas,nje nije bilo.Nikoga koga je voleo nije bilo.Ostao je samo on,ova mrtva kuca i uspomene..
 
Kazem vama i Atini,zastitnici moje umetnosti.Ovo je moj svet sto ga na slikama vidite i po nekada citate, koji sam prigrlila,.jer samo u takvom svetu mogu da opstanem i osecam se ususkano i zasticeno od svega istovetnog..deza vi,laznog i sivog,i samo ovde u ovakvom mom svetu,sada kada je otisao iz njega,mogu da ga cuvam i zastitim od svih i svega..Mogu ja to,mogu ljubicastom po obrisima moga secanja da ga naslikam onakvog kakav kakav je bio dok je cinio moj svet srecnim.A mogu i vas po nekada da pustim u ovaj moj svet ako volite: sunce, suncokrete, boje,slike,pesnike,zute ruze,bubamare i male pse,bistre potoke,kraljevske orlove, oblak po kome hodate,majku,oca, zemlju crnicu,iskrenost i prijateljstvo,blagost i prastanje,ljubav..lubenicu,breskve i sljivu ranku,uskrs,dugu,stihove,decu, odzakliju i domaci hleb, cilime, bukliju,bozic,badnjak,slavsko zito, kolevku,vanilice,stanglice i rozen tortu,muziku,svoj dom,istinu ....i mene ovakvu kakva sam,vecitog sanjara..
 
Verujem, da je život poput reke i da većina ljudi uskače u tu reku, nikad zaista ne odlučivši gde žele završiti.
I tako, za vrlo kratko vreme oni bivaju uhvaćeni u struji; struji dogadjaja, struji strahova, struji izazova.
Kada stignu do mesta gde se reka račva, oni ne odlučuju svesno gde žele poći ili koji im smer odgovara.
Oni jednostavno idu, gde ih voda nosi…

Postoji deo gomile ljudi koju usmeravaju dogadjaji umesto njihovih vlastitih vrednosti.
Zbog toga osećaju,da nemaju nadzor. Ostaju u tom nesvesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbesnele vode.
Tada otkrivaju, da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: „Oh , dodjavola.“

A tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalni pad. Ponekad je pad telesni. Ponekad je reč o finansijskom padu.
Velika je verovatnoća da je ono, što vas trenutno opterećuje u životu, moglo biti izbegnuto boljom odlukom uzvodno.

 
  • Voli
Reactions: Tea
Jedna od Djoletovih pesama koja se meni svidja..predivna je


Đorđe Balašević – D-MOLL

Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.
Spusti se k’o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.
Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.
Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
– vuče mi rukav: “Idemo!”
Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti…

Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.
Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila…
I ostala je ploča “Best of Ru Cooder”
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila…

 
Prastanje me je oslobodilo. Ako se stalno prisecate starih rana, time dajete moc i mogucnost onome ko vas je povredio, ali ako mu oprostite time presecate svaku vezu s njim, tada on vise ne moze imati nikakve veze sa vama…Nemojte misliti da je prastanje neka usluga ljudima kojima ste oprostili, vec to ucinite sebe radi…

Oprostiti sebi vazno je isto koliko i oprostiti drugima…Ja sam gresio i vi ste. Lose smo postupali prema ljudima..Nismo bili pravedni prema njima. Pravili smo zbrku. Treba se osvrnuti i priznati da smo pogresili, izviniti se onima koje smo povredili i obecati da cemo se u budncnosti bolje ophoditi, zatim oprostiti sebi i krenuti dalje..S takvim stavom moze se lepo ziveti.

Nik Vujicic
 

Back
Top